Nedžmin Ambešković je 29-godišnji mladić iz Bosne i Hercegovine koji trenutno sa porodicom živi u Švedskoj, a svoju Bosnu i Hercegovinu predstavlja na najbolji mogući način

Ovaj momak, rodom iz Vlasenice, prešao je trnovit put do zvijezda, a sada važi za jednog od najjačih ljudi u Švedskoj, te se sprema za predstojeći spektakl “Giants Live” koji će se 6. jula održati na kultnom engleskom stadionu Wembley.
Na Wembleyju će se održati kvalifikaciono takmičenje za World’s Strongest Man 2020. godine, te Svjetsko prvenstvo u deadliftu na kojem će učestvovati i Nedžmin. On će tako postati prvi Bosanac koji je ikada učestvovao na ovom takmičenju. Podsjećanja radi, rekord drži Eddie Hall koji je podigao 500 kg, a prva nagrada je izuzetno vrijedna, čak 50.000 američkih dolara.

Početak karijere

Nedžmin je skroman momak, čovjek koji je preživio nevjerovatne stvari kako bi danas bio tu gdje jeste, ali u razgovoru za Preporod ističe samo tri stvari: vjeru u Dragog Allaha, skromnost i ljubav prema domovini, prema Bosni i Hercegovini. Koliko poznajete ljudi koji podižu 450 kg? Vjerovatno nijednog. “Ja sam jedan običan momak iz Vlasenice. Bosnu sam, nažalost, napustio 2011. godine. Cilj mi je, uz Božiju pomoć, da postanem najjači čovjek na Planeti u deadliftu (tzv. mrtvo podizanje tegova iznad koljena). Upravo se vraćam sa treninga gdje sam podigao 440 kilograma. Ta priča iz 1992. godine me prati cijeli život. Na moj drugi rođendan smo zatvoreni u zloglasni logor Sušica u Vlasenici. Tu sam, zajedno sa majkom i sestrom, bio zatočen četiri mjeseca. Otac je, zajedno sa amidžom, pokušao da ode prema Kladnju, ali je nestao. Ubijen je i nikada mu do sada nismo pronašli kosti”, kaže Nedžmin Ambešković.
U Bosni i Hercegovini ne postoje tako dobri uvjeti za bavljenje ovim sportom. U BiH se od ovog sporta ne može hraniti porodica, iako i u Švedskoj pored takmičenja Nedžmin radi u firmi.
“Nisam baš otišao zbog toga u Švedsku. Oženio sam se 2011. godine, pa sam onda otišao za Švedsku. Ovdje je doslovno počeo ovaj sport, tako da je veoma popularan. Glupo možda zvuči, ali u BiH kada nemate posla, imate mnogo vremena za treniranje, dok ovdje nije tako. Ovdje radim, moram trenirati svaki dan i uz sve to imam troje djece i moram se za njih brinuti”, ističe Ambešković.

“Znam da me babo gleda i da je ponosan na mene“

Priča o ocu kojeg je izgubio još dok je imao svega dvije godine Nedžminu danas daje dodatnu snagu i energiju da se bori pod zastavom svoje zemlje. Biti najjači u svom gradu nije mala stvar. Biti najjači u svojoj domovini je odlična stvar. Ali, biti najjači na svijetu, što je Nedžminov krajnji cilj, je nešto nestvarno. Otac je i dalje tu negdje i njegov duh je taj koji konstantno bodri svoga sina.
“Slušao sam priče kako je moj rahmetli babo bio izuzetno snažan čovjek, a slušam ih i dan danas. Imam četiri očeve slike i na njima se, zaista, vidi da je bio krupan čovjek. Radio je u rudniku i tri godine zaredom je u rudniku Boksit bio proglašavan za najboljeg radnika, u rudniku u kojem je radilo 3.000 ljudi. Iako nisam zapamtio svoga oca, ljudi mi uvijek, kada me sretnu, govore: ‘Krupan, mašallah, na babu rahmetli’. Kada podižem te ogromne kilaže, znam da me moj babo gleda i da je ponosan na mene. Sama ta pomisao na njega mi itekako daje snage“, kaže Nedžmin.
Iako se u prethodnim godinama borio pod švedskom zastavom zbog administrativnih olakšica, Nedžmin je odlučio da sebi uskrati neke olakšice i da se bori pod zastavom svoje domovine. Treba spomenuti da je upravo Švedska kolijevka ovog sporta i da ima najbolje predstavnike u svijetu. Na Wembley, kaže, dolazi sa zastavom Bosne i Hercegovine, ma koliko se neko u Švedskoj ljutio zbog toga.

Bosna i Hercegovina uvijek u mislima

“Stigla mi je velika zastava BiH i zelena beretka sa grbom Armije RBiH. Takav ću se pojaviti na Wembleyju. Uvijek potenciram da sam iz Bosne, pa ću se, inš-Allah, vratiti u svoju zemlju. Nije više ovdje stvar o Nedžminu Ambeškoviću. Ja, jednostavno, želim da pokažem da i Bosna i Hercegovina ima svog strongmana za velike domete. Nebitno je koliko ću ja kao Nedžmin podići kilograma, bitno je da neko kaže da je Bosna i Hercegovina uspješna u ovom sportu. To je moj najveći cilj“, ističe Nedžmin.
“Razmišljam o povratku u BiH osam dana u sedmici, što se kaže. Odmah bih se vratio kada bih imao neke normalne uslove za treniranje i za život. Loša strana života ovdje je ta neka socijalna strana, nema socijalnog života, nema prijatelja, nema druženja kao kod nas, samo se radi, dolaziš kući i to je to. Kad bih imao neke sponzore i neke normalne uslove, sutra bih se odmah vratio u BiH. Ima ovdje ljudi iz BiH, ali jednostavno nemaš vremena za druženje pored svih obaveza. Ovdje si jednostavno prezauzet”, riječi su Ambeškovića.

Islam, namaz i skromnost

Islam igra veliku ulogu u Nedžminovom životu. Kaže da je mnogo o islamu naučio od hafiza Almira Kapića, inače šampiona svijeta u brazilskoj jiu jitsi. Bez vjere u Uzvišenog Allaha nema takmičenja i života.
“Čovjek je prazan bez vjere. Nisam nikada bio loš momak, nisam nikada imao neke poroke. Redovno sam išao u mekteb i rastao sam uz vjeru, ali sam se vremenom malo udaljio od toga. Upoznao sam hafiza Almira Kapića, popili smo kafu i na kafi smo pričali o islamu. Govorio sam mu kako volim islam, ali da ga ne upražnjavam kako bih trebao, kako je naređeno, a onda mi je hafiz rekao da sam bez svega toga prazan. Hafiz mi je na kahvi doslovno rekao: ‹Ja bih bio najsretniji čovjek na svijetu da sada odeš kući i da mi poslije pošalješ poruku da si klanjao jaciju›. Tako je i bilo. Nikad nijedan namaz nakon toga nisam propustio. Allah dž.š. koga odabere i zavoli, to je tako i nema druge. Bez vjere i Kur’ana nema života, bez toga je velika praznina u srcu čovjeka. Hafizu sam jednom rekao: ‘Da ja znam kao ti Kur’an napamet, toliko bi mi to bilo drago da bih se hvalio sa tim’, a onda će meni hafiz: ‘Da ja mogu podići 450 kg, šta bih onda ja trebao uraditi’, a onda mi je rekao nešto vrlo bitno: ‘Snaga i znanje su ništa bez skromnosti!’. To je postala moja vodilja i kroz sport, ali i kroz život“, poručuje Nedžmin Ambešković, kojeg za nekoliko dana očekuje planetarno takmičenje u Londonu.

SARAJEVO, 5. JULA (MINA) – Neizrecivo je važno da cijeli ljudski rod uči i primi nauk iz Srebrenice o tome kakvo zlodjelo su spremni počiniti ljudi našeg vremena, poručio je reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović sa današnje hutbe iz Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu posvećene obilježavanju godišnjice genocida nad Bošnjacima.

„Zlo koje su počinili ljudi oko nas neka ostane na njihovoj savjesti. Oni ne mogu od svog zla pobjeći, za njega se mogu samo pokajati. To je zakonitost koja je jača od čovjeka. Takvi neće moći ni od istine pobjeći, i to je sasvim očigledno. U vezi s pravdom je drugačije. Spora je, ali je i ona neumitna. Nećemo izgubiti nadu u pravdu i nikada nećemo posustati u borbi da se ona ispuni. Neka to znaju i oni koji su zajedno s nama pravdoljubivi, ali i oni koji se nečasno odnose prema Božijem i ljudskom sudu i koji pravdi žele umaći“, izjavio je je reisu-l-ulema.

Ovom prilikom je ukazao na činjenicu da su različitosti među ljudima Božija volja i da u svojoj suštini predstavljaju bogatstvo, ali da čovjek zbog svojih slabosti nije uvijek dovoljno snažan da to ispravno razumije.

Pojasnio je kako mnogi uzimaju različitost kao razlog za negativan odnos, podozrivost i pakost, pa na kraju mržnju i otvoreno neprijateljstvo, dok drugi, tamo gdje su uspostavljeni civilizirani odnosi, u različitostima vide priliku za izgradnju razumijevanja, dogovor i svijetlu budućnost.

Ocjenjuje da tamo gdje dugo vladaju negativni odnosi ljudi se jedni od drugih udaljavaju upravo zbog pogrešnog razumijevanja različitosti i da takvi odnosi nužno vode ka nepovjerenju i stalnom iščekivanju posljedica koje se manifestiraju u pesimizmu i strahu u svakodnevnom životu ljudi.

„Sve ovo ima daleko veću težinu ako se ovakve posljedice vezuju za jedan narod čije su rane toliko duboke zbog zločina genocida koji je u skorijoj prošlosti u ovoj zemlji počinjen. Iako se zločin takvih razmjera dogodio muslimanima na očigled cijelog svijeta, iako su najviši međunarodni sudovi izrekli konačnu ljudsku istinu o genocidu u Srebrenici, žrtvi se i dalje nanosi uvreda i bol od strane onih koji svoju odgovornost hoće da prikriju, a uz to i dalje svakodnevno, gdje god mogu, ljudima život otežavaju“, dodao je reisu-l-ulema.

Naglasio je da je „mržnja, kao sestra zla, tokom duge ljudske povijesti, pokušavala da ubije saosjećanje i plemenitost među ljudima“, ali da nikada to nije uspijevala, te je pozvao na stalnu borbu protiv zla i destruktivnih ponašanja i vjeru u „korijen dobra koji je Svemogući Bog usadio u ljude“.

Podsjetio je da će u sljedeći četvrtak, 11. jula, u Srebrenici biti klanjana dženaza šehidima genocida, a nekoliko dana kasnije, i dženaza šehidima Prijedora i drugih mjesta u dolini Sane.

„To su teški dani za nas. Pred tolikom količinom zla koja se sručila na nas stojimo nijemo. Ali i skrušeno molimo: Allahu Dragi, daruj im najljepše bašče onog svijeta koje si stvorio, a njihovim egzekutorima, najvećim zločincima ovoga svijeta, ono što si im Ti namijenio“, poručio je reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović.

Nesporno da su i Marić i Dačić ostali u službi politike koja negira ili relativizira zločine počinjene nad nesrpskim stanovništvom devedesetih godina. Zašto svoje tvrdnje nikada nisu iznijeli, a mogli su, pred institucijama u kojima snosite odgovornost za izrečeno?

Kada je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju vođen proces protiv peterice optuženih za zločine počinjene u prijedorskim logorima, Toma Fila bio je advokat Mlađe Radića zv. Krkan (inače postoje ozbiljni argumenti zašto ovaj stražar smjene u logoru Omarska nosi ovakav nadimak). Da bi, svjestan zločina koji su počinjeni u Omarskoj, barem umanjio odgovornost svog branjenika, Fila je ukazivao da je Krkan sarađivao sa tužilaštvom i uradio sve što je tužilac od njega tražio. Ne osporavajući da su u Omarskoj i drugim prijedorskim logorima u ljeto 1992. godine izvršena teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava, Fila je u toku tog procesa potvrdio, barem djelimično, da su počinjeni zločini. I nije on jedini. Veliki je broj srpskih svjedoka koji su, da bi zaštitili jednog, krivicu prebacivali na drugog Srbina. Ali, zajedničko im je, u svakom slučaju, da prikriti zločine nisu mogli ma koliko da su se uzaludno trudili.

Ko to tamo laže

Deceniju i po nakon okončanja procesa u kojem je pet zločinaca osuđeno na ukupno 63 godine zatvora za počinjene zločine u prijedorskim logorima, Toma Fila postaje član Socijalističke partije Srbije na čijem je čelu aktuelni ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić. Isti taj ministar, nekada bliski saradnik Slobodana Miloševića i njegov nasljednik na čelnoj poziciji srbijanskih socijalista, osvrnuo se u jednoj emisiji na prijedorske logore. Umjesto da o njima, ako ništa drugo, upita svog partijskog kolegu, Dačić radije - da li iz nepoštovanja prema Fili ili sa namjerom da direktno uvrijedi žrtve - nasjeda na nepoznavanje osnovnih činjenica voditelja emisije Milomira Marića pa mijenja logor Omarsku sa logorom Trnopolje. Svaki iole prosječan poznavatelj prilika u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine znao bi razliku između ova dva logora. Marić nije ni među prosječnim poznavateljima, ali jeste među vodećim u relativiziranju i negiranju zločina i Genocida počinjenog nad Bošnjacima. To smo se uvjerili kada je u jednoj svojoj emisiji iznio tvrdnju o ubijenim srebreničkim Bošnjacima tako da ne iznenađuje njegova najnovija teza da su čovjeka kojeg su u Omarskoj uslikali po Evropi vodili po cirkusima i nahranili. Uslikani čovjek je Fikret Alić, bivši logoraš Keraterma i Trnopolja koji nijedan dan nije proveo u Omarskoj. Ne samo da Alić nije bio zatočenik Omarske nego u kompleksu tog logora nije ni postojala bodljikava žica. Ali jeste u Trnopolju - logoru u kojem je, prema evidenciji udruženja žrtava ubijeno 90 zatočenika, u kojima su Srbi silovali djevojčice i iz kojeg je 21. augusta 1992. godine izvedeno oko 200 zatočenika i ubijeno na Korićanskim stijenama od strane Interventnog voda prijedorske policije. Pripadnici spomenutog voda priznali su krivicu i time uklonili svaku sumnju u počinjeni masakr. Prijedorski Crveni krst utvrdio je da je u toku postojanja ovog logora između maja i oktobra 1992. godine bilo zatočeno 23.000 civila nesrpske nacionalnosti. Logor Omarska je još brutalniji. Do sada je utvrđeno da je u kompleksu tog logora u periodu od maja do augusta 1992. godine ubijeno 458 zatočenika. Od tog broja pet je žena i jedna maloljetna osoba. Sve ovo je dokazano pred međunarodnim i domaćim sudovima.
Koji su to cirkusi i kada je Fikret Alić nahranjen, kako reče Marić, neka vam najbolje u svojoj potresnoj ispovijesti sam Alić kaže. Ne mora ni on lično, postoje na stotine knjiga, naučnih, stručnih članaka i svjedočenja koja o ovome govore. Jedna takva je iz pera britanskog novinara Eda Vulliamya u kojoj su detaljnije opisana zbivanja u Prijedoru 1992. godine. Dačić na to za uslikane logoraše kaže da su pozirali i da su sve slike plod propagande korištene u marketinške svrhe! Naravno, on ne nastoji da obrazlaže svoju gnusnu tvrdnju, ali to od njega se i ne traži. Potrebno je laž lansirati, zato i služe ovakve emisije.

Hipoteka zločina za buduću Srbiju

Nesporno da su i Marić i Dačić ostali u službi politike koja negira ili relativizira zločine počinjene nad nesrpskim stanovništvom devedesetih godina. Zašto svoje tvrdnje nikada nisu iznijeli, a mogli su, pred institucijama u kojima snosite odgovornost za izrečeno? Da li je nedostatak hrabrosti u pitanju ili ipak i sami znaju da je daleko od istine ono što govore? Neka odgovor na ovakva pitanja daju sebi i svojoj publici. Svakako, lakše je svoje nebuloze iznositi pred istomišljenicima onako kako to ovaj dvojac čini. Pred auditorijem pričati da bi ti polupismeni svijet odobravao izrečeno.
Niko od prijedorskih Bošnjaka i Hrvata ne bi bio sretniji da su Marić i Dačić upravu. Da je sve rađeno da bi neko dobio ulogu nahranjenog cirkusanta u Evropi bi se lakše podnijelo nego iskopavati onoliku Tomašicu, tražiti i pronaći posmrtne ostatke na Korićanskim stijenama, po livadama u Kevljanima ili na drugim, preko 400 pojedinačnih ili masovnih grobnica u kojima su (bili) sakriveni posmrtni ostaci ubijenih prijedorskih Bošnjaka i Hrvata. Bili bi možda i mnogi prijedorski Srbi sretniji. Ne bi strahovali da će biti uhapšeni i za svoje zločine odgovarati, ne bi ih proganjale slike ubijenih, pogledi djece čije su nenaoružane očeve likvidirali, ali ne bi više ni jedni druge pred istražiocima okrivljavali. U međusobnim optuživanjima stekli su zavidan talenat, mora se priznati. Nauči se sve pa i to. Valja se ipak nositi sa zločinima čiji je epilog najmanje 3.176 ubijenih nesrpskih civila u Prijedoru 1992. godine. Od toga 102 djece. Neka djeca ubijena su u spomenutim logorima. Neka iz njih izvedena, odvedena i brutalno ubijena. Mnogoj djeci još uvijek nisu ni pronađeni posmrtni ostaci.
Hipoteku zločina ovakvim pristupom razni Marići i Dačići ostavit će budućoj srpskoj djeci koji budućnost neće moći graditi na onome što vide iz ovakvih emisija. No, to je već njihov problem.