Zapadno-europski kulturni rasizam

Muslimani moraju biti integrativni dio društava u kojima se zatječu diljem svijeta, moraju biti trijezni i punovažni subjekti u tim društvima, a ne njihovi objekti, moraju biti prisutni u svim sferama javnoga života tih društava, moraju biti ravnopravni sugovornici sa svima onima koji se bave bilo kojim aspektom njihova identiteta, i moraju, najzad, naučiti svoje sugovornike u svijetu da ne govore o njima u njihovu odsustvu, već da govore njima izravno i otvoreno. Moraju naučiti svoje nemuslimanske sugovornike da ih slušaju i da u prostoru ‘javnoga znanja’ oni sami, kao muslimani, treba da iznesu svoju stranu priče, ma o čemu bila riječ. Time će definitivno zaustaviti zapadno-europski kulturni rasizam i esencijalizam, koji se već dugo sustavno emitiraju prema zemljama muslimanskog svijeta.

Kada su muslimani prvi put izašli u svijet, iza njih je uz temeljne vrijednosti islama stajala do tada u muslimanskome svijetu neviđena duhovna avangarda mislećih muslimana koji su, oplemenjeni najboljim dotadašnjim spoznajnim rezultatima svijeta, ponudili vlastitu zadivljujuću duhovnu kulturu i civilizacijske iskorake koji su ih izveli na kulturni, civilizacijski i religijski krov svijeta. Nadahnuti i narasli na svjetlu puninske objave i mudrosti razuđene spoznaje duhovno punoljetnog i mislećeg uma, ušli su u svijet kao blistavi svjetleći grad na gori koji je ostatku ljudske civilizacije pokazivao put duhovnog rasta, kulturnog uzdizanja i civilizacijskog napretka. Taj blistavi svjetleći grad na gori vidjela je i Europa preko do tada na njenom tlu neviđenog španskog halifata na Pirinejskom poluotoku, kojeg su podigli muslimani i ondje, uz ostalo, odnjegovali čitava pokoljenja kršćanskih i jevrejskih intelektualaca, među kojima je bio i jedan papa – papa Silvester II. No, to svjetlo Europa tada nije bila u stanju vidjeti, makar je ondje pred njenim očima prebivalo gotovo cijeli jedan milenij, nego ga je svom silinom vlastitoga mraka zatomila i, s konačnim padom Granade 1492. definitivno utrnula. No, to svjetlo je, unatoč tome, ostavilo vlastite tragove na tom tlu i utisnulo u kulturno stablo Europe vrijednosti koje i danas ondje žive, ali ih centrična Europa i Zapad ne žele vidjeti i prepoznati u vlastitom duhovnom i kulturnom tkivu. Jedan od važnih razloga za to počiva i u samim definicijama europskog kulturnog identiteta, poglavito onim Denisa de Rougemonta i Edgara Morena, koji su zahtijevali da svaka kultura i civilizacija na planeti mogu biti priznate i smatrane univerzalnim samo ukoliko se definiraju vrijednostima i značenjem europskih kulturnih vrijednosti. U toj činjenici također je jedan od ozbiljnijih razloga zašto europska unija, kao novo političko, vojno, gospodarsko i kulturno-civilizacijsko lice Europe ne uspijeva zaokružiti vlastitu priču o vlastitom kulturnom identitetu.

