Tuzla: Četrnaesti Dani porodičnih vrijednosti o veličini, tradiciji i sudbini Bosne i Hercegovine
Dani porodičnih vrijednosti su manifestacija kojom učenici i učenice Behram-begove medrese svake godine istaknu neku vrijednost, koja je tu, oko nas, dio naše radosti i bivstvovanja, a nismo je svjesni. Sadržajnim programom na 14. po redu manifestaciji, koja je održna 22.3.2019. godine u Tuzli, podsjetili su na domovinu, njenu veličinu, tradiciju i sudbinu.
Završeno predramazansko takmičenje u hifzu
Svečanim programom kojem je prisustvovao ambasador Saudijske Arabije u BiH Hani bin Abdullah Mominah i direktor Uprave za vjerske poslove Ismail ef. Smajlović završeno je treće predramazansko takmičenje učenju Kur'ana napamet
Otvoreno treće predramazansko takmičenje u hifzu
U centru Kralj Fahdu Sarajevu danas se održava takmičenje u učenju napamet Amme džuza i tri džuza
Dah
- Kako je?
- Ne može da diše. Boli je.
- Može li se išta uraditi?
- Dali smo joj terapiju. Izgleda da ne djeluje.
Znam šta mi govori. Prokrijumčarila sam terapiju od konoplje preko četiri granična prijelaza. Ulje koje treba piti tri puta dnevno; gusta, crna, katranasta masa u sticku koja se srazmjerno veličini jednog kubnog milimetra stavlja na nepce i mali, zelenkasti, čep koji joj uguraju u čmar.
Da manje boli.
- Jel svjesna?
- Jeste!
- Samo da mi je naći Robertovo tijelo. Da znam gdje su mu kosti. Da se moja i njegova duša smire.– govori tiho glasom umirućeg.
Usvojila je Roberta kad je imao četiri godine. U domu za nezbrinutu djecu nisu znali ko su Robertovi biološki roditelji. Ostavili su ga u dvorištu Kulin hadži Balije džamije. U pletenoj korpi. Brižno položen na uštavljenoj, janjećoj kožici.
- Nisam mu nikad rekla da nije moj. Pitao me je. Rekla su mu djeca u školi da je dijete iz šibice. Uzela sam kutiju za šibice i pitala ga da li može dijete stati u taj mali prostor. Rekao je da ne može. Eto vidiš. Nisi iz kutije. Ti si moj sin.
I jeste bio moj. Ličio je na mene. Vidiš sliku. Pjegice na lijevom obrazu. I nos nam je isti. I oči su nam iste boje. I volim ga više nego sebe.
Sve sam napisala šta je imao na sebi. Bijelo rublje Galeb, proizvedeno u Hrvatskoj, gačice i potkošulju. Plavu majcu od pamuka, pisalo je adidas na njoj i imala je one tri trakice na rukavima. Teget trakice. Našivene. Moglo bi biti da je to izdržalo sve ove godine. I zeleni džemper. Rašica. Vuneni, babin, džemper. Zelena boja kao što je zelen zreo list u jesen, ove dunje pod kućom. I farmerke Levis 501. Samo je te nosio. I crne pamučne čarape. I gojzerice adidas, tamno smeđe. I jaknu. Onu vodootpornu, pernatu. Mont. Tamno zelenu. Išla mu je uz oči.
To je sve imao.
Sat je imao na ruci. Plastični. Tamno plavi SWATCH.
I sigurno je uz sebe imao kutijicu. Kad smo bili u Toskani kupila sam nam dvije. Jedna meni i jedna za njega. Stavila sam mu u nju šest kockica Kid čokolade. S lješnjacima. Čokoladu smo dobili u humanitarnoj pomoći.
Samo je šest moglo stati, a on je rekao da i sebi ostavim. Grdne rane, što mu sve ne stavih.
Pokazuje mi malu kutijicu koju drži u korpi s tabletama, hirurškim rukavicama, labellom. Na par mjesta je korozirala. Mala bordo kutijica, sa srebrenim, malim, uvijenim zadebljanjem na rubu poklopca. Poklopac obrubljen bordo farbom na bjeličastoj podlozi središnjeg dijela uprizoruje grupu muškaraca u čudnim, crnim, odorama koji prave bombone od likviricije. Lica im imaju iste crte i liče jedni drugima.
- Možda bi moglo biti da su sat i kutijica uz njega. Možda bi ga po tome mogli identifikovati.
Kad nam dnk nije isti.
Možda je živ! Možda je Robert otišao u Ameriku kao što je maštao. Možda....
Što bi ja voljela da je on u Americi. Pa, makar mi se i ne javio.
Možda se oženio. I ima djecu. I djeca imaju pjegice na jednom obrazu. I vole avione kao što je on volio.
Najsretnija bih bila da negdje živi.
- Halucinira od droge – šapuću.
Poslali su poziv iz Ureda za nestale. Skelet čiji dnk nije pronađen u bazi. NN skelet. Našli su neke od opisanih stvari u prijavnici. Teget Swatch sat. Rukav sa tri trakice našivene. Smeđe, adidas, gojzerice. Malu, limenu, kutiju. Kao da je bila bordo po rubovima. Kao da je bila slika na poklopcu.
Gledam lobanju skeleta kojem nađene stvari pripadaju. Nađene su uz nj. Kao da mi se Robi smiješi svojim lijepim osmijehom.
Zovem telefonom da vidim kako je.
- Ne znam – govori mi njen brat.
- Može li disati?
- Još samo diše.
Žurim da stignem. Očima zuri u plafon. Lagano diše. Primam je za ruku.
- Čuješ li me?
Steže mi ruku. Lagano. Kao da me vjetar pomilovao.
- Znaš ona identifikacija što si dobila poziv?
Lagano stisne, ponovno, moju ruku.
- Nije Robi. Stvari od ovog pronađenog su očuvane. Nisu Robertove.
Lagano, zatvori oči. Prestade disati.
Govor ptica
Jedan moj ahbab ima običaj kazat da čovjeku prava knjiga sama padne u ruke kad mu je potrebna. Ta se njegova sitna mudrost nebrojeno puta potvrdila kao valjana u mom iskustvu, no posljednjih godina manje čitam, a knjige čuvam na niskim policama i u seharama, te mi tako teško mogu pasti u ruke. Jutros mi se, međutim, desilo nešto što je potvrdilo da prava knjiga može i na druge načine stići čovjeku u ruke.
...
Zahvaljujući vlastitoj lijenosti i svojevremenoj navadi da vrijeme trošim na naizgled zanimljivije, a ustvari sramotno isprazne načine, nisam posjetio Ohrid ni kad mi je bio, što se kaže, pred nosom. Kasnije sam tugovao zbog propuštene prilike da uživam u gradu koji je šašoljio moju dječju maštu i kojeg sam iz nekog razloga često sanjao kao dijete i kao mladić.
Za Ohridom sam prestao žaliti kada sam upoznao Irhama, čovjeka sa kojim sam dijelio ljubav za tu nestvarno lijepu čaršiju i koji je, za razliku od mene, tamo često bio namjernik. Dok je bio tu, jedan smo drugome liječili zablude, a najteže je teklo liječenje one koju smo dijelili i od koje smo obojica bolovali. Zablude da je moguće popraviti nešto što je na loše temelje postavljeno i što je u svojoj najdubljoj prirodi trulo i kvarno, a pogotovo samoživo.
No ta nas zabluda nije mnogo mučila, jer smo znali da ćemo je se u potpunosti riješiti kada se jednom ispuni zajednički san i plan da odemo na hadždž. A u putu i da svratimo do Ohrida i tamo predahnemo. Onda je Irham otišao, ja sam opet stao tugovati, ali ovaj put ne za Ohridom, već za Ohridom u kojem neću sa Irhamom sjediti na kakvoj terasi i posmatrati akšam nad jezerom.
...
Sinoć sam usnio Irhama, kako me gleda onim svojim blagim i šeretskim pogledom dok mu inače strašljiva kumra spokojno stoji na ramenu i guguče. Jutros ustanem i napravim kafu još ošamućen od tog sna, pa zavučem ruku u seharu s knjigama da nešto čitam dok se razbuđujem kafom i duhanom.
Otvorim knjigu baš na onoj stranici na kojoj je zabilježeno da su ohridski Turci prije više od osamdeset godina kazivali da kumra pjeva ovu pjesmu:
Gu, gu, gu, guguče!
Šta jedeš?
Pšenicu.
Kamo meni?
Pojela mačka.
Gdje je mačka?
Pobjegla na direk.
Gdje je direk?
Posjekla ga sjekira.
Gdje je sjekira?
Otišla je majstoru.
Gdje je drvo?
Sagorjelo u vatri.
Gdje je vatra?
Stvorio se pepeo.
Gdje je pepeo?
Oprao je košulju.
Gdje je košulja?
Obukla sam na tijelo.
Gdje je tijelo?
Otišlo je u zemlju.
...
Kad završih čitanje, zaplakah i suzama žalosnicama, jer se podsjetih koliko mi nedostaju Irhamovi blagi i šeretski prijekori, ali i suzama radosnicama, jer je prijateljstvo s njim lijek protiv samoće, pa sve i da čovjek ostane posve sam.
