Dana 28. maja ove godine obilježena je stogodišnjica prve muslimanske republike na svijetu-Azerbejdžanske Demokratske Republike (ADR). Ta republika je uspostavljena nakon raspada Carske Rusije u talasu prouzrokovanom Oktobarskom revolucijom 1917. godine. Deklaracija nezavisnosti usvojena 28. maja je proglasila: suverenitet Azerbejdžana na teritoriji južnih i istočnih dijelova Transkavkazije; demokratsku republiku kao oblik vladavine; želju za uspostavljanjem prijateljskih odnosa sa svima, posebno sa susjednim narodima i državama; garanciju punih građanskih i političkih prava svim građanima bez obzira na etničko porijeklo, religiju, klasu, profesiju i pol; garanciju slobodnog razvoja svih narodnosti na teritoriji Azerbejdžana itd.

Put ka nezavisnosti

Narod Azerbejdžana, čija je domovina bila podijeljena u prvoj polovini 19. vijeka između Carske Rusije i Perzije prošao je tokom 19. vijeka kroz proces kulturnog preporoda i buđenja nacionalne svijesti. U takvom stanju nacija je dočekala ruske revolucije 1917. godine. Obećanje demokratizacije koje je dala Februarska revolucija potaklo je nove nade. Slično je bilo sa Oktobarskom revolucijom koja je obećala samoodređenje naroda, a kasnije od toga odustala.
U prvo vrijeme nakon Oktobarske revolucije javila se ideja o zajedničkoj državi naroda Transkavkaza, ali je ubrzo prevladao stav o zasebnim državama. U tom kontekstu i Azerbejdžanci su se odlučili za nezavisnost. Pokret za nezavisnost vodio je Nacionalni savjet Azerbejdžana na čijem čelu je Mammed Emin Resulzade (1884-1955).
Prema podacima koje je vlada ADR podnijela Pariskoj mirovnoj konferenciji u Azerbejdžanu je tada živjelo više od 4,6 miliona stanovnika. U toj strukturi Azerbejdžanci su činili 75,4% stanovništava dok su ostali pripadali drugim etničkim grupama naseljenim u ovu zemlju tokom carske ruske vlasti.
Teritorija ADR je obuhvatala 113.900 km od koje je 97.300 km bilo nesporno. Manji dio je bio sporan između Azerbejdžana i susjednih država.

Parlamentarna vlada

Vlada ADR bila je parlamentarna. Parlament je brojao 120 članova, od kojih su 80 bili Azerbejdžanci, a ostalo predstavnici narodnih manjina srazmjerno njihovom broju. Za vrijeme svog djelovanja parlament je donio 230 zakona. Izvršnu vlast je činila vlada ADR. Za vrijme dvogodišnjeg postojanja ADR sjedište vlade se mijenjalo. Bilo je u Tbilisiju, Gandži i Bakuu.
Vlada je vodila aktivnu unutrašnju politiku. Formirana je nacionalna armija, otvorene brojne škole, biblioteke, klubovi, te Državni univerzitet u Bakuu. U vanjskoj politici, poslata je delegacija na Parisku mirovnu konferenciju, otvoreno više diplomatsko-konzularnih predstavništava u svijetu, slate informacije o novoosnovanoj državi i sl.

Epilog

U nemirnim danima nakon kraja Prvog svjetskog rata Baku, kao naftom bogatu oblast, su kratkotrajno zauzele savezničke trupe pod komandom britanskog generala. Nakon toga postojala je ideja italijanskog mandata. Januara 1920. godine Vrhovni savjet Pariske konferencije primio je k znanju nazavisnost Azerbejdžana. Medunarodna situacija bila je kompleksna, a nezavisnosti su se protivili Rusi i Armeni. Sovjetske vođe su smatrale da bez azerbejdžanske nafte sovjetska država ne može opstati. U takvoj situaciji u Azerbejdžan su aprila-maja 1920. godine ušle sovjetske trupe i dovele do kraja demokratski republikanski sistem koji je trajao 23 mjeseca.
U toku sovjetske vlasti ADR je opisivana kao „anti-nacionalni“ projekt. Nakon kraja sovjetske ere otvoreni su arhivi, izvršena su brojna istraživanja i navidjelo je izašla prava slika kratkotrajne republike. Danas Azerbejdžanci s ponosom obilježavaju njenu stogodišnjicu.

Članovi porodica nestalih ‘92-’95 nisu davali izjave za medije na 20. kolektivnoj dženazi u Gornjoj Kalesiji 1. juna 2018. u znak protesta zbog zastoja u traganju za njihovim nestalim zbog kojeg je u ovoj dženazi ukopana samo jedna žrtva. Njihovo ogorčenje je tog dana izkazano teškom i bolnom šutnjom.

„Razumijemo gorčinu porodica šehida Zvornika, Bratunca, Vlasenice, Srebrenice i porodica svih naših šehida. Razumijemo rezigniranost udruženja koja ulažu velike napore kako bi se istina pokazala u cijelosti. Moramo im pomoći. S ovog mjesta, svi zajedno, pozivamo one koji imaju dužnost da obave sve poslove vezane za grobnice u Bosni i Hercegovini, za identifikaciju i sve drugo što je neohodno kako bismo obavili dženazu namaz svim šehidima, kako bi se oni smirili u svom kaburskom životu i kako bi se smirile njihove porodice i svi mi. Očigledno će ovaj put biti dug, ali mi se nećemo umoriti. Uvijek ćemo biti na ovom mjestu sa Zvorničanima, sa Podrinjcima“, poručio je tuzlanski muftija Vahid-ef. Fazlović na dvadesetoj kolektivnoj dženazi u Gornjoj Kalesiji u kojoj je ukopan samo Omer Subašić, ubijeno na kućnom pragu u Zvorniku 8. aprila 1992. u 76. godini života. Njegovi posmrtni ostaci su pronađeni 2016. u grobnici Kazan Bašče, a identificirani u decembru 2017. godine.
„Niko od nas iz udruženja porodica žrtava na dženazi nije htio dati nikakvu izjavu. Nismo htjeli izaći pred novinare. To je bio naš protest zbog zastoja u procesu traganja za našim nestalim. Iz poštovanja prema dženazi, prema porodici žrtve Omera Subašića koji je ukopan u ovoj dženazi, nismo željeli praviti proteste, željeli smo da se dostojanstveno ukopa. Vidjećemo dogodine, ako se bude živo, šta ćemo dalje. Nije to samo problem Zvornika, znate da je i u Bratuncu samo jedno ukopano, a koliko majki, očeva i djece još iščekuje vijest o pronalasku njihovih nestalih. Tražili smo od Tužilaštva da se ponudi osobama osuđenim za ove zločine da otkriju gdje su lokacije masovnih grobnica, da naprave neku nagodbu sa njima - neka im daju i blažu kaznu samo da dođemo do posmrtnih ostataka naših najmilijih, da ih ukopamo, da dušu smirimo“, kazao nam je predsjednik Udruženja porodica zarobljenih i nestalih lica općine Zvornik Ahmed Grahić nekoliko dana nakon dženaze. Grahić je u grobnici Crni vrh našao posmrtne ostatke oca Hajdara, braće Safeta i Halče, kao i trojicu amidža i četiri njihova sina. „Od te 2003. kada je otkrivena masovna grobnica Crni vrh više nije pronađena nijedna koščica iz grupe sa Bijelog Potoka“, upozorava Grahić.
„Majke umiru ne dočekavši da ukopaju svoje ubijene. Samo u Đulićima su u ove dvije-tri godine umrle majka Hadžira Grahić čijih je pet sinova i pet unuka ubijeno u Bijelom Potoku i majka Senija Ibrahimović čijih je pet sinova ubijeno“, kazala nam je Suada Selimović iz Đulića kojoj su u Bijelom Potoku ubili muža Hasana i njegova četiri brata, najstarijeg Avdiju sa sinovima Amirom i Emirom, Agana, Husejna i Aliju, kao i svekra Safeta. Posmrtni ostaci Alije i Avdijinog Amira još nisu pronađeni.
Nema još 247 stradalih iz Bijelog Potoka. U najavi manifestacija za Glas Drine predsjednik Organizacionog odbora za obilježavanje 26 godina od zločina u Zvorniku Mustafa-ef. Muharemovivć je pozvao na podršku članovima porodica nestalih. „Još uvijek se 418 Zvorničana vodi kao nestali. Njihove porodice i svi mi koji pratimo ovaj proces vidimo da više nema potrebnog intenziteta aktivnosti u potrazi za tijelima ubijenih. Kao da je prisutna poruka: eto dosta je bilo, što je pronađeno pronađeno je, a majke i drugi srodnici još uvijek čekaju mezar za svoje ubijene. Nije isto majki, ocu, sinu, kćerki ubijenih, koji znaju gdje je mezar i onima koji to ne znaju. Mi smo uz njih i pozivamo institucije i medije da ih podrže u njihovim zahtjevima“, kazao je ef. Muharemović.
„Ako znamo da je samo iz Bijelog Potoka 668 muškaraca stradalo, a da njih 247 nije pronađeno, to je 5 punih autobusa ljudi. Nemoguće je da se ne zna gdje su ti ljudi“, kazao je Haris-ef. Mustajbašić, glavni imam Medžlisa IZ Zvornik na pres konferenciji najave manifestacija obilježavanja zločina u Zvorniku i uputio apel onima koji znaju gdje su skrivene grobnice i tako pomognu članovima porodica ubijenih.

