Bogobojaznost između mogućnosti i lijenosti

Autor: Jusuf ef. Džafić Juni 07, 2019 0

Ima li bogobojaznost neku svoju granicu, neki svoj minimum ili maksimum? Odnosno, koliko se treba bojati Boga?

Allah, dž.š., na preko 60 puta u Kur'an-i Kerimu naređuje muslimanima da budu bogobojazni. Tako u 102. ajetu sure Alu Imran, koji se često citira na hutbama, nalaže vjernicima istinsku bogobojaznost: “O vjernici, bojte se Allaha istinskom bogobojaznošću i umirite samo kao muslimani!“Slobodno možemo reći da je jedan od glavnih ciljeva svakog ibadeta: namaza, posta, zekata, hadža, sadake, učenja Kur'ana, zikra, lijepog međuljudskog odnosa itd. postizanje bogobojaznosti. Čak se na 12 mjesta u Kur'anu, na direktan ili indirektan način, govori o tome. Tako u 27. i 28. ajetu sure Ez-Zumer Uzvišeni poručuje da je cilj objavljivanja, učenja i izučavanja Kur'ana postizanje bogobojaznosti: “Mi u ovom Kur'anu navodimo ljudima svakojake primjere da bi pouku primili, u Kur'anu na arapskom jeziku, u kome nema nikakve protivrječnosti, da bi bili bogobojazni.“Kada govori o propisivanju posta, Allah, dž.š., naglašava da je krajnji cilj postizanje bogobojaznosti: “O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste bili bogobojazni.“ (El-Bekare, 183)

Granice bogobojaznosti

Međutim, postavljaju se pitanja: ima li bogobojaznost neku svoju granicu, npr. neki svoj minimum ili neki svoj maksimum? Odnosno, koliko se treba bojati Boga? Kur'an, kao univerzalna uputa čovječanstvu i na ova pitanja daje, kako izravne tako i neizravne, odgovore. U suri Et-Tegabun, u 16. ajetu, Uzvišeni Allah jasno potcrtava da bogobojaznost treba da bude u granicama čovjekovih mogućnosti: “Zato se Allaha bojte koliko možete.“Dakle, bogobojaznost treba biti u okviru čovjekovih sposobnosti i potencijala. O tome se govori i u drugim ajetima:Niko neka se ne opterećuje iznad mogućnosti svojih: majka ne smije trpiti štetu zbog djeteta svoga, a ni otac zbog svoga djeteta. (El-Bekare, 233);“Mi nikoga ne opterećujemo preko njegovih mogućnosti; u Nas je Knjiga koja istinu govori, i nikome se nepravda neće učiniti.“ (El-Mu'minun, 62)Poslanikov Sunnet, kao tumač Kur'ana, detaljnije objašnjava kako u svakodnevnom životu muslimana treba sprovesti bogobojaznost. Tako Muhammed, a.s., kaže: Kada vam zabranim nešto, toga se klonite, a kada vam naredim nešto, sprovedite to koliko možete.(Bilježe ga Buhari, Muslim i dr.) Na osnovu gore spomenutih ajeta i hadisa o suštini bogobojaznosti, islamski učenjaci su izvukli fikhsko (pravno) pravilo koje glasi:Ibadeti se obavljaju u granicama mogućnosti. 

Najlakše rješenje za prezauzete muslimane i muslimanke u ovom modernom dobu jeste da klanjaju jaciju u džematu u našim džamijama. Tako će imati priliku da provedu barem 20-25 minuta tokom noći u raznovrsnom ibadetu: slušati ezan i ponavljati za mujezinom…

Mogućnosti čovjeka

Budući da se u zadnje vrijeme sve veća pažnja poklanja ciljevima (mekasidima) Šerijata, a i detaljnijoj razradi navedenog fikhskog pravila, savremeni učenjaci sve više govore o novom ogranku islamskog prava - fikhu-l-istitaa (fikh/razumijevanje mogućnosti). Radi se o fikhu društvene zajednice i poznavanju ljudskih mogućnosti i sposobnosti. To je fikh koji je podudaran sa fikhom Teksta (fikhu-n-ness, razumijevanje kur'ansko-sunnetskih tekstova). Štaviše, bez adekvatnog poznavanja/razumijevanja mogućnosti sa kojima raspolažu članovi određene muslimanske zajednice, put sredine (vesatijja), kojeg zagovara islam, neće biti pravilno shvaćen, što će dovesti do neadekvatne primjene islamskih propisa u toj zajednici: jedni će biti previše popustljivi, dok će drugi biti previše strogi. 