Pročitah onda kumrinu pjesmu još jednom, kao zavjet da više neću tugovati za Ohridom, niti ću više govoriti da nikada nisam bio tamo, jer me je sinoć Irham kao usnulog namjernika odveo u taj gradić o kojem smo snatrili da će nam jednom biti odmorište kad se na hadždž zaputimo.
U fluidnom svijetu današnjice, tvrdi utjecajni sociolog Bauman, na snazi je uspostavljanje globalnog društvenog poretka koji teži emancipaciji od pojedinačne moralne odgovornosti. Nekadašnji ključni moralni pojmovi poput svrhe djelovanja i brige za vrijednosti postaju dio prošlosti. U savremenoj društvenoj praksi preovlađuju pojmovi lojalnosti, izvršavanja naloga i naređenja, uspostavljanja mehanizama i sredstava da se dođe do željenog cilja.
Birokratiji je dodijeljena najvažnija uloga u procesu slabljenja moći moralne odgovornosti. Kancelarija je simbol idealne moderne birokratije: nedostupna je za ljudske emocije, ne prepoznaje i ne priznaje ciljeve i duhovne veze koje se prostiru izvan njenih zidova. Ako nije prethodno odobreno i propisano zvaničnim pravilnicima, ništa se u kancelariji ne razmatra i ne uzima u obzir.
Shodno tome, redefiniraju se klasični i tradicionalni etički obrasci. Moralnost činovnika više se ne ogleda u imperativu da moralni sud bude mjerilo u donošenju njegovih odluka. Moralnost činovnika sada se prepoznaje u povinovanju pravilima, slušanju naređenja i spremnosti da se posao uradi na odgovarajući način bez obzira na posljedice birokratskog postupka po one koji u tome izvlače “deblji kraj.” Najbolje rezultate birokratija postiže u oslobađanju vršilaca od odgovornosti za ishod i posljedice. Birokratija je efikasno zamijenila “odgovornost za” sa “odgovornošću prema”. Tako je odgovornost za posljedice nekog postupka po njegov objekat zamijenjen odgovornošću pretpostavljenom, onome ko izdaje naređenja.
Ne moramo se složiti sa Baumanovim zaključkom da je birokratija odličan mehanizam etičkog odučavanja, ali ne možemo poreći činjenicu da se nemoralna djela najčešće nastoje opravdati postupanjem po zakonu.
Navikavanjem i pristajanjem na sveprisutni birokratski aparat samo rijetki pojedinci sa izgrađenim moralnim vrlinama zadržavaju svojstvo moralne osjetljivosti.
Propovijedamo, primjerice islamske ideale o upućivanju na dobro i odvraćanju od zla, a u praksi bespogovorno izvršavamo naređenja koja se nerijetko kose sa tim idealima. Upiremo prstom u nejednakost u društvu, dok nastavljamo koristiti stečene privilegije i konzumirati materijalne blagodati preko naših mogućnosti. Coruptio optimi pessima- “Izopačenost najboljih, najgora je izopačenost”, upozoravaju mudri.
Izostanak moralnog stava u izvršavanju naređenja “odozgo” cijena je potpune lojalnosti. Nema prostora za kolebanje i grizodušje. Mehanizam etičkog odučavanja uspješno je uradio svoje.
A naša opravdanja za moralno sumnjive postupke su povlađivanje logici birokratskog morala: mi smo samo slijedili pravila i procedure. Izvršavali smo naređenja!
Na optuženičkoj klupi tokom cijelog suđenja Ajhmanu u Jerusalemu, Ajhman je pokušao da ubjedi sud da je njegov jedini motiv bio “uspješno obavljen posao.” Ajhman i njegovi advokati su sugerisali da je smrt oko šest milona ljudi bio samo kolateralna šteta tokom lojalnog vršenja službe.
Drugim riječima, ako neki ljudi nastradaju ili pate zbog toga što neki drugi ljudi izvršavaju samo svoju dužnost, tu ne postoji optužba za nemoralnost. U začaranom krugu birokratskog morala postoje samo tri kategorije ljudi: počinioci, žrtve i kolateralna šteta.
Bihać - Jedan dan s djecom migranata u školi
Nasmijana djeca migranata pohađaju nastavu u školama Bihaća, među kojima ima djece koja su prije pet godina napustila svoje kuće i pomiču se od prihvatnog do prihvatnog centra
Kada sam 21. februara 2019. godine posjetio djecu migranata pristiglih u Bihać, najčešće iz azijskih zemalja koji približno pola godine pohađaju nastavu u dvije osnovne škole grada Bihaća, vidjelo se da silna negodovanja, protesti i strah građana da ta djeca idu u školu zajedno s njihovom nije bio opravdan. Jer i djeca migranata su djeca, sa pravom na život, slobodu, školovanje i normalno življenje. Bez obzira na sve kroz šta su prošla, na trenutne uslove koji su oskudni, ograničavajućeg karaktera, na neizvijesnost koju iščekuju sa svojim roditeljima ili jednim od njih, djeluju lijepo, razdragano, veselo, pa i temperamentno. Izraslija, među kojima ima djece koja su prije pet godina napustila svoje kuće i pomiču se od nemila do nedraga, tj. od prihvatnog do prihvatnog centra i sve sa ciljem da se domognu odredišta u nekoj od evropskih zemalja, preživjela su traume i polagahno se privikavaju okolnostima i prilikama u kojima se nalaze. Da bi se osjećala bolje, lagodnije, uključenijom u okruženje, pa i sposobnijom za samostalno življenje Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta Vlade Unsko-sanskog kantona sa međunarodnim organizacijama UNICEF, Save the Children i drugim ustrajalo je u nakani da im se omogući pohađanje nastave u školama na području grada Bihaća i Cazina.
Potrebna socijalizacija
Prilagođenu nastavu u OŠ „Harmani II“ pohađa oko 30 učenika migranata različite starosne dobi i to je, za sada, moguće rješenje. Uglavnom su redovni i više su zainteresirani da borave i opušteno se ponašaju u školi nego da su u pravom nastavnom procesu s planiranim gradivom i zadaćama. S njima istovremeno rade nastavnice Erna Muslić i Armina Una Bešić, koje su osposobljene za rad sa ovom kategorijom kojoj je potrebna socijalizacija i detraumatizacija. Već su se navikli jedni na druge, prilično se upoznali i situacija je dosta povoljnija nego na početku kada je bilo teškoća na obje strane. Osim na bosanskom međusobna komunikacija se odvija i na engleskom jeziku, jer dosta djece poznaje taj jezik i to im zajednički pričinjava olakšicu.
Ljubazne i susretljive nastavnice kažu da je prvih dana bilo teško, da su djeca osjećala nepovjerenje, a neka i strah, da se to promijenilo i da interes za školom postepeno raste. Istakle su da djeca lagahnim tempom uče bosanski jezik i neke lakše lekcije, a sve u svrhu pripreme za malo ozbiljniji rad kad se dođe do toga. Na pitanje da li im je teško raditi s djecom različitih posebnosti, rekle su da je to već prošlost, imajući u vidu da su se zbližili, otvorili jedni prema drugima i dobrano razumjeli. Zaključile su da bi sve bilo bolje kada djeca i njihovi roditelji ne bi iščekivali kada će im se ukazati momenat da napuste Bosnu i Hercegovinu i nađu se unutar jedne od „obećanih“ evropskih zemalja. Po riječima nastavnica cilj svakog djeteta migranta je nastaviti započeti put bez obzira na prepreke i neizvjesnost.
Djeca migranata u osnovnoj školi Prekounje
U Osnovnoj školi “Prekounje“ u učionici u koju me usmjerila dežurna učenica nastavi je prisustvovalo oko 20 učenika migranata, iako ih je 27 na evidenciji. S njima su bile brižne i raspoložene nastavnice Ameldina Kečanović i Elvira Trejić. Bile su obradovane posjetom, a posebno činjenicom da će članak o njima i djeci migranata, koja pohađaju nastavu u Bihaću, biti u Islamskim informativnim novinama Preporod. Pitao sam nastavnice zašto neka djeca migranata izostaju sa nastave i dobio odgovor da se neki razbole ili zakasne, a neki s roditeljima pokušavaju prijeći u Hrvatsku da bi nastavili zacrtani put.
Učenici migranti, odjeljenja kojeg sam obišao, bili su uzrasta prvih razreda i ponašali su se sasvim mirno. Sveske koje su bile pred njima sa ispisanim slovima i riječima, pa i peticama sa potpisima nastavnika, govorile su o njihovoj pažnji i želji da nauče nešto novo, bilo iz bosanskog jezika ili nešto drugo. Nekoliko odraslijih sa 13 ili 14 godina bilo je uključeno u praćenje nastave s redovnim učenicima. Atmosfera zatečena u učionici svjedočila je da nastavnice Ameldina i Elvira znaju nametnuti radnu, ali i atmosferu u kojoj se učenici opuste i raspolože. Kako su rekle nastavnice, ima učenika koji su pitali zašto subotom i nedjeljom ne mogu dolaziti u školu, jer im je ljepše u učionicama nego u prostorijama gdje borave sa više porodica.