Obilježavanje masovnih zločina u Zvorniku traje više od mjesec dana

Obilježavanje masovnih zločina u Zvorniku počinje u Snagovu 29. aprila, a završava 2. juna u Liplju. U Snagovu je 29. aprila 1992. počinjen strašan zločin u kome je 36 Bošnjaka strijeljano u Rašidovom hanu, a zatim spaljeno na lomači. Među njima je bilo dijete od dvije godine, kao i druga maloljetna djeca, trudnice i starci.
Nakon Snagova skupovi podsjećanja se održavaju u Kobilićima, Grbavcima, Jusićima, na Drinjači i Diviču, nakon čega 31. maja tradicionalnom „Šetnjom smrti“ članovi porodica ubijenih i onih koji ih podržaju idu od Klise do Bijelog Potoka podsjećajući na ubijene muškarce sela uz dolinu rijeke Sapne. Nakon toga autobusima idu u Tehnički školski centar u Karakaju i logor Pilicu gdje su vršene masovne egzekucije Bošnjaka.
Tu na tim stratištima vidimo koliko je majkama teško. Čujete kako majka čiji su sinovi išli u ovu školu govori: Umjesto da vam dolazim ovdje na roditeljski sastanak, ja dolazim da vidim gdje ste bili mučeni. Velika je to neprolazna bol, ali i snaga majki na njihovom putu za istinu,“ kaže Mustafa-ef. Muharemović.

Na Klišanskim noćima ove godine bio i Vedad Ibišević

Navečer 31. maja se održavaju Klišanske noći straha i neizvjesnosti kada se podsjeća na noć u kojoj je hiljade stanovnika zvorničkih sela bilo sakupljeno u Klisi i sa zebnjom čekalo šta ih čeka sutra. Ove godine je u okviru kulturnog programa Klišanske noći straha i neizvjesnosti promovirana knjiga „Skinuti sa hljeba i vode“ autora Nazima Ibrahimovića i Hazima Karića u kojoj su skupljene izjave preživjelih svjedoka najtežih zločina počinjenih nad civilima Bošnjacima u zvorničkim selima: Klis, Đulići, Sjenokos, Kaludrani, Džine, Bijeli Potok, Kućić Kula, Mrakodo i drugim. Među brojnim gostima u Klisi sa članovima porodica ove godine je bio i svjetski poznati fudbaler Vedad Ibišević, kao i predstavnici Fonda za humanitarno pravo i Žena u crnom iz Beograda koje su sa članovima porodica ubijenih bile u Šetnji smrti i svim drugim obilascima stratišta, kao i na dženazi.
Manifestacije obilježavanja zločina se završavaju 2. juna u Liplju, na godišnjicu oslobađanja logora za civile koji je ovdje bio smješten. To je jedini logor u BiH koji su mještani sami oslobodili i pri tome pronašli 27 ubijene žrtve, među kojima je bila djevojčica od 12 godina i 11 žena.