Dakle, nepravilno shvatanje fikha mogućnosti u konačnici rezultira nerazumijevanjem suštine islamske vjere, koja uzima u obzir granice ljudske mogućnosti i potencijale (ekonomske, socijalne, kulturne, intelektualne, političke, vjerske itd.) sa kojima pojedinci i zajednice raspolažu, trudi se da održava u čovjeku ravnotežu između šejtanske i melekanske prirode, te teži da osigura čovjeku sreću i na ovom i na onom svijetu. U nastavku ćemo navesti nekoliko primjera primjene fikha mogućnosti.

Svakodnevne životne situacije

Život u naše doba je mnogo komplikovaniji i brži nego u doba Muhammeda, a.s., što je povezano sa ekonomskim, društvenim i tehnološkim napretkom. Štaviše, i u doba ashaba je postojala velika razlika između jednostavnog i siromašnog života u Arabiji i života u onovremenim civilizacijskim naprednim regijama, kakve su bile Perzija, Šam i Egipat. Stoga, većina muslimana danas zbog poslovnih, porodičnih i društvenih obaveza nije u mogućnosti da se intenzivno posveti klasičnim ibadetima, npr. da svakodnevno provodi pola noći ili cijelu noć klanjajući, učeći Kur'an i zikreći. Međutim, veliki broj muslimana može dio noći provesti u ibadetu, npr. da odvoji pola sata, sat tokom noći i provede u namazu, učenju Kur'ana i zikru prije spavanja, poglavito jer noć ne počinje kada sat otkuca ponoć, već počinje kada nastupi akšam i traje do sabaha. Ako musliman obavlja teške fizičke poslove ili radi dokasno može, u najmanju ruku, klanjati dva rekata jacijskog sunsunneta i vitr-namaz, čime će opet dio noći provesti u ibadetu, jer svaki namaz klanjan nakon jacijskog farza se računa noćnim namazom. 

Zasigurno najbolje i najlakše rješenje za prezauzete muslimane i muslimanke u ovom modernom dobu jeste da klanjaju jaciju u džematu u našim džamijama. Tako će imati priliku da provedu barem 20-25 minuta tokom noći u raznovrsnom ibadetu: slušati ezan i ponavljati za mujezinom, proučiti ezansku dovu, klanjati jacijski sunnet, proučiti tri puta Ihlas, proučiti Fatihu, slušati ikamet, proučiti ikametsku dovu, klanjati jacijski farz u džematu, klanjati jacijski sunsunnet i vitr, ponavljati zikrove za mujezinom, zikriti 33 puta Subhanallah, Elhamdulillah i Allahu ekber, aminati na imamovu namasku dovu, proučiti još jednom Fatihu. Inače, to je jedan od razloga što se u našim džematima odmah nakon jacijskog sunsunneta u džamiji klanja i vitr.

Osoba koja radi fiksno osmočasovno radno vrijeme ima prava otprilike na pauzu od 30-ak minuta. Tu pauzu bi trebala iskoristiti za kratki predah, uz neformalni razgovor s kolegama, čaj/kahvu, jelo i klanjanje namaza. Ukoliko bi npr. htjela klanjati svih 10 rekata podne namaza (4 sunneta, 4 farza i 2 sunsunneta), to bi, uz vrijeme potrebno za uzimanje abdesta, trajalo barem 15­-ak minuta, čime joj ne bi preostalo dovoljno za jelo i predah. Međutim, ako bi postupila shodno svojim vremenskim mogućnostima, uzela abdest i klanjala samo podnevski farz, tj. samo obavezne rekate, izostavljajući neobavezne, ostalo bi joj dovoljno vremena da jede, popije čaj/kahvu i opušteno porazgovara sa kolegama. Na takav način osoba iskorištava pauzu uravnoteženo za svoje fizičke, psihičke i duhovne potrebe.

Slično prethodno spomenutom primjeru je i primjer džuma-namaza. Poslodavci radnicima daju pauzu za džumu od otprilike 45 minuta, što je dovoljno da radnik ode u obližnju džamiju, klanja džumanske sunnete, sasluša hutbu, klanja džumanski farz, ali nije dovoljno da klanja i preostalih 10 dobrovoljnih rekata (4 džumanskog sunsunneta, 6 rekata podne-namaza). Stoga, radnik će se voditi svojim mogućnostima i odraditi obavezne džumanske radnje: saslušati hutbu i klanjati džumanski farz, a može izostaviti, ukoliko mu to vrijeme ne dozvoljava, dobrovoljne rekate, kako bi se na vrijeme vratio svojim poslovnim obavezama.

Nakon svega iznesenog, možemo zaključiti da bogobojaznost treba biti zasnovana na realnim mogućnostima i pojedinaca i muslimanske zajednice, a ne na zahtjevima koje ni pojedinac ni zajednica nisu u mogućnosti ispuniti.

 

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro