Na prvom mjestu želim reći da sam ovu knjigu u rukopisu (isprint iz kompjutera)  u cijelosti pročitao od 24. do 27. februara 2017. godine.  Po formi ova knjiga je monografija pristupačno pisana s ciljem predstavljanja životnog puta, te djela i djelovanja Abdulah- ef. Ganića (1916.- 1991.), bosanskog alima, imama i hodže. Dr. Ferid Dautović se i do sada istakao u pisanju pristupačnih i stručno i, u mnogim dionicama, prigodno pisanih i kompiliranih monografija. Dr. Ferid Dautović do sada je objavio monografije ovakvog tipa posvećene Šukriji Alagiću, Mahmudu Traljiću, Ibrahimu Trebinjcu i Kasimu Dobrači. Praktički, ova monografija jeste,  redoslijedom,  peta u serijalu  “Alimi bosanski“ koju vrijedno priređuje dr. Ferid Dautović.

Po svome izvanjskom sadržaju, ova monografija posvećena Abdulahu ef. Ganiću (1916.- 1991.) obuhvata Uvod, Rođenje i školovanje, Radni vijek (Džemat Ričica, Džemat Obre,  Zatvor, Uprava Rudnika Kakanj, Povratak u Džemat Obre, Penzionisanje, angažman u Džematu  Livno, smrt Abdulaha ef. Ganića 18. septembra 1991.). 

Također, monografija obuhvata dionice o imamskome radu Abdulaha ef. Ganića, o njemu kao vaizu, hatibu, vjeroučitelju, drugu, prijatelju, o njegovom porodičnom pedigreu, odlasku na hadž, o njemu kao moralnom, hodžinskom i imamskom autoritetu u svojoj sredini i šire, u tadašnjoj Islamskoj zajednici. K tome, knjiga posvećena Abdulahu ef. Ganiću sadrži veoma zanimljive detalje   saopćene o njemu u brojnim pismima koja su mu upućena, zatim u dokumentima (ili porodičnoj “zaostavštini“), itd.

Dakako, ova Dautovićeva knjiga o Abdulahu ef. Ganiću ima i nekoliko vrlo važnih “unutarnjih temata“, mi bismo ih ovdje prikazali kao 

a) svjedočanstvo o vremenu, 

b) mikropovijest Islamske zajednice u Visokom, Kaknju i bližoj okolini, i 

c) prikaz imamskoga statusa, poziva i djelovanja u drugoj polovini XX stoljeća.

Imajući ovo u vidu, ovo Dautovićevo djelo posvećeno Abdulahu ef. Ganiću po sebi je jedno vrijedno svjedočanstvo o vremenu kako sredinom XX stoljeća, tako, pa umnogome i više, tokom druge polovine XX stoljeća. Naime, ova knjiga, makar usputno,  govorio o stanju u medresama prije Drugog svjetskog rata, prateći životni put učenika, pa zatim đaka i mladića Abdulaha Ganića. Na tim stranicama  dr. Ferid Dautović nas vraća u jedno vrijeme u kojem su medrese djelovale posve u epohi zalaska svoje nekadašnje slave. Također, opisi životnih dionica Abdulaha ef. Ganića tokom prvih godina socijalističke vlasti, zatim njegova zatvora, i kasnijih njegovih angažmana,  mogu poslužiti kao egzemplari jedne vrlo  “jednolične sudbine“ kroz koju su prolazili tadašnji imami i, općenito, velika većina vjernika. Dautovićeva monografija detaljno govori i o  “unutarnjim trvenjima“ u samoj Islamskoj zajednici, gotovo da su donijeti unikatni opisi hrabrih demonstracija koje su organizirane od “običnih“ džematlija koje je predvodio Abdulah ef. Ganić, a tim se demonstracijama tražio “povratak sufara“ ili povratak onoj vjerskoj obuci u džamijama (mejtefima, mektebima) na čijim će se časovima učiti arapska slova, to jest kur’anski hurufat.  Nadalje, Dautovićeva monografija, na različite, ali vrlo prijemčive i na mnogim stranicama popularno pisane načine, daje žive slike požrtvovane borbe  imama Abdulaha  ef. Ganića, koji organizira vjersku obuku u idili jedne “seoske ilegale“. Djeca su se poučavala glavnim zasadama vjere  “po kućama“, a sami seljaci su, sa svoje strane, budno bdjeli da neki nepozvan čovjek ili stranac ne bi otkrio ovako organizirane časove vjerske pouke.

Uz rečeno važno je istaći i to da ova knjiga nudi na desetke živih “biografskih“ slika o Abdulahu Ganiću, njegovoj dovitljivosti da  “ide ukorak sa vremenom“, njegovoj predanoj i pregalački impregniranoj borbi da u džamiju  “privuče mlade osobe“ pa makar imali dužu kosu i moderne frizure (na šta se u tadašnjim vremenima gledalo s podozrenjem), itd.  Na mnogim mjestima dr. Ferid Dautović ističe i primjerima pokazuje da je Abdulah ef. Ganić bio pravi “misionar islama“. On djeluje u selima srednje Bosne. U pismima u kojima ga pozivaju da ih posjeti objašnjavaju mu kojim dionicama ide autobus, a kojim dionicama treba ići pješice. Također, Abdulah ef. Ganić je imao i svoje  “staro biciklo“ na koje je imao saobraćajnu dozvolu od tadašnje milicije,  te je upotrebljavao  biciklo kao prvorazredno prijevozno sredstvo u svome misionarskom djelovanju.

Vrijedna monografija dr. Ferida Dautovića donosi i nekoliko vrlo lijepih anegdota koje snažno govore o ličnosti Abdulaha ef. Ganića. Anegdote ga predstavljaju često i kao  “narodnog čovjeka“ koji nije robovao sklerotičnim formama koje su, na neki čudan i, svakako, štetan način zamijenile same principe žive vjere u Boga i u Njegove pologe koji vjeru čine uvijek svježom, bodrom i dinamičnom.

Recimo na kraju ove naše recenzije i preporuke za čitanje ovog djela dr Ferida Dautovića, da njegove stranice nude jednu, nažalost sve rjeđu  priliku da saznamo više o ljudima kao što je Abdulah ef. Ganić. To su bili ljudi iz plejade onih svršenika bosanskohercegovačkih medresa koji su bili svjesni da se vjera treba saopćavati u neposrednom življenju sa ljudima. Riječ vjere ti su ljudi kazivali  kao živu mirotvornu, duhovnu i blagotvornu moralnu snagu koja bodri i ulijeva spokoj. Ova Dautovićeva knjiga upravo i govori o načinima življenja jedne  “žive vjere iz stvarnosti“ i iz vremena koje je obilježio Abdulah ef. Ganić u onim  “mikrosredinama“, bosanskim selima i kasabama, gdje je živio, radio, trudio se i, na kraju, zaputio na Onaj svijet.

Svesrdno preporučujem čitateljima ovu knjigu dr. Ferida Dautovića. Uvjeren sam da i onaj njezin dokumentarni i  “arhivski“ dio, kao i izbor iz vazova Abdulah ef. Ganića, te njegovih predavanja i vjeronaputaka, još više podiže vrijednost ovog dobro pripremljenog i marljivo urađenog djela.