Zato, što smo MUSLIMANI!
Na jednom nivou, bosanski muslimani - kazat ću ‘muslimani’ jer je, po meni, preciznije od Bošnjaci, zbog toga što je pripadnost islamu bila ono što je opredijelilo počinitelje, a islam je dio našeg identiteta koji je bio ključan za rekonceptualizaciju našeg postojanja kao takvog u smrtnu prijetnju – su preživjeli jer su imali više para. Prvo, imali su više para na početku rata, mogli su kupiti oružje – tamo gdje su Srbi bili spremni da ga prodaju, a takvih je uvijek bilo – uspjeli su čak i uslovima borbe za fizički opstanak organizovati neku primordijalnu ekonomiju. Drugo, uspjeli su sakupiti više novca i izvan zemlje. Da bi preživjeli, morali su da „nadtroše“ – sigurno i jesu – i Srbiju i Hrvatsku. Jedno od objašnjenja leži u tome što su uspjeli odbraniti gradove i industrijske centre. Genocid je, zato, počinjen na selu.
Jezik kojim se o nama govorilo, kompletan imaginarij bio je iz devetnaestog vijeka, imaginarij Prvog srpskog ustanka.
Šta se nama dogodilo?
Od trenutka kada sam shvatio da sam preživio pokušavam sebi da odgovorim na pitanje šta se meni, šta se nama dogodilo? I sve vrijeme ne mogu da se otmem dojmu da je vrijeme između 1992. i 1995. godine trebalo da bude konačno rješenje i našeg, muslimanskog pitanja u BiH, i šire na Balkanu. Muslimane na Balkanu ubijaju zadnjih dvjesta godina u kontinuitetu. Od 1878. godine, odnosno 1912. godine, ubijanje se ne može dovesti u vezu sa borbom protiv Osmanskog Carstva. Ipak, bosanski, odnosno sandžački muslimani bili su meta masovnih pokolja najmanje dva puta poslije toga, te pogroma i sistemske pauperizacije između dva svjetska rata.
Prekoputa džamije u Bratuncu godinama stoji grafit “Svi su Srbi Ratkovi vojnici”. Daleko od toga da jesu, ne daj Bože, da jesu, prije svega njima, a onda nama, ali mislim bi dublji uvid u razmjere saučesništva bio poražavajući.
Tzv. paravojne jedinice - osnovane, opremljene i obučene od strane Resora državne bezbednosti - imale su zadatak da nasilje usmjere strateški, da ubijajući najbogatije, najučenije i najvažnije među nama uspostave vladavinu terora. Selektivno ubijanje elite proizvelo je još jedan efekt: svi oni koji se nisu smatrali ili nisu smatrani elitom, povjerovali su na trenutak da će ubijanje ostati ograničeno na elitu. Poslije kratkotrajne vladavine terora, usljedila je masovna i entuzijastična kampanja iskorijenjivanja.
Još smo bili u selu, u aprilu 1992. godine kada je jedne noći kamion s glavne ceste skrenuo prema Drini. Zaustavio se nasred kolskog puta i iz prikolice su izašla trojica ljudi. Za njima jedan s puškom i u uniformi. Iz kabine još dvojica. Rekli su im da bježe i pucali u njih kada su stigli do Rifetovog salaša. Rifet je sutradan prenio sve trojicu na Šehite, mezarje nastalo već u kasno ljeto, početak jeseni 1941. godine, nakon što su Drinom počeli promicati leševi višegradskih muslimana, ubijenih u augustu u Višegradu. Jedan od leševa bio je vidljivo mlađi od druga dva. Iznutra jedne od gumenih čizama, „rudara“ koje je imao na nogama pisalo je ime; poslije rata se ispostavilo da su čizme bile čizme njegovog oca i da ih je obuo kada su ga izvodili iz kuće. Bili su iz Hranče.
Komšijska blizina i brutalnost
Ali, masovna ubistva, logori, deportacija – sve se odvijalo u geografiji izolovanih sela i gradića sa ne više od nekoliko hiljada stanovnika. Kada je u noći 13. jula 1995. Bratunac postao stjecište hiljada zarobljenih koji su iz Srebrenice pokušavali da se probiju do Tuzle, Miroslav Deronjić, tada ovlašteni opunomoćenik Radovana Karadžića za Srebrenicu i vodeći SDS-ovac u Bratuncu, oslonio se na – narod:
„U to vrijeme je u Bratunac iz Konjević Polja pristizalo mnogo autobusa i kamiona sa zarobljenim Muslimanima (...) Ljudi su odvođeni na stadion, u hangar i u školu ‘Vuk Karadžić’. Mnogo mladih ili starijih ljudi je tokom noći bilo mobilisano. Dane su im bile puške i rečeno im je da čuvaju i obezbeđuju autobuse. Uveče je Ljubo Simić izvijestio da su se desila ubistva, pucnjava i tako dalje.“
Tu je svako svakoga znao i svako o svakome znao sve. Sa dojučerašnjom komšijskom blizinom se u tom trenutku mogla porediti samo komšijska brutalnost. Nisu to bili ljudi koji nas nisu znali. I tako je bilo od 1992.
Cijela jedna, u nedostatku bolje riječi, industrija negiranja Genocida nad bosanskim muslimanima – riječ je naime o priznatoj akademskoj disciplini – svodi se na proizvodnju vještačkih razlika između genocida i „etničkog čišćenja“. U jednom takvom objašnjenju navodi se kako je „etničko čišćenje“ „više povezano s geografijom (...) odnosi se na fizičko uklanjanje određene grupe iz određenog područja“. Svako masovno ubistvo događa se u nekoj geografiji, u nekom prostoru. Nacistički koncept Lebensrauma odzvanjao je u Bosni i Hercegovini 1992. godine. Stojan Župljanin, u to vrijeme načelnik Centra službi bezbjednosti u Banjoj Luci, govorio je: „Lično mislim da je naš životni prostor i teritorija gdje živimo i radimo ugrožena i moramo osujetiti tu opasnost. Ustvari, moramo spriječiti muslimane da se nasele na naše teritorije i prostore.“ Narodi žive u geografijama, u prostorima i samo tu mogu da žive i da budu zajednica. Mi smo imali samo jednu Voljavicu. I sad je više nemamo.
Komadanje našeg tijela
Ali, srpsko „etničko čišćenje“ u Bosni i Hercegovini nije bilo samo napad na prostor; bio je to napad i na tijelo naroda – ubijanjem i silovanjem. U Sasama kod Srebrenice od maja do decembra 1992. godine, dvije sestre, mlađa osmi razred osnovne škole, starija u drugom razredu srednje držane su kao robinje. Kada je selo nakratko oslobođeno, pronađen je dnevnik jednog od srpskih vojnika, inače iz Niša u Srbiji. On je u Sase stigao u ljeto i poslije nekoliko mjeseci posmatranja svakodnevnog i grupnog zlostavljanja, oženio je mlađu sestru, da joj sačuva život. U decembru, kada se on povukao i ona je otišla s njim. Zbog toga što su vlastiti narod samo mogli zamisliti organski, počinitelji su kidali komad po komad našeg tijela, organ po organ. Ono što nisu razumjeli da ako narodi i jesu organizmi, onda kao takvi mogu postojati samo u vezi sa drugim, sličnim organizmima. Nije bilo moguće pobiti, iskorijeniti, satrati komšije i ostati neokrznut.
„Preseljenje naroda“ takođe nije uspjelo i barem u tom smislu srpski genocid u Bosni i Hercegovini nije nagrađen. To ne znači da nije bilo nastojanja na preseljenju: desetine i stotine muslimanskih sela bila su naseljena Srbima iz drugih dijelova zemlje. U Voljavici su 2001. godine, bile tri kafane, „štanga“, vladao je postapokaliptički haos. Ali, kuća po kuća, i porodica po porodica iselili su u jednom od rijetkih trijumfa vladavine prava u ovoj besudnoj zemlji, riječima Milovana Đilasa. Prekoputa moje kuće živjela je neka porodica iz Zenice. Kada se djed doselio, glava kuće mu se rugao, ponižavao ga, govoreći mu kako će ga kad umre pokopati u pravoslavno groblje. Ali, kada su i oni otišli, kada je nestala zajednica koja je bila proizvod atavističke vizije Radovana Karadžića, ukazale su se konture i razmjere uništenja muslimanske zajednice koja je tu živjela ranije.
Danas se, barem ono što nas ima u zemlji, u selu uglavnom okupljamo za Bajrame ili na odmorima i praznicima. Jedini uvid koji sam stekao je da ta zajednica nema budućnost. Bez tog mjesta, bez te geografije, to više nije zajednica.
Suljo je još tu
Broj ljudi koji znaju da je moj nadimak bio Suljinovac stane na prste jedne ruke. Svojevremeno nisam mogao proći ni kroz selo, ni kroz Bratunac da me neko tako ne zovne. Broj ljudi koji su znali da mi je nadimak među prijateljima bio Vrana – isto tako, stane na prste jedne ruke. Da li je s njima otišao i taj dio mog identiteta? Ako identitet gradimo u interakciji s nekim i sa sredinom, onda s njihovim nestankom nestaje, valjda, i taj dio našeg identiteta. Esencijalizacija, ustvari, funkcioniše u oba pravca.