Mali broj presuđenih za masovne zločine u Zvorniku

Pred sudovima u BiH donesene su tri presude za zločine nad civilima u Zvorniku. Sreten Lazarević, Dragan Stanojević i Slobodan Ostojić proglašeni su krivima jer su kao rezervni policajci Stanice javne bezbjednosti (SJB) Zvornik i stražari u Sudu za prekršaje i zgradi “Novi Izvor” u Zvorniku nečovječno postupali prema nezakonito zatočenim civilima Bošnjacima.
Pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu za zločine u Zvorniku osuđeni su Darko Janković Pufta, Dragan Slavković Toro, Ivan Korać, Siniša Filipović zvani Lopov i Goran Savić. Bivši komandant Teritorijalne odbrane Zvornika Branko Popović osuđen je na 15 godina zatvora, a ratni predsjednik općine Branko Grujić dobio je 6 godina.
Članovi Predsjedništva RS Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić su pred Haškim tribunalom presuđeni i za zločine u Zvorniku. U prvostepenoj presudi bivšem predsjedniku RS Radovanu Karadžiću stoji i presuda za zločine u Zvorniku u sklopu dijela presude koji se odnosi na zločine u 20 općina, a koji su počeli od marta 1992., kao i kod ratnog komandanta Vojske RS Ratko Mladić i ministra unutrašnjih poslova RS Miće Stanišića. U ponovljenom procesu koji se pred Međunarodnim mehanizmom za krivične sudove u Hagu vodi protiv bivših čelnika Državne bezbjednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović odgovaraju i za zločine u Zvorniku. Sud u Šapcu je osudio bivšeg komandatna paravojne formacije “Žute ose” Dušana Vučkovića, zvanog Repić, na 10 godina zatvora. Vučković se nakon istrage našao i u optužnici Tužilaštva za ratne zločine u Beogradu zajedno sa još šestericom optuženih za zločine počinjene u Zvorniku i okolini nad civilima od početka maja do polovine jula 1992. godine, ali je 17. marta 2005. godine umro u zatvoru.
Suada Selimović je svjedočila u sudskom procesu za zločine u Zvorniku koji je započeo 2005. i trajao pet godina, uz podršku Fonda za humanitarno pravo i Žena u crnom. Izražavajući nezadovoljstvo malom kaznom za organizitora zločina u Zvorniku Branka Grujića koju je već odležao. „Taj Branko Grujić i danas živi ovdje i dio je vlasti. I danas je odbornik u Općini Zvornik“, kaže Selimović koja se sa svojom djecom među prvima vratila u Đuliće. „Ako ne budemo ćutali, ako otkrijemo zločine i masovne grobnice, tek onda imamo šanse za pomirenje“, poručila je Selimović.

Treba ukazivati povjerenje onima koji zajednički interes stavljaju ispred ličnog

Ovaj mjesec Kur’ana smo u našim džamijama i porodicama dostojanstveno ispratili uz brojne izazove i iskušenja koja imamo kao pojedinci, kao narod i država, ali ipak bez ozbiljnih sigurnosnih izazova za naše vjernike i džamije. Ovo je tek drugi takav ramazan još od godina pred agresiju na našu domovinu.

Preporod: Uvaženi reisu-l-ulema, mjesec ramazana je na samom kraju. Posjećivali ste džemate u Bosni i Hercegovini, ali ste ove godine bili i u posjeti muslimanima Sandžaka (Mešihatu IZ u Srbiji). Možete li, za čitaoce Preporoda, ukratko, osvrnuti se na Vaše dojmove vezane za ovogodišnji ramazan?

Reisu-l-ulema: Prije svega, izražavam svoju zahvalnost Uzvišenom Allahu što nam je dao da ispostimo još jedan ramazan u miru i slobodi. Ovaj mjesec Kur’ana smo u našim džamijama i porodicama dostojanstveno ispratili uz brojne izazove i iskušenja koja imamo kao pojedinci, kao narod i država, ali ipak bez ozbiljnih sigurnosnih izazova za naše vjernike i džamije. Ovo je tek drugi takav ramazan još od godina pred agresiju na našu domovinu.
Našem narodu i našoj domovini treba mir. Treba nam stoljeće mira. Svaki put kada su se dešavala velika globalna previranja naš narod je plaćao cijenu. Uvijek su u kriznim vremenima dolazili do izražaja predatorski identiteti velikodržavnih projekta naših susjeda koji su se hranili progonima bošnjačkog naroda i otimanjem njihovog životnog prostora kroz konstantne pokušaje slabljenja bosanske države i njenog društva. Svaki put kada smo imali period mira naš narod, koji pokazuje svoju vitalnost, je obnavljao svoje vjersko, kulturno, biološko, prostorno pa samim time i političko biće. Zato se mi borimo za slobodu, mir i ravnopravnost, ali one politike koje su kroz historiju pokazale genocidne namjere čine sve da do toga ne dođe. Oni podgrijavaju podjele i sukobe jer vjeruju da samo tako mogu prikriti svoje zločine i završiti projekat etničkog čišćenja i uništenja multietničkog duha ne samo Bosne i Hercegovine nego većine balkanskih zemalja.
Moji ramazanski obilasci su ovo samo potvrdili. Naš narod širom prostora na kojem se historijski protezala drevna Bosna pokušava sačuvati svoje biološko i kulturno biće tražeći mir u kojem će dostojanstveno živjeti i podizati svoje porodice. To im konstantno osporavaju oni koji svoje slabosti i nesigurnosti projiciraju kroz strah od drugoga.

O budućnosti Bosne i Hercegovine u EU

Preporod: Mnogo je godina prošlo od agresije, a čini se da politike koje su dovele do agresije na Bosnu i Hercegovinu, još uvijek imaju svoje zagovornike. U čemu vidite snagu opstanka cjelovite Bosne i Hercegovine?

Reisu-l-ulema: Problem je što te ideologije i politike od Balkanskih ratova s početka XX stoljeća pa sve do njegova kraja devedesetih godina nisu poražene i što se njihovi ideolozi i rezultati zločina koje su kroz udružene zločinačke poduhvate osmislili i realizovali veličaju kao nacionalna dostignuća, dok se zločinci predstavljaju kao heroji. Sada se ti zločinački projekti pokušavaju pokriti plaštom populističkog nacionalizma i čak zaogrnuti nekim «evropskim vrijednostima» i kao takvi legalizirati u budućoj Evropi.
Naravno, ne desi li se neka radikalna promjena u Evropi u smislu i njenih vrijednosnih sudova, to se neće desiti i te politike nacionalističkih podjela i zagovaranja etnički čistih prostora koji pripadaju samo jednom dominantom etnicitetu će ostati prepreka ne samo evropskom putu nego i mirnom suživotu ljudi ovih naših prostora. Te retrogradne ideje i politike su nešto s čime se moramo svi u Evropi zajedno razračunati i ne trebamo ih normalizovati zbog nekih realpolitičkih ciljeva. Nadati se da će doći do moralnog preporoda naših društava i da će ljudi prestati podržavati takve politike. Bilo bi mi drago ako bi na tom putu vjerske zajednice, uz akademsku zajednicu i medije, imale značajnu ulogu i dale svoj doprinos u demitoligiziranju Balkana.

Preporod: Da li zabrinjava porast političkog utjecaja desnice u Evropi. Da li ste zabrinuti za budućnost one Evrope, čijem priključenju teži i Bosna i Hercegovina?

