Pokušaj revidiranja sudske istine
Revizionisti su većinom pojedinci koji dovode u pitanje utvrđene činjenice, a u rjeđim slučajevima vlade. Ova odluka Vlade RS stavlja punu odgovornost na vladu ovog bosansko-hercegovačkog entiteta, te na Narodnu skupštinu, čije zaključke vlada izvršava, za formiranje tijela za utvrđivanje „alternativnih činjenica“ u odnosu na nalaze međunarodnih sudova, te za ishode njihovog rada. Zvanično i institucionalno negiranje genocida povlači za sobom institucionalnu odgovornost.
Mediji su izvijestili da je Vlada RS 7. februara ove godine formirala dvije komisije: Komisiju za istraživanje stradanja u Srebrenici i Komisiju za istraživanje stradanja Srba u Sarajevu tokom proteklog rata. U obje ove komisije imenovani su pojedinci iz različitih država, da bi se stekao dojam da je riječ o međunarodnim tijelima.
Formiranje ove dvije komisije izvršeno je uprkos činjenici da su dva zvanična međunarodna tijela, formirana od strane Organizacije ujedinjenih nacija, dali svoj sud o ovim događajima.
Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (ICTY) djelovao je od 1993. do 2017. i bavio se ratnim zločinima na ovom prostoru. On je „nepovratno promijenio reljef međunarodnog humanitarnog prava“ i utvrdio sudsku istinu o događajima u Bosni i Hercegovini tokom rata 1992-1995.
Međunarodni sud pravde (ICJ), kao glavni sudski organ Organizacije ujedinjenih nacija, utvrdio je karakter rata u Bosni i Hercegovini, izvršenje Genocida u Srebrenici i oko nje u ljeto 1995., te izvršenje zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina širom Bosne i Hercegovine.
Njihovo formiranje znači neprihvatanje sudske istine organa Ujedinjenih nacija i pokušaj kreiranja novog narativa zaogrnutog u plašt navodnog međunarodnog karaktera tih komisija. Novi narativ je ustvari pokušaj revizije utvrđenih činjenica.
Ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i genocid se mogu utvrđivati na razne načine. Najteži način dokazivanja, ujedno i najpouzdaniji, jeste sudska istina. Ona se zasniva na pravilima dokazivanja, strogim procedurama, pretpostavki nevinosti optuženog i drugim elementima materijalnog i procesnog prava. Zbog te strogosti sudska istina nekada znači minimalističko utvrđivanje istine. Zato je, naprimjer, utvrđeno izvršenje Genocida protiv Bošnjaka samo na ograničenom lokalitetu (u Srebrenice i oko nje) i u ograničeno vrijeme (ljeto 1995. godine).
Drugi način dokazivanja izvršenog genocida je putem naučnog istraživanja. To se odnosi, naročito na genocide izvršene prije Drugog svjetskog rata. Tada nije bilo sudova koji bi utvrdili sudsku istinu već je moguća jedino naučna istina koja se zasniva na pravilima naučne metodologije. Sudovi mogu da se izjašnjavaju o tome da li je ta metodologija strogo i odgovorno slijeđena. Naučna istina može da ide dalje od sudske istine. Zato, naprimjer, neki stručnjaci za genocid, kao što je Samantha Power, kada govore o zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini 1992-1995, godine koriste termin „Bosanski genocid“.
Svaki genocid prati njegovo negiranje od počinilaca ili njihovih simpatizera, te se negiranje smatra posljednjom fazom u izvršenju genocida. Jedan od suptilnih načina negiranja genocida jeste njegova relativizacija, te revizionizam historije genocida. Revizionisti dovode u pitanje činjenice (broj žrtava), odgovornost (“sve strane su krive”), razvijaju nove paradigme („dvostruki genocid“) i tako dalje.
Revizionisti su većinom pojedinci koji dovode u pitanje utvrđene činjenice, a u rjeđim slučajevima vlade. Ova odluka Vlade RS stavlja punu odgovornost na vladu ovog bosanskohercegovačkog entiteta, te na Narodnu skupštinu, čije zaključke vlada izvršava, za formiranje tijela za utvrđivanje „alternativnih činjenica“ u odnosu na nalaze međunarodnih sudova, te za ishode njihovog rada. Zvanično i institucionalno negiranje genocida povlači za sobom institucionalnu odgovornost.
Razmotrimo jednu analogiju. Tokom 1945. i 1946. godine u Nurembergu (Njemačka) održana su suđenja nacističkim vođama. Njima je sudio Međunarodni vojni tribunal formiran na osnovu Londonskog sporazuma od 8. augusta 1945. Sporazum su sklopile SAD, Velika Britanija, SSSR i Francuska. Ovaj sporazum je kasnije prihvatilo još 19 država. Presude ovog tribunala izrečene su 1. oktobra 1946. godine.
Ako bismo gledali izvor autoriteta ovog tribunala (inicijalni sporazum pet država pobjednica, kome pristupa još 19 država) i uporedili ga sa autoritetom Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda pravde našli bi da su ova dva posljednja mnogo autoritativnija tijela.
Međutim, nikome nije naumpalo da nakon presuda u Nurembergu formira komisije koje bi ispitivale ono o čemu je utvrđena sudska istina. Nacisti su bili poraženi, i idejno i vojno, a njemački narod se pripremao za teško suočavanje s istinom i zločinima počinjenim u njegovo ime. Ako se nema snage za suočavanje s istinom onda se formiraju komisije.
U našem javnom diskursu posljednjih petnaest godina govori se intenzivno o evropskim standardima. Kažnjavanje negiranja utvrđenog genocida jeste evropski standard.
Savjetovanje: „Ramazan, duhovna snaga i zaštita“
Sarajevo, 20. mart 2019. (MINA) – Danas je u organizaciji Uprave za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice održano predramazansko savjetovanje za imame. Savjetovanju je prisustvovao i reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović te muftije, predsjednici mešihata, glavni imami, dekani i direktori odgojno-obrazovnih institucija Islamske zajednice.
Karadžić osuđen na doživotnu kaznu zatvora
Ratni vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić danas se suočio s konačnom presudom za počinjeni genocid i najteže ratne zločine počinjene na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, kada je BiH bila izložena ratnoj agresiji. Osuđen je na doživotnu kaznu zatvora.
Članovi grupe Antidayton, udruženja i žrtve Genocida u BiH postavili su danas transparente ispred suda u Hagu. Na jednom od njih je istaknuta poruka s kojom se poistovjećuje Karadžić s nacističkom ideologijom i Hitlerom.
Šta žrtve očekuju od presude
Komentari žrtava i osoba koje se preko dvadeset godina bore za pravdu
Čovjek koji je mrzio Bošnjake i gradove
Karadžić je mrzio gradove. Jedino što je više mrzio od gradova bili su Bošnjaci koji su većinom živjeli u gradovima
Održana sjednica Vijeća muftija
Sarajevo, 19. mart 2019. (MINA) – Danas je pod predsjedavanjem reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića održana 20. redovna sjednica Vijeća muftija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
Na početku sjednice Reisu-l-ulema je poželio dobrodošlicu novom članu Vijeća muftija Nusretu ef. Abdibegoviću, muftiji banjalučkom i zahvalio se na dosadašnjem angažmanu muftiji Paši ef. Fetiću. Ovim povodom, resiu-l-ulema je muftiji Paši ef.Fetiću uručio posebno priznanje Islamske zajednice i zahvalio mu se na ukupnom doprinosu radu Zajednice u Njemačkoj ali i čitavoj Islamskoj zajednici i njenom Vijeću muftija uz nadanja da će on svoj doprinos nastaviti davati i da će biti podrška novoimenovanom muftiji za Evropu izvan domovinskih zemalja Osmanu ef. Kozliću.
U nastavku sjednice razmatrani su Izvještaji o radu Vijeća muftija i izvještaji o radu i finansijskom poslovanju Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini za 2018. godinu. Prihvaćene su izmjene i dopune Pravilnika o izboru reisu-l-uleme na način da su njegove uredbe usklađene sa Ustavom IZ u BiH.
Na sjednici je utvrđena i visina nisaba za redžeb, ša'ban i ramazan 1440/2019. godinu u iznosu od 6640 KM (3405 EURA) i visina iznosa sadekatu-l-fitra za ramazan 1440/2019.godine koji je ostao na nivou iznosa od prošle godine kako u domovini tako i u domovinskim zemljama i dijaspori.
Vijeće muftija prihvatilo je i Izvještaj komisije Vijeća muftija o procjeni namaskih vremena i vremena posta za područja koja se nalaze iznad 55˚ sjeverne geografske širine. U Programski savjet Media centra imenovani su ispred Vijeća muftija Remzija ef. Pitić, muftija goraždanski i Aziz ef. Kadribegović, dugogodišnji bivši urednik Preporoda.
Na osnovu zaključka Rijaseta IZ u BiH Vijeće muftija je razmatralo inicijativu za učenje salle na Dan sjećanja na genocid u Srebrenici i donijelo dopunu Program vjerskog obilježavanja godišnjice Genocida nad muslimanima Bošnjacima.
Muftije su prihvatili i više prijedloga Vakufske direkcije za novim uvakufljenjima i transformacijama vakufske imovine.
Na kraju su Vijeće muftija i Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini odredili izaslanstvo predvođeno zamjenikom reisu-l-uleme Huseinom ef. Smajićem koje je prisustvovalo dženazi Izudinu ef. Kruški, dugogodišnjem glavnom imamu i uposleniku Islamske zajednice
Fašistima smo uvijek ‘jedanodstotinu’
Na video snimku koji je jedan cijeli dan bio zanimljiv medijima u Bosni i Hercegovini, Azrin Hodžić povratnik u Prijedor, 11. marta bio je meta napada koji je kasnije zvanično okvalificiran kao krivično djelo zlostavljanja, mučenja i drugog neljudskog i ponižavajućeg postupanja kao i nanošenje tjelesnih povreda. Sadržaj video snimka, obraćanje, jezik sile – sve to smo već vidjeli: Ramo Osmanović, Srebrenica, 13. juli 1995. godine. Epilog događaja sa snimka iz tog julskog dana su hiljade tijela u masovnim grobnicama. Posmrtni ostaci Rame Osmanovića su pronađeni u u Zelenom Jadru kod Srebrenice, a njegovog sina Nermina – kojeg je dozivao tog 13. jula – u Snagovu, kod Zvornika.
Samo dan prije nego se dogodio napad na Azrina Hodžića, svjedočili smo i postrojavanju pripadnika četničkog Ravnogorskog pokreta u Višegradu te snimku guslarenja, s poznatim repertoarom četničkih stihova „biće opet pakao i krvava Drina, evo idu četnici sa srpskih planina“. Epilog četničkih ‘’postrojavanja’’ iz Drugog svjetskog rata su pokolji stanovništva na teritoriju Bosne i Hercegovine poput onoga o kojem četnički major Pavle Đurišić 13.2.1943. godine raportira četničkom vojvodi Draži Mihajloviću da se za vrijeme operacije „pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti“, te da su žrtve „kod muslimana oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece.“. U devedesetim godinama 20. stoljeća – ponovo progoni, ubijanja i okrutna zvjerstva poput „žive lomače“ ili masovne grobnice što su četnički prilozi historiji zla.
Nakon napada na povratnika Azrina Hodžića su uslijedila saopćenja političkih aktera u državi Bosni i Hercegovini i predstavnika međunarodne zajednice, i to nezanimljiva čak i medijima koji se njima hrane.
Činjenica je da forma fašizma koja eksplicitno odobrava nasilje nad političkim ‹›neprijateljima›› i hrani se kultom ‹›velike›› države nikada nije nestala. U Bosni i Hercegovini, danas, postoje udruženja građana koja otvoreno baštine i zagovaraju ovakvu formu fašizma, a sljedbenici ideologije na kojoj se ona temelji skoro redovno pokazuju spremnost da je pretvore u našu realnost. Odgovor na fašizam mora biti kompleksan i sveobuhvatan, a njegov glavni segment je svakako zabrana silom zakona. U Bosni i Hercegovini Zakon nije definirao koje su to fašističke organizacije niti koja su to fašistička obilježja. Inicijative u Parlamentu Bosne i Hercegovine o donošenju takvog zakona nisu dobile podršku stranaka iz bosanskohercegovačkog entiteta RS. No, da li je to sve što se moglo učiniti, s obzirom na političke pozicije u posljednjih dvadeset godina? Apsolutno nije.
Kada je fašizam u pitanju ni za jednu državu, a s obzirom na historijsko iskustvo fašizma niti i za jednog političara u ovoj zemlji ne bi smjeli postojati ‘’mali’’ kompromisi. Nikome se ne bi smjelo dozvoliti sakrivanje iza politike kao „umijeća mogućeg“ u kojem su alternativna rješenja uvijek pod A. na spisku za dogovore.
S obzirom na to šta fašizam jeste i u kojem obliku ga živimo, osnovna premisa bi morala biti nulta tolerancija na one političke platforme koje nisu spremne izglasati zakonsku zabranu izrazima fašizma u bilo kojem obliku. To bi morala biti crvena crta ispod koje se ne prelazi na liniji otpora fašizmu.
Iako se može činiti jednostavno, to ipak nije lahko jer očito je kako ne postoji spremnost naših političara da označe tu crvenu crtu. Činjenica je da oni svi, često, od njenog nepostojanja imaju koristi. Zbog toga se između ostalog, decenijama sistemski urušavaju obrazovni sistem i akademska zajednica koja više nema mehanizme da oblikuje javno mnijenje. Tako se pogoduje onima koji ne bi politički preživjeli aktivno suprotstavljanje socijalnim i ekonomskim ‘’zahvatima’’, tačnije eksperimentima iz kojih jedino oni profitiraju pa ne bi politički preživjeli građanski bunt i političku debatu kao instrumente otpora fašizmu. Zato sloboda i sigurnost ovdje nisu pod A. na spisku državnih političara. Postoje valjda u tom njihovom paralelnom univerzumu važnije stvari, naprimjer opstati na vlasti – makar za to žrtvovali svaku ideju za koju se u saopćenjima deklarativno zalažu.
Po kanonima vjere, vjernicima, ovdje ne mislim samo na muslimane, koji misle o polaganju računa pred Svevišnjim Bogom otpor zlu morao bi biti prioritet i oni bi se – zajedno s drugima – morali zalagati za usvajanje zakona o fašističkim organizacijama i aktivno pozivati političare na odgovornost.
Fašizam je to što jeste i za njega postoji rješenje – prije svega u donošenju potrebnih zakona. Postoji rješenje i za političke izdajnike ideje stvarnog otpora fašizmu jer građani Bosne i Hercegovine, koji žele živjeti slobodu i sigurnost, će shvatiti prije ili kasnije da će fašistima – skupa s njihovim ideolozima i onima koji s njima rade kompromise – uvijek biti Ramo Osmanović ili Azrin Hodžić, tačnije ‘jedanodstotinu’.
Karadžić i njegova zločinačka zaostavština sutra će se suočiti s konačnom presudom za ratne zločine
Radovanu Karadžiću, lideru bosanskih Srba sutra će biti izrečena konačna sudska presuda za zločin genocida, zločine protiv čovječnosti i za kršenje zakona i običaja ratovanja što su ih počinile snage bosanskih Srba na teritoriji Bosne i Hercegovine u periodu od 1992.-1995.
Radovan Karadžić je bio predsjednik SDS-a u BiH, a nakon početka agresije na Bosnu i Hercegovinu i predsjednik samoproglašene republike srpskog naroda uspostavljene na teritoriju Republike Bosne i Hercegovine.
Prvostepenom presudom iz marta 2016. godine Karadžić je pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) osuđen na 40 godina zatvora. Raspravno vijeće je zaključilo da je Karadžić počinio ratne zločine i proglasilo ga krivim za:
Genocid na području Srebrenice 1995. godine i za progon, istrebljivanje, ubojstva, deportacije, nehumana djela odnosno prisilno premještanje stanovništva, teroriziranje civila, protivpravne napade na civile i uzimanje talaca.
SUĐENJE RADOVANU KARADŽIĆU - STATISTIKA
Broj sudskih dana 499
Broj svjedoka tužilaštva 337
Broj dokaznih predmeta tužilaštva 6671
Broj svjedoka odbrane 248
Broj dokaznih predmeta odbrane 4807
Broj svjedoka koje je pozvalo Vijeće 3
Sudjelovanje u četiri udružena zločinačka poduhvata s ciljem da se bosanski Muslimani i bosanski Hrvati trajno uklone s područja u Bosni i Hercegovini na koja su bosanski Srbi polagali pravo.
Udruženi zločinački poduhvat počinjen u općinama širom Bosne i Hercegovine, te širenje terora među civilnim stanovništvom Sarajeva pucanjem iz snajpera i granatiranjem.
Udruženi zločinački poduhvat je i kampanja uzimanja pripadnika mirovnih snaga Ujedinjenih naroda (UNPROFOR) za taoce kako bi se NATO odvratio od vazdušnih napada na vojne ciljeve bosanskih Srba.
Udruženi zločinački poduhvat odnosi se i na plan za uklanjanje bosanskih Muslimana iz Srebrenice u srpnju 1995. godine.
Na osnovu individualne krivične odgovornosti (član 7(1) Statuta Međunarodnog suda), Radovan Karadžić je prvostepenom presudom proglašen krivim za:
- Genocid
- Progone (zločini protiv čovječnosti)
- Istrebljivanje (zločini protiv čovječnosti)
- Ubistvo (zločini protiv čovječnosti)
- Ubistvo (kršenja zakona ili običaja ratovanja)
- Deportaciju (zločini protiv čovječnosti)
- Nehumana djela - prisilno premještanje (zločini protiv čovječnosti)
- Terorisanje (kršenja zakona ili običaja ratovanja)
- Protivpravne napade na civile (kršenja zakona ili običaja ratovanja)
- Uzimanje talaca (kršenja zakona ili običaja ratovanja) Kazna: 40 godina zatvora
Tužiteljstvo ICTY-a je 1995. godine protiv njega podiglo optužnicu, međutim 'heroj' bosanskih Srba, Karadžić, u kukavičkom bijegu od suočavanja s posljedicama zločinačke politike koju je u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu vodio – bio je na slobodi do 2008. godine. Nakon hapšenja u Beogradu, prevezen je u zatvor Scheveningen.
Suđenje je počelo u oktobru 2009. i trajalo je 499 dana, a u postupku je bilo 586 svjedoka, a presuda je u konačnici glasila 40 godina za najteže ratne zločine počinjene u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
Nakon izricanja presude ovlasti za Karadžićev slučaj prebačene su na Mehanizam za međunarodne krivične sudove MICT, a na presudu su se žalili i tužiteljstvo i Karadžićeva odbrana.
Nakon izmjene sastava sudskog prizivnog vijeća, presudu će donijeti Vijeće koje čine: predsjedavajući Vagn Prüsse Joensen, suci William Hussein Sekule, José Ricardo de Prada Solaesa, Graciela Susana Gatti Santana i Ivo Nelson de Caires Batista Rosa.
Dok Karadžićeva odbrana traži oslobađajuću presudu, tužiteljstvo MICT-a u svojoj žalbi traži doživotnu kaznu zatvora i prihvatanje žalbe na prvostepenu odluku kojom je odbačena optužba za genocid u drugim općinama osim Srebrenice. Na popisu općina za koje tužiteljstvo MICT-a tvrdi da su bile poprište genocida su i Bratunac, Foča, Ključ, Sanski Most, Vlasenica i Zvornik.
Tužiteljstvo je stava da bi Karadžić za učešće u udruženim zločinačkim poduhvatima (UZP) – za genocid u Srebrenici, terorisanje civila Sarajeva i progone u 20 bosanskohercegovačkih općina, trebao biti osuđen na doživotnu kaznu –jer kada se ovi udruženi poduhvati uzmu kao cjelina, navode tužioci, „oni čine najveći i najstrašniji set zločina za koje je jedna osoba ikada optužena u Haagu. Ovakva težina zločina prevazilazi okvir potreban da se izrekne doživotna kazna“.
Više...
Konačna presuda Karaždiću: “Očekujemo presudu i za tačku 1.“
Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida u BiH pred izricanje konačne presude Karadžiću za Preporod je kazao:
Uoči presude: U Prijedoru još nisu obilježeni ni logori ni masovne grobnice, a Genocid se negira
U povodu sutrašnje konačne presude Radovanu Karadžiću Mirsad Duratović, predsjednik Udruženja Prijedor '92, dao je komentar za Preporod u kojem je istakao:
- Ono što jeste tačno i za što trebamo biti zahvalni Haškom tribunalu, to je da se ovdje nikada ne bi krenulo u procesuiranje ratnih zločinaca da taj proces Haški tribunal nije otvorio. Utvrđene su činjenice šta se dešavalo na terenu u Prijedoru, Srebrenici i mnogim drugim općinama za koje su vođeni postupci u Hagu. To jeste ona pozitivna strana rada Tribunala, iako ostaje velika gorčina zbog oduzimanja snage tim presudama, jer do sada nisu utjecale na to da negiranje Genocida i veličanje zločinaca bude kažnjivo djelo. Ostaje, također, gorčina zbog nepresuđenog genocida u Prijedoru.
Govoreći to s pozicije žrtve koja svakodnevno sreće majke kojima su djeca ubijena u Prijedoru 1992. i činjenice da su svi haški osuđenici osim Milomira Stakića slobodni i ovdje su u Prijedoru - ne samo zadnju godinu dana nego zadnjih 10 godina, a mi još uvijek tragamo za posmrtnim ostacima njihovih zločina, ali i van nje. Postavljam pitanje kako to da i pored haških presuda mi još uvijek nismo obilježili logore u Prijedoru ni masovne grobnicekoje su rezultat nedjela tih ratnih zločinaca. Vlasti, institucije od lokalnog do entitetskog nivoa otvoreno javno negiraju zločine i u Prijedoru i zločin Genocida u Srebrenici. Pogledajte samo zlostavljanje i zastrašivanje koje se desilo prije nekoliko dana u Prijedoru – javno. Ono što je najbolnije je činjenica da nema odgovora ko i šta poduzima protiv toga, jer niko ništa ne poduzima. Dovoljno je reći da mi ovdje još uvijek nismo priznati kao žrtve rata.
Haški sud će u srijedu, 20. marta, izreći konačnu presudu Radovanu Karadžiću na osnovu žalbi tužilaca – koji su tražili da bivši predsjednik Republike Srpske (RS) bude proglašen krivim za genocid počinjen 1992. godine i osuđen na doživotni zatvor – i Odbrane, koja je tražila oslobađanje po svim tačkama.