Ali, samo me još Čobak zove Suljinovac. Slobodan, jedan od rijetkih naših komšija koji nije izgubio obraz i ne priča sa nama samo poslom i kad se mora. Njegova savjest je rasterećena i on se sa nama veselo smije u napušenim kafanama jedne od dvije samoposluge u gradu. Na kasi jednog od njih mi daje svoju potrošačku karticu, skuplja bodove; kad sakupi sto, besplatno uzima deterdžent za pranje veša. On razumije da dok god sam ja Suljinovac, on je Čobak. I dok sam ja Suljinovac, onda je i Suljo tu, u nekim pričama, živ.
O ljudima i pamćenju između kuće i doma
Kad putujem od kuće u Sarajevo – gdje me obično čeka život – uvijek sačekam kraj dana, ne mogu da krenem dok god i posljednja zraka sunca probija preko horizonta. Stojim u avliji, a zapravo stojim između kuće i doma, iskorijenjenosti i nepotrebnog nasilja svakodnevnog života.
Jutros sam otvorio pismo čiji je pošiljalac u međuvremenu umro. Evo šta je pisalo:
„Na vojnim topografskim kartama egzistira toponim “Voljevci” iznad Velike Rijeke u Srbiji. Nisam znao ništa više o tome dok slučajno ne nabasah na ovu vrijednu knjigu o Sokolskoj nahiji iz 1930. godine. Evo ti sada prilike da o tome više doznaš. Ovo su dragocjeni izvori. Letimično sam pogledao ali sam oduševljen sadržajem. Vjerovatno je muslimansko stanovništvo egzistiralo tamo do neke 1834. godine i kasnije.... Imena mnogih sela su ljudi ponijeli sa sobom, to je očigledno. Vjerujem u njihovu autentičnost jer se mnoge stvari poklapaju. Nađoh na jednom mjestu da je Podnjemić bio muslimansko selo. Sjećam se da su naši stari Sinanovići govorili da su Zehići došli iz Podnjemića u Srbiji. Sinanovići u Polozniku su sebe smatrali nekako starosjediocima, barem u odnosu na ove.“
To me ponukalo da potražim jedno drugo pismo, koje mi je isporučeno ručno, od daljnjeg rođaka: on je pred smrt sjeo i napisao sve čega se sjećao o nama. Tekst je neka vrsta oporuke, prepuna podsjećanja da su zapisani samo fragmenti, preneseni od usta do usta, i kao takvi nepouzdani i puni rupa, da o našem ranijem postojanju ne postoje dokazi osim u našoj riječi.
„Ovdje ću opisati porijeklo naše familije iz Siručića koja je opisana u takvimu za 1431./1432. godinu po hidžretu ili 2010. godine po kalendaru. U ovom takvimu je na strani 185. opisano u detalje iseljavanje Muslimana iz Srbije, a pisac je dr. Jusuf Mulić. Iseljenje je vršeno u dvije etape: prva u periodu od 1830. do 1834. godine i druga u periodu od 1862. do 1867. godine. Od rahmetli Hakije Siručića sam doznao da su Siručići porijekom iz Sokolske nahije i da je išao tamo na lice mjesta da vidi mjesto naših predaka i da je gledao neke luke koje su bile vlasništvo naših predaka. Nije mi jasno gdje se nalazi ta Sokolska nahija, ali po opisu pisca pretpostavljam da je to negdje između Valjeva, Loznice i Zvornika, gdje konstatuje da su se do danas Muslimani iz ove nahije zadržali samo u selima Mali Zvornik i Sakar, te da je Soko bio kao neka tvrđava.
Rahmetli đedo Kasim mi je pričao da su Siručići nastali od četiri brata (pradjeda) i to: Siručić Abdulah Salihaga, Suljaga i Alijaga. Nije mi pričao ništa o tome da li su oni došli ili su tu rođeni, oni su sva četiri imali kuće u blizini. Abdulah je imao kuću gdje su bile naše kuće, gore u brdu, a Salihaga, Suljaga i Alija preko potoka u blizini (...)
Treći pranđed Siručića bio je Suljaga i on je imao sinove Avdu, Sadu, Sulju i Ibru, a za žensku djecu ne znam. Suljagin sin Avdo imao je sina Mešu koji je sve raskućio i doživio da mu jedan ubogi siromah dadne nekoliko kvadratnih metara zemlje da napravi sebi malo kućice pletare i da tu živi sa četvero ili petero djece, a imao je imovinu kao i ostali Suljagići. On nam je bio prvi komšija u Šaparcima. Tri puta se ženio, a posljednja mu je bila Višegratka Haša, a djeca Meho, Hajro, Ramiza i Hanifa i Dika od prve žene Umke iz Suhe (...)
Četvrti Suljagin sin je bio Suljo. On je bio oženjen Hadžić Nurom iz Suhe, sestrom Mehmeda Hodžića, oca Halida molera i Saliha. Suljo je imao troje djece: Demira, Hakiju i Zlatiju. Demir je takođe imao troje djece, dva sina i jednu kćer. Demir je bio oženjen Munirom Salkić, sestrom Alije Salkića sa Osmača (...) Oba Demirova sina, Suljo i Medo su žrtve srebreničke tragedije. Kći Fatima je bila udata za Adema Salkića, šnajdera iz Bratunca, i ona je imala s njim dvoje djece. Sin joj je žrtva rata, a kći živi sa maćehom Abidom u Bratuncu (..)“
I naše pamćenje je vezano za vjeru. Mi i pamtimo u islamu, kao muslimani. I oni koji su nas ubijali nas takođe pamte tako. Ništa drugo u vezi sa nama nije bitno. Pretpostavljam da je zato samo sjećanje na islam, na vjeru, cjelovito. Samo se ono prenosi ili je preneseno integralno, onako kako je vjeru praktikovala generacija koja je napuštala svoje domove u devetnaestom vijeku. Sa njima i imena, i naselja i ljudi. Ona koja su ostala u Srbiji vidimo iz svojih avlija. Odatle su nas tukli 1992. godine.
Prijedor - haška (ne)pravda
Najveći pokolj civilnog stanovništva počinjen je između 20. i 25. jula 1992. godine na području šest bošnjačkih (Zecovi, Čarakovo, Hambarine, Rakovčani, Rizvanovići i Bišćani) i hrvatske mjesne zajednice Briševo na području Lijeve obale Sane. U samo nekoliko dana ubijeno je do 1800 muškaraca, žena i djece.
Presudom Rezidualnog mehanizma, odnosno institucije koja treba da okonča posao Međunarodnog krivičnog suda za bivšu SFRJ u Hagu, Radovan Karadžić je 20. marta osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Presudu su sa zebnjom i emocijama čekale i prijedorske žrtve ideologije, koja je u ovom gradu i njegovoj okolini ostavila iza sebe pustoš i uništenu bošnjačku i hrvatsku populaciju.
Karadžiću nije utvrđena genocidna namjera u sedam bosanskohercegovačkih općina, uključujući u Prijedor. Navikli na dosadašnju praksu Tribunala, Prijedorčani su se psihički pripremali za još jedno razočarenje. Podsjećamo da je nelogičnom odlukom sudsko vijeće odbacilo masovnu grobnicu Tomašica kao dokazni materijal u konkretnom slučaju. Razlog više da zebnja u srcima žrtava bude opravdana.
Hronologija zla
Na sjednici održanoj 7. januara, dva dana prije proglašenja Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine, srpski odbornici u SO Prijedor i predsjednici mjesnih općinskih odbora SDS-a proglasili su Skupštinu srpskog naroda Opštine Prijedor.
Odlučeno je da je čini 69 odbornika, 28 Srba iz SO Prijedor i 41 predsjednik mjesnih odbora SDS-a. Za predsjednika Skupštine izabran je Milomir Stakić.
Krajem aprila pala je i odluka da se Prijedor preuzme silom. U noći 29. na 30. april SDS, potpomognuta s već pripremljenom milicijom i ostacima nekadašnje JNA, nasilno preuzima vlast u gradu. Prijedor postaje ’srpski’ i dijelom SAO Bosanska Krajina. Već 12. maja tzv.skupština srpskog naroda donijela je odluku o šest strateških ciljeva kojima se određuju smjernice daljeg djelovanja u udruženom zločinačkom poduhvatu s ciljem uništavanja nesrpske populacije na prostoru na kojem je već uspostavljana srpska vojno-policijska kontrola.
Sistematsko i plansko uništenje Bošnjaka - brutalna ubistva, koncentracioni logori i masovne grobnice
Situacija u Prijedoru je kulminirala planski, okončanjem školske godine i sistematskim napadima na dijelove grada nastanjene većinski sa bošnjačkom populacijom. Prve bošnjačke žrtve pale su već 2. maja u znak odmazde za neistraženo ubojstvo mladog srpskog policajca Radenka Đape za čiju smrt se optužuju i osuđuju svi Bošnjaci.
