To je diferencija specifica po kojoj se džamija bitno razlikuje od bilo kojeg drugog sakralnog objekta. Iako se mihrab, minber i mahfil, kao specifični elementi islamskog obrednog prostora, u literaturi obavezno spominju kao islamski arhitektonski specifikum, značaj poda, kao i činjenica da se pod obavezno prekriva, od najvećeg je značaja za razumijevanje islamskog svetog prostora. Budući da je to prostor na kome se odvija temeljni islamski obred, te da je također mjesto sedžde, pod je primaran kako po značenju i značaju tako i po funkciji i stoga predstavlja najznačajniji dio u hijerarhiji elemenata džamijskog univerzuma.

Pod nosi simboliku mjesta na kojem je čelo najsavršenijeg Božijeg stvorenja, Plemenitog Poslanika, a.s. dodirivalo u molitvi pod svoje kuće, prve džamije na Zemlji. Zapravo, ovaj islamski temeljni obred donio je sam Poslanik, a.s. sa Miradža. ”Plemeniti Poslanik a.s. klanjao je najprije pred Božanskim Prijestoljem, al – Aršom, prije nego je klanjao na zemlji, faršu, te iznova posvećujući farš kao odraz Arša vratio je zemlji primordijalno stanje ogledala, odraza Nebesa. Tim posvećenjem zemlje, samim činom sedžde Plemenitog Poslanika, a.s. podareno je i povjereno novo značenje samoj zemlji i tepihu koji je prekriva.”[1]

Pod džamije predstavlja tačku dodira tijela građevine i tla kao dijela Zemlje koja je dio Kosmosa, cijelog Univerzuma, stvorenog Svijeta koji nije ništa drugo nego prva Božija Objava kojom se Stvoritelj prvotno obznanio. Posljednja Božija Objava, kur’anska objava napose “čovjeka podsjeća i vraća mu svijest o Kosmosu kao Božijoj objavi i upotpunjenje ‘pisanog Ku’rana... “[2]. Pod tako predstavlja vezu između dvije Objave, prve i posljednje, i simbolizira jedinstvo Božije Objave koja se upravo u položaju sedžde ostvaruje i potvrđuje sa svakim namazom.

Pod kao mjesto sedžde

Pod kao mjesto sedžde, na kome je rob najbliži svome Gospodaru, kako kaže sveta Predaja, označava primarni islamski sveti topos po kojem je mesdžid islamska sveta građevina imenovana.“Taj čin dodirivanja zemlje, među mnogim svojim funkcijama, služi povratku, kako čovjeka tako i prirode, stanju primordijalne čistote (al-fitrah) kada se Jedinstvo manifestiralo neposredno u srcima ljudi..”[3] Pored toga što vraća čovjeka svojoj izvornoj čistoti, te postavlja vjernika u položaj u kojem je najbliži Bogu, sedžda preobražava sam obredni prostor u prostor bez tenzija. Položaj sedžde je tačka smiraja, “momenat u kome čelo vjernika prostrtog po tepihu dodiruje tlo koje je kao površina ogledala što potire kontrast između gore i dolje, te prostor preobražava u homogeno jedinstvo bez posebne tendencije.”[4] U položaju sedžde gdje se poništava i ujedinjuje gore i dolje, nebo i zemlja, Dunjaluk i Ahiret, tijelo i duh, gdje se poništava i smiruje svaka dualnost i svaka razlika na ovozemaljskoj dunjalučkoj ravni realizira se Jedinstvo, tevhid, ljudskim tijelom manifestirana pokornost Allahu dž. š.

Budući da zauzima središnje mjesto u enterijeru svake islamske građevine, te je kao mjesto sedžde presudan i određujući za sam pojam mesdžida, aksijalne građevine islamske svete arhitekture, pod predstavlja i polazište i počelo za razumijevanje i razmatranje kako islamskog svetog prostora tako i islamske svete arhitekture.

Umjetnička obrada podnih prekrivača tradicionalne džamije logična je posljedica mjesta i značaja poda u islamskoj arhitekturi i stoga predstavlja veoma važan segment dekoracije cjeline enterijera ovog prostora kome se uvijek poklanjala izuzetna pažnja.