Osnovnu školu u Brekovici nedaleko od Bihaća nisam uspio posjetiti, jer nije bilo direktorice koja je ujedno koordinatorica u projektu. Nastojeći dogovoriti posjetu saznao sam da OŠ u Brekovici pohađa 26 učenika migranata. Želeći da vidim kako su se adaptirala i uklopila djeca migranata, koja borave u prihvatnom centru Sedra, raspoređena u OŠ Ostrožac, općina Cazin, došao sam do informacije da do realizacije pohađanja nastave u ovoj školi još nije došlo iz tehničkih razloga. To će biti uskoro otklonjeno i djeca migranti će ubrzo otpočeti s nastavom i u ovoj školi.
Bosna i Hercegovina je naša majka
Don Zrinko Brković je voditelj Hrvatske katoličke misije u Dortmundu. Porijeklom iz Novog Travnika don Zrinko je dugogodišnji humanista i dobrotvor koji stipendira učenike i studente u BiH i regiji. S obzirom da pomaže uvijek putem institucija odabrao je Fond “Gazi Husrev-beg“, zahvaljujući svome prijatelju imamu Omer-ef. Sarajliću u džematu Dortmund, da bude jedan od stipenditora djece u BiH. Posljednja stipendija don Zrinka je otišla za učenika medrese.
Pored stipendija koje dajete saznali smo da ste učesnik i izgradnje mekteba i džamije u Novom Travniku, te donator pri kupovini zemlje za džamiju u Dortmundu.
DON ZRINKO: U poimanju Boga u bilo kojoj od objavljenih religija prvotna asocijacija i opis Boga jeste milost i milosrđe. Čovjek kojem Bog nešto znači on je odmah osposobljen činiti dobra djela. Kada sam prvi put susreo svog hodžu, koji je bio mlad, gradio se mejtef u našem selu. Moj brat i ja smo odlučili dati jedan iznos, ali sam predložio efendiji da se nađemo negdje gdje bismo mogli razgovarati i upoznati se, jer želim ga doživjeti prvo kao čovjeka, a ne nekoga koga treba pomoći. U jednom momentu me pitao zašto dajem prilog za mejtef. Kazao sam mu: ‘Zato što ćete vi u mejtefu učiti djecu da se Boga boje, a neko ko se Boga boji, ne misleći na strah u negativnom smislu nego strah da se ne napravi zlo čime bi se povrijedio pojam Boga, neće napraviti zlo drugome’. To je jedini razlog bio. Naravno, ne treba pretjerivati u donacijama. Ja sam mogao dati dvaput više i ne bih osiromašio zbog toga, ali nisam htio da se stekne osjećaj ponižavanja mojih ljudi u selu. Kada ljudi grade džamiju ili crkvu, oni je doživljavaju svojom. I ako ste vi dali deset maraka, a neko sa strane dođe i da stotinu eura ne postiže se onaj efekt koji bi trebalo. I džamije i crkve su simboli Božije prisutnosti i oni moraju oplemenjivati i onda kada nastaju, kada se grade, i onda kada već postoje.
Kad čovjeku Bog nešto znači, vi na tog čovjeka možete računati. Kada Bog čovjeku ništa ne znači, plašim se takvog čovjeka. Moje razumijevanje Boga, bez izričitog specificiranja katoličkog poimanja, jeste da čovjek vrijedi onoliko koliko je raspoložen za drugoga i nikada se ne postavlja pitanje ko je taj drugi koji je u potrebi. On može biti vjernik, nevjernik, ove ili one vjere. Kada imate takvo razumijevanje onda je mnogo toga lahko. Svaki takav humani čin oplemenjuje i ispunjava osobu. Život na zemlji je samo jedan hodničić kroz koji mi proletimo. Taj naš hod kroz njega može biti osamdeset ili sto godina, ali u poređenju s vječnošću to je ništa. Mi ovdje, na Zemlji, imamo prigodu pokazati lice svoga Boga. Kada je riječ o stipendijama, volim stvari pozicionirati tako da student ne zna da sam ga stipendirao, jer ne želim da oni imaju osjećaj nekog dugovanja, kako mu moraju čestitati blagdane, rođendane itd. Ne želim biti opterećenje čovjeku, već pomoć. Ako ste doživjeli pomoć na pravi način vi ćete sutra, kada dođete do svoga zaposlenja i finansijski se stabilizirate, i, naravno, ako ste plemenita osoba dalje nekome pomagati i to je, zapravo, uzvraćanje meni: ako ste drugome pomogli. Svako od nas može pomoći drugome. Mi volimo sagraditi veliku kuću, da se vidi, a hoće li neko nekada u tim praznim sobama prenoćiti ili neće to je pitanje. Kada biste se vi ovako susreli sa svakim čovjekom i porazgovarali, vjerujem da bi svako pomogao. Ono što su efendija Omer i kolege sugerirali da postoji Fond “Gazi Husrev-beg“ to je zaista odličan projekat.
Upaliti svjetlo
Kažete da trebamo znatno više promovirati pozitivne primjere?
DON ZRINKO: Naravno. Sve ovo što činim nije radi konstatacije da činim dobro djelo, već da se čuju pozitivnosti. Moj hodža u selu bi nakon vaza kazao narodu da su Brkovići ostavili prilog za mejtef ili džamiju, koja se, također, u međuvremenu radila. S druge strane, naša crkva se nalazi u muslimanskom selu i nije joj se ništa dogodilo, osim na početku rata kada je, kao što znate, zavladalo jedno opće ludilo. Neki musliman je oko Bugojna, mislim, obnovio kapelicu, ali manje se o tome pisalo nego kada neko provali u vjerski objekt. Ne zaboravimo da dušu zaista liječi dobrota. Kada dođem u svoje selo i kada sretnem nekoga, vi ne možete zamisliti kako je to prelijep osjećaj. Moja kuća u Bosni je u muslimanskom selu i nikada joj ništa nije bilo. Svi znaju da mi nismo tu, ali nikada nismo imali strah da će neko neku štetu na njoj napraviti. Ljudi kada znaju za lijepe geste onda će to znati cijeniti. Ovako lijepe geste pedagoški djeluju na čovjeka ako dođe do njih informacija. Dakle, mislim da su današnjem čovjeku potrebnije pozitivnije informacije i primjeri.
Kako mlađe generacije sada mogu izgubiti to što nazivate dušom?
DON ZRINKO: Oni imaju idealne uvjete da to izgube. Šta su im opće vrijednosti? Vrijednosti tipa da je otac – otac, majka – majka, da je stariji – stariji, da je učitelj –učitelj itd. Ko danas ima autoritet ne samo u Bosni, već inače u svijetu? Mi u katoličkoj teologiji imamo jedan termin ad fontes koji znači vratiti se, to jeste vratiti se izvorima. Čovjek će kružiti i kružiti, ali otkrit će vrijednosti koje to uistinu jesu. Trebalo bi otkriti te vrijednosti. Mislim analizirajte samo glazbu crtanih filmova. Imate dojam kao da će treći svjetski rat početi! Vidite reklame na televiziji i nigdje nećete vidjeti starijeg čovjeka ili ženu, već vidite nešto što je, uvjetno kazano, imaginarno i to se predstavlja kao vrijednost. Ljepota nije samo ono što je estetski lijepo. Imali ste, sigurno, situacija da upoznate čovjeka koji vam je odmah nekako antipatičan.
Tek kada porazgovarate s njim vi otkrijete cijelo jedno blago u njemu. Svijet ne bi mogao počivati na principima ljepote. I kada govorimo o atributima Božijim kao ljepoti ne misli se na estetiku, već na jedan smiraj, harmoniju i u kontekstu čovjeka na jednu karakternost i one vrijednosti koje čovjeka čine čovjekom. Društvo na tome ne insistira i to se ne reklamira. Čovjek u današnjem svijetu se nalazi kao kada uđe u magazu i ne zna gdje je šalter za svjetlo pa onako tapka okolo u mraku. Potrebno je samo naći taj šalter i upaliti svjetlo.
Djeca Bosne
Kakav je Vaš utisak kako naši stanovnici doživljavaju Bosnu i Hercegovinu?
DON ZRINKO: Prije svega, ja Bosnu i Hercegovinu iznimno volim. Bosna nam je majka. Bosna je, kako se kaže, ne sudar, već susret triju kultura. Kada dođete u Bosnu i razgovarate s ljudima, vi nećete naći čovjeka da je bezdušan. Čovjek u Bosni ima dušu i kada vidite kako taj čovjek živi, onda vas to zaboli i čini tužnim. U tom kontekstu, kada bi se dijaspora mogla bolje informirati, motivirati da učini nešto za Bosnu, da joj se oduži, ona bi, vjerovatno, drukčije izgledala. Kao što vidite ovdje kupujem i skupljam umjetnine i moja nakana je da se, nakon moje smrti, sva moja imovina proda i napravi jedna galerija ovih umjetnina u Novom Travniku. Da se, barem, na taj način odužim Bosni, jer mene je Bosna rodila. Ja Bosnu doživljavam kao oskvrnjenju djevicu. Ona ima svu ljepotu, ali da ne kažem u šta su joj se djeca pretvorila kazat ću da su mnogi zaboravili svoju Bosnu. Nikada nisam bio u Travniku da nisam otišao do Šarene džamije. Ja Šarenu džamiju volim i ona je biser umjetnosti i sve ono što čini Travnik, odem vidjeti sjemenište svetoga Barbarića itd. odnosno sve to meni leži, drago mi je, jer to je moja Bosna. Vidite svu tu ljepotu Bosne, ali oskvrnjenu kao da je to zaboravljeno, bezvrijedno… Ne mogu nikako razumjeti da neko kroz Sloveniju ne baca otpatke kroz prozor automobila, a u Bosni to čini.