Već 23. maja uništeno je naselje Hambarine, a od 24. do 26. maja kompletno područje Kozarca. Srpske snage osnivaju najzloglasnije koncentracione logore u Europi nakon Drugog Svjetskog rata. Omarska, Keraterm i Trnopolje su samo tri najpoznatija. U narednih dva mjeseca razarano je postepeno kompletno područje općine Prijedor.
Najveći pokolj civilnog stanovništva počinjen je između 20. i 25.jula 1992. godine na području šest bošnjačkih (Zecovi, Čarakovo, Hambarine, Rakovčani, Rizvanovići i Bišćani) i hrvatske mjesne zajednice Briševo na području Lijeve obale Sane. U samo nekoliko dana ubijeno je do 1800 muškaraca, žena i djece. Tek akcija grupe mladića, okupljenih oko Slavka Ećimovića 30. maja 1992. godine, ostat će upamćena kao jedini pokušaj otpora krvavom pohodu iza kojeg će ostat 3176 do danas registriranih ubijenih civila. Sa tog, još uvijek nekompletnog spisa, njih 102 bili su maloljetnici, a 256 žene, mahom starije životne dobi.
Kroz logore smrti prošlo je najmanje 31.000 zatočenika, dok je 52.000 građana bilo žrtvama progona.
Masovne grobnice – pečat zla počinjenog nad Bošnjacima Prijedora
Prijedor je grad na čijem području je pronađen najveći broj masovnih grobnica u kojima su se nalazili posmrtni ostaci ubijenih civilnih žrtava. Do pronalaska Tomašice, najveće masovne grobnice u Evropi nakon Drugog Svjetskog rata, prema informacijama Instituta za nestale osobe BiH, pronađeno je ukupno 445 grobnica od toga 97 masovnih. Tomašica je pakleni pečat zla počinjenog nad Bošnjacima Prijedora.
U svojim ratnim dnevnicima, Ratko Mladić, komandant VRS navodi, između ostalog, kako lokalni prijedorski Srbi 1992. godine traže pomoć od vojske kako bi uklonili oko 5000 tijela iz Tomašice. I zaista, polovinom jula 1993. godine provedena je akcija uklanjanja tijela na drugu lokaciju koja je iz nekog razloga prekinuta. Analizom pronađenih tijela u Tomašici i njihovih potrganih dijelova pronađenih na sekundarnoj masovnoj grobnici Jakarina Kosa, utvrđena je veza ove dvije lokacije. Pored Tomašice, u masovnoj grobnici Jakarina Kosa utvrđena su 373 identiteta civilnih žrtava.
Iz masovne grobnice Stari Kevljani iz koje je ekshumirano 456 žrtava, masovne grobnice pronađene u jami Hrastova glavica na području Sanskog Mosta ekshumirano je 126 žrtava, iz masovne grobnice jama Lisac na području Bosanske Krupe ekshumirano je 49 žrtava. Ekshumacije na stratištu Korićanske Stijene na planini Vlašić, na kojima je počinjen posljednji veliki zločin 21. avgusta 1992. godine, kojim je okončana tiranija nad prijedorskim nesrbima nakon stotinjak dana zla, zbog uništavanja tijela, i nepristupačnosti terena sporadično traju godinama.
Šta su nam ostavili?
Svakodnevica popraćena diskriminacijom, teškim životom u povratničkom ambijentu, te česte identifikacije i dženaze, puštanja na slobodu ratnih zločinaca, i dalje u svijesti preživjelih čvrsto čuvaju uspomene na najteže trenutke desetina hiljada razorenih porodica. Ratne traume sve više uzimaju svoj danak. Pred Sudom BiH u toku je, ili je u međuvremenu okončano desetine postupaka za ratne zločine počinjene u Prijedoru. Uglavnom za pojedinačne zločine ubistava ili silovanja.
Za sistematsku i planski izvedenu akciju uništavanja jedne populacije po njihovoj etničkoj pripadnosti, od čelnih lica iz Prijedora, do sada je osuđen tek Milomir Stakić. Ostatak tadašnjeg kriznog štaba, ili, na primjer, neko ko je odgovoran za planski odabir lokacije Tomašica, na koju je već krajem maja dovezen bager koji je narednih stotinjak dana čekao na mrtva tijela ubijenih Bošnjaka, očito nikada neće biti privedeni pred lice pravde. Haškom Tribunalu Tomašica u slučaju Karadžić nije trebala. Kakav će biti ishod slučaja Mladić ostaje da vidimo. Sa njim će se završiti sve haške prijedorske priče kojih je bilo mnogo. Hoće li s njim i prijedorski Bošnjaci kojih je iz dana u dan sve manje u Prijedoru otići u zaborav?
Nedovoljnom kaznom i nedovoljan broj njih – ali, da, osuđeni su!
I pored svega pobrojanog u Prijedoru će i dalje ”genocid” ostati zabranjeni pojam. U međupresudi Slobodanu Miloševiću, genocid u Prijedoru je jasno utvrđeni počinjeni zločin. Njegova smrt je spriječila potvrdu njegove uloge u istom. U presudi Radovanu Karadžiću, te Ratku Mladiću, Sud je krajnje nelogično kao parametar utvrđivanja genocidne namjere koristio broj ubijenih, iako je ubojstvo trojice čelnika zaštićene enklave Žepa bilo sasvim dovoljno da se u toj enklavi utvrdi genocidna namjera. Pitanje svih pitanja na kraju je: Šta bi bilo da suda u Hagu nije bilo, pa i više od činjenice da okončanje svog postupka nije dočekao ni Radovan Karadžić!?
Do danas je pred Međunarodnim krivičnim sudom procesuirano i pravomoćno osuđeno 19 lica kod kojih je jasno utvrđena odgovornost za zločine u Prijedoru. Ratku Mladiću se očekuje izricanje pravomoćne presude. Jedan osumnjičeni je umro, dok je drugi ubijen prilikom hapšenja. Četiri lica su prebačena iz Haga Sudu BiH. Među njima su dva predsjednika i predsjednik parlamenta manjeg bosanskohercegovačkog entiteta RS, komandant Vojske RS, ministar policije RS, načelnik CJB, te regionalni i lokalni politički i vojno-policijski lideri u Prijedoru i regiji kojoj je Prijedor pripadao.
Kompletna hijerarhijska struktura, od vojnog i političkog vrha bosanskih Srba do lidera na lokalnom nivou - osuđeni su i za, između ostalih, zločine u Prijedoru. Biografije većine njih su većini građana Bosne i Hercegovine uglavnom dobro poznate, ali ovdje podsjećamo na presude za najveće zločine u Europi u 21. stoljeću:
Slobodan Milošević je u junu 2001. izručen Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu. Haška optužnica ga je teretila za zločine na Kosovu, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U međupresudi donesenoj 16. juna 2004., sud u Hagu je van svake sumnje potvrdio genocid u u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini, Ključu i Bosanskom Novom. Nije dočekao okončanje postupka.
Radovan Karadžić je 20. marta 2019. osuđen na doživotni zatvor između ostalog i za genocid počinjen u Srebrenici. Presudom Tribunala od 24. marta 2016., a koja je potvrđena 20. marta 2019. Karadžić je oslobođen krivice za genocid ali osuđen između ostalog i za istrebljenje i zločin protiv čovječnosti u sedam bosanskohercegovačkih općina, odnosno u Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku.
Ratko Mladić je presudom MKSJ od 22. novembra 2017. osuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja koje su počinile srpske snage tokom oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. Izrečena mu je doživotna kazna zatvora. On je, međutim, oslobođen optužbe za genocid u nekoliko opština u BiH tokom 1992. „Vijeće je većinom glasova, uz protivno mišljenje sudije Oriea, utvrdilo da su neposredni počinioci u nekoliko opština (odnosno u Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku) namjeravali da unište bosanske Muslimane u tim opštinama kao dio zaštićene grupe. Međutim, sudije su zaključile da su bosanski Muslimani koji su bili meta napada u svakoj od opština predstavljali relativno mali dio i nisu na druge načine predstavljali značajan dio zaštićene grupe.“
Momčilo Krajišnik je 27. septembra 2006. proglašen krivim za istrjebljenje, ubojstva, progone na rasnoj i vjerskoj osnovi, deportacije i nečovječno postupanje kao i za zločine protiv čovječnosti, ali ne i za genocid. Osuđen je na 27 godina zatvora. U 2009. Haški sud mu je smanjio kaznu na 20 godina zatvora. Pušten je na slobodu 30. kolovoza 2013. Proglašen je krivim za nehumana djela (prisilno premještanje) kao zločin protiv čovječnosti po članu 7(1) Statuta, zbog raseljavanja ljudi iz više opština u Bosni i Hercegovini, tačnije opština Bijeljina, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Bratunac, Čajniče, Čelinac, Donji Vakuf, Foča, Gacko, Hadžići, Ilidž, Ilijaš, Ključ, Novi Grad, Novo Sarajevo, Pale, Prijedor, Rogatica, Sanski Most, Sokolac, Trnovo, Višegrad i Zvornik.
Biljana Plavšić je osuđena na 11 godina zatvora za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti). ”Kao supredsjednik srpskog rukovodstva, djelujući kao pojedinac i u dogovoru s drugim članovima udruženog zločinačkog poduhvata, Bijana Plavšić je učestvovala, planirala, podsticala, kreirala i sprovodila progon bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva u sljedećih 37 opština u Bosni i Hercegovini: Banja Luka, Bijeljina, Bileća, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Bratunac, Brčko, Čajniče, Čelinac, Doboj, Donji Vakuf, Foča, Gacko, Hadžići, Ilidža, Ilijaš, Ključ, Kalinovik, Kotor Varoš, Nevesinje, Novi Grad, Novo Sarajevo, Pale, Prijedor, Prnjavor, Rogatica, Rudo, Sanski Most, Šipovo, Sokolac, Teslić, Trnovo, Višegrad, Vlasenica, Vogošća i Zvornik. I u presudi Biljani Plavšić spominju se bijele trake.
Radoslav Brđanin, je 1999. optužen zbog zločina protiv Bošnjaka i Hrvata na području pod njegovom kontrolom (Banja Luka, Prijedor, Sanski Most, Ključ, Kotor-Varoš, Bosanski Novi). Osuđen je 2004. za progone, mučenje, deportacije, nehumana djela (prisilno premještanje), bezobzirno razaranje gradova, naselja i sela koje nije opravdano vojnom nuždom, uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim religiji, hotimično lišavanje života; mučenje. Ipak, oslobođen je dvije najteže optužbe: za genocid i istrebljenje. Isprva je osuđen na 32 godine zatvora, da bi pravomoćnom presudom osuđen na 30 godina.
Mićo Stanišić je presudom Žalbenog vijeća 30. juna 2016. proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja te mu je izrečena jedinstvena kazna od 22 godine zatvora.
Stojan Župljanin je presudom Žalbenog vijeća 30. juna 2016. proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja te mu je izrečena jedinstvena zatvorska kazna u trajanju od 22 godine zatvora.
Milomiru Stakiću je presudom Žalbenog vijeća osuđen za progone (zločini protiv čovječnosti), Istrebljenje (zločin protiv čovječnosti), te ubistvo (kršenje zakona i običaja ratovanja) prvobitna presuda na doživotni zatvor preinačena u jedinstvenu zatvorsku kaznu u trajanju od 40 godina.
Miroslav Kvočka je osuđen je na 7 godina zatvora. Presuda Žalbenog vijeća 28. februara 2005. potvrđena mu je kazna od 7 godina zatvora. Odobreno mu je prijevremeno puštanje na slobodu već 30. marta 2005.
Mlađo Radić “Krkan” osuđen na 20 godina zatvora. Odobreno mu je prijevremeno puštanje na slobodu 13. februara 2012. (stupilo na snagu 31. decembra 2012.). Osuđen je za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubistvo, nehumana djela (zločini protiv čovječnosti). Osuđen je za ubistvo i mučenje (kršenja zakona i običaja ratovanja). Uzevši u obzir ranjivost žrtava, bol koji im je namjerno nanesen i stanje neizvjesnosti u kojem su držane žene zatočene u logoru Omarska, Vijeće je djela seksualnog nasilja okarakterisalo kao djela mučenja.
Dragoljub Prcać je 2001. osuđen za progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti), za ubistvo i mučenje (kršenja zakona i običaja ratovanja) na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina. Osuđen je za progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti), te ubistvo i mučenje (kršenja zakona i običaja ratovanja)
Milojica Kos „Krle” je 2001. osuđen na 6 godina zatvora. Već 30. jula 2002. odobreno mu je prijevremeno puštanje na slobodu. Osuđen je za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubistvo, nehumana djela (zločini protiv čovječnosti).
Duško Tadić je prvo lice procesuirano pred MKSJ. Presudom Žalbenog vijeća od 26. januara 2000, osuđen na 20 godina zatvora. Osuđen je za hotimično lišavanje života, mučenje ili nečovječno postupanje, hotimično nanošenje velikih patnji ili teških povreda tijela ili zdravlja (teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949.) te za ubistvo (zločini protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja).
Zoran Žigić je Presudom Pretresnog vijeća 2. novembra 2001. osuđen na 25 godina zatvora. Osuđen je za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti), te za mučenje i okrutno postupanje (kršenja zakona i obiĉaja ratovanja). Izdržava zatvorsku kaznu.
Duško Sikirica “Sikira” je presudom Pretresnog vijeća 13. novembra 2001. osuđen na 15 godina zatvora. U izdržavanje kazne je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, a 2010. odobreno prijevremeno puštanje na slobodu. Osuđen je za progoni na političkoj rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti).
Dragan Kolundžija “Kole” je presudom Pretresnog vijeća 13. novembra 2001. osuđen na 3 godine zatvora za progone na političkoj rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti). U izdržavanje kazne je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 7. juna 1999, tako da mu je 5. decembra 2001. odobreno prijevremeno puštanje na slobodu svega tri sedmice od okončanja postupka.
Damir Došen se potvrdno krivim za progone izjasnio 19. septembra 2001. Presudom o kazni Pretresnog vijeća 13. novembra 2001. osuđen je na 5 godina zatvora za progone na političkoj rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti). U izdržavanje kazne je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 25. oktobra 1999, te mu je već 28. februara 2003. odobreno prijevremeno puštanje na slobodu.
Predrag Banović je presudom Pretresnog vijeća 28. oktobra 2003. osuđen je na 8 godina zatvora za progone na politiĉkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti). U izdržavanje kazne je uraĉunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 9. novembra 2001, a prijevremeno puštanje na slobodu odobreno mu je 3. septembra 2008.
Darko Mrđa se potvrdno izjasnio krivim za ubistvo i nehumana djela 24. jula 2003. godine. Presudom Pretresnog vijeća 31. marta 2004. osuđen je na 17 godina zatvora zato što je zajedno sa drugim pripadnicima interventnog voda, Mrđa lično i direktno učestvovao u izvođenju, čuvanju, sprovođenju, streljanju i ubistvu više od 200 nenaoružanih muškaraca na Korićanskim stijenama. U izdržavanje kazne je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 14. juna 2002, te mu je 10. oktobra 2013. odobreno prijevremeno puštanje na slobodu.
Pored navedenih, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju ustupio je Sudu Bosne i Hercegovine predmete:
ŽELJKO MEJAKIĆ- Državni sud BiH osudio ga je na 21 godinu zatvora.
MOMČILO GRUBAN - Državni sud BiH osudio ga je na 7 godina zatvora.
DUŠAN FUŠTAR - Državni sud BiH osudio ga je na 9 godina zatvora (presuda o kazni).
DUŠKO KNEŽEVIĆ - Državni sud BiH osudio ga je na 31 godinu zatvora.
Haški sud odobrio je 2005. godine, na zahtjev tužiteljstva, povlačenje optužnice protiv Gorana Borovnice, za kojeg postoje informacije da je mrtav i to gotovo 10 godina. Haški je sud u obrazloženju odluke o povlačenju optužnice napisao kako bi se, u slučaju da se utvrdi da je Borovnica ipak živ, postupak mogao ponovno pokrenuti pred nadležnim sudom. Za razliku od Borovnice kojeg se teretilo za zločine u logoru Omarska, smrt prijedorskog policijskog čelnika Sime Drljače utvrđena je van svake sumnje. Šef prijedorske policije ubijen je u julu 1997. pri pokušaju hapšenja od strane međunarodnih snaga.
UMJESTO ZAKLJUČKA
”Zamisao o Velikoj Srbiji ima dugu istoriju. U jednom od svojih vidova, ova zamisao se sastoji u proširenju Srbije na dijelove Hrvatske i Bosne i Hercegovine u kojima srpsko stanovništvo živi u znatnom broju. Na tome se jako insistiralo krajem 1980-tih i tokom 1990-tih. Putem govora u javnosti i sredstava javnog informisanja, srpske političke vođe su isticale slavnu prošlost i svojim slušaocima govorile da će Srbe, ako se ne udruže, ponovo napasti ustaše, termin koji je korišćen da se Srbima ulije strah u kosti. Opasnost od fundamentalističke muslimanske zajednice takođe je prikazivana kao prijetnja. Nakon što je bivša Jugoslavija počela da se raspada, u medijima pod srpskom kontrolom čuo se lajtmotiv da će, ako postanu manjina, Srbima život biti ugrožen. U sredstvima javnog informisanja, Srbima se nudio sljedeći izbor: ili da se vodi rat, ili da se podvrgnu vladavini nesrba.”— MKSJ u presudi protiv Stanišića i Župljanina
Tužilac na Specijalnom sudu za Kosovo, vođa tužilačkog tima koji je na ICTY vodio predmet Karadžić u prvostepenom postupku
Vođa tužilačkog tima u predmetu Karadžić Alan Tieger dao je za Preporod ekskluzivni intervju nakon izricanja konačne presude Radovanu Karadžiću. Intervju smo dobili zahvaljujući žrtvama sa kojima smo putovali na izricanje presude, a sa kojima je tužilac Tieger zajedno u galeriji sudnice MICT-a slušao izricanje ove presude, te nakon toga prisustvoao sastanku udruženja majki, žrtava i svjedoka Genocida sa glavnim tužiocem MICT-a Serge Brammertzom na kome su žrtve pokazale posebno poštovanje prema njegovoj borbi za pravdu u njihovo ime.
Bili ste u sudnici zajedno sa žrtvama tokom izricanja konačne presude protiv Radovana Karadžića kojom je doživotno presuđen. Gotovo u potpunosi je potvrđena prvostepena presuda u kojoj ste Vi zastupali Tužilaštvo. Da li ste zadovljni presudom?
Bilo je zadovoljavajuće to što je Žalbeno vijeće potvrdilo mnoge stavke iz optužnice i revidiralo kaznu na način da ona odražava obim i težinu zločina za koje je on bio odgovoran. Naravno, bili smo razočarani zbog toga što oslobađajuća presuda za genocid u općinama nije preinačena, ali to ne smije zamagliti značaj ove zaista veoma važne presude.
Treba zapamtiti da su oba vijeće potvrdila ta ogromna tragična događanja i u opštinama
Vodili ste predmet Karadžić od samog početka. Možete li nam reći koji su to najveći izazovi sa kojima ste se sretali tokom ovog procesa?
Svaki slučaj ove razine nužno proizvodi višestruke, čak i izazove na dnevnoj bazi. Možda je među onim najvećim izazovima bilo osigurati da se Pretresnom vijeću prezentira ta ogromna količina veoma značajnih dokaza koji su mukotrpno prikupljeni od samog početka rada Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), kao i da se značaj onoga što ti dokazi nose adekvatno adresira za ono što je potrebno u vremenu koje je bilo ograničeno.
Ko su bili Vaši saradnici u timu koji je radio na ovom predmetu?
Kao što je dobro poznato, moj kobranilac je bila Hildegard Uertz-Retzlaff, jedna izuzetno sposobna tužiteljica iz Njemačke. Imao sam privilegiju da budem vođa timu vrhunskih advokata, istražitelja i analitičara, od kojih su mnogi postali poznati javnosti upravo kao rezultat njihovog rada u sudnici, među kojima su Julian Nicholls, Katrina Gustafson, Melissa Pack, Bronagh McKenna, Carolyn Edgerton, Ann Sutherland i Amir Zec.
Svi koji su pratili proces protiv Karadžića od njegovog početka bili su ubijeđeni da ste itekako dovoljno dokaza prezentirali tokom prvostepenog postupka za dokazivanje genocida u drugim općinama u BiH tokom 1992. Zašto je bilo tako teško dokazati taj genocid pored toliko dokaza?
Genocid je kombinacija određenih, specifičnih radnji navedenih u Konvenciji o genocidu, plus namjera da se uništi zaštićena grupa u cijelosti ili djelomično. Važno je imati na umu, zapamtiti, da su i Pretresno i Žalbeno vijeće utvrdili da su navedena djela – ta ogromna tragična događanja za koje se sudilo po optužnici – utvrđeni.
Međutim, pokazalo se da je dokazivanje namjere teži element za utvrđivanje – u odgovoru, mi smo to argumentirali time da su sudije u presudi za genocid u opštinama 1992. godine bili pogrešno fokusirani na fizičko uništenje članova zajednice umjesto na zajednicu, da su pogrešno isprepreli motiv i namjeru, te tretirali prisilno protjerivanje kao nekonzistentno s uništenjem, a ne kao faktor koji doprinosi uništenju.
Koliko je važno to što je jedan od sudija Žalbenog vijeća, ipak, smatrao da je počinjen zločin genocida u sedam općina u BIH?
U najmanju ruku to neslaganje odražava pravnu validnost argumenta Tužilaštva da je praksa Međunarodnog suda u pogledu zaštite Konvencije o genocidu pogrešno i restriktivno primijenjena. Vrijeme će pokazati da li ovo predstavlja početak ukupnog pomaka u tom tumačenju
Presuda kao bedem protiv poricanja i povijesnog revizionizma
Kako objašnjavate činjenicu da oba sudska vijeća u slučaju Karadžić nisu smatrala da su Slobodan Milosević i njegovi saradnici dio udruženog zločinačkog poduhvata (UZP), dok je u drugim presudama, kao u slučaju Milan Martić naprimjer, izrečena presuda o UZP u kojem su pored Miloševića navedeni i Karadžić i Mladić. Da li to znači da se time Srbija amnestira, kao i njeni i dužnosnici?
U predmetu koji se fokusira na krivičnu odgovornost Radovana Karadžića, dokazi koji se pojavljuju u vezi sa učešćem drugih članova UZP-a, kao što je Slobodan Milošević, neizbježno se razlikuju od dokaza koji bi proizašli iz slučaja koji se fokusira na drugog člana UZP-a i u svakom slučaju daleko manje od dokaza o krivičnoj odgovornosti koja bi proizašla iz slučaja koji se direktno odnosi na Miloševićevu krivičnu odgovornost. Iz tog razloga, bilo bi pogrešno zaključiti da presuda Karadžiću predstavlja bilo koji oblik amnestije za Miloševića ili bilo koga drugog.
Šta ova presuda može značiti za budućnost regiona i kako se ona može iskoristiti imajući u vidu da je u BiH, Srbiji i Hrvatskoj zastupljen opći trend negiranja naslijeđa ICTY/MICT?
Ma šta da ova presuda bude značila za budućnost, ono što je važno to je da ta dosad neviđena, ogromna količina dokaza koje je utvrdilo osam međunarodnih sudija iz različitih zemalja kako bi objelodanili Karadžićevu krivičnu odgovornost van razumne sumnje, treba biti bedem protiv poricanja i povijesnog revizionizma.
Zavisnost Tribunala od dobre volje i saradnje međunarodne zajednice
Možeteli li dati ocjenu uspješnosti rada ICTY /MICT nakon više od 26 godina njegovog rada? Šta to znači u kontekstu međunarodnog prava?
Najlakše bi bilo zaboraviti sumnje i mala očekivanja koja su bila prisutna nakon osnivanja Tribunala. A ona su bila itekako prisutna. Sjećam se karikature u uglednim novinama i to kao uredničkom komentaru, koja je to sažimala slikom dvojice vojnika koji se valjaju po zemlji od smijeha kad su čuli da je uspostavljen Međunarodni tribunal. Gledano iz te perspektive, jasno je da je Tribunal pokazao da uz dovoljnu međunarodnu volju i saradnju, odlučni i fokusirani napori mogu prevazići povijest nekažnjavanja za masovne zločine.
Nakon izricanja konačne presude Radovanu Karadžiću predstavnici udruženja žrtava, majke, svjedoci genocida sastali su se sa glavnim tužiocem Bramertzom i vama tužiocima koji ste najduže radili na predmetu Karadžić. Bio je to ponovni susret sa žrtvama koje pokazuju posebno poštovanje prema Vama. Kako ste doživjeli taj ponovni susret sa žrtvama koje ste, vjerovatno, mnogo puta sretali tokom trajanja procesa?
Od početka mog rada u Tribunalu osjećao sam posebnu vezu sa žrtvama tih užasnih zločina i Genocida. Nema veće časti nego znati da, i poslije više od dvadeset godina kasnije, imam njihovo povjerenje i poštovanje. Za mene, zaista, ostaje u nezaboravu ovaj susret sa žrtvama upravo na ovaj dan.
Sada ste angažirani kao tužilac na Specijalnom sudu za Kosovo. Možete li napraviti neku paralelu između ICTY i Suda za Kosovo i reći koliko je važna podrška međunarodne zajednice za njihov rad.
Iako je svaka institucija različita i suočava se sa svojim jedinstvenim izazovima, ICTY i Specijalni sud za Kosovo odražavaju stalnu nadu da nekažnjavanje neće prevladati, kao i da oba ta suda zavise u značajnoj mjeri od dobre volje i saradnje međunarodne zajednice.
Da li bi pristali da radite u BiH na Sudu ili Tužilastvu BiH kada okončate mandat na Specijalnom sudu za Kosovo? Predstavnici udruženja žrtava su to tražili na sastanku sa glavnim tužiteljem Bramertzom, čak insistirali na tome?
Bio sam duboko dirnut tim pozivom predstavnika žrtava. Vidjećemo šta budućnost nosi.
Karadžić kao opomena ili inspirator zlu
Dok se bosanskohercegovačka javnost pripremala na konačnu presudu ratnom zločincu, prvom predsjedniku RS-a i dok su se u tom iščekivanju 20. marta vodile rasprave o tome šta je njegovo naslijeđe u današnjem svijetu, krvavi događaj ubistva muslimana u džamiji na dalekom Novom Zelandu je dao izravan odgovor. Brenton H. Tarant za uzore u krvavom pohodu je, između ostalih, naveo i Karadžića koji je inspirator zlu, i to onoj vrsti zla kojoj je ubijanje nezaštićenih civila, pa i žena i djece normalan čin. Postojanje video zapisa maskara, tačnije besramno pravljenje zabilješke u slavu zločina je dio tog naslijeđa – sjetite se samo snimka koji su pripadnici zloglasne jedinice MUP-a Srbije, ‘Škorpioni’, sačinili 16. jula 1995. godine dok su mučki pucali u leđa Safeta Fejzića (17), Azmira Alispahića (17), Sidika Salkića (36), Smaila Ibrahimovića (35), Dinu Salihovića (18) i Jusu Delića (25).
