Doba u kojemu živimo je doba medija. Tradicionalnih masovnih medija i društvenih mreža. Dakle, doba u kojem živimo nudi nam naše vlastite živote i ‘živote’ koje posredno živimo kroz mrežu ekrana oko sebe. Većina nas tako znatno manje nego u prijašnjimvremenimaživi samo neposredno, originalno i zbiljski svoj život, kako je ljudski rod činio i naši preci hiljadamaili stotinamagodina prije, a znatno više živi i primatra tuđe živote. Jedna od osnovnih osobina ovog doba je tzv. fenomen medijatizacije, koji je u osnovi projekt i proces kojima se društvena zbilja, realnosti svakodnevice pretvaraju u medijske sadržaje pošto-poto i kojima se kao medijskim sadržajima s više pažnje, značaja i empatije odnosimo no što smo se stoljećima odnosili prema realnostima života, zbiljskome trajanju ili ‘svijetu života’, tom živom životu, živom umu, živom srcu, živim ljudima i događajima.

Proces medijatizacije ima neke svoje već teorijski i prakseološki ustanovljene četiri faze (Strumbak, 2008). Prva je u korist realnosti ili zbilje, događaji i ljudi se naime još uvijek prirodno ponašaju i ne brkaju se neposredni i posredni tokovi stvari oko sebe; potom u drugoj i trećoj fazi ovaj proces teče sve više u korist medijskim prezentacijama, da bise na kraju u četvrtoj fazi, realni događaji i ljudi počeli ponašati u skladu sa medijskom logikom, odnosno, naš zbiljski život kao neposredan prestaje nam biti važan, a na njegovo mjesto stupa posredovani ili medijatizirani stil ili način života.

Naime, duhovnost je obrnuto proporcionalna bilo kakvoj logici materijalizma, konzumerizma, povanjštinjenja, javnosti, isturanju na opći uvid, javni pogled, na svaku vrstu transparencije. Duhovnost je naime per se unutarnje, skrito, tajnovito, mistično, neizrecivo, neponovljivo stanje unutar ljudskoga bića i svega stvorenog, sama bit transcendencije, kontemplacija i ushit koji ne podliježe posredovanoj pažnji na način masmedijskih prezentacija. I u njoj se polahko, ali stalno napreduje... to medijatizacije ne može obuhvatiti.

Medijatizacija ramazana

Postalo nam je uobičajeno da u ramazanskim danima pratimo više TV-ramazan no stvarni svoj realni i zbiljski ramazan, u kućama, a posebno u sami iftar. Tom se prilikom obično kuha, servira, razgovara o vjerskim temama, uči Kur’an ili ilahije, salavati... To je već standardizirana ponuda medijatizacije ramazanskog života i duhovne zbilje kod nas u Bosni. I ovo postaje sastavni dio i vjerskog života modernihmuslimana. Slobodni trenuci se poklanjaju TV-ekranu prije negoli kojoj stranici neproučenog džuza Kur’ana ili virdu koji nam je tokom zbrzanog dana promakao. I timese potvrđujemo kao muslimani koji više pažnje poklanjaju posredovanim dijelovima (tuđeg) linearnogživota nego neposrednom, svom, realnom ioriginalnom življenju. Za svaki minut posredovanog TV-vremena, mi gubimo minut svog prirodnog života. Tako je sa satima, cijelim popodnevima ili noćima, kako ko već upražnjava sad već ionaj drugi ekran (analogni i digitalni) – sa društvenih mreža, pametnog telefona ili stalne internetske konekcije... Tako da sadaviše gledamo u ekran nego u svoj svijet. Najzačudnije je upravo da nam period najduhovnijeg ozračja kakav je šehr-i ramazan biva preotet, uzet i na neki način zadat posredovanim, ali zavodljivim i dopadljivim ekraničkim sadržajima, da toskorone primjećujemo. Ili ne primjećujemo na pristojan i kritički način uz pomoć kojega bi od toga malo pomalo odustajali. U ovom periodu koji je netom iza nas, nekoliko je TV-kuća emitiralo raznovrsne ramazanske programe, ne doduše one državnog ili entitetskog nivoa, ali kantonalne i općinske, te nekolike privatne televizijesu to činile svakodnevno. I nema sumnje da je to zahtijevan produkcijski posao, i veliki zadatak koje su ove firme, i ovi ljudi s onu stranu ekrana odradili za sveukupnost medijske publike u Bosni. Ne možemo se oteti dojmu da je kuhanje predominantan sadržaj ramazanskih kolaž programa. U pitanju su spretne ruke, mlađa lica, lijepa lica, bogatiji jelovnici, sve puniji i veći frižideri, sve luksuznije i skuplje suđe, čaše, escajg. Ništa tome nema mahane. Kad bi se ramazan samo iz bogatog i sređenog dnevnog boravka pratio, svih 30 dana u bonluku i rahatluku, što bi se reklo. I da pri tom svaki domaćin i domaćica rahat kopiraju ta jela, sve ideje za slatko ili slano i slično tome... No, ima jedna druga posve zanemarena strana u medijatizaciji ramazana. Naime, veliki broj ljudi je skromnijeg stanja, mnogi jedu i ostatke od prethodnih iftara, sehura, svaka domaćica zna da iza svakog jela ponešto ostane, a da se to nesmije bacati (israf haram) posebno ne ramazanom dok sepodobro ispraksa gladovanje, pa se ne predloži kako složiti treći iftar od ostataka ona dva prethodna, a bilo bi veoma korisno. I veoma poučno. Pa to je možda i najvažniji aspekt ramazanskih iftara i sehura, ideje berićeta sa svake baš svake mrve (kaže Poslanik da se pobere svaka i najmanja mrvica i otare sahan, jer možda je berićet baš u toj mrvici i talogu na sahanu koji ste pošli baciti). Ne bi bilo bolje konkretne poduke većini nas, danas veoma rasipnih i neštedljivih. O tome se ne govori, ko da smo svi na hotelskim iftarima i raspojasani gotovani, i ako jesmo nije dobro nimalo.

Neiskazani elementi duhovnosti

S tim u vezi razuđeni i golemi kompleks moralnih i odgojnih, pedagoških i etičkih adaba ili edeba izostaje, sitnica, naizglednih sitnica koje su svaka za se put u Džennet, popravka rasklimanih dušinih baglama i baglamica, a one se rasklimaju u tempu života u kakvome jesmo. Gdje je tu šutnja? Gdje su dove? Gdje je mjesto osame? Tišina koja smiruje? Lahki zrak i povjetarac kakvog je preobilje ovoga ramazana bivalo? Gdje su dekike za teobe, oni tanahni lomovi duša kad oči zasuze?... Od hrane i preobilja zasigurno nećemo moći. Naravno, namjerno nabrajam sve te brojne i neiskazane elemente duhovnosti koji su apstraktne forme ili vokacije uopće neizrecivi na medijatizirani način. Sve su to i još mnoštvo drugoga duhovni elementi života, jer kako rekosmo, medijatizacija je dobra platforma za materijalizirani svijet života. Djelimično je to moguće u umjetničkim formama izraza ili na filmu, ali u prosječnim ekranskim prezentacijama života to je nemoguće. To bi svakako bio dobar, a neodrađen posao Islamske zajednice i njenih poslenika, ako bi se dali upregnuti u ovaj zahtijevni posao... ili su posustali... Stoga se ogromni spektar emocija, slojevi duše, stanja srca ili promjenljivi halovi uopće ne mogu medijatizirati, oni se ponajviše riječju i gestom, išaretom ili šutnjom mogu naslutiti. Stoga je medij jezika i dalje ključno određenje čovjeka, ma koji vijek ga pratio u stopu. Ato televizije i producenti i menadžeri posredovanog svijeta medija ne mogu razumjeti. Njihove su naime alatke i dalje tehnička pomagala koja, što ih je više i što su modernija, to manje prepoznaju čovjeka, njegovu transcendentnu stranu, njegovo božansko lice, naum i određenje što mu ostaju univerzalna svojstva od ezela do ebeda. No, kako nije moguće na ekranu prikazati unutarnji mir ili unutarnji nemir, sklad ili rastrojemocija čovjeka, kako za takvo što nema kamere ili mikrofona, ramazanski postojeći koncepti medijatizacije čine jedino moguće – bave se materijalnim aspektima časnog mjeseca. A i to je golemo u ludilu globalne svakodnevice, kojoj se muslimani vjernici, kakogod, sjajno odupiru.

Stoga, logično je, često mediji pretjeraju. Možda bi se kuhati moglo jednom, dvaput u hefti, skromno, u kući, na polju, u šumi, u putu, dakle, u svim mogućim okolnostima u kojima se svakako nalazimo; samo idealnim ljudima idealno izgleda svaki Božji dan pa i ramazanski, ostalima je mnogo toga pretumbano, nepredvidljivo, iznenadno... ali to je najveća slast života. Ovakav linearni koncept jedan dan jedaniftar, jedno ili više stereotipnih gostovanja je svakako potrebno osvježiti i obogatiti zbiljskim vrjednotama ramazana i ideje odricanja uopće. U vremenu kad se niko ničeg ne odriče, ako neke skupine čine čuda od odricanja zar to ne zaslužuje daleko snažniju puninu? Dubinu Postojanja? Snagu imaginacije? Bezbroj doživljaja? Ali, to bi se moralo snimati i dopunjavati cijele godine, a za to se vjerovatno nema ni ljudi ni novaca. Lahkoća, ramazanska čuda, iznenadna nafaka, susreti kao iz snova, sve to prati ramazanske dane posta, i to pouzdano znaju svi iskreni postači. To upravo nedostaje ramazanskim šemama i ramazanskim temama.

No, neću biti pravedna ako svakakone priznam da je sve još i veoma dobro dok postoji, jer onoga trena kad sve TV kuće zaborave na ramazan ili ga počnu smatrati stereotipom pa ukinu ovakve programe što se na javnim servisima i emiterima već odavno dogodilo, tek će nas sustići ignorantski odnos i prema vjeri i prema vjernicima i njihovim praksama koje su sastavnice identiteta i bića svih njih. Dosta je već i to što samo Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini nema potpisan ugovor za državom o svom postojanju i pravima u tom postojanju zagarantirana Ustavom, Deklaracijom o općim ljudskim pravima i Poveljom Ujedinjenih nacija o pravima i slobodama ljudi i država... Valjalo bi da se mnogo prije ramazana, budući media-centar IZ kako dobre domaćice ‘štekaju’ najbolje plodove i mivke ‘naštekaju’ zgodnih priloga, sa skritih mjesta, nepoznatih lokaliteta, sa vrela pitke žive vode bosanske, sa planina, zaselaka, sa pašnjaka i rijetkih kula bosanskih, iz poezije i proze, iz drame i poeme, hikjaje i priče, tekako bi se svakako smanjila centiranost, kakva je trenutno poprilično zamijetna.

Bolje je ponekad i ne znati negoli znati pa se po tom znanju ne vladati i ne stizati do Gospodara sa tim znanjima. Ramazan je riznica ljudskosti kroz glad, žeđ, malaksalost, odsusutvo želja i ambicija, predugih nada i prohtjeva. Tu je bosanski insan u ontološkoj vezi sa Stvoriteljem svih svjetova, sa umijećem sjećanja na najbolje među nama. Koliko turbeta, hikaja, evlija, dobrih insana, hajir česama, hajir čajira, vakufa otetih i vraćenih... sve s jedinim ciljem kako bi što veći broj među nama volio tim više ono što Gospodar svih svjetova voli, a omrazio ono što isti taj Gospodar kudi. Da se naučene lekcije prakticiraju po redu, bez preskakanja i kampanjštine, od abdesta do noćnog bdijenja... I kuhanje ima svoj red. I redoslijed, sve to iskusne plemenite domaćice znaju. Šta skuhati ako nemaš frižidera? Zemlja Bosna kao zemlja Knjige i na to je imala odgovore, a ima ih i danas, samo ih treba pročačkati, jer je ovo Bosna knjige/Knjige, zemlja gdje se prava tradicija vazda prenosila kazivanjem i slušanjem. I obrnuto, slušanjem i kazivanjem. Čitanjem i pisanjem. Zato su prava znanja prije tamo gdje ih se manje ili nikako ne očekuje...

Tako reče prof. dječijeg metabolizma sa Californijskog Univerziteta prof. dr. Robert Lustig – na pitanje čime hraniti djecu – samo sa onim čega nema u reklamama! Pa će biti zdrava!

Dok ovu izjavu promišljate, poštovani čitatelji ‘Preporoda’, podsjećamo na izuzetnu izjavu književnice Susan Sontag: ‘Mi smo običavali dugo noću razgovarati i dijeliti mišljenja samo kod onih prijatelja koji nisu imali TV-ekran u dnevnom boravku, jer smo samo tako mogli biti originalni. ’

Ostanite posvećeni zadatku da svijet ne zaboravi Srebrenicu

Bili ste tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u predmetu Radislav Krstić, prvom slučaju u kome je dokazan zločin Genocida u Srebrenici. Možete li se za naše čitaoce prisjetiti vremena kada ste radili na tom predmetu? Šta su za Vas bili najveći izazovi tokom tog procesa?

Imao sam privilegiju da radim sa istaknutim timom tužilaca u predmetu Krstić: Peter McCloskey, Andrew Cayley i Magda Karrigiannakis, kao i sa dinamičnim i veoma motiviranim timom istražitelja koje je predvodio Jean Rene-Ruez.

Bili smo suočeni sa mnogim izazovima. Prvi i najveći bio je pokušaj da utvrdimo šta se desilo za vrijeme i nakon pada enklave Srebrenice, i, onda kada smo utvrdili da su počinjeni zločini, što i nije bilo teško, naš glavni izazov bio je da identificiramo ko su bili počinioci. Kao što možete pretpostaviti, situacija je bila prilično haotična krajem jula 1995. godine kada su istražitelji Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, poznatijeg kao Haški tribunal, stigli u Tuzlu da sprovedu intervjue sa velikim brojem traumatiziranih preživjelih lica. Također smo intervjuirali i članove Holandskog bataljona koji je bio prisutan u Srebrenici kada ju je osvojila vojska bosanskih Srba koju je predvodio general Ratko Mladić. Ukratko, bilo nam je jasno da su strašni zločini počinjeni za vrijeme pada enklave i da je značajan broj muškaraca i dječaka bio prisilno razdvojen od svojih najbližih srodnika u enklavi i onda odveden na nepoznate lokacije. Jedan od naših najvećih istražnih izazova bio je da utvrdimo šta se desilo sa tim muškarcima i dječacima, i to nam je i uspjelo tokom istrage. Mi smo to uradili koristeći izjave i navode preživjelih svjedoka, insajder svjedoka i dokaza kao što su snimci iz zraka.

Hrabre izjave preživjelih žrtava

U septembru 1995. godine, nakon javne prezentacije snimaka Srebrenice iz zraka na kojima se vide mjesta grobnica koje je Medlin Olbrajt (Madeline Albright) pokazala u UN-u, vojska bosanskih Srba pokrenula je aktivnosti u cilju prikrivanja tragova svojih zločina tako što su premještali tijela svojih žrtava sa raznih lokacija gdje su činjeni zločini i užasna zvjerstva i sakrivali ih na udaljenijim lokacijama u Bosni i Hercegovini. Glavni izazov u kontekstu istrage bio je da se lociraju ta mjesta ponovnog ukopa i vrate posmrtni ostaci žrtava. Uspjeli smo to uraditi i, naknadno, pronađeni posmrtni ostaci žrtava identificirani su DNK analizom.