Smrtonosni virus

Ipak, najozbiljniji krivac za to da vrijednosti islama i muslimana ni do dana današnjeg nisu prepoznate u kulturnom stablu Europe jest zapadno-europski orijentalizam osamnaestog i devetnaestog stoljeća koji je sustavno, svjesno i namjerno zapadno-europskoj svijesti posredovao iskrivljenu sliku o islamu, muslimanima i njihovim svekolikim vrijednostima, orijentalizam koji danas još samo preživljava u samom vrhu Katoličke crkve. Ovaj znanstveno-kulturni izum Europe i Zapada, potpomognut zapadnim kolonijalnim vojskama koje su cijela dva stoljeća u svekolikoj potčinjenosti držali muslimanski svijet, i danas na tom svijetu ostavlja svoj otrovni pečat kroz tamošnji zvanični režim proizvođenja znanja o drugima, znanja koje to nije, pa se stoga naziva ‘znanjem endosmoze’ ili znanjem o ničemu. Zahvaljujući takvom režimu proizvođenja znanja u muslimanskom svijetu, ali i u Europi i na Zapadu, kada je riječ o islamu i muslimanima, muslimanski svijet je obolio od užasnog virusa religijskog puritanizma, kao i onog smrtonosnog virusa zvanog ‘ISIL’ koji je temeljito razorio živo tkivo muslimanskoga svijeta.

Taj ‘virus’ je prisilio muslimane da po drugi put krenu u svijet. Ali ovaj izlazak je jedan iznuđeni, tragični egzodus koji je pokrenuo cijele muslimanske narode i prisilio ih da spasenje iznova potraže na Zapadu i Europi koja ih ne želi, makar je njena i američka imperijalna vanjska politika učinila sve da im uništi dom i izmakne im tlo pod nogama. Samo muslimani sada ne izlaze u svijet kao bespremačno njegovana duhovna avangarda, već kao nepregledna vojska nevoljnika koja ne nudi ništa, a zauzvrat ište mrvicu hljeba, kapljicu slobode i makar malo ljudskog poštovanja . Nekoć svojom, a sada tuđom voljom, muslimani su opet u svijetu, zatečeni pred pitanjem na koje ne znaju odgovor: kako danas bivati i ostati musliman u svijetu? Kako iznova ponuditi ono blistavo svjetlo kome se nekoć svijet toliko divio? Kako uopće da muslimani danas u svijetu prepoznaju znanstvene, kulturne, civilizacijske i ine tragove koje su diljem svijeta, pa tako i u Europi, nekoć ostavili njihovi preci? Kako da iznova posvjedoče svoj urođeni religijski, kulturni i duhovni kozmopolitizam, a da opet sačuvaju svoj osebujni i nijansirani identitet gdjegod da su na planeti? Jednostavno kazano, što bi to danas, u cijeloj toj tragediji muslimanskog svijeta, trebalo značiti biti musliman u svijetu? U vezi s tom zapitanošću, evo nekoliko prijedložaka u smislu stanovitih odgovora.

Ulema romantičarske prošlosti

Biti musliman u svijetu ne znači samo pronaći negdje prebivalište i biološki vegetirati, jer je takav način života tek priprava za potpuno asimiliranje. Biti musliman u svijetu znači ondje ostati i trajati u svojoj svekolikoj prepoznatljivosti: religijskoj, kulturnoj, civilizacijskoj i inoj. Biti prisutan u vlastitim riječima, svakodnevno ulagati u vlastite ideje, vlastitim riječima, idejama i životnim navadama kultivirati mjesto vlastita boravka, ma gdje ono bilo, jer islam kao svjetopogled svakog trijeznog muslimana bi, prema definiciji pečatnog Poslanika islama (a.s.), morao biti javnom kulturom prostora njegova življenja. Način mišljenja i način življenja svakog muslimana u svijetu mora biti očit i vidljiv u mjestu njegova prebivanja. Samo kroz aspekt ‘islama’ kao javne kulture življenja i ponašanja svakog muslimana u svijetu islamska metafizička kultura i islamski monoteistički svjetopogled ostvaruju svoju ‘svjetskost’ u prostoru ljudske civilizacije.

Ali, kako da to muslimani danas postignu? Oni su petina ukupnog svjetskog populusa, posvuda su u svijetu, a kao da ih ondje nema! Cijela posljednja dva stoljeća oni, zacijelo, u svijetu nisu prisutni na znanstveno, kulturno i civilizacijski punovažan način. Kolonijalizam je ukrao njihovo naslijeđe, zapadnoeuropski orijentalizam je sažgao njihovu najbolju poetiku pamćenja, a njihove vlastite religijske apologete i tradicionalna ulema, zabasali u neku daleku romantičarsku prošlost, usmrtili su njihov iskonski religijski narativ, preveli ga u neki samo njima razumljivi metanarativ i do nepodnošljive konformističke opskurnosti doveli njihovu gramatiku vjere.

Orijentalizam ih je ispraznio od stvarnog sadržaja njihove vjerujuće i razuđene znanstvene kulture njihove misleće tradicije. On ih je Europi i Zapadu predstavio kao vječite, nikada duhovno dozrele junoše koji nikada neće biti u stanju predstaviti se svijetu kao duhovno dozreli i punoljetni ljudi kojima je Bog, prema Kur’anu i Hadisu, bio dosudio da budu duhovna avangarda ljudskome rodu. Zapadno-europski postmodernizam, eurocentrizam Europe i imperijalistički centrizam američke Imperije ih je sada sveo na još nižu razinu, na razinu subalterna – polučovjeka koji nije u stanju ni da sriče, a kamo li da misli i njeguje visoke snove o najblagodatnijim darovima moderne civilizacije. Kada ni to nije bilo dovoljno, u Europi i na Zapadu se formirala nova fronta sastavljena od političara, žurnalista, brojnih univerzitetskih profesora. . . i pokrenula je cijelu industriju islamofobije koja ostatak svijeta straši svakim pojedinim muslimanom u svijetu, navlačeći mu na lice masku Bin Ladena i Muhammada Attaa.

Jer bivati musliman u svijetu nije puka biološka činjenica, već punovažna i odgovorna egzistencijalna činjenica koja je potcrtana snažnim misijskim vrijednostima. U mjeri u kojoj to sami muslimani budu shvatili i u život provodili, u tolikoj mjeri će biti kadri svijet iznova učiniti ugodnim mjestom prebivanja moderne ljudske civilizacije, čiju duhovnu avangardu mogu činiti samo onakvi ljudi kakve Gospodar svjetova opisuje u sljedećem kur’anskom stavku: Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela a od nevaljalih odvraćate, i u Allāha vjerujete (Āl’Imrān, 110).

Kako, onda, poslije svih ovih etiketiranja, da se muslimani iznova vrate u svijet, i kako da ih svijet prihvati kao sebi ravne? O tome muslimani još nisu počeli ni razmišljati, ali neki drugi ljudi u svijetu, poput profesora Johna D. Caputa (The Radical Hermeneutics, Illinois, 2009.) već su napisali najnovije studije u vezi s golemim muslimanskim migrantskim valom pred kojim se Europa i Zapad osjećaju kao pod opsadom, izrijekom se pitajući: da li je svijet spreman za ponovni dolazak ‘Maura’ u Europu i na Zapad kao ‘onog Drugog’, kako danas etnolozi i antropolozi na Zapadu uglavnom oslovljavaju muslimane.

Nova hermeneutika javnog prostora

Da bi se istinski i punovažno vratili u svijet, muslimani moraju najprije naučiti novi hermeneutički jezik javnog prostora, jezik koji izriče faktičnost, a ne fikciju, kozmopolitizam, a ne provincijalizam, istinsku slobodu govora, a ne propagandističku ideologiju, kozmopolitski suverenitet svake ljudske osobe, a ne nacionalni suverenitet, multicivilizacijski identitet, a ne onaj monocivilizacijski itd.. Ovo potonje čak važi i za same eurocentrične, kolonijalne i imperijalističke Europljane koji više nemaju pravo, ma koliko bili uvjereni u suprotno, na ekskluzivni nacionalni suverenitet i europsko-kršćanski identitet u Europi ili bilo gdje na svijetu nakon što su već ranije bili poslali svoje misionare na druge kontinente da uče urođeničke narode kako da okrenu i drugi obraz kada ih kolonijalni europski jurišnici pljusnu po licu i žive spale u njihovoj vlastitoj zemlji.

Kada nauče novu hermeneutiku javnoga prostora u svijetu, a to će moći samo uz ozbiljno, sustavno i multidisciplinarno obrazovanje i duhovno uspravljanje, shvatit će u kako nedemokratskom svijetu žive, pa će zahtijevati suštinsko demokratiziranje, najprije u zemljama svoga rođenja, a onda i diljem planete. Shvatit će da zarad istinskog obrazovanja kojega su već stoljećima bili lišeni, moraju najprije srušiti režim proizvođenja znanja, znanja endosmoze ili opsjene koja im nudi lažnu sliku o njima i o svijetu u vlastitim zemljama, jer je to naslijeđe dva stoljeća duge kolonizacije muslimanskog svijeta, a na tom naslijeđu su podignute političke i religijske hijerarhije njihovih domorodnih zemalja koje ih tiraniziraju i duhovno zamlaćuju do neslućenih razmjera.

Budući da danas žive posvuda u svijetu, pa i u Europi, onda muslimanski intelektualci će i ondje morati srušiti sve orijentalističke institucije proizvođenja znanja endosmoze koje su u Parizu, Londonu, Madridu, Beču i drugim europskim prijestolnicama predumišljajno podigli zapadno-europski orijentalisti. Samo, da bi to bili kadri, muslimani moraju biti integrativni dio društava u kojima se zatječu diljem svijeta, moraju biti trijezni i punovažni subjekti u tim društvima, a ne njihovi objekti, moraju biti prisutni u svim sferama javnoga života tih društava, moraju biti ravnopravni sugovornici sa svima onima koji se bave bilo kojim aspektom njihova identiteta, i moraju, najzad, naučiti svoje sugovornike u svijetu da ne govore o njima u njihovu odsustvu, već da govore njima izravno i otvoreno. Moraju naučiti svoje nemuslimanske sugovornike da ih slušaju i da u prostoru ‘javnoga znanja’ oni sami, kao muslimani, treba da iznesu svoju stranu priče, ma o čemu bila riječ. Time će definitivno zaustaviti zapadno-europski kulturni rasizam i esencijalizam, koji se već dugo sustavno emitiraju prema zemljama muslimanskog svijeta. Nadalje, tako će ukloniti ljestvicu kvazivrijednosti i zaustaviti bezočno prljanje javnog prostora od strane šačice ljudskih razvratnika koji, umjesto istine, duhovne vrline i moralne krijeposti, svakom pristojnom čovjeku danas agresivno guraju pod nos opsjenu, porok, razvrat, bestijalni nemoral svake vrste, nastojeći i ‘europski Jeruzalem’ pretvoriti u grad Sodomu.

Muslimani su pozvani da pospreme svijet

Ako muslimani sada, kada su opet posvuda u svijetu, uspjednu u svemu tome, ako se iznova vrate u svijet kako su to nekoć učinili muslimani na Pirinejskom poluotoku u najboljim danima španskog halifata i u muslimanskom svijetu njegovih zlatnih vremena, biti će u situaciji da iznova vrate svijet građanima svijeta, onaj isti svijet koji im je davno ukrao predatorski kapitalizam eurocentrične kolonijalne Europe i centrične američke Imperije. Istodobno će tom svijetu vratiti stvarno značenje svih onih riječi kojima se, za sada, samo razmetljivo i isprazno hvasta i Orijent i Okcident, a koje trebaju činiti dušu i samu intimu moderne civilizacije, kao što je riječ demokracija, sloboda, socijalna pravda, ljudska prava, ljudsko dostojanstvo, istina, moral, duhovna vrlina, poštenje i slično.

Treba spomenuti i jednu negativnu pojavu novijeg datuma među našim muslimanima, a kojoj je uzrok lijenost u bogobojaznosti: redovito slijeđenje najlakšeg mišljenja u pitanjima u kojima postoji razilaženje, čak i kad je to mišljenje ne samo u suprotnosti sa stavom našeg hanefijskog mezheba, već i sa stavom sva četiri mezheba

Lijenost je gora od bolesti, kaže stara bosanskomuslimanska narodna poslovica. I pored svog velikog potencijala, ljudi zbog lijenosti ne mogu da na pravi način i u pravoj mjeri ostvare bogobojaznost: nemarni su prema namazu, postu, zikru, Kur’anu i drugim vidovima ibadeta, nemaju dobru komunikaciju sa komšijama, roditeljima, djecom, rodbinom i drugim ljudima, ne uključuju se u društveno korisne akcije, ne ustežu se od mita i korupcije, skloni su prevarama i malverzacijama, nisu dovoljno ekološki osvješćeni itd. Stoga ne treba da čudi da je Muhammed, a.s., učio dovu: Gospodaru moj, tražim kod Tebe zaštitu od lijenosti. (Bilježe je Buhari, Muslim, Ahmed i dr.)

Najčešći uzroci lijenosti

Kako bismo pobijedili lijenost u bogobojaznosti, dijagnosticirat ćemo njene najčešće uzroke i istovremeno dati i savjete kako ih suzbiti. Kako bismo pobijedili lijenost u bogobojaznosti, prvo ćemo dijagnosticirati njene najčešće uzroke, a onda dati i savjete kako je suzbiti.
1. Imetak i porodica. Uzvišeni Allah na najmanje sedam mjesta navodi imetak i porodicu kao eventualnu smetnju bogobojaznosti. Tako, između ostalog, kaže: O vjernici, neka vas imeci vaši i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha. A oni koji to učine, biće izgubljeni. (El-Munafikun, 9) Naime, čovjek, u trci kako da svojoj porodici obezbijedi najbolje materijalne uslove (kuća/stan, auto, škola, kursevi i treninzi za djecu, vikendica, ljetovanja i zimovanja itd.), tj. u trci za Dunjalukom, često zapostavlja rad za Ahiret. Njegov rad za Dunjaluk, pošto je popraćen lijenošću u ibadetima, pretvara se u gramzivost i pohlepu. Štaviše, on zaboravlja da je upravo Allah, dž.š., Taj koji obezbjeđuje čovjeku sreću i na ovom, dunjalučkom svijetu, kao i na onom, ahiretskom svijetu. Kur’an savjetuje da se lijenost u bogobojaznosti zbog imetka i porodice, odnosno radi gramzivog obezbjeđivanja materijalnih dobara svojoj porodici, suzbija prvenstveno udjeljivanjem sadake: Imeci vaši i djeca vaša su samo iskušenje, a u Allaha je nagrada velika; Zato se Allaha bojte koliko možete, i slušajte i pokoravajte se i sadaku udjeljujte – za svoje dobro. A oni koji budu sačuvani gramzljivosti, biće tî koji će uspjeti. (Et-Tegabun, 15-16) Koristi od sadake za bogobojaznost su mnogobrojne:
- dijeljenjem se čovjek navikava odvajati od njemu drage stvari - imetka,
- upoznavanjem sa siromašnim ljudima i porodicama, koji imaju malo, a sretniji i zadovoljni su od nas, čovjek praktično uči kako za ovosvjetsku sreću ne treba mnogo,
- budući da su siromašni u stalnim nedaćama, čovjek spoznaje kako on, kao neko ko ima više imetka, treba biti zahvalniji na blagodatima koje mu je Allah, dž.š., dao.
2. Dunjalučki užici. Vrlo čest uzrok lijenosti u bogobojaznosti je ovisnost o prolaznim dunjalučkim strastima i užicima. Naime, džennetski način življenja nije lahak, kao što je slučaj sa džehennemskim načinom života, kako nas i Muhammed, a.s., upozorava: Džennet je okružen nelagodnostima, dok je Vatra (Džehennem) okružena strastima. (Bilježe ga Muslim, Tirmizi i dr.) Dalje, čovjek je po prirodi malodušno biće, odnosno biće koje preza i posustaje pred poteškoćama, kako Kur’an poručuje. Zato čovjek zna biti zaveden Dunjalukom, misleći da su njegove ljepote trajne i neprolazne: “Znajte da život na ovome svijetu nije ništa drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece!... A na onome svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo; život na Ovome svijetu je samo varljivo naslađivanje.“ (El-Hadid, 20) Razni su oblici dunjalučkih uživanja koji stvaraju ovisnost: razne igre, vidovi zabave, muzika, duhan, alkohol, droge, kocka, blud, općenito hrana i piće, putovanja, druženja itd. Svi dotični oblici ovisniku oduzimaju dragocjeno slobodno vrijeme koje bi inače iskoristio u svoju duhovnu nadogradnju. Kur’an, kao rješenje lijenosti u bogobojaznosti zbog dunjalučkih užitaka, pored traženja oprosta (istigfara), predlaže da čovjek svoje hrđavo društvo, koje ovisi o Dunjaluku, zamijeni sa čestitim društvom, čiji se pripadnici natječu u činjenju dobrih, djela kojima se približavamo Bogu: “Nadmećite se da u Gospodara svoga zaslužite oprost i Džennet, prostran koliko su nebo i Zemlja prostrani, i pripremljen za one koji u Allaha i poslanike Njegove vjeruju. To je Allahova blagodat koju će dati onome kome On hoće; a u Allaha je blagodat velika.“ (El-Hadid, 21)

Od njih se mogu čuti rečenice tipa “ne mogu da klanjam/postim, jer radim”, “od vjere se ne živi” i sl. Allah, dž.š., je upozorio na iskušenja vlasti i karijere i njihov negativan utjecaj na bogobojaznost.

3. Karijera i vlast. Nekim ljudima su karijera i vlast na prvom mjestu. Stoga, radi karijere zapostave ne samo svoj odnos prema Bogu i svoj vjerski odgoj, već i vjerski odgoj svoje porodice. Od njih se mogu čuti rečenice tipa “ne mogu da klanjam/postim, jer radim”, “od vjere se ne živi” i sl. Allah, dž.š., je upozorio na iskušenja vlasti i karijere i njihov negativan utjecaj na bogobojaznost. Tako je u Kur’anu naveo, kao primjer onoga ko je iskušan vlašću, između ostalih, faraona, a kao primjer onoga ko je iskušan sa karijerom Hamana, prvog faraonovog ministra. Čak je i Iblis, vođa šejtana, obećavši neprolaznu vlast, zaveo hazreti Adema i hazreti Havvu: “Ali šejtan mu poče bajati i govoriti: ‘O Ademe, hoćeš li da ti pokažem drvo besmrtnosti i vlast koja neće nestati?’“ (Ta-ha, 120) Uzvišeni Allah je dao i savjet kako suzbiti lijenost u bogobojaznosti koja je nastala zbog karijere i vlasti kroz uzorite primjere: Sulejmana, a.s., i Davuda, a.s., koji su bili israilski kraljevi i poslanici, Jusufa, a.s., koji je bio poslanik i prvi ministar nemuslimanskom kralju Egipta, te Asije bint Muzahim, faraonove žene i muslimanke.

Slijeđenje najlakšeg mišljenja

Također, treba spomenuti i jednu negativnu pojavu novijeg datuma među našim muslimanima, a kojoj je uzrok lijenost u bogobojaznosti: redovito slijeđenje najlakšeg mišljenja u pitanjima u kojima postoji razilaženje, čak i kad je to mišljenje ne samo u suprotnosti sa stavom našeg hanefijskog mezheba, već i sa stavom sva četiri mezheba, te praktikovanje olakšice (ruhse) u svakoj situaciji, čak i gdje nema opravdanja za nju. Zbog takvog razmišljanja imamo npr. slučajeve da se čovjek bespotrebno javno mrsi u ramazanu u kombiju u kojem svi ostali putnici poste, čak i šofer, pod izgovorom da je musafiru dozvoljeno omrsiti se i napostiti.
Na kraju, nije teško zaključiti da je središnji put bogobojaznost na osnovu realnih mogućnosti, a ne bogobojaznost zasnovana na lijenosti ili bogobojaznost bazirana na nerealnim mogućnostima.