U prostorijama Biblioteke ''Behram-beg'' u Tuzli 17. 04. 2019. održana je promocija knjige Intervju Sevreta Mehmedćehajića.

Sedamdesetdvogodišnji Haso Sofić u džamiju ide na sabah, podne, ikindiju, akšam i jaciju. Svaki dan. Kuća mu je udaljena od džamije više od 150 metara. Put je neravan i krivudav, velika nizbrdica, ali je ostao ustrajan.

Haso Sofić, iz travničkog naselja Dub, po zanimanju je stolar. U mladosti nije želio da bude stolar, želja mu je bila da gradi puteve. Gdje god je bio ružan put on ga je popravljao. Zaposlio se stoga u građevinskom preduzeću, niskogradnji. Stolarstvo je učio usput, kod oca, sa rahmetli bratom Mustafom, a usavršio ga je nakon nesreće. Radio je kao miner, naime, kada je nesretnim slučajem potpuno ostao bez vida. U dvadeset petoj godini. Sin mu je tada imao dvije i po godine, a kćerka nepunih tri mjeseca. „Takve sam ih zapamtio. Više ih nisam očima svojim vidio. Elhamdulillah, zadovoljan sam sa njima“, kaže.

Preciznost s oštrim cirkularom

Nije mogao nakon nesreće samo sjediti u kući i sažalijevati se i nastavio se baviti stolarstvom. Kupio je alate i električnu mašinu za preradu drveta, uprkos bojazni i negodovanju rodbine i članova porodice. Pri prvom susretu sa električnom mašinom je drhtao. Noge su klecale. Rukama je opipavao mašinu, istraživao je, isprobavao. Malo po malo, uz veliku želju i napor, uspio je upoznati i savladati. Nije se nikada povrijedio.
„Pogledajte!“, kaže izokrećući dlanove. „Ispravni su svi prsti. A, teško je naći majstora koji je radio na mašini, a da nije povrijedio prste. Najviše sam radio grablje. Nisam mogao uraditi ni za ovo selo, a da ne govorim da su dolazili iz drugih sela. Radio sam u centimetar i ništa.“ Više od trideset godina uspješno se bavio stolarijom. Nasađivao je sjekire, krampe, motike, izrađivao stolice i stolove. I nije se bavio samo tim zanatom, sa ponosom ističe da je sjekao drva, donosio ih iz šume, kopao kanal zajedno sa suprugom, radio i druge poslove da bi obezbijedio finansijsku egzistenciju. Svojim je rukama zaradio sredstva da pošalje bedela na hadž. „Allah mi je oduzeo vid, ali s druge strane mi je dao mnogo toga drugog. Sve ostalo. Elhamdulillah. Ja često ponavljam, svaki čovjek vidi mozgom, a oči su kao baterijske lampe u noći“, kaže on. „Ja nikad nisam mogao ni zamisliti, a kamoli da izreknem: uh, što mi je ovo Bog dao? Jok. Allah je tako dao, to je Allahovom voljom bilo. I danas kažem, i uvijek kažem, neka je hvala Allahu. Ja sam uvijek bio zadovoljan svojim životom. Nemam sa čim biti nezadovoljan. Ne mogu zamisliti šta bih ja želio danas.“

Namaz u džamiji

Haso Sofić u džamiju ide na sabah, podne, ikindiju, akšam i jaciju. Svaki dan. Kuća mu je udaljena od džamije više od 150 metara. Put je neravan i krivudav, velika nizbrdica, ali je ostao ustrajan.
„Ja sam odmalena volio džamiju. Uvijek sam slušao imame koji su govorili kakva je korist ići u džamiju, i koliko jedan vakat vrijedi u džematu. Mene je to vuklo. Znam da je to Allahovo najdraže mjesto na dunjaluku. Jeste podaleko, ali krenem ranije. Prije sam bihuzurio ukućane da mi kažu kada je vrijeme namaza, onda sam nabavio poseban ručni sahat. Mogu prstima napipati vrijeme.“ U džamiju je redovno nastavio ići i nakon druge velike nesreće. Kada se džamija renovirala namazi su se obavljali u susjednoj kući, bilo je klizavo, nezgodno je pao sa zida, i slomio kuk. Imao je dvije operacije. Morao je ležati u kući šest mjeseci. To su mu bili teški dani, ležao je u kući i nije mogao prispjeti u džemat. Kada je ozdravio nastavio je ići u džamiju. Uz pomoć dva štapa.
„Kako ću sjediti kod kuće, ništa ne radim, a sa munare zove na namaz? Kako? Valja mrijeti, valja sa sobom ponijeti svoja djela. To je to.“
Haso Sofić se ne žali na svoju invalidnost. Njegov svijet zasigurno nije tmina, kako se uobičava nazivati svijet slijepih osoba. Pri susretu sa njim čovjek se i zapita šta je sljepoća u stvari. Oči nisu slijepe, već srca u grudima, kaže Kur’an. Kroz smijeh govori kako ga optužuju da će ljudima na Ahiretu biti, ustvari, najgori:
„Nedavno mi je došao jedan i kaže: Haso, mi smo o tebi pričali da ćeš ti nama na onom svijetu biti najgori. A, što? Kaže: ti si slijep čovjek, ideš u džamiju, mi sposobni ne idemo, pa ko nas bude ispitivao kazat će kako je on mogao ići, a vi ne možete sa vidom? Imat ćemo mi s tobom problema. A što bi, rekoh. Slobodno je. Viče sviju na namaz, hajde na namaz, hajde na spas. Pokupite se, dođite.“

- bile su zadnje riječi Hamze, šesnaestogodišnjeg Sirijca koji je u posljednjem trenutku svog života iz džamije nazvao svoju majku Salwu. Ovu ženu i njenog mlađeg ranjenog sina Zaida u bolnici u Christchurchu posjetio je muftija IZB Australije Jasmin ef. Bekrić.

U vrijeme džuma namaza u Christchurchu 15. marta ove godine na dalekom Novom Zelandu desila su se dva uzastopna teroristička napada u kojima je ubijeno 50 ljudi, a 42 je povrijeđeno. Prvo je napadnuta džamija Al Noor, a potom je terorista Brenton Terrant, nastavio svoj krvavi pohod u Islamskom centru Linwood. Dvadesetosmogodišnji australski državljanin Terrant je u medijima opisan kao pripadnig bjelačkog supremacističkog pokreta, a cijeli svoj teroristički čin prenosio je uživo preko Facebooka.

Najmračniji dan Novog Zelanda

Ono što je mnoge u svijetu iznenadilo jeste činjenica da je terorista dok se vozio prema džamijama gdje će počiniti teroristički pokolj slušao četničke pjesme. U njegovom automobilu, dok se vozio prema džamiji Al-Noor, čula se pjesma: “Karadžiću, vodi svoje Srbe!” Prema svom ranije objavljenom manifestu “Velika zamjena” na 73. stranice, pored mržnje prema imigrantima i opsjednutosti drugim neo-nacističkim simbolima, značajno mjesto u njegovom desničarskom zavjerničkom pamfletu zauzimaju historijske ličnosti iz srpske historije na Balkanu koje su se borile protiv prodora Turaka u Europu, ali iz novije historije tokom zločina i genocida u Bosni.
Teroristički napad na Novom Zelandu izazvao je šok i osude širom svijeta, a premijerka ove zemlje Jacinda Ardern opisala je napad kao “jedan od najmračnijih dana Novog Zelanda”. Ovaj napad je najsmrtonosnije masovno ubistvo u modernoj historiji Novog Zelanda. Iako se Novi Zeland smatra mirnom i sigurnom zemljom, nacijom u kojoj živi preko 200 etničkih grupa i u kojoj se govori 160 jezika, eksperti su upozoravali da je posljednjih godina krajnji desničarski ekstremizam bio u porastu, a porast ksenofobije i islamofobije također se bilježi i u Australiji.

Muftija Bekrić posjetio ranjene i porodice ubijenih

Većina muslimana na Novom Zelandu, nešto oko 50-tak hiljada, odnosno oko 1.2 procenta ukupnog stanovništva, su imigranti, a u Christchurchu se procjenjuje da živi oko 3 hiljade. Porijeklom su uglavnom sa Bliskog istoka, južne i jugoistočne Azije. Na Novom Zelandu živi desetak državljana Bosne i Hercegovine i srećom u terorističkom napadu nije niko stradao.
Odmah nakon vijesti o terorističkom napadu muftija Jasmin ef. Bekrić i Islamska zajednica Bošnjaka u Australiji koju predvodi aktivno su se uključili u osudu, ali i susrete komemoracije nakon napada. Tokom vikenda 16. i 17. marta, u džamijama širom Australije održane su komemoracije i dani otvorenih džamija u kojima su učestvovali i bošnjački džemati. Brojne komšije Australci i predstavnici lokalnih i državnih organa posjetili su džamije i učestvovali u zajedničkim molitvama za duše ubijenih u terorističkom napadu.
Dan nakon terorističkog napada, u subotu 16. marta, muftija Bekrić se sastao sa predsjednikom vlade Australije Scottom Morrisonom u Sydneyu. Muftija je premijeru Morrisonu prenio duboku zabrinutost ne samo za muslimane nego i sve građane Australije. Predsjednik vlade gosp. Morrison dao je čvrsto obećanje da će vlasti i sigurnosne službe Australije učiniti sve da zaštite sve njene građane. Istog dana sa članovima odbora muftija Bekrić se sastao i sa dva člana federalnog parlamenta iz Canberre gosp. Chris Bowenom i gosp. Edom Husicem u Smithfield džamiji koji su došli da izraze saučešće i podršku muslimanima nakon terorističkog napada.

Sestro, vaš sin je šehid!
Muftija Bekrić se sreo sa majkom Salwa Mohammed koja je sa svojim mužem, dvojicom sinova i kćerkom izbjelga iz Sirije. “Danas sam nakon susreta sa Ademom iz Somalije ponovo otišao u bolnicu u Christchurch. Otišao sam da se sretnem sa sestrom Salwa Mohammed koja je sa svojim mužem, sa svoja dva sina i sa najmlađom kćerkom izbjegla iz Sirije i došla u Christchurch u New Zeland. U terorističkom napadu u džamiji Al Noor izgubila je sina Hamzu koji je imao 16 godina i muža Halila koji je imao 44 godine. Njen mlađi sin Zaid (13 godina) je teško ranjen u nogu i ruku. Danas sam s njom zajedno obišao njenog sina Zaida koji se oporavlja u bolnici. Nisam mogao zaustaviti suze. Ovo je zaista tragedija planetarnih razmjera,” napisao mi je u poruci muftija Jasmin ef. Bekrić u utorak, 19. marta.

Muftija Berkić sa Salwom Mohammed i njenim ranjenim sinom Zaidom u bolnici u Christchurchu

Kazao mi je kako je porodica Mustafa iz Sirije ovdje došla prije dvije godine, te da su svi njeni još uvijek izbjeglice u Turskoj. Salwa je muftiji Bekriću ispričala: “Moj stariji sin Hamza nazvao me iz džamije Al Noor sa svog mobilnog telefona i rekao mi: ‘Mama, mama, u džamiji je čovjek koji puca i ubija sve!’ Ja sam čula njegov vrisak. Više ništa nisam čula osim rafalne paljbe koju sam mogla slušati izravno preko njegovog telefona. Više od 20 minuta linija je bila otvorena. Nakon 22 minute i 17 sekundi čula sam glas sa njegovog telefona od neke strane muške osobe koja mi je kazala: ‘Sestro, vaš sin je šehid!”

Muftija Jasmin ef. Bekrić je sutradan, u nedjelju, 17. marta, otputovao u Christchurch gdje je obišao mjesto zločina, posjetio ranjene u napadu i njihove porodice, te prisustvovao dženazi nevino ubijenim muslimanima ove zajednice. U Christchurchu se muftija Bekrić pridružio zvaničnicima Republike Turske potpredsjedniku Fuatu Oktayu i ministru vanjskih poslova Mevlutu Causogluu tokom njihove posjete i obilaska ranjenih u bolnici, te posjetio džamiju Al Noor i susreo se sa imamom Linwood džamije. Zajedno sa predstavnicima turskog Diyaneta muftija Bekrić je proučio suru Ja Sin pred duše nevino ubijenih. Tokom posjete ovoj dalekoj zemlji muftija Bekrić mi je slao informacije i potresne slike ranjenih žrtava terorizma i njihovih šokiranih i uplakanih članova porodica. Posebno dirljiv susret bio je sa Ademom Ibrahimom, porijeklom iz Somalije. Adem je preživio, ali je u napadu teroriste ubijen njegov troipogodišnji sin Muaz ibn Džebel (Muaz Ibrahim). Jedna od potresnijih slika odmah kada se saznalo za monstruozni teroristički čin u medijima bila je upravo fotografija Adema kako ispred žamije Al Noor u rukama drži svog ubijenog sina. Svaki pojedinačni slučaj je priča za sebe. U bolnici u Christchurchu muftija je posjetio studenta Mustafu iz Turske koji je ranjen, ali je uspio tokom napada razbiti prozor i pobjeći od teroriste koji je nasumice pucao po vjernicima u džamiji. Također se susreo sa svojim kolegom glavnim imamom Al Noor džamije Džemalom Fouda iz Egipta, koji se zatekao na minberi džamije tokom napada, ali je uspio skloniti se i preživiti napad.

Tragedija planetarnih razmjera

Da je teroristički napad na Novom Zelandu zaista tragedija globalnih razmjera najbolje pokazuje primjer porodice Mustafa iz Sirije koja je odnedavno svoj novi dom nakon rata i stradanja u Siriji pronašla upravo u Christchurchu, u ovoj dalekoj pacifičkoj zemlji.
Muftija Bekrić je u Novom Zelandu boravio u ime reisu-l-uleme Islamake zajednice Husein ef. Kavazovića koji ga je zadužio da u ime svih Bošnjaka i pripadnika Islamske zajednice iz BiH i dijaspore posjeti stradale u terorističkom napadu, izrazi saučešće porodicama i sagleda načine na koji se IZ može uključiti u pomoć nastradalim.
Kolikogod je teroristički napad u Christchurchu bio strašan i gnusan, ipak je odgovor vlasti i naroda Novog Zelanda, a posebno premijerke Ardern, pokazao pravu ljudsku humanost i saosjećanje. U Novom Zelandu su već 20. marta, počeli sa ukopom žrtava, a u petak 22. marta, ispred džamije Al Noor održana je zajednička dženaza i molitva za žrtve kojoj su prisustvovali najviši zvaničnici ove zemlje. Komemoraciju je otvorila premijerka Ardern odjevena u crni hidžab i citirajući riječi Poslanika Muhammeda, s.a.v.s.: “Vjernici u uzajamnoj ljubaznosti i suosjećanju kao jedno tijelo. Kad bilo koji dio tijela pati, cijelo tijelo osjeća bol.” Novi Zeland žali sa vama. Mi smo jedno.” Potom je na svim javnim emiterima u Novom Zelandu emitiran ezan kojeg je proučio mujezin ispred Al Noor džamije. Klanjana je džuma namaz, te potom zajednička dženaza žrtvama ovog okrutnog terorističkog napada.