Reisu-l-ulema: Naravno da nas brine uspon radikalne desnice koja je prije svega prijetnja ideji ujedinjene Evrope i vrijednostima na kojima je ona sazdana. Očito je da takve snage istovremeno pokazuju otvorenu netrpeljivost prema muslimanima i zagovaraju islamofobični nasilni ekstremizam. Ideja ujedinjene Evrope bila je privlačna ne samo zbog ekonomskih interesa nacija i privrednog blagostanja koje se obećavalo građanima članica nego prije svega zbog vrijednosti koje je ona simbolizirala. Ideja ujedinjene Evrope je stajala naspram despotskih režima istoka i neslobodnih i netolerantnih društava. Ako Evropa prestane biti simbolom slobode, ravnopravnosti, makar za sada samo za muslimane, ona će izgubiti sebe. A mi kroz historiju pamtimo i takve drugačije evrope koje ne samo da nisu bile svjetionik za obespravljene nego je svijet uložio ogromne žrtve kako bi se obračunao sa zlom koje su izrodile. Nakon II svjetskog rata evropski narodi su odbacili mit o superiornosti rasa. Fašizam je poražen od strane liberalnih, demokratskih snaga uz ogromne žrtve. Uspon ekstremne desnice bi ponovo mogao uvući Evropu u stoljeće nesigurnosti, a možda i rata. Na granicama Evrope i u njoj samoj, mir je uvijek bio krhak. Najviše se bojim onih oluja koje Evropa sama stvara, Bošnjaci dobro znaju kako hladni vjetrovi mogu puhati nad Evropom.

Preporod: U posljednjoj agresiji na BiH, mjeseci kasnog proljeća i ljeta obilježeni su masovnim stradanjima Bošnjaka u Prijedoru ali i drugim mjestima širom Bosne i Hercegovine, Genocidom u Srebrenici... Poznato je da IZ godinama nastoji da se stradanja Bošnjaka dostojno i institucionalno obilježe. Da li je taj proces pri kraju?

Reisu-l-ulema: Islamska zajednica u BiH čini ono što je u njenoj moći, ali ona ne može biti jedina koja baštini kolektivno pamćenje našeg naroda. Ona u tome ima svoje mjesto i mi ćemo se truditi da to tako bude. Posebno ćemo se brinuti o vjerskim aspektima obilježavanja svih stradanja, o dženazama, dovama za šehide i nevino ubijene, o održavanju mezarja i svemu onome što po prirodi misije Zajednici pripada. I u Prijedoru smo ustanovili jednu centralnu manifestaciju koja će se nastaviti održavati kao centralna i kada više ne budemo imali identifikovanih tijela za organizovanje kolektivnih dženaza. Vijeće muftija će, ako Bog da, razmatrati i načine na koje dostojanstveno obilježiti mezarja žrtava ubijenih u dolini Sane, ali tamo za razliku od Srebrenice nemamo jedno centralno mezarje na kojem su ukopane sve žrtve genocida. Razmjere zločina u Prijedoru i dolini Sane su svojim karakterom definitivno genocid iako za sada nemamo takvu pravosnažnu presudu pred međunarodnim sudovima. Još jako puno se treba uraditi kako bi se dokazala istina o svemu što se tamo desilo, kako bi se svi odgovorni procesuirali i kako bi se poništili rezultati zločina. Neshvatljivo je odbijanje vlasti u tom gradu da daju suglasnost da se makar djeci ubijenoj u tom zlotvorskom pohodu izgradi spomenik. To nam dovoljno govori sa kakvim mračnim politikama i ideologijama se borimo u nastojanju da sačuvamo istinu o onome šta se dešavalo.

Preporod: Migracije miliona ljudi u posljednjih sedam godina postale su globalni izazov. Jedna od posljedica ratova u Siriji, Jemenu, Iraku, Afganistanu su prilivi izbjeglica i migranata prema zemljama zapadne Evrope. Kako vi vidite evropski odgovor na ovu veliku, prije svega, humanitarnu krizu i spremnost (ali i odbijanja) evropskih država prihvata i pomoći ovim ljudima?