Ćilim kao element dekoracije poda

Ćilim je obavezni element enterijera islamske tradicionalne arhitekture, a posebno džamije. Funkcija i simbolički značaj poda, kao i činjenica da se on tradicionalno prekriva, presudno su utjecali na nastanak i razvoj umjetnosti tkanja ćilima kao posebne forme islamske likovne umjetnosti. Izuzetni dometi u umjetničkom oblikovanju tradicionalnog islamskog ćilima koji spadaju u red remek-djela kulturne baštine svijeta, samo su posljedica mjesta i značaja poda u enterijeru islamske tradicionalne arhitekture. Stoga je potrebno naglasiti da je umjetnička obrada ćilima kao obaveznog elementa dekoracije poda isto toliko značajna kao i obrada drugih dijelova enterijera islamske tradicionalne arhitekture, a napose džamije, što se danas uglavnom zanemaruje.

Smisao i zadaća koju ima svaka islamska dekoracija i svaka umjetnina nastala na islamskom dekorativnom programu predstavlja prenošenje islamske duhovne poruke kroz medij umjetnosti. Ovo se na isti način odnosi na umjetnost izrade tradicionalnog ćilima kao i na druge forme islamske likovne umjetnosti. To znači da ne postoji slučajnost ili proizvoljnost u pristupu umjetničkoj obradi podnih prekrivača koji prekrivaju površine poda u enterijeru tradicionalne islamske arhitekture, a napose džamije. Postoje jasna pravila, odnosno usuli, na kojima se temelji svaka vjerodostojna islamska umjetnička intervencija, što se odnosi i na ćilim kao jednu od najznačajnijih umjetnina koja ‘nastanjuje’ prostor tradicionalne džamije ili kuće. Zanemarivanje i zaborav ovih pravila koja nisu ništa drugo do odraz božanske mudrosti, doveli su do situacije da se tradicionalni ćilim kao neizostavan element dekoracije ambijenta enterijera islamske tradicionalne arhitekture zanemaruje, što je potpuno neprihvatljivo.

Kao i svaka druga vjerodostojna islamska umjetnost, i umjetnička obrada ćilima, u svim svojim elementima vizuelnog izričaja, zasniva se na metafizičkim pretpostavkama umjetnosti islamske dekoracije koja je u izravnoj vezi sa islamskom duhovnošću i zapravo iz nje proishodi. I ova je umjetnost potekla je iz vrela same Ljepote, putem haqiqaha, uzvišene Božije mudrosti iz koje potiče svaka tradicionalna forma islamske umjetnosti. Ljepota, harmonija, mir i spokoj koji zrače u ambijentu tradicionalne džamije odražavaju i simboliziraju kvalitete 'djevičanske prirode' koju je stvorio jedini Stvaralac, Allah dž.š., koji je Musavvir, Oblikovatelj. Ovaj bitan kvalitet ambijenta tradicionalne džamije osnovna je karakteristika ozračja islamskog svetog prostora i osobenost po kojoj se ovaj bitno razlikuje od svetih prostora drugih duhovnih tradicija.

Kako pod predstavlja i simbolizuje zemlju, farš kao dio kosmosa koji je odraz svetoga Božijega Arša, ova se krucijalna činjenica u sakralnoj semantici elemenata dekoracije islamskog obrednog prostora odrazila i u umjetničkoj obradi ovih podnih prekrivača. “Tepih jednostavne bijele boje ili pun geometrijskih i arabesknih šara i ornamenata odražava Nebo i omogućava tradicionalnom muslimanu koji provodi većinu svoga vremena u kući na tepihu da iskusi tlo na kojem sjedi kao pročišćeno i ono što participira u svetom karakteru džamijskog poda na kojem klanja.”^[5] Kao primordijalni sveti topos, dakle primarni islamski sveti prostor, pod džamije ili kuće nije samo nosilac islamskog temeljnog obreda već i simbola i značenja duhovne poruke islama. Stoga su ćilimi tradicionalnog dizajna uvijek bili vjerodostojni nosioci i prenosioci ovih značenja i neizostavan element u gradnji islamske prirode enterijera islamske tradicionalne arhitekture. Oni su uvijek nosili jednu istu duhovnu poruku, zračeći uvijek mirom, radošću i spokojem na isti način na koji ‘djevičanska netaknuta priroda’ blagotvorno djeluje na ljudsku dušu i um. Stoga nije slučajno da je umjetnost izrade tradicionalnih ćilima postala jedna od najznačajnijih i najrazvijenijih umjetničkih grana koje su nastale i razvijale se unutar tradicionalnih svjetova islamske kulture i civilizacije.^[6]

Dekorativni program tradicionalnog ćilima u suštini se ne razlikuje od programa i načina tretiranja, umjetničke obrade drugih površina enterijera džamije. I ovdje je realiziran anikonični i apstraktni umjetnički princip, razrijeđenost forme i 2D forma likovnog izraza koji karakteriziraju svaku vjerodostojnu islamsku dekoraciju.