Kako je sve to bilo vezano za suđenje generalu Radislavu Krstiću, za nas je najveći izazov bio ustanoviti njegovu krivičnu odgovornost za razne zločine za koje je bio optužen, uključujući i zločin genocida. Na suđenju general Krstić je pokušavao da izbjegne svoju krivičnu odgovornost tvrdeći da je postao komandant Drinskog korpusa - a pripadnici ovog korpusa su u velikoj mjeri bili odgovorni za velike masakre - tek nakon što su se desili masakri, nastojeći tako skinuti sa sebe krivičnu odgovornost. Tako je utvrđivanje tačnog datuma kada je general Krstić preuzeo komandu predstavljao veoma važnu činjenicu u tom suđenju. Naravno, utvrđivanje toga da se desio specifičan zločin, zločin Genocida u Srebrenici, bio je najveći izazov uzimajući u obzir težinu dokazivanja svih elemenata tog zločina. Suđenja na MKSJ (ICTY) su bila veoma kompleksna, a zvjerstva, kojima su preživjele žrtve svjedočile, bila su prečesto toliko stravična da je to bilo čak teško i zamislivo. Jedan od izazova koje smo imali pred sobom za vrijeme suđenja Krstiću bio je osigurati da preživjele žrtve, svjedoci ovih najstrašnijih zločina i strahota ne budu ponovo traumatizirani tokom davanja iskaza i prenošenja onoga što su preživjeli tužiocima prije svjedočenja na sudu. Članovi sudskog tima bili su svjesni ove situacije i radili su sa žrtvama i svjedocima na vrlo profesionalan način. Hrabre izjave i svjedočenja žrtava-svjedoka kasnije su bile saslušane od strane Sudskog vijeća. U radu sa svjedocima smo imali podršku Odjeljenja za žrtve i svjedoke u MKSJ čiji djelatnici su to veoma posvećeno radili.

Kako gledate na to da i nakon višestrukih presuda MKSJ za Genocid u Srebrenici, Srbija i aktuelne vlasti u RS i dalje negiraju zločin Genocida u Srebrenici?

Negiranje ili iskrivljavanje povijesnih istina nije neuobičajeno u povijesti čovječanstva. Ali, ono što me posebno uznemirava jeste manipuliranje povijesnim činjenicama zbog kratkoročnih političkih poena. To je opasna igra i ima potencijal da budućim generacijama uskrati stabilnost, mir i prosperitet na koje imaju pravo. Odgovorni muškarci i žene, nastupajući u dobroj vjeri, sposobni su krenuti naprijed i zajedno graditi mostove razumijevanja uprkos bolnoj povijesti koju dijele.

U kojima ste sve predmetima radili na MKSJ?

Učestvovao sam u devet predmeta koji su rezultirali osuđujućim presudama ili priznanjima, odnosno izjašnjenima o prizanju krivice. Suđenja, koja su rezultirala osuđujućim presudama, bila su predmeti protiv pukovnika Tihomira Blaškića, Momčila Krajišnika, generala Radislava Krstića i generala Momčila Perišića (osuđujuća presuda kasnije je preinačena od strane Žalbenog vijeća). Moji predmeti koji su rezultirali izjašnjenjima o priznanju krivice bili su predmeti protiv Biljane Plavšić, Miroslava Brale, Ranka Ćesića, Miroslava Deronjića i Dražena Erdemovića. Dodatno, napravio sam draft prvobitnih optužnica protiv generala Ratka Mladića i Radovana Karadžića.

Presude za Genocid u Srebrenici jačaju potrebu za radom međunarodnih sudova

U čemu je po Vama MKSJ uspio, a u čemu nije tokom svog rada?

Mislim da je MKSJ bio najuspješniji međunarodni tribunal, odnosno sud, u smislu ostvarenja svog mandata i ciljeva. Treba biti svjestan da je MKSJ prvi međunarodni krivični sud nakon sudova u Nirnbergu i Tokiju koji su formirani na kraju Drugog svjetskog rata i, MKSJ je kao nova institucija u razvoju trebao razvijati kvalitetne procedure i prakse kako bi postao kredibilna institucija. Najveći strukturni nedostatak MKSJ, kao i svih drugih međunarodnih tribunala, jeste nesposobnost da primora na dostavljanje dokaza od država, bez obzira da li su te države bile saučesnice u počinjenju zločina ili ne. Države su imale međunarodnu pravnu obavezu da sarađuju sa Tribunalom i neke države su bezrezervno i sarađivale kada je Tribunal dostavljao zahtjeve za pomoć. Druge države, one koje su bile saučesnice u činjenju zločina koje je istraživao MKSJ, nisu odmah sarađivale ili su bile toliko spore u svojoj “saradnji” da je ona bila bezvrijedna i beznačajna kada bi je pružili. Svi međunarodni krivični sudovi su time pogođeni.