Reisu-l-ulema: Očito je da Evropa nema odgovor na ovaj problem. Većina izbjeglica, migranata i žrtava trgovine ljudima koji dolaze u BiH dolaze preko zemalja koje su članice EU, izuzetak su oni koji zbog bezviznog režima dolaze avionima u Srbiju, a odatle se, čini mi se, planski šalju u Bosnu i Hercegovinu, bolje rečeno na neka područja Federacije Bosne i Hercegovine. Mi smo u Islamskoj zajednici još u februaru upozorili naše državne organe da se sprema kriza i da moraju spremiti adekvatan odgovor. Mi u Islamskoj zajednici na ovu krizu gledamo kao na humanitarnu, ali smo svjesni da ona ima i drugačije dimenzije, te zato i ovaj put apeliramo na državne organe da iznađu cjelovitu strategiju za rješavanje ovog pitanja. Ono što je sigurno jeste da, dođe li do potrebe da Zajednica i naši ljudi pokažu svoju solidarnost, ta solidarnost neće izostati. To smo vidjeli i u ovim prvim danima krize. Ali to ne može biti jedini plan. Zbog svega što vidimo i čujemo moramo još jednom upozoriti da Bosna i Hercegovina, ili čak samo neki njeni dijelovi, ne mogu biti pretvoreni u velike izbjegličke kampove u koje će se skupljati svi oni koji se puštaju da uđu u Evropu, a ne dozvoljava im se da uđu u bogate evropske zemlje.

Sa zebnjom gledamo na odlazak mladih iz domovine

Preporod: U javnosti se već dugo vremena tretira problem odlaska mladih iz BiH. Oni odlaze u potrazi za boljim ekonomskim uslovima života, ali i stabilnijim društvenim uređenjima. Čija je to odgovornost?

Reisu-l-ulema: Sa zebnjom gledamo na odlazak mladih iz domovine. Već sam ranije rekao da ljudi odlaze. U Krajini su nam imami rekli kako u džamijama u nekim džematima nedostaje jedna čitava generacija u saffovima. Ljudi odlaze zbog nezaposlenosti, ali odlaze, kako je to interna analiza koju je izradilo Vijeće muftija pokazala, i oni zaposleni u potrazi za boljim poslom. Čini se da ljudi odlaze prije svega zbog nedostatka perspektive i zbog osjećaja nesigurnosti i zapostavljenosti. Taj pesimizam, beznađe i negativna slika koja se stvara i kada stvari nisu tako loše itekako igra ulogu u stvaranju klime u kojoj i oni koji pristojno žive razmišljaju o odlasku. Polahko stječem dojam da je ovo sve dio nekog većeg plana. Kao da su i naše politike na to pristale. Zbog zauzetosti svojim jalovim političkim borbama, koje su im nametnute, ne vide da im vuci stado rasturiše. Volio bih vidjeti da se čini sve kako bi se stanje popravilo, ali i da se ljudi ohrabruju da se bore za bolje sutra i da od problema ne bježe. Medijska slika koja se sada kreira u potpunosti doprinosi ovakvom stanju. Također, voljeli bismo vidjeti državne programe koji će podsticati natalitet, štititi porodicu, porodilje i djecu. Bošnjaci najviše troše novca na kockarnice, milijarde su potrošene u nekoliko zadnjih godina. Toj pošasti i niskom ljudskom poroku se mora stati ukraj. Žao mi je što određene politike, koje su možda i same ogrezle u ovaj porok, guraju naš narod u propast.

Preporod: Pred nama su još jedni parlamentarni izbori, čija je predizborna kampanja, nezvanično, već počela. Islamska zajednica se optužuje za svrstavanja na stranu određenih političkih partija i kandidata za člana Predsjedništva. Kakav će odgovor Islamska zajednica imati prema predizbornoj kampanji i političkim strankama?

Reisu-l-ulema: Mi u Islamskoj zajednici se nadamo da predizborna kampanja neće stvoriti dodatne tenzije među građanima Bosne i Hercegovine. Prema ovome što smo vidjeli do sada, teško da će se to desiti ali mi zato apelujemo na sve političke subjekte da džamije i vjerske objekte kao i vjerska osjećanja ljudi poštede politizacije i političkih sukobljavanja. Toliko smo puta ponovili da Islamska zajednica i ja kao reisu-l-ulema nećemo favorizovati nijednu političku opciju. Svaka od njih govori dovoljno da ljudi mogu slobodno donijeti vlastite odluke i to tako treba ostati. Mi bismo voljeli kada bi ljudi ukazali povjerenje onima koji stavljaju zajednički interes ispred ličnog i koji žive sa svojim narodom i uz njega. Neka se povjerenje da onima koji su pokazali da se marljivim radom i trudom stanje može popravljati, društvo razvijati a država štititi i jačati. Moramo nekako intuitivno prepoznati populiste među političarima koji nikakvih kompetencija ne posjeduju osim ispraznih emocija i prazne retorike.

Preporod: Iz objavljenih podataka s popisa u BiH iz 2013., koji su objelodanili, između ostalog, i podatke o pismenosti u Bosni i Hercegovini, saznali smo da 146.000 stanovnika naše zemlje nema nikakvo formalno obrazovanje. Da 21,5 % (FBiH) i 21 % (RS) osoba starijih od 15 godina ima završenu samo osnovnu školu? Šta bi u tom kontekstu bila poruka mladima Bosne i Hercegovine?

Reisu-l-ulema: Moja poruka mladima, ali prije svega njihovim roditeljima koju sam već nekoliko puta u susretima sa našim džematlijama ponovio jeste da trebamo biti spremni odvojiti od zalogaja i vlastitog komoditeta, ali školovati svoju djecu. Znam da je ekonomska situacija teška, ali mi danas puno bolje živimo nego naši roditelji na čije se vrijeme često pozivamo. Samo uz kvalitetno obrazovanje može se živjeti bolje. Islamska zajednica u BiH je zato obrazovanje stavila u fokus svoga ukupnog djelovanja. I danas značajan dio sredstava našeg zajedničkog Bejtu-l-mala ulažemo u obrazovanje. Svake godine se povećava broj stipendija koje Islamska zajednica kroz različite fondove i na različitim nivoima u domovini, domovinskim zemljama i našoj dijaspori izdvaja. Ulažemo i u nove odgojno obrazovne projekte u obdaništa, ali i u kapacitete naših medresa i fakulteta.
Ono što nas brine pored ovih poražavajućih podataka o nivou pismenosti našeg naroda koji su trebali već odavno upaliti crvena svjetla u svim tim brojnim ministarstvima obrazovanja koja finansiramo jeste i sistematsko devalviranje obrazovnog sistema kroz osnivanje obrazovnih institucija sumnjivog kvaliteta i hiperprodukciju zvanja i titula bez bilo kakve istinske kontrole kvalitete obrazovnog procesa. Takvim oportunističkim djelovanjem radimo protiv budućnosti naše djece i domovine. U obrazovanju su se pojavili nakupci iza kojih stoje kantonalne politike, uz čast izuzecima. Bošnjaci ni u kantonima gdje su većina nemaju jedinstvenu strategiju i viziju odgojno-obrazovnog sistema. Politike koje ih predstavljaju ne znaju kuda idu, ili pak znaju pa iz sebičnih razloga pojedinci uništavaju budućnost naše djece. Ako se s ovim partikularnim politikama brzo ne obračunamo ovi podaci koje ste gore pomenuli bit će još gori.

Preporod: Pred nama su dani Ramazanskog bajrama. U Vašoj poruci pozivate da se plodovi ramazanskog posta vide u našim postupcima i u našoj zajednici.

Reisu-l-ulema: Tako je, post nije kao niti jedan drugi ibadet sam sebi smisao. On treba da preodgoji našu dušu. To je imanska škola koja nas odgaja. Tragovi tog posta se zato moraju vidjeti na našim postupcima i u našem društvu. Ramazan nas je naučio i da je pravi vjernik samo onaj koji je u službi drugih. Pravi vjernik je onaj koji vjeruje da u ovom životu koji nam je Bog dao ima nešto što je veće od naših sitnih ličnih interesa. Zalaganje i žrtvovanje za opće dobro, željenje drugim ljudima ono što se želi sebi je bit vjere. Sebičnost i egoizam, bio on na nivou pojedinca ili čitavih naroda i država, je nešto što se suprotstavlja nauku svih vjera. Mi smo ljudi samo zato što vjerujemo i imamo nadu da je bolji svijet moguć i što imamo povjerenje u druge ljude s kojima živimo.
Zato nema ni Bajrama bez zajedništva.
Na ovim našim prostorima Bajram se oduvijek dočekivao sa rodbinom, prijateljima i komšijama. Nadam se da će tako biti i u generacijama koje su pred nama, da će duh zajedništva i otvorenosti nadvladati ideje podjela i zatvorenosti.