Analogno dekoraciji zidnih površina koje mogu biti bijele ili bogato ukrašene geometrijskim ili arabesknim šarama i ornamenima, i umjetnička obrada podnih prekrivača realizira se u rasponu od najjednostavnijh do najsloženijih. Unutar osmanske dekorativne umjetnosti, kao i u najvećem dijelu islamskog svijeta, najviše je zastupljen ćilim bogato ukrašen stiliziranim biljnim ili apstraktnim geometrijskim motivima raskošne kolorističke obrade po čemu je tradicionalni islamski ćilim prepoznatljiv. Njega karakteriziraju tri osnovne reference koje se, u različitim varijacijama, najčešće ponavljaju. Prije svega, svaki ćilim ima kvadratni oblik poput gabarita temelja Kabe, primordijalnog islamskog svetog toposa, što simbolizira Kosmos i Zemlju kao njegov sastavni dio i stanište čovjeka na Ovom svijetu. Ovo je svakako u vezi sa oblikom same građevine koja je u suštini kvadrat.^[7] Druga dva elementa dekoracije ćilima, koji se najčešće ponavljaju, predstavljaju centralno dekorativno polje i okvir koji je, također, zasebna dekoracija.^[8] Ovaj tip je najčešće zastupljen u repertoaru različitih dekorativnih programa tradicionalnog islamskog ćilima i predstavljaju njegov standardni oblik što mu daje posebnu simboličku vrijednost, ali i funkciju. Naime, margine ovih prostirki simboliziraju pregrade ili prelaze iz vanjskog svijeta u unutrašnji s jedne strane, dok, s druge strane, ove 'ograde' imaju funkciju usmjeravanja pažnje posmatrača prema unutra, odnosno usredsređenost i sabiranje misli i osjećaja u namazu. „Čovjek mora koncentrirati svoj um u sebe, u svoju nutrinu, i ostati sakupljen unutar sebe, jer jedino putem te unutrašnje sabranosti i kontemplacije može dosegnuti svjesnost o Bogu.“^[9]

[1] Seyyed Hossein Nasr, Islamska umjetnost i duhovnost, Lingua Patria, Sarajevo, 2005, str .51

[2] Ibidem

[3] Seyyed Hossein Nasr, Islamska umjetnost i duhovnost, Lingua Patria, Sarajevo, 2005, str .51.

[4] Titus Burckhart, Osnovi islamske umjetnosti i estetike, Delo, Beograd, 1978. str.13.

[5] Seyyed Hossein Nasr, Islamska umjetnost i duhovnost, Lingua Patria, Sarajevo, 2005, str .51

[6] I danas su tradicionalni perzijski ili turski ćilimi bez konkurencije na tržištu. Dakle, bez obzira na moderno dizajnirane podne prekrivače koji su rađeni u neizbrojivo mnogo različitih umjetničkih kreacija te također veoma mnogo različitih tehnoloških mogućnosti uključujući i sve veći povratak na ručno tkanje, tradicionalni islamski ćilimi ostali su najcjenjeniji podni prekrivači na svjetskom tržištu.

[7] Ovaj oblik simbolizira materijalni svijet, izveden u postojanje materijalizacijom Božanske ideje stvaranja svijeta.  

[8] Ove reference tradicionalnog ćilima, kao što smo već vidjeli, odlikuje i arabeskna dekoracija, s obzirom da u pravilu ima ova dva elementa, centralno polje i dekorativne 'okvire'. Razlikuju se samo po tome što su ćilimi obavezno kvadratnih oblika s obzirom da prekrivaju pod, dok arabeskne dekoracije imaju oblik površina na koje su postavljene, odnosno nisu obavezno kvadratnog oblika.

[9] Seyyed Hossein Nasr, Islamska umjetnost i duhovnost, Lingua Patria, Sarajevo, 2005, str.203.