Također, MKSJ, kao i drugi tribunali, nije imao svoju vlastitu policijsku jedinicu i nedostajale su mu ovlasti da hapsi bjegunce. Kao rezultat toga MKSJ je morao da zavisi od država na čijoj teritoriji su bili bjegunci i optuženi hoće li ih uhapsiti. Ova proceduralna slabost, odnosno nedostatak, rezultirao je velikim kašnjenjima u privođenju pravdi odgovornih za činjenje zločina, a, također, i do višestrukih suđenja za slične zločine sa sličnim činjeničnim stanjem.

Koji je značaj presuda pred MKSJ u kojima je utvrđen zločin genocida - ne samo za žrtve, nego u međunarodnom kontekstu?

Iz moje perspektive, presude o Genocidu u Srebrenici pomogle su da se razvije i rafinira u značajnoj mjeri, na pozitivan način, razvoj pravnih nauka uopće. Opetovane presude i utvrđivanje zločina Genocida u Srebrenici, bili su jako važni, ne samo za zajednicu žrtava u Srebrenici nego i u razvijanju svijesti i saosjećanja i ljudskosti zbog činjenice da se genocid i drugi zvjerski zločini mogu desiti svugdje u svijetu u bilo kojem trenutku, i samo hrabri glasovi i aktivnosti ljudi mogu spriječiti da se to ne ponovi. Presude koje se odnose na Genocid u Srebrenici jačaju potrebu za radom međunarodnih sudova na kojima bi se procesuirali odgovorni za ove zločina - kako bi svi ubuduće bili svjesni da će za te zločine na kraju biti kažnjeni. U vremenu kada je došlo do “zamora Tribunala” čini se da i volja za tim da se presuđuju odgovorni za najstrašnije zločine protiv čovječnosti postepeno slabi i nestaje. Danas smo u situaciji kada vlade i ljudi treba da obnove svoju posvećenost ostvarenju međunarodne pravde i odgovornosti.

Potreba za pravdom nerazdvojivi dio ljudske prirode

Ostali ste u kontaktu sa žrtvama Genocida?

Imam izvrsne odnose sa preživjelim žrtvama koje sam upoznao tokom rada u Tužilaštvu MKSJ, naročito sa žrtvama Genocida u Srebrenici koje posebno poštujem zbog njihove hrabrosti i nepokolebljive predanosti borbi u čast njihovih ubijenih u Genocidu. Njihova istrajnost i insistiranju na tome da svijet ne smije zaboraviti ovu strašnu tragediju je za svako poštovanje.

Koliko je stalno bavljenje predmetima sa najstrašnijim zločinima i svakodnevni konatakti sa preživjelim žtrtvama utjecalo na Vas i Vaš život? Naravno, pri tome ne mislimo na Vašu profesionalnu posvećenost poslu koji ste radili.

Mogu slobodno reći da je slušanje priča i izjava o nezamislivo bolnim iskustvima žrtava - koje su bile brojne, i to tokom svih godina rada Tribunala, bilo veoma stresno. Za vrijeme dok sam radio kao tužilac shvatio sam da je potreba za pravdom nerazdvojivi dio ljudske prirode i bio sam potpuno posvećen ostvarenju pravde za žrtve. Imajući to na umu, bio sam u stanju da upravljam i djelomično potisnem stres, koji je bio sastavni dio mog svakodnevnog posla.

Koliko je Vaša porodica trpjela zbog toga?

Bio sam dovoljno oprezan i pažljiv da držim detalje strahota podalje od moje žene i djece.