Zamislite da je Bosna i Hercegovina tih godina, za razliku od tadašnjih lidera bosanskih Srba, sada već presuđenih ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Biljane Plavišić, imala Jacindu Ardern, premijerku Novog Zelanda koja je svjetskoj javnosti pokazala kako se čovjek i državnik odnosi prema zlu i mržnji. Naravno, suludo bi bilo i pomisliti porediti ponašanje vrha RS devedesetih i ponašanje novozelandske premijerke. Dok su ljudi iz vrha RS sistematično činili zločine i genocid da jednu paradržavu pretvore u etnički čistu državu, premijerka Novog Zelanda je ostala zgrožena zločinom i učinila sve da olakša žrtvama.
„Oni su mî“ – kazala je, i još smo čuli: „Ubojica nije predstavnik nikoga od nas i ne dijeli naše vrijednosti i vjerovanja. On nije jedan od nas.“
Premijerka Ardern svojim javnim istupima pokazala je čovječanstvu najbolje što imamo kao vrsta, civilizacijsku mjeru u reagiranju na zlo. I naravno, bilo je krasno vidjeti kako su je građani, mediji, pa i političari Novog Zelanda u tome podržali.
Njeno zaogrtanje mahramom, to jest, njeno zaogrtanje bola žrtava u religijsku univerzalnu poruku mira – u kojoj ova civilizacija može naći ne samo sklonište već i uporište u borbi protiv mržnje i normalnosti zla – dala je istinsku nadu. Nadu, koja osnažuje one snage za koje s pravom možemo kazati da, posebno iz perspektive Bosne i Hercegovine, osjećaju umor od rasprostranjene kulture nasilja i žele ustrajati u insistiranju na tome da, kako to Kur’an kaže, dobro i zlo nisu isto.
Premijerka Ardern je pokazala kako, naizgled, simbolična gesta poput pokrivanja mahramom, nosi glasniju poruku koja je više od izljeva prijetnji teroristima, na kakve smo navikli od lidera sa Zapada. Nije to bila samo poruka suosjećanja, ni njena, niti desetine hiljada novozelanđanki koje su učinile isto, nego čist izraz neprihvatanja manifesta straha i terora. Važno je istaći i to da se Novi Zeland, kao društvo uz nepatvoreno pokazivanje saosjećanja prema žrtvama, vrlo otvoreno suočio s dominantnim narativom u svijetu o „drugima“, govorom mržnje, glorificiranjem ratnih zločinaca i drugim mehanizmima koji u jednom društvu ostavljaju otvorenim put u nasilje. Ne treba zaboraviti da je, poput norveškog teroriste Andersa Breivika, krvnik s Novog Zelanda B.H. Tarrant iskazivao divljenje prema srpskim ratnim zločincima koji su osuđeni za, između ostalog, genocid nad Bošnjacima.
I zbog toga, između ostalog, bilo je važno vidjeti da je međunarodni sud, presudom Karadžiću pokazao neprihvatljivost zločina, njihovo kažnjavanje, te da zlo ne smije biti norma, ma kako ga zločinci prikazivali i ma kako bila sramna šutnja predvođena ženama, liderkama iz našeg okruženja koje stoje na sasvim drugačijim civilizacijskim standardima od novozelandske premijerke. Nažalost. Kako lideri srpskog naroda iz devedesetih, slično i lideri današnje Srbije stoje na sasvim različitim civilizacijskim uzusima od Novog Zelanda. Jer dok se zločin inspiriran genocidnom ideologijom na Novom Zelandu osuđuje i pokazuje se posvemašnja solidarnost sa žrtvama te se ućutkuju usamljeni desničarski glasovi, Srbija živi na negiranju genocida i omalovažavanju žrtava. Premijerka Jacinda Andern, svome narodu ali i civilizaciji budućnosti u naslijeđe ostavlja najbolji primjer liderstva i humanizma, za razliku od onih lidera koji su svome narodu u naslijeđe ostavili sramno slavljenje ratnih zločinaca, izvršenje najmonstrouznijih ratnih zločina, dugogodišnje opsade gradova, koncentracione logore, ubistva civila, pokolje žena i djece, silovanja, masovne grobnice, ili kako je to sam ratni zločinac Radovan Karadžić nakon presude poručio, ‘pobjedu’ koja je značila Genocid nad jednim narodom.
Materijalnim progresom, masovnom hiperpotrošnjom i tehnološkim izumima čovječanstvo odražava sliku konzumerističkog sjaja i blagostanja. Ipak, ispod te sjajne hedonističke iluzije, skriva se, da se poslužimo snažnom metaforom Aragona, čovjek koji priča o sreći tužnih očiju.
Postigli smo udobnost, ali nestalo je unutrašnjeg spokoja i zadovoljstva. Prevazišli smo prostornovremenske prepreke, ali geometrijskom progresijom se umnožavaju strahovi, opsjednutost godinama, zdravljem i sigurnošću.
Dok se širi euforija blagostanja, postajemo ranjivijim i krhkijim nego ikada ranije. Nikada se kao roditelji nismo više trudili da udovoljimo željama vlastite djece. Uprkos tome, nikada nije bilo više “poremećaja ponašanja” kod adolescenata. Prema podacima nacionalnih instituta za zdravlje između 5% i 9% posto petnaestogodišnjaka u svijetu pati od neke duševne bolesti. Zamijenili smo tradicionalni odgojni stil “obaveza i kazni” sa odgojem bez stega kako djeca ne bi bila nezadovoljna i nesrećna. Kao krajnji rezultat dobili smo nestabilne ličnosti, psihološki nesigurne i duhovno razoružane pojedince, nesposobne da se suoče sa nepredviđenim događajima i složenošću života. Sutra će to biti frustrirane i arogantne osobe nespremne da se suoče sa konfliktima, nedaćama i iskušenjima sudbine.
Prometejska civilizacija sreće širom nam je otvorila vrata i u medicini. Idemo na fitnes, njegujemo dijetetsku ishranu, jedemo organsku hranu. Uporedo s tim gubimo trku sa stresom, žalimo se na loš tretman i odsustvo komunikacije sa ljekarima. Psiholozi pred nas neprestano isporučuju zahtjeve da ovladamo tijelom i raspoloženjem. Uvjeravaju nas da je tajna zdravlja u vježbanju i u samopouzdanju. U stvarnosti vidimo sliku subjektivne nemoći, pošto odustajemo od svakog ličnog napora prepuštajući se “svemoći” hemijskih proizvoda koje kupujemo u “apotekama sreće”. Potrošnja antidepresiva koja je u stalnom porastu pokazuje utopijsku tendenciju da u hiperpotrošačkom društvu pokušavamo postići nemoguće: birati trenutno raspoloženje i vještačkim medikamentnim putem ovladati emocijama.
Dosanjani kvalitet zdravstvene zaštite pronašao je svoj ekvivalent u sindromima jednako prisutnim, kako kod najmlađih, tako i kod i najstarijih: depresija, bulimija, anoreksija, estetski hirurški zahvati.
Hipermoderni komfor kojem težimo pronalazi svoju antitezu u ambijentu sveprisutne nesigurnosti. Kuće su veće i ukrašenije, ali stanovi sa blindiranim vratima, ekspanzija kompanija za obezbjeđenje i videonadzor, visoke ograde oko kuća; zar to sve ne potvrđuje rasprostranjeni osjećaj da nas drugi sve više ugrožava i da smo sami sebi sve više samodostatni.
Zato smo kao muslimani u ovim odabranim predramazanskim mjesecima mislima i osjećajima okrenuti dragovoljnom činu da se uskoro lišavamo lažne sreće i varljive udobnosti. Pripremamo se za mjesec posta, odricanja i samograničavanja. U ramazanu izlazimo iz svojih tvrđava paradoksalne sreće u vrelo života - u džamiju i džemat. Čini se da samo ramazan može vratiti dušu zarobljenu u hiperpotrošačku krletku u realnost života, i usmjeriti je otrježnjujućoj spoznaji da materijalne udobnosti brzo prelaze u dosadnu i mrzovoljnu naviku. Čovjek jednostavno nije stvoren samo zato da bi uživao. Ono u čemu redovno uživamo vremenom postaje svaki put sve manje i manje privlačno. Otuda se radi istinske sreće savremeni čovjek mora vratiti propisima vjere i vrlinama odricanja. U tom svijetu, nevidljivom i nematerijalnom koji se ne može osvojiti nikakvim novcem, zadobiti slavom i utjecajem musliman pronalazi izvor sreće i zadovoljstva. Klanjamo, postimo i izvršavamo druge propise vjere da bismo iskazali zahvalnost Stvoritelju, ali i da bismo fizički i emotivno ozdravili, da bismo postigli osjećaj istinske, a ne paradoksalne sreće i zadovoljstva.
Radujemo se tom ramazanskom osjećaju: povratku istinske sreće čiji vrhunac dostižemo u u trenucima iftara. Neprekidna udobnost i stalno zadovoljstvo su logički nespojivi. Kao što je ponekad potrebno da nam bude hladno kako bismo uživali u toploti upaljene vatre.
Nema vjere bez povjerenja
Nema vjere onaj u koga ne možeš imati povjerenja, kazuje nam poznati hadis poslanika Muhammeda, a.s. Dakle, vjera i povjerenje idu jedno uz drugo i nikako se ne mogu razdvajati. Moglo bi se još dodatno kazati i drugim vjerodostojnim hadisom pojasniti da je vjernik onaj kome vjernici mogu povjeriti u emanet svoj život i svoj imetak.Iz ovoga proizlazi da je suština čovjekove vjere upravo njegova čestitost u smislu poštenja, odgovornosti i njegovog nastojanja da svojim riječima, a posebno djelima, opravda činjenicu da se deklarira vjernikom ili da ga drugi tako doživljavaju. Pa ipak, često se prisjetim konstatacije jednog prijatelja u kojoj stoji da je na Ovom svijetu najviše glumaca. To znači, nažalost i onih koji se kriju iza svoje vjere, preciznije, mnogih od njih ( možda i većina onih koji neće da vjeruju, kako Kur’an naglašava). Ili, možda onih među nama koji sebi i drugima nameću neke druge vrijednosti prema kojima se, navodno, može ustanoviti ko jeste, a ko nije (pravo) vjerni.
Da bismo to ilustrirali možemo navesti nekoliko primjera. To što se neko pristojno oblači, pa onda to još naziva i islamskim, jeste značajno, ali ne i presudno, jer odijelo ne čini čovjeka, kako narodna mudrost kazuje. Ili, to što neko obavlja osnovne ibadetske dužnosti jeste značajno, ali samo kao preduvjet (šart) da bi mogao da se približi odabranoj skupini Božijih ugodnika koji nastoje steći Božiju naklonost. Tvrditi da je neko bolji i kod Boga odabraniji samo na osnovu gornjih naznaka, a bez uzimanja u obzir suštinskog značenja vjere i vjerovanja, potpuno je pogrešno. Naravno, uz napomenu da nijednom riječju ne želimo umanjiti značaj formalnih vjerskih realiteta. To je isto kao kad bismo usporedili bavljenje sportom sa našom temom. Sportom se ne možete baviti bez odgovarajuće sportske opreme, niti bez precizno naznačenog trenažnog procesa uz pratnju trenera ili onoga ko će ocijeniti da li je kandidat spreman za određeno takmičenja i postizanje značajnijeg rezultata. Oprema i treniranje nikome ne daju za pravo da sebe naziva sportistom. Također, bez treniranja i trenera nije moguće postati sportistom, niti postići zapažen uspjeh.
Energetski vampiri
Naši problemi i naše svakodnevna nesnalaženja upravo su povezana sa krivim postavkama. Zbog toga se gotovo svakodnevno susrećemo sa činjenicom da među nama manjka povjerenja ili vjere, sasvim svejedno. Zašto često imamo osjećaj da onaj s kojim trebamo i moramo sarađivati nije do kraja iskren, da ne možemo da mu vjerujemo, da se ponekad i bojimo njegove reakcije? Jednostavno, nešto ne štima. Ili da neće biti urađeno onako kako je dogovoreno? Ili, zašto toliko stresa, straha i nepovjerenja među nama? A često nas postupci takvih uvjere da smo bili opravdano zabrinuti. I umjesto da se fokusiramo na posao, rezultate i uspjeh, često se moramo boriti s pomenutim stvarima koje nam isisavaju pozitivnu energiju poput kakvih vampira. Posebno boli i čudi kada se sve to zaodjene plaštom vjere i slatkorječivim muslimanskim izrazima. S druge strane, zabrinjava činjenica da to postaje općedruštvena pojava među Bošnjacima, kao i to da oni svjesni muslimani među njima opravdano iskazuju zabrinutost takvim stanjem. Uz opasku da su oni koje manje svjesni muslimani nazivaju nemuslimanima (počesto i nevjernicima) u komunikaciji s niima na poslovnom planu posebno otvoreniji, iskreniji i s puno više vjere ili povjerenja. Čak je i naša riječ postala manje vrijedna, pa se ni za nju ne možemo držati. A najgore od svega toga jeste spremnost na poturanje i diskreditiranje ljudi, bigajri hak (bespravno), a razlozi se mogu tražiti upravo u obrnutim standardima.
Kad nestane povjerenja
Kad nestane povjerenja nastaju problemi. Ako nije Kijamet, jeste alamet pred Kijamet. Nije li ova naša svakodnevica rezultat takvog stanja? Nažalost, uistinu je tako. Takvo nam je stanje na individualnom i kolektivnom planu. Baš kao što veli profesor Mahmut ef Karalić, naš poznati znalac hadiskih nauka. On navodi hadise u kojima se podvlači značaj očuvanja vjere i povjerenja. Zapravo, hadisi koji govore o (malim) predznacima Sudnjeg dana u prvi plan izbacuju”pomanjkanje (nestanak)” povjerenja među ljudima. Da stvar bude čudnija, navodi on, u drugim hadisima se pojašnjava da će tada biti puno formalne pobožnosti, da će džamije biti pune klanjača, onih koji formalno obavljaju obrede, poste, idu na hadž, daju i zekat, ali da će itekako manjkati suštinske pobožnosti, iskrenosti, vjere i povjerenja.
Ozbiljno upozorenje
Karalić upozorava da se zajednica vjernika mora vratiti suštini, da se život u cijelosti treba organizirati na vjerskim principima, principima morala i zato već unaprijed upozorava svoje potencijalne kritičare, one koji će njegovim tvrdnjama naći bezbroj zamjerki pozivajući se na stanje koje je za njega samo privid:
“Kazat će: ‘Sada su pune džamije’, ali Poslanik je rekao jednu istinu: ‘Prvo čega će nestati među ljudima, među mojim sljedbenicima na Ovom svijetu jeste povjerenje.’ I mi ga nemamo. A posljednji će ostati namaz. Do Sudnjeg dana će ljudi puniti džamije, oni će klanjati, ali to će biti čista formalnost. U dva hadisa koji govore o predznacima Sudnjeg dana Poslanik kaže: ‘Doći će vrijeme kada će u džamijama klanjati po hiljadu i više ljudi, a među njima se neće naći jednog vjernika.’ A drugi hadis: ‘Doći će vrijeme kada će ljudi i klanjati i postiti i zekat dijeliti i hadž obavljati, ali nećete među njima naći jednog vjernika.’ E, toga se ja bojim, što mi formalno shvatamo vjeru, zaključuje profesor Karalić.
Reisu-l-ulema uputio pismo solidarnosti predsjedniku Francuske biskupske konferencije povodom požara na katedrali Notre Dame
Nj.E Éric de Moulins-Beaufort, predsjednik Francuske biskupske konferencije
Reisu-l-ulema sa premijerom Države Katar
Sarajevo, 16. april 2019. (MINA) – Treći dan zvanične posjete Državi Katar, reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH dr. Husein ef. Kavazović, sa delegacijom IZ-e, sastao se sa NJ.E. Abdullahom bin Nasserom bin Khalifom al Thanijem, premijerom Države Katar. Tokom sastanka Reisu-l-ulema se zahvalio premijeru na dosadašnjoj podršci Države Katar, kako Islamskoj zajednici, tako i državi Bosni i Hercegovini, posebno na konstantnoj podršci u realizaciji infrastrukturnih projekata.
Prezentacija narativa "Ahmići: 48 sati pepela i krvi" večeras u Historijskom muzeju BiH
Više...
Tog petka, 16. aprila 1993. trebao sam odgovarati biologiju i planirao kako ću imati dovoljan broj zaključenih petica kako bih školsku godinu završio odličnim uspjehom. Radovao sam se kraju školske godine i završetku šestog razreda. Radovao sam se tom petku i jedva čekao da svane. Umjesto maminog glasa probudile su me eksplozije granata koje su padale po Starom Vitezu.
Brzo sam ustao iz kreveta i još brže se našao u prizemlju kuće. Pitao sam babu šta se dešava, ali umjesto odgovora, zajedno sa Nejrom i tetkinim kćerkama Alemom i Naidom, koje su već neko vrijeme živjele s nama, poslao me u hodnik kako bismo ostali zaštićeni od gelera granata koje su padale po naselju. Mama je plakala. U naručju je držala mog brata Kemala koji još nije bio napunio godinu. Čuo sam babu kako razgovara s nekim na telefon i pita ga šta se dešava. Odjednom nam naredi da trčimo do Ejubove kuće. Izašavši pred kuću oko nas počeše zviždati meci. Gađao nas je snajper sa Pavlovića kuće. Sada smo, umjesto prema Ejubovoj, bili primorani trčati prema kući u kojoj su živjeli Hamko i Dina. Nekako smo uspjeli pretrčati i tu smo stajali nekoliko trenutaka. Jedno po jedno nastavismo trčati, najprije do stare Selimovcine kuće, potom do Smajine, da bismo napokon utrčali u podrum komšije Ejuba. Sve vrijeme snajperista je pokušavao da nas pogodi. Allah dade da ne uspije u toj namjeri.
U Ejubovom podrumu provedosmo cijeli dan i noć u neizvjesnosti. Sjedili smo uznemireni i čekali. Nismo znali šta se dešava. Podrum je bio pun, ali je vladala mukla tišina. Svi smo bili u šoku. Tišinu bi prekidale detonacije i pucnjevi iz svih pravaca. Ni narednog dana napadi na Stari Vitez nisu prestajali.
Kako u Ejubovoj kući nije bilo dovoljno namirnica za sve koji su zaklon pronašli upravo tu, u neko doba mama odluči da nas premjesti u podrum majke Nevzete. Prijeđosmo tamo i u tom podrumu ostadosmo preostalih 314 dana opsade Starog Viteza.
Trećeg dana okruženja, dok sam bio u podrumu, čuo sam buku. Izađoh da vidim šta se dešava. Dok me je mama vraćala u podrum, pored naše kuće projuri kamion. Nisam uspio ni da sjednem, a već sam bio u zraku. Silina detonacije me baci o zid i ostadoh nepomičan na krevetu. Kad sam došao sebi ponovo istrčah iz podruma. Kuće u komšiluku sad su bile bez crijepova na krovovima. Stakla na prozorima su bila polupana. Više se nije čula pucnjava. Život kao da je stao. Čak su i ptice zašutjele. Kasnije sam saznao da je u Donjoj mahali, ispred Dibeka, eksplodirala cisterna-bomba. Tada je ubijeno šestero ljudi. Priču o Muji Šahmanu sam vam već ispričao, ali ono što vam nisam rekao jeste da je tri dana nakon što je u terorističkom napadu HVO-a cisternom-bombom na Stari Vitez poginuo Huso Karahođa, njegova supruga Nadira rodila njihovu kćerku Eminu. Možete li samo zamisliti takvu životnu sudbinu?
Nakon eksplozije cisterne napunjene eksplozivom u Starom Vitezu više ništa nije bilo isto. Šok nakon tog događaja trajao je nekoliko dana.
Naučno je dokazano da mozak potiskuje ružne stvari u životu i sjeća se samo lijepih. Tako se i ja od svih ružnih stvari tih prvih dana provedenih u okruženju sjećam behara na voćkama, olistalog drveća i ljepote proljetnog sunca. Međutim, u to sjećanje, ali i svako drugo moje proljeće i behar uramljen je niz pokretnih slika koje sam vidio jedanaestog dana okruženja.
Bilo je jutro. Opet sam čuo buku u blizini kuće, te istrčah iz podruma da vidim šta se dešava. Na cesti, pored kuće u kojoj je živio naš efendija Omer Meštrovac ugledao sam veliki kamion s prikolicom. Nešto se čudno dešavalo. Nekoliko ljudi je stajalo pored i ja poznadoh komšije Soleta i Sifeta. Priđoh na samo nekoliko metara i iz korita potoka Jaruga sam posmatrao šta se dešava.
Prvo su nešto tiho govorili, a potom otvoriše vrata hladnjače. Jedan od njih se pope u hladnjaču i poče da izvlači tijela zamotana u najlonu. Iz kamiona je kapala krv, a neugodan miris se širio ulicom. Sve vrijeme, dok su na tlo polagali ubijene civile iz Ahmića, UN-ov bager kopao je veliku rupu u koju su, jedno pored drugog, redali tijela ubijenih. Ne znam koliko dugo sam se zadržao, ali znam da sam se morao vratiti u podrum, jer bojovnici HVO-a počeše pucati iz pravca stadiona. Ni mrtvima im nisu dali mira.
U voćnjaku Bećirbega Idrizbegovića, među izbeharalim jabukama, tog dana ukopano je 97 nevino ubijenih Ahmićana.
Dženazu je predvodio Omer efendija Meštrovac. Klanjalo ju je svega nekoliko ljudi.
Bila je to nikad manja dženaza za najveći broj ukopanih Bošnjaka u Starom Vitezu u jednom danu.
Bob Stewart,
4. februar, 2019.
(Facebook - Bivši vojni oficir, zastupnik u Britanskom parlamentu za Beckenham od 2010. godine.)
Prošle sedmice sam održao slijedeći govor u Parlamentu u povodu sjećanja na Holokaust:
Dana 27. aprila 1993. godine, pognuo sam se da bih podigao nešto za što sam mislio da je crna gumena loptica. Stavio sam to u ruku, pogledao ga i onda bacio sav užasnut. Podigao sam pocrnjelu, izgorjelu glavu bebe. Bio sam užasnut i osjećao se krivim. Dan prije toga pronašao sam cijelu obitelj - oca, majku, dječaka i djevojčicu - kako leže tamo gdje su strijeljani. Po načinu na koji su tijela bila raspoređena, izgledalo je kao da je djevojčica ustrijeljena dok je držala svog cukicu. Isti metak ubio ih je oboje.
U to vrijeme sam bio britanski zapovjednik UN-a u Bosni, a i moji ljudi su bili užasnuti. Prevezli smo više od 104 tijela, uglavnom žena i djece, u mjesto koje se zove Vitez, gdje smo iskopali veliku jamu u koju bismo smjestili tijela. Neko je rekao: “Izvadite ih iz vreća,” jer smo ih stavili u naše vreće za tijela, koje pješadijski bataljon uvijek nosi. “Ne možete sahraniti tijela u plastičnim vrećama,” rečeno nam je. Jedan od mojih ljudi mi je kazao: “Ovo je 1993., a ne 1943. Ovo je ponovo genocid.” I bio je.
Genocid nad Jevrejima tokom Drugog svjetskog rata, kada je dvije trećine Jevreja Europe uništeno od strane nacista, bio je užasan, ali sjena genocida se nastavlja. Čuli smo o Kambodži, gdje je između 10 i 30 posto stanovništva ubijeno od strane Pola Pota. Čuli smo o Ruandi gdje je milion ljudi ubijeno. Čuli smo o Bosni, gdje je 3 posto muslimanskog stanovništva ubijeno – najupečatljivije i najstrašnije kada je 8.373 muškarca i dječaka ubijeno u Srebrenici u julu, 1995. godine. Mijanmar se nastavlja. A također, i genocid nad Jezidijama u Siriji u Iraku.
Još uvijek imamo ovu pošast u svijetu i vjerujem da je upravo to ono zbog čega postoji Zaklada za obrazovanje o Holokaustu (Holocaust Educational Trust). Pobogu, šta je to što dopušta jednom čovjeku – inače su muškarci, a ne žene – da učine ovo? Nekada je to društvo u kojemu žive, nekada su običaji, nekada je to pohlepa, a nekada je to zbog toga što nose uniformu. Nijedan od masakara o kojima smo govorili danas nije izvršen od strane civila. Uniforme mogu ohrabriti ljude da se ponašaju odvratno.
Vjerujem da je svrha naše debate danas da pokušamo zaustaviti da se genocid ponovno desi, a način na koji ćemo to učiniti je akcijom. Sjedimo u ugodnoj, toploj dvorani i svi mi govorimo kako je genocid odvratan i kako užasno to što se desilo. Šta možemo učiniti po tom pitanju? Dobro, evo poslušajte mene, postoji samo jedan način da se zaustavi genocid, a on je da se uđe među ljude koji ga čine i da ih se zaustavi.
Ponekad to zahtijeva da budemo hrabri sa našim oružanim snagama i sa našom policijom. Riječi djeluju, ali akcija da se zaustavi genocid zahtijeva muškarce i žene da odu tamo i rizikuju da bi zaustavili ubistva.
Godišnja nagrada „Fevzi Mostarac“ ustanovljena u okviru manifestacije „Dani mevluda i zikra“ za doprinos u istraživanju, proučavanju i prezentiranju kulturne baštine Hercegovine i afirmaciju duhovnih, opće humanističkih i tradicijskih vrijednosti Bošnjaka Hercegovinena osnovu mišljenja stručne Komisija u petak večer nakon promocije „Leksikona bošnjačke uleme“ dodijeljena je posthumno Selimu Jelovcu.
Minnesota: Prve hatme u džematu
Dana 13.4.2019. godine poslije Ikindija namaza u džematu BIC-Rochester,, održana jesvečanost povodom završetka hatmi za šest polaznika mektebske nastave koji su svoje mektebsko školovanje pred imamom Jasmin ef. Suljkanovićem i muallimom Nelfidom Suljkanović krunisali ovom lijepom svečanošću. Bitno je istaći da su ovo prve hatme od kako postoji džemat u Rochesteru.
Ureda za društvenu brigu Rijaseta IZ-e u BiH na prijedlog Medžlisa IZ-e Mostar danas je izvršio podjelu novčanih sredstava iz Bejtu-l-mala prikupljenih na osnovu zekata i sadekatu-l-fitra.