Rušenje iluzija i povratak kući?
Mediji javljaju da i posljednje selo na istoku Sirije koje su držali pripadnici “Islamske države” (ID) pada. Ostaju još grupe koje su se sklonile u pokrajinu Idlib, koja je proglašena “zonom deeskalacije”. Brojni zarobljeni borci ove teritorijalizovane terorističke organizacije su u zatvorima, a njihove žene i djeca u kampovima.
Dok se ovakvi događaji odvijaju na nekadašnjoj teritoriji samoproglašenog “hilafeta” dotle se na Balkanu, zemljama Evropske Unije i SAD vode diskusije šta uraditi sa nekadašnjim borcima ID i njihovim porodicama koji sada žele da se vrate u zemlje koje su napustili i kojima su proglasili rat.
Ne treba podsjećati da su stotine građana iz pomenutih regija napustile države čije su državljanstvo nosile, učinile “hidžru” na teritorije koje je kontrolisala ID, dale izjavu lojalnosti samoproglašenom halifi, vršile propagandu u ime ove terorističke organizacije, borile se s oružjem u rukama za njihove ciljeve, javno odricale državljanstva svojih domovina, cijepale njihove pasoše, slale prijeteće poruke muslimanima u tim zemljama i njihovim vođama koje su proglašavali kafirima, itd. Došao je pad ID, srušene su iluzije o navodnoj utopiji i sada bi preživjeli borci ID i njihove porodice željele da se vrate na “mrski” Zapad.
Šta učiniti?
U javnosti zemalja odakle su otišli borci ID iznijeti su različiti odgovori na pitanje šta bi trebalo učiniti. Ovo je rezime tih stavova.
Po nekima, bivšim borcima i pristalicama ID bi trebalo dozvoliti da se vrate u zemlje čiji su državljani i da se tamo suoče sa pravnim posljedicama svojih djela. U tom zemljama kažnjiva su djela pripadanja terorističkim organizacijama ili borbe u stranim oružanim formacijama. Neka sudovi odluče o tome.
Drugi kažu da nijedan državljanin jedne zemlje, koji se formalno nije odrekao državljanstva, ne može biti spriječen da u nju uđe. Država mu nije dužna da pomogne povratak na svoju teritoriju, ali ako se već pojavi na njenim graničnim prijelazima treba mu dopustiti da uđe i suoči se sa njenim pravosudnim sistemom. Treći, posebno žrtve terorističkih napada, kažu da je svako povezivanje sa ID neoprostivo. Oni su zatrovani jednom zlom ideologijom, nema sigurnosti da će doći do njihove deradikalizacije, sami su se na to odlučili, oni i dalje predstavljaju sigurnosni rizik.
Četvrti kažu da su mlade osobe, kao što su djevojke koje su se udale za borce ID, bile mlade, naivne i izapranog mozga. Prema njima ne treba biti osvetoljubiv, jer je to znak slabih društava. Treba im dopustiti da se vrate u zemlje gdje su rođene, odrasle i radikalizovane. Tim prije se ovaj humanitarni razlog odnosi na djecu koja su proistekla iz tih brakova.
Ovo su stavovi koji se ističu u javnosti. Države će na osnovu svojih pravnih propisa, procjene sigurnosnih razloga, te razloga humanosti donositi o tome odluke.
Međutim, ono što ostaje nakon vojnog poraza ID, jeste njeno naslijeđe: ova grupa je, pored teških zločina, izvršila i dugotrajnu kompromitaciju ključnih islamskih pojmova kao što su hilafet, džihad, hidžra i sl. Posljedice ideološke manipulacije islamom osjećaće zadugo muslimani svijeta.
U cijeloj ovoj priči treba istaći i odgovornost onih koji su svojom agitacijom doveli do radikalizacije brojnih mladih ljudi i koje su uputili prema teritoriji ID. Njih sada nema da pomognu onima koji bi se rado vratili u domovine koje su sami odbacili. Tako da na kraju, države njihovog porijekla, vođene visokim standardima ljudskih prava, treba da ih prime i rade na njihovoj rehabilitaciji.
Onima koji su se bili odlučili da olahko raskinu vezu sa svojom državom, da pocijepaju njene dokumente i da proglase njene stanovnike neprijateljima i licemjerima vrijeme je već dalo lekciju: u današnje doba nacionalnih država najteža stvar je biti lice bez državljanstva. Oni su zaboravljeni od svih i napušteni od svih. Njihove sudbine se treba sjetiti svaki put kada neko zbog zagađenja zraka tokom zime u Sarajevu ili kašnjenja tramvaja počne grditi državu. Njena važnost se shvata onda kada se izgubi.
Andrej Blatnik (1963, Ljubljana) jedan je od najpoznatijih i najprevođenijih savremenih slovenačkih pisaca. Printao je romane: Baklje i suze (1987), Tao ljubavi (1996), Promijeni me (2008); knjige priča: Buketi za Adama venu (1983), Biografije bezimenih (1989), Promene koža (1990), Zakon želje (2000) i Kapiraš? (2009); knjige studija i eseja: Papirni labirinti (1994), Gledanje preko ramena (1996), Neonski pečati (2005); kao i udžbenik Pisanje kratke priče (2010).
Blatnikove kratke priče prevedene su na više od trideset jezika. Prevodi njegovih knjiga izlaze kod uglednih inostranih izdavača. Piše radio drame i prevodi s engleskog (Anais Nin, Stiven King, Silvija Plat, Pol Bouls).
Dobitnik je Zlatne ptice (1984), Župančičeve nagrade (1991) i nagrade Prešernovog sklada (2002) i učesnik brojnih književnih festivala i programa za pisce. Dosad je objavljen na pet jezika.
“Blatnik slika nadanja i nastojanja svojih junaka da očuvaju ravnotežu koja im, uprkos protivrječnosti želja, odbranu identiteta i intimnog svijeta čini uopće mogućom. Problem je protivrječan: kako usred haotične navale novih i sve konfuznijih želja, kakve iz dana u dan rađa savremeni ritam života, očuvati dom sačinjen po mjeri sopstvenih želja? Junake našeg doba stoga određuje način na koji se usljed traganja za rješenjem suočavaju s rečenom dilemom. Upravo u tom smislu, Blatnikov roman Promijeni me, inače majstorski napisan, istovremeno je i netipičan i tipičan roman današnjeg doba.” - Uroš Črnigoj, Sodobnost
“U svom novom romanu Blatnik se suvereno poigrava žanrovima trivijalne literature, koristi elemente naučne fantastike, služeći se i kičem da bi oblikovao svoj narativni kosmos, potpuno apsurdan, a istovremeno sasvim blizak realnosti. Svojom suptilnom ironijom zna kako da dočara onaj osjećaj nepripadanja i višestruke ugroženosti, koji može da obuzme čovjeka usred dobro organizovanog progresa. Promijeni me je knjiga vrijedna čitanja – neobična i tjeskobna.” - Martin Sander, Deutschlandradio
Više...
Bilal glas slobode
Animirani film pod naslovom “Bilal: A New Breed of Hero” – inspirisan životnom pričom prvog mujezzina u islamu Bilala ibn Rabbaha, rađen je u produkciji Barajoun Entertainment studija za specijalne efekte i animaciju sa sjedištem u Dubaiju. Režiju i scenario potpisuju Khurram H. Alavi i Ayman Jamal.
Nećemo izreći veliku mudrost kažemo li da čovječanstvo svoju historiju živi u stanju zbunjenosti i traganja ne samo za odgovorima, već i za pitanjima koja trebaju biti postavljena da bi se i odgovori mogli pronaći. Uprkos napretku što ga je čovječanstvo mukotrpno ostvarilo tokom svog postojanja, a koji je češće tehnički i tehnološki, nego što je duhovni, ta naša kolektivna zbunjenost danas je možda i najveća u historiji, jer je ona rezultat koji ćemo dobiti kada svaku individualnu zbunjenost pomnožimo sa okvirnim brojem stanovnika planete.
Zaista je dovoljno samo na trenutak podići glavu i pogledati unaokolo, kroz prozor kuće ili kroz elektronske prozore TV aparata i računara, pa vidjeti da se i današnji čovjek, skupa sa današnjim društvima, muči i znoji pod teretom istih pitanja koja su mučila i njegove pretke – pred pitanjima svrhe, smisla, slobode, pravde... Značajnim plodovima ljudskog duha, djelima u kojima su nataloženi golemo iskustvo i golema mudrost, nije data moć da jednom zauvijek rastjeraju maglu u koju čovječanstvo neprekidno iznova ulazi, već je to posao kojeg u svakoj epohi neko mora iznova obavljati.
Neko bi rekao da je tragično, a mi ćemo reći da je u pitanju samo odraz čovjekove nesavršene prirode, to što u današnjem svijetu, uprkos gorkom iskustvu i znanju što smo ga kao vrsta gorko platili, i dalje postoji porobljavanje čovjeka od strane drugog čovjeka. Istina, današnje je ropstvo poprimilo drugačiju fizionomiju i sakrilo se u odoru novih društvenih odnosa, no pronaći ćemo i ono drevno, prosto ropstvo, kakvom su ljudi bili podvrgavani prije mnogo i mnogo stoljeća. Ali jeste tragično kada se slučajevi držanja drugog ljudskog bića u ropskom položaju pronađu u islamskim društvima, a još je tragičnije kada ta društva nezainteresovano šute na takve slučajeve, zato što ona nemaju opravdanja, zato što ta društva nominalno i deklarativno počivaju na vjerovanju u Objavu koja ljudima daje slobodu kao njihovo najosnovnije pravo i opominje ih da je i neprirodno i nemoralno da rob drži svog roba.
Kraj kolektivne zbunjenosti čovječanstva i kraj bezbrojnih primjera duhovne i etičke izgubljenosti koja poput kakve zloćudne bolesti prekriva planetu postaje jasan značaj izuzetnog i, usudimo se to reći, revolucionarnog filmskog ostvarenja – Bilal, nova vrsta junaka, animirane filmske priče o životu prvog mujezina, Bilala Ibn Rabbaha. Ova raskošna vizuelna poslastica, koja dolazi iz Ujedinjenih Arapskih Emirata i čiju režiju potpisuju Khurram H. Alavi i Ayman Jamal, gledaocu pripovijeda priču o Bilalu, potomku aksumske princeze Hamame, koji je rođen u ropstvu i koji do svoje slobode ne dolazi kroz zbacivanje svog gospodara i zadobijanje svog prinčevskog prava, već kroz prihvatanje Allaha dž.š. kao svog jedinog istinskog Gospodara.
Zapanjujuće moderna i uvjerljiva animacija predstavlja izvrsnu podlogu za jednostavno, ali ništa manje snažno i nadahnuto ispričanu priču, kojoj čak ni sitna, s dramaturškog aspekta opravdana, odstupanja od stvarnih historijskih događaja ne oduzimaju na uvjerljivosti. Snimljen prevashodno za najmlađu publiku, film o Bilalu neće ostaviti ravnodušnim ni svoje starije gledaoce, a ujedno će ih opomenuti da se zapitaju kada su zadnji put iskreno, duboko i bez pravljenja ikakvih kompromisa, promišljali neko od temeljnih pitanja, poput vjerovanja, života, slobode...
Polazeći od pretpostavke da čitaoci ovog teksta već znaju priču o Bilalovom prvo mukotrpnom, a kasnije blagorodnom i ispunjenom životu, i ne želeći da im oštetimo užitak gledanja, na kraju ćemo samo reći da je film o Bilalu pravo djelo za vrijeme što ga živimo, da u njemu posluži kao svjetionik i kao putokaz ka pravim vrijednostima, te kao opomena da i naše vrijeme obiluje idolima, koji, istina, više nisu od kamena, te ih ne treba razbijati maljevima, već mnogo snažnijim oruđima – vjerom, znanjem i čistotom duše.
A ti, dragi čitaoče, ne oklijevaj, već što prije pogledaj film o Bilalu sa svojim djetetom i poslušaj djetetove komentare. Iznenadićeš se kad shvatiš da ćeš iz riječi što dolaze iz čiste djetinje duše mnogo toga naučiti ili se barem na mnogo toga podsjetiti, baš kao i iz samog filma.
Jasmina Burdžović: Možemo naučiti djecu da budu „otporna“ na negativne utjecaje
Prošle godine mediji su objavili izvještaje o poslovanju kompanija u BiH za 2017. godinu, prema kojima je klađenje peta najprofitabilnija djelatnost. Prema nekim istraživanjima, Bosna i Hercegovina je vodeća u Evropi po broju kladionica u odnosu na broj stanovnika. Istraživanja provedena među srednjoškolcima u BiH pokazuju da maloljetne osobe imaju pristup kockarskim aktivnostima unatoč zakonskoj zabrani. Podaci dostupni javnosti o učešću mladih i igrama na sreću te porastu broja patoloških kockara u BiH su alarmantni. O problemima ovisnosti o kockanju i igrama na sreću razgovarali smo sa dr. Jasminom Burdžović, istraživačicom u Odsjeku za alkohol, narkotike i duhan u Nacionalnom institutu za javno zdravlje u Norveškoj.
Razgovarala: S. Tahirović
Patološko kockanje je poremećaj koji uzrokuje mješavina čovjekove prirode i odgoja, kao i izvanjskih faktora. Postoje li naznake koji od njih najviše doprinosi razvoju ovog poremećaja?
Svaka patološka ovisnost - bilo to ovisnost o narkoticima, alkoholu, pa do novijih pojava poput ovisnosti o kocki koja je i zvanično uvrštena u dijagnostički i statistički priručnik za psihičke poremećaje, ili recimo ovisnost o internetu koja se trenutno razmatra – teško da mogu biti svedene na samo jedan uzrok. Ono što znamo je da su “tradicionalni” poremećaji ovisnosti (npr. o alkoholu) veoma fenomenološki i neurološki slični novijim pojavama “ovisnosti ponašanja” (npr. ovisnost ne o određenoj supstanci poput alkohola već o određenom ponašanju poput kockanja).
Nastojanja su da se ti poremećaji shvate u svojoj cjelokupnosti, te se stoga istražuju sa više stanovišta: od genetskih predispozicija, pa do psiholoških ili kognitivnih karakteristika ličnosti, kvaliteta i prirode porodičnog okruženja, pa i šireg društva. Tako da ste svakako u pravu, čak i neki laički uvid u ove probleme nam govori da oni nisu posljedica jednostavnih procesa, već da su uzrokovani mješavinom određenih ličnih, porodičnih, društvenih, pa i kulturoloških faktora. U kolikoj mjeri koji faktor doprinosi ovim problema je ono sto pokušavamo da dokučimo, a možda još važnije, koje i kakve kombinacije rizika lične, porodične, te društvene prirode doprinose ovim problemima. Ali teško je reći koji faktor “preteže”, pogotovo što u kliničkoj praksi to uveliko može da varira od osobe do osobe, i važno je napomenuti da maltene svaka osoba koja započne za ovim aktivnostima vjeruje da će ih moći kontrolisati, a često se nažalost ispostavi da to nije slučaj. Ali sa preventivnog stanovišta, kada se ne bavimo ličnim već javnim zdravljem na nivou populacije, smatram da je moguće uspostaviti niz mjera koje mogu imati pozitivan doprinos.
Ovisnost o kockanju nije samo lični problem
To uglavnom nije izolovan problem, jer neminovno utječe na druge. Ljudi gube domove, porodice.
Kao i druge ovisnosti, ovisnost o kockanju ima niz negativnih posljedica na druge i taj fenomen je u našem polju istraživanja poznat pod imenom “harm to others”. Prevela bih to onako okvirno kao “šteta za druge“, jer lična ovisnost rijetko ima izolovane posljedice samo po ovisnika, već često naudi i okolini. Ono što mi zapravo pokušavamo istražiti i shvatiti je priroda i obim te štete po druge, te kako je spriječiti i minimizirati. Naprimjer, znamo da je alkohol povezan sa nizom negativnih pojava koje uključuju porodično i drugo nasilje, prometne nesreće, probleme na radnom mjestu, finansijske poteškoće, ali ne samo za korisnika nego i za druge osobe iz njegovog kako užeg, tako i šireg okruženja. Ako odlučimo da sagledamo i ovisnost o kockanju prvenstveno sa stanovišta javnog zdravlja, onda ova «šteta za druge» teško da može biti zanemarena kao argument u tim debatama.
Ako ne postoje mjere koje spominjete, a koje mogu imati pozitivan doprinos, da li to može napraviti društveni ambijent koji podstiče ovisnost? Šta su okidači ovih poremećaja?
Ne poznajem dovoljno uslove u BiH da bih mogla odgovoriti na pitanje „da li se ovisnost podstiče“, ali evo recimo možemo pomenuti da su igre na sreću bile legalne na našim prostorima i ranije, imali smo „lutrije“ i „srećke“, ali su te aktivnosti bile drugačije organizovane i reklamirane na tržištu. Kako god, svakako mislim da svaka zajednica može učiniti nešto u cilju suzbijanja i prevencije ovih pojava, te da ih prije svega treba uzeti za ozbiljno prije nego one prerastu u istinsku epidemiju i kritičnu situaciju. Dodala bih još da mi se čini – mada nemam konkretnih dokaza za to – da je situacija glede ovisnosti o kockanju u BiH možda pomalo specifična. Naime, motivi za počinjanje sa ovom praksom koja onda preraste u ovisnost vjerovatno uključuju i finansijsko stanje i želju za brzom zaradom, rješavanjem materijalne situacije, a možda i jedini izvor prihoda za neke. Ako to jeste slučaj, onda bi sistematska rješenja ovih problema u BiH morala uključiti i ove specifične motivacione faktore. Ukratko, nedostaje nam informacija.
Prema dosadašnjim istraživanjima i praksama koja je uloga zakona/države u sprječavanju razvoja ovog problema?
Pa vidite, neka društva su povijesno pristupala ovim problemima sa stanovišta zabrane kao primarne prevencije: naprimjer, alkohol je u određenim periodima bio zabranjen i u USA gdje sam ranije živjela i u Norveškoj gdje sada živim i radim. Droge su mahom i dalje nelegalne. Da li su te zabrane učinkovite ili ne je možda pitanje za neku drugu priliku, ali činjenica je da se zakonska zabrana makar teoretski oslanja na osnove epidemiologije i pokušava da odstrani prvu i osnovnu kariku u lancu ovisnosti: sam pristup ovisničkom „materijalu“ ili izvor „zaraze“ epidemiološki gledano. No, i alkohol, i cigara, i obitavanje na internetu, pa i igre na sreću su, također, i lični izbor pojednica.
Stoga, svako demokratsko, da ne kažem zrelo i odgovorno društvo vaga pitanja ličnih izbora i sloboda naspram onoga što smatra da je dobrobit zajednice. Recimo, koliku i kakvu slobodu izbora ima pojedinac u društvu koje će da finansira njegovo liječenje od ovisnosti kroz javni zdravstveni sistem? Da li je svaka osoba koja igra igre na sreću ovisnik? Da li osoba „bira“ da postane ovisnik? To nisu nimalo jednostavna politička, pa ni filozofska pitanja, a odgovori zahtijevaju ozbiljno sagledavanje i postavke kako konkretnog problema tako i mogućih pristupa rješenjima.
Lično smatram da se ovim pitanjima može, pa možda čak i treba, baviti na način koji se ne oslanja na potpune zabrane. Već sam spomenula da smo i ranije imali državnu lutriju i igre na sreću, ali čini se ipak da problemi sa ovisnošću nisu bili prisutni u ovim razmjerama kao danas. Ne želim da idealiziram bilo koje društvene sisteme, ali možda bi jedan od koraka u razumijevanju porasta ove vrste ovisnosti trebao biti sistematski pristup pitanju šta se promijenilo u relevantnim zakonima i politikama u zadnjih 10-15 godina?
Porodica i zdrava zajednica su ključ rješavanja ovih problema
Kakav onda utjecaj zajednica i porodica može imati? Postoji li neki mehanizam za prevenciju koji se pokazao učinkovitim?
Prije svega, smatram da cilj nas kao roditelja ili članova zajednice nije da se pretvaramo da neke stvari ne postoje, već da naši ciljevi i nastojanja trebaju biti usmjereni na izgradnju ličnosti koje će umjeti i znati da se odupru takvim negativnim pojavama kroz promovisanje pro-socijalnih vrijednosti i aktivnosti. Želim da vjerujem da tu roditelji, odgojno-obrazovne ustanove, pa svakako i vjerske ustanove mogu i trebaju imati pozitivnu ulogu – jer da vjerujem da je situacija beznadežna i da nema pomoći, onda se ne bih bavila ovim istraživanjima, jer sve nam je svakako poznato, zar ne? Šta više, naša istraživanja pokazuju da su tinejdžeri sposobni odbiti ponude za marihuanom, pa zašto ne i za kockom?
Šta je prema Vašem istraživanju utjecalo na to da su neki tinejdžeri bili sposobni izboriti se s ponudom marihuane? U nekim ranijim istraživanjima o igrama na sreću, došlo se do zaključaka da su adolescenti čak tri puta više podložniji postati zavisnici od kockanja od odraslih osoba. Mogu li se napraviti neka poređenja?
Nije baš jednostavno praviti poređenja, jer kao što sam napomenula, motivi za otpočinjanje sa ovim aktivnostima nisu uvijek isti. Ali moj naučni interes se generalno osvrće na osobe koje su „otporne“ – na onu djecu i tinejdžere koji su se uspjeli izboriti sa raznim iskušenjima, rizicima, poteškoćama i ipak se uspjeli razviti u zdrave ličnosti. U tom mom zanimanju za „otporne ličnosti“, pokazali smo i da oni tinejdžeri koji, između ostalog, razumiju štetnost droga i imaju bliske odnose sa roditeljima neće probati marihuanu čak i kada bivaju ponuđeni. Dobra vijest ovdje je da se ove otporne ličnosti ne rađaju, nego se odgajaju. Dakle, iako to nije ni lahko ni jednostavno, ipak je moguće naučiti djecu da budu „otporna“ na razne negativne utjecaje kojima su nažalost danas sve više i više izložena, a zbog svoje emocionalne i kognitivne nezrelosti su im posebno podložna. Ipak, dodaću da smo ove studije radili u okruženjima koja nisu potpuno „toksična“: studije o otpornim ličnostima imaju smisla samo u relativno zdravim okruženjima. Napraviću jednu paralelu: ako su voda koju pijemo i zrak koji udišemo kritično zagađeni, nema baš puno stvari koje možete uraditi na ličnom nivou da biste bili „otporni“ na rizike tog nivoa.
Vratimo se ulozi države i šire zajednice u preveniranju ovog društvenog problema. Pomažu li zakonska ograničenja?
Pomenula sam već historijat nekih zakonskih zabrana, kao i konflikt između principa zakonske zabrane kao preventive i ličnih sloboda. Smatram također da je nerealno očekivati da će igre na sreću biti zabranjene zakonom. Ali dobar početak bi bio da se postojeći zakoni počnu rigoroznije sprovoditi: pa ako osobama mlađim od 18 godina nije dozvoljeno učestvovati u ovom aktivnostima, onda bi oni koji im to omoguće trebali biti strožije zakonski sankcionirani.
Dakle, ne znači da trebamo prihvatiti neko laissez-faire stanje gdje smo maltene taoci određene industrije, kladionica, i čega sve ne. Šta više, ova roditeljska, školska, ili vjerska zalaganja koje sam gore pomenula teško da mogu dati željene rezultate u takvom okruženju. I državi bi trebalo biti u interesu biti partner roditeljima i institucijama u prevenciji ovih problema, ali na način na koji ipak neće potpuno suzbijati lične slobode odraslih i svjesnih ljudi. Jer, ipak trebamo reći, kockati se može i na način koji nije uvijek patološki. Norveška gdje trenutno živim i radim, ima taj pristup: ne zabranjuje, ali zato striktno regulira igre na sreću na sličan način na koji regulira alkoholne ili duhanske proizvode: ova aktivnost je legalna ali strogo regulisana i pod državnim monopolom, učešće je zabranjeno mlađima od 18 godina, a poslije istraživanja mojih kolega klasične slot-mašine su prije desetak godina zamijenjene novijim modelima koji ne dopuštaju korisniku da potroši više od određene svote novca dnevno/mjesečno. Dodala bih da nama čak i u Norveškoj nedostaje dovoljno informacija i istraživanja glede ovoga problema.
Kažete da je u Norveškoj, nakon provedenih istraživanja, ipak došlo do izmjena, tačnije kontrole pristupa igrama na sreću. Koliko su, prema Vašem mišljenju, naučna istraživanja važna za kreiranje nacionalnih ili lokalnih strategija za prevenciju ovog ipak i društvenog problema?
Pa kao naučnik i istraživač, naravno da smatram da su istraživanja važna. Prije svega, u ovoj eri „fake-newsa“ i medijske pompe, osnovne činjenice i znanje su nam prijeko potrebni. Ne možemo rješavati problem ako ne znamo niti koliki mu je obim, niti kakva mu je priroda, niti koji su mu uzroci. Ali prije svega, istraživanja su potrebna da bismo definisali problem u korijenu: šta je to tačno što želimo da riješimo, spriječimo, ili eliminišemo i zašto? Želimo li eliminisati samu pojavu i postojanje igara na sreću ili samo ovisnost o njima? Želimo li spriječiti učešće u ovim aktivnostima svima, ili samo malodobnima?
Tek kada budemo ispravno definisali pitanja i prikupili osnovne činjenice, moći ćemo početi pristupati odgovorima i razvoju odgovarajućih strategija.
Kako smo izgubili na kladionicama?
U posljednje tri godine kladionice su prometovale skoro pet milijardi KM od čega je više od tri milijarde bilo neoporezivih isplata. Porez je plaćen samo na 490 miliona KM, što, kada se kumulativno izračuna, ispada da je država od 5 milijardi prometa naplatila tek jedan posto - umjesto 500 miliona, državi je plaćeno tek nekih 50 miliona KM.
Svi smo se odjednom iznenadili kada su mediji sredinom prošle godine objavili podatke o najprofitabilnijim kompanijama u našoj zemlji. Na vrhu liste od prvih deset su Elektroprivreda BiH i trgovački lanac Bingo, ali peta kompanija po prihodima je Premier World Sport, lanac sportskih kladionica sa sjedištem u Čitluku, o kome danas ne možete saznati ništa više bez on-line registracije ili u jednoj od 650 poslovnica ove kompanije širom naše domovine. Ovo je samo jedan od lanaca sportskih kladionica za čije usluge se bonovi mogu kupiti na više od 3.700 prodajnih mjesta širom Bosne i Hercegovine. Prema podacima iz 2017. godine, ukupan prihod od prodaje ove kompanije iznosio je čak 640 miliona KM, (peta među deset kompanija u BiH sa najvećim prihodom), a shodno tom prometu Premier kladionica je imala nešto više od 45 miliona KM ukupne prijavljene dobiti (deveta od deset kompanija u BiH sa najvećom dobiti). Naime, ranije, dok je to bilo dostupno, karta poslovnica ove i drugih kladioničkih kompanija kojima je po pravilu sjedište negdje u zapadnoj Hercegovini “čudnovato” je oslikavala etničku sliku Bošnjaka u Federaciji BiH. Dakle, možda je to samo slučajna opaska, ali prema kartama kladionica iz Hercegovine mogli ste tačno i jasno označiti područja Federacije BiH gdje su Bošnjaci većina.
Kada sam u junu, 2017. godine, uzramazan posjetio Donji Vakuf, nakon rata i progona, te povratka i iseljavanja Srba i Hrvata, dakle, jednu tipičnu etnički homogeniziranu bošnjačku čaršiju, u razgovoru sa glavnim imamom Esad-ef. Slipcem saznao sam da se u ovom gradu osrednje živi u svakom smislu. Ima nešto fabrika koje rade, prosječna plata je na nivou Federacije BIH, zaposlenost i nezaposlenost, pa i razvijenost ove čaršije oslikava stanje u Federaciji BiH. Kazao mi je tada glavni imam Slipac kako stanje i nije tako loše kada je u pitanju posao, sezona branja malina koje su u srednjoj Bosni uveliko zasađene tek je otpočela pa mladi ljudi koji nemaju posla lahko mogu, ako žele raditi, da zarade pristojnu dnevnicu 50-60 KM. Ali problem je, kazivao mi je s tugom i zabrinutošću dugogodišnji glavni imam, navečer! “Nakon što cijeli dan provedu berući maline i zarade pristojnu dnevnicu, sav taj novac navečer završi u kladionicama,” odmahujući glavom mi je govorio čovjek koji poznaje svoju sredinu.
Društvena depresija
Upravo u ovome leži jedan značajan izvor opće depresije i beznađa, a, moramo priznati, u odnosu prema ovoj opakoj društvenoj pošasti propuste smo napravili svi. Od porodica i mjesnih zajednica koje su kasno reagirale, do vjerskih zajednica kojima je primarna obaveza ukazivati na društveno-moralne devijacije, preko privrednika koji su morali vršiti pritisak radi poreza kojim su nepravedno kladionice povlaštene, do intelektualaca koji nisu ovu pojavu znanstveno tretirali, do novinara i medija koji su zarad reklamnih prostora koje ove kompanije izdašno plaćaju temu zaobilazili ili je tek sporadično tretirali, a posebno političara koji su morali odgovornije zakonski regulirati kako ne bismo taj formalno-pravno legalni biznis imali na svakom koraku. A danas ga imamo svugdje: pored škole, vjerskog i kulturnog objekta, a uz to najvažnije i najspornije pitanje kojeg svi postavljaju, ali niko ne zna odgovor: kako je taj sektor nevjerovatnim poreznim rješenjima ustvari privilegovaniji od poreza kojeg izdvajamo na hljeb, mlijeko, lijekove i sve ostale primarne životne namirnice, a da ne govorimo da od PDV-a nije izuzeta ni knjiga, ni štampa!? Zašto, kao svugdje u svijetu, nisu uvedeni posebno visoki porezi ili druge vrste specijalnih poreznih obaveza na ovako visokoprofitabilne i raširene djelatnosti? Čak i oni političari i pojedinci koji su se usudili usprotiviti ovim lobijima nailazili su na blokade, opstrukcije, tužbe i medijski linč upravo zato što su dirnuli u moćne i dobro razvijene finansijske tokove. Ukratko, i kockarskim rječnikom kazano: Kako smo izgubili na kladionicama?
Trend rasta i razvoja biznisa sportskih kladionica u Federaciji BiH nastavio se i prošle 2018. godine, a ostvarile su promet koji je skoro jednak ukupnim javnim prihodima Kantona Sarajevo, dakle, finansijski najmoćnijeg kantona u Federaciji BiH. Prema onom što su objavili mediji početkom 2019. godine u Poreznoj upravi Federacije BiH se žale da od klađenja prikupe znatno manje novca, a kao razlog navode “veliki dio neoporezivih isplata dobitaka”, a sumnja se u svjesno izbjegavanje plaćanja obaveza prema državi.
Naime prošle godine kladionice su u Federaciji BiH ostvarile prihod od 1.400.000.000 KM (slovima: milijardu i četiri stotine miliona konvertibilnih maraka). Od ovog iznosa 300 milona se odnosi na isplatu dobitaka, a najveći dio isplata 1.100.000.000 KM (milijardu i stotinu miliona konvertibilnih maraka) odnosi se na isplatu dobitaka manjih od 100 KM, koji se po Zakonu ne oporezuju!? Oporezivi dio dobitaka većih od 100 KM iznosi tek 141.000.000 KM (stotinu četrdeset i jedan milion konvertibilnih maraka). Šef Porezne uprave Federacije Šerif Isović ovu je pojavu nazvao diskriminacijom, jer po njegovim riječima, onaj ko je na kladionici dobio 99 KM neće platiti ništa poreza, dok će onaj ko dobije 101 KM, platiti 10 posto poreza i na taj način praktično dobiti manje od onog koji je dobio 99 KM.
Finansijske malverzacije i prevare države?
Od ovih već alarmantnih cifri još gora je činjenica da su u posljednje tri godine kladionice prometovale skoro 5.000.000.000 KM (slovima pet milijardi konvertibilnih maraka) od čega je više od 3.000.000.000 KM (slovima tri milijarde konvertibilnih maraka) bilo neoporezivih isplata do 100 KM. Dakle, od 2016. do kraja 2018. godine od oko pet milijardi koliko su prometovale kladionice porez je plaćen samo na 490 miliona KM, odnosno na pukih 10 posto, što kada se kumulativno izračuna ispada da je država od 5 milijardi prometa naplatila tek jedan posto, dakle okvirno, umjesto 500 miliona, državi je plaćeno tek nekih 50 miliona KM.
Na kraju, pored svih pogubnosti koje po jedno društvo u tranziciji koje je pogođeno korupcijom i nezaposlenošću, te iz kojeg mladi u sve većem broju odlaze u potrazi za boljim životom, i ovaj društveni problem je neriješen jer nije bilo političkog dogovora oko Zakona o igrama na sreću kojeg je predložila Vlada Federacije BiH. Zakonski prijedlog koji je predviđao veće porezne stope blokiran je u parlamentarnoj proceduri, a reagirali su i kladioničari tvrdeći da bi novi Zakon drastično smanjio njihov profit. Kakogod, ispostavit će se da je ključna uloga u rješavanju ovog društvenog i političkog problema na političkoj areni. Međutim, potrebna je sveopća društvena mobilizacija u educiranju, govoru i pisanju o svim štetnim posljedicama ovako raširene društvene pošasti koja primarno doprinosi društvenoj depresiji, pogubnoj i dugoročno razarajućoj.
Dosadašnje prakse u razvijenim zemljama pokazale su da su najefikasniji načini borbe protiv legalnih, ali štetnih proizvoda i pojava povećanje poreza, i tu su duhan i alkohol najbolji primjeri. Ali pored povećanja poreza država ima načina da zaštiti najranjivije: programima edukacije i kampanjama civilnog društva jer su mladi najizloženiji. Ipak, ključ je u regulacijama kojima će se nametnuti obaveze pridržavanja pravila pristupa kockarnicama i kladionicama, te posebnim uvjetima oko njihovog otvaranja i mjesta gdje mogu, a gdje ne smiju biti. Uz to, dakako, državne agencije za borbu protiv organiziranog kriminala moraju obratiti pažnju na brojke koje “bodu u oči”, a ukazuju da ima prostora za istrage, jer ozbiljni i upućeni ekonomski stručnjaci upozoravaju da kladioničari i vlasnici takvih kompanija vrše ozbiljne finansijske malverzacije i prevare države!?
Ruke Moskve nad Balkanom
Ruski predsjednik Vladimir Putin bio je u zvaničnoj posjeti Beogradu 17. januara 2019. godine. Tokom protokola sastao se sa visokim dužnosnicima Republike Srbije i Republike Srpske. Potom su predsjednici Rusije i Srbije potpisali niz bilateralnih sporazuma iz sfere trgovine, ekonomije i digitalizacije. Ruski predsjednik Vladimir Putin je tokom svoje posjete odlikovao srbijanskog predsjednika Vučića sa Ordеnom Alеksandra Nеvskog, odlikovanje koje su u prošlosti dobili knez Miloš i Nikola Pašić.[1] Potom je ruski predsjednik posjetio crkvu Svetog Save, mjesto gdje su Osmanlije navodno spalili kosti Svetog Save 1549. godine i zatim je u crkvi kompletirao mozaik koji je bio restauriran tako što je dodao tri posljedna komadića mozaika.
Svesrpski i ruski sastanak
Tokom sastanka Vučić se zahvalio ruskom predsjedniku na ruskom vetu na Rezoluciju o Srebrenici u Vijeću sigurnosti UN: “Srpski narod nikada neće zaboraviti da je Rusija 2015. godine po naredbi Putina stavila veto na rezoluciju Savjeta bezbjednosti UN po kojoj su Srbi trebali da budu proglašeni za genocidni narod. Putin je tada zaštitio istinu i pravdu i zato imamo veliku odgovornost za sve što ćemo raditi u budućnosti”.[2]
Predstavnici manjeg BH entiteta, također, su prisustvovali zvaničnim sastancima Vučića i Putina kao sastavni dio srbijanske delegacije. Član Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda Milorad Dodik i predsjednica RS Željka Cvijanović imali su zasebni sastanak sa ruskim predsjednikom. Prema zvaničnim informacijama, razgovarali su o priključivanju Bosne i Hercegovine NATO-savezu; formiranju vlasti u Bosni i Hercegovini, te o izgradnji plinovoda Turski tok (Turkstream). Po pitanju priključivanju NATO-savezu, Dodik je kazao: “Bošnjaci su rekli da će prihvatiti bilo šta ako mi usvojimo politiku da se priključimo NATO-u, ali mi, srpski dio, to ne prihvatamo. Drugim riječima, trebat će nam vremena da iskoristimo naše izborne rezultate.”[3]
Po pitanju izbornih rezultata, Dodik je obavijestio ruskog predsjednika: “Uspostava svih tijela moći je završena u RS, i oni funkcionišu normalno. Ali situacija u Bosni i Hercegovini kao cjelini je i dalje na nivou tehničkog mandata. Neki ljudi nisu zadovoljni rezultatima pa je zato razlog što ovaj proces uzima vremena.”[4]
Na zajedničkom ručku pored gore spomenutih, prisustvovali su i Andrija Mandić i Milan Knežević, lideri Demokratskog fronta (DF) iz Crne Gore koji su poznati po svojim proruskim stavovima i djelovanju u suprotstavljanju i protestima protiv priključivanja NATO savezu . Njima se sudi za terorizam i nasilnu promjenu vlasti u Crnoj Gori 2016. godine.[5]
Medijsko izvještavanje i komentari
Uoči Putinove posjete Beogradu ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov dao je izjavu za medije u kojoj je rekao da se Rusija ne može složiti sa pristupanjem BiH NATO-u, te da: “Pravila koja se promoviraju na Balkanu su dovoljno opasna i odražavaju maniju da se gurnu sve balkanske države što je prije moguće”.[6]
Ruska zvanična novinska agencija na engleskom jeziku Russia today objavila je vijest pod naslovom “NATO, church & brotherhood of arms: Vladimir Putin visits Belgrade” (NATO, crkva i bratstvo oružja: Vladimir Putin posjetio Beograd) autora Nebojše Malića, sarajevskog Srbina s adresom u SAD poznatom po negiranju Genocida u Srebrenici.[7] U ovom izvještaju se navodi da je ova: “jednodnevna posjeta posljednjem bastionu protiv NATO ambicija na Balkanu možda bila kratka po pitanju sadržaja, ali puna simbolizma.” Članak na nekoliko mjesta indirektno kritikuje Vučića navodeći da je pokušao da prizna Kosovo; da je manje popularan od Putina, te da mediji pod Vučićevom kontrolom ne koriste ćirilicu.
Analitičar Dimitar Bechev objavio je članak pod naslovom “The Belgrade visit was Putin’s gift to Vučić” (Posjeta Beogradu je bila Putinov poklon Vučiću) u kojem navodi da je ruski utjecaj na Balkanu limitiran i da pored energije, Rusija nema drugog utjecaja na Balkanu, te navodi da je najbolje sredstvo djelovanje Kremlja njegov utjecaj na balkanske podanike kako bi uspostavio ravnotežu sa Zapadom. [8]
Profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu Nikola Samardžić u izjavi za N1 je naveo: “Putin je doživeo tri ozbiljna poraza u prethodnih nekoliko dana - glasanje u makedonskom parlamentu, glasanje u grčkom parlamentu i glasanje u britanskom parlamentu - to su tri odluke koje odbacuju Putinovu ideju podele i razaranja Evropske unije i NATO pakta i zaoštravanje etničkih odnosa”[9]
Ruski analitičar Nikita Bondarjev je u svom članku “Putinova poseta Beogradu ili – nije baš sve tako jednostavno” navodi da ova posjeta upravo predstavlja početak Vučićeve predizborne kampanje za vanredne parlamentarne izbore koje je on sam najavljivao u prethodnim sedmicama.[10]
Drugi ruski analitičar Maxim Samorukov navodi da se Vučić nalazi u nezgodnoj poziciji, jer srbijansko rukovodstvo „ne zna kako da se riješi“ ruskog utjecaja, koje Beogradu ne daje mnogo „manevarskog prostora“ u pogledu pregovora sa Kosovom. Samorukov također navodi: „Moskva nema razloga da podrži ultimativno rješenje konfikta na Kosovu, jer ne bi ništa dobila iz ovog poteza, ali bi mogla izgubiti svoj utjecaj u ovom regionu.“[11]
Implikacije na Bosnu i Hercegovinu
Posjeta ruskog predsjednika može se posmatrati, kako navodi Jasmin Mujanović, kao “regionalni anti-NATO” samit. Iako je o Bosni i Hercegovini, barem zvanično, bilo veoma malo govora, samo prisustvo člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda Milorada Dodika, kao de facto, člana srbijanske delegacije, kao i njegov zasebni sastanak sa ruskim predsjednikom nagovještavaju nastavak srpske antidržavne i anti-NATO politike. Indikativno je da je 2014. godine održano najmanje 5 zvaničnih sastanaka između Dodika i Putina. S tim u vezi može se očekivati agresivnije političko djelovanje RS i Srbije u sprječavanju priključivanja Bosne i Hercegovine NATO-savezu.
Međutim za dublju i jasniju sliku ruske politike prema Balkanu i Bosni i Hercegovini potrebno je analizirati ruske političke analitičke izvještaje, te pomno pratiti dešavanja na političkoj sceni. Jedan takav izvještaj je “Moguća međunarodna “paketna rješenje” za balkanska pitanja” koju je objavio Ruski savjet za međunarodne odnose dan nakon Putinove posjete Beogradu.[12] S druge strane važno je, također, sagledati i rusku ulogu u Hrvatskoj, te njene implikacije na Bosnu i Hercegovinu.[13]
[1] ZVANIČNA POSЕTA PRЕDSЕDNIKA RUSKЕ FЕDЕRACIJЕ, Zvanična webstranica Predsednika Republike Srbije, 17.1.2019, https://www.predsednik.rs/lat/pres-centar/vesti/zvanicna-poseta-predsednika-ruske-federacije
[2] “Vučić: Nikada nećemo zaboraviti ruski veto u Savjetu bezbjednosti”, N1, 17.1.2019,
http://ba.n1info.com/Regija/a310153/Vucic-o-ruskom-vetu.html
[3] “Bosniaks say they will agree to anything if we adopt a policy of joining NATO, but we, the Serbian part, do not accept this. In other words, it will take us time to make use of our election results.” Vidjeti:”Meeting with Chairman of Bosnia and Herzegovina Presidency Milorad Dodik”, 17.1.2019, President of Russia, http://en.kremlin.ru/events/president/news/59694
[4] “The establishment of all bodies of power has been completed in Republika Srpska, and they are operating normally. But the situation in Bosnia and Herzegovina as a whole remains at the level of a technical mandate. Some people there are not satisfied with their results, which is why the process is taking time.” Vidjeti: ”Meeting with Chairman of Bosnia and Herzegovina Presidency Milorad Dodik”, 17.1.2019, President of Russia, http://en.kremlin.ru/events/president/news/59694
[5] Cristina Maza, “Russia’s Vladimir Putin Travels To The Balkans To Push Against Nato Membership, Slams U.S. Interference”, Newsweek, 16.1.2019,
https://www.newsweek.com/russia-vladimir-putin-travels-balkans-push-against-nato-membership-slams-us-1294734
[6] Lavrov: Rusija se ne može složiti s pristupanjem BiH NATO-u, Al Jazeera, 16.01.2019, http://balkans.aljazeera.net/vijesti/lavrov-rusija-se-ne-moze-sloziti-s-pristupanjem-bih-nato-u
[7] NATO, church & brotherhood of arms: Vladimir Putin visits Belgrade, Russia Today, 18.01.2019
https://www.rt.com/news/449079-putin-serbia-church-nato/
[8] Dimitar Bechev, “The Belgrade visit was Putin’s best gift to Vučić”, 18 Jan 2019, Al Jazeera https://www.aljazeera.com/indepth/opinion/belgrade-visit-putin-gift-vucic-190117201848733.html
[9] Žaklina Tatalović, “Gosti N1: Putinova poseta ima pre svega unutrašnjopolitički značaj”, N1, 17.1.2019., http://rs.n1info.com/Vesti/a452770/Gosti-N1-Putinova-poseta-ima-pre-svega-unutrasnjopoliticki-znacaj.html
[10] Nikita Bondarjev, “Putinova poseta Beogradu ili – nije baš sve tako jednostavno”,Koreni.rs, http://www.koreni.rs/putinova-poseta-beogradu-ili-nije-bas-sve-tako-jednostavno/
[11] Maxim Samorukov „Escaping the Kremlin’s Embrace: Why Serbia Has Tired of Russian Support“, The Moscow Times, 22.1.2019, https://themoscowtimes.com/articles/escaping-the-kremlins-embrace-why-serbia-has-tired-of-russian-support-64242
[12] Russian International Affairs Council, “Possible International “Package Solution” Formats on the Balkans Issue”, 18.1.2019,
http://russiancouncil.ru/en/analytics-and-comments/analytics/possible-international-package-solution-formats-on-the-balkans-issue/
[13] Theodore Karasik , „If Croatia joins the Eurozone, it would give Russia its greatest weapon in Europe“, Euronews, 22.1.2019, https://www.euronews.com/2019/01/22/if-croatia-joins-the-eurozone-it-would-give-russia-its-greatest-weapon-in-europe-view