Bilo je impresivno slušati Vas dok ste držali žive časove studentima u Kravicama u okviru nedavno održane konferencije u Sarajevu na dan izricanja prve pravosnažne presude Krstiću - naročito dok ste studentima pokazivali tragove koji su i danas prisutni na mjestima počinjenja zločina. Kako ste se osjećali dok ste prenosili svoje bogato iskustvo i znanje studentima upravo na tim mjestima tog dana?

Osjećao sam se počašćenim da im prenesem ono što znam o tragediji Srebrenice na ovoj konferenciji održanoj upravo na dan izricanja prve pravosnažne presude za genocid u Srebrenici u slučaju Krstić – na njenu 14. godišnjicu, a u povodu koje su Udruženje Pokret Majki enklave Srebrenice i Žepe, sa Munirom Subašić na čelu i Udruženje žrtava i svjedoka genocida, sa Muratom Tahirovićem na čelu, organizirali ovu konferenciju „Usudi se znati“.

Studenti su u simulaciji suđenja (moot court trial) koristili dostignuća MKSJ-a u procesiranju genocida i od nas, direktnih učesnika u ovim procesima, mogli dobiti saznanja o tome. Naročito su bile značajne posjete lokacijama na kojima su počinjeni zločini Genocida. Nadam se da će ove posjete lokacijama na kojima su činjeni zločini u Srebrenici utjecati na njih na jedan pozitivan način – na način da u svojim životima i karijerama budu ohrabreni da se bore protiv nepravde, ma koliko ona bila zamaskirana i prerušavana u raznorazne odore.

Da li ste zadovoljini onim što su prezentirali studenti?

Oduševljen sam što sam bio pozvan i učestvovao na konferenciji o genocidu koja je održana u Sarajevu i ohrabren sam jer sam vidio studente iz svih dijelova bivše Jugoslavije da zajedno učestvuju na konferenciji. U regiji koja još uvijek ima bolne političke podjele i dosta neriješenih pitanja, lijepo je vidjeti studente iz različitih regija bivše Jugoslavije da međusobno sarađuju na jedan produktivan način. Mladi ljudi koje sam promatrao, i drugi slični njima, predstavljaju nadu da će budućnost u tom regionu biti svjetlija. Studenti učesnici bili su zainteresirani za temu konferencije i dobro pripremljeni za debate o mnogim pravnim pitanjima. Oni mogu postati budući politički lideri, budući pravnici, advokati i sudije, a njihovi sve zreliji pogledi i glasovi trebaju biti brana i zaštita u prevenciji tragedija koje se mogu ponoviti u regionu.

Gdje ste radili nakon MKSJ i koliko Vam je koristilo iskustvo koje ste stekli u MKSJ u daljem radu?

Nakon što sam dostigao starosnu dob za penziju po pravilima MKSJ, napustio sam tu instituciju i bavio se konsultantskim poslovima. Nakon toga sam imenovan na poziciju međunarodnog istražnog sudije na Sudu u Kambodži (ECCC), poznatom kao Khmer Rouge Tribunal, gdje sam radio gotovo tri godine. Sada sam zaista u penziji. Moje iskustvo sa MKSJ bilo je veoma korisno na ECCC-u. Sada sam zaista u penziji.

Koja je Vaša poruka u povodu 23. godišnjice Genocida u Srebrenici?

Ostanite jaki i nastavite biti posvećeni zadatku da osigurate da svijet ne zaboravi tragediju Srebrenice. Svijet će biti sigurnije mjesto zbog vaše snage i vašeg truda.

Trajna borba za bosansko ljudsko i jezičko dostojanstvo

Diskriminiranje bosanskog jezika nije, dakako, samo profašistička “ekskluziva” manjega bh. entiteta

U Banjoj Luci je u petak 29. juna 2018. godine, u prostorijama Vijeća naroda Narodne skupštine bh. entiteta RS, održana druga konferencija o bosanskom jeziku pod nazivom: JEZIK – SLOBODA – TRADICIJA (Društveno-politička stvarnost bosanskoga jezika u južnoslavenskoj jezičkoj zajednici). Konferencija je održana pod visokim pokroviteljstvom potpredsjednika manjega bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska mr. Ramiza Salkića i u suorganizaciji Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu. Prva konferencija o bosanskom jeziku u Banjoj Luci održana je, također u sali Vijeća naroda Narodne skupštine RS, prije dvije godine, juna 2016. godine.

Cilj Konferencije je bio da se prigodnim istupima, referatima, saopćenjima, znanstvenim analizama još jednom javno skrene pažnja na nesretni, sramotni, ponižavajući, anticivilizacijski nacionalistički kontekst u kojemu funkcionira bosanskohercegovačko društvo. “Bošnjaci u bh. entitetu Republika Srpska”, kako je u pozdravnoj riječi istaknuo gospodin Salkić, “suočeni su već četvrt stoljeća sa ozbiljnim uzurpiranjem osnovnih prava, među kojima je pravo na maternji jezik... Vlada i Narodna skupština bh. entiteta Republika Srpska dopustili su sebi da sa zvaničnoga nivoa provode diskriminaciju Bošnjaka...” Skup je ispred sarajevskoga Instituta za jezik pozdravio direktor dr. Alen Kalajdžija, istaknuvši da je “zadatak onih koji su nosioci političkih, društvenih, obrazovnih i naučnih funkcija u domovini da pruže punu podršku očuvanju i učenju bosanskog jezika... ”

Diskriminiranje bosanskog jezika nije, dakako, samo profašistička “ekskluziva” manjega bh. entiteta Republika Srpska, bosanski jezik se negira ili nastoji drukčije imenovati i na mnogim bh. prostorima gdje vlast ima hercegbosanski HDZ. Na konferenciji je govoreno o statusu bosanskog jezika u Makedoniji (mr. Izeta Babačić), Kosovu (dr. Muljaim Kačka), Srbiji (dr. Sead Šemsović), Hrvatskoj (dr. Remzija Hadžiefendić-Parić), Sloveniji (Jasmina Imširović), zatim je o bosanskom jeziku u Evropi i svijetu govorila mr. Aida Kršo. O statusu bosanskog jezika u Crnoj Gori trebalo je da govori Suljo Mustafić, ali kako gospodin Mustafić nije mogao doći usljed iznenadne spriječenosti, pročitan je njegov referat o statusu bosanskog jezika u Crnoj Gori. Sve govori da pitanje bosanskoga jezika i bosanskoga jezičkog naslijeđa i kulture nije sporno ni u jednoj državi nastaloj raspadom jugoslavenske državne zajednice, jedino je bosanski jezik “sporan” na onim prostorima države Bosne i Hercegovine gdje svoju vlast organiziraju antibosanske nacionalističke elite. O tom problemu je na konferenciji govorio književnik Hadžem Hajdarević, koji je istaknuo da “antidemokratsko ponašanje pojedinih dijelova bh. vlasti ne treba umotavati ni u kakve eufemizme, treba jasno reći: Gdje god se, bilo kojem govorniku, oduzima elementarno ljudsko pravo na vlastiti jezik i pravo na ime njegova maternjeg jezika, u pitanju je brutalno demonstriranje fašizma.”

Svoja izlaganja na konferenciji podnijeli su i: dr. Elvir Musić (“Jezik i spoznaja”), dr. Jasmin Hodžić (“Ime našeg naroda i jezika”), dr. Amira Turbić-Hadžagić, te dr. Alen Kalajdžija (“Historija bosanskog jezika – paradigma bosanskog kulturnog rariteta”).

Zanimljivo da su banjalučki mediji i općenito mediji u RS informirani o konferenciji o bosanskom jeziku nepuna dvadeset četiri sata prije početka konferencije. Htjelo se, kako rekoše organizatori, izbjeći nepotrebnu medijsku buku i halabuku. Najvažnije je da konferencija bude održana i da se nastavi pravna i politička borba za priznavanje bosanskog jezika, kao, dakako, i srpskog jezika i hrvatskog jezika, na cijelomo prostoru države Bosne i Hercegovine.

A ono što u cijeloj ovoj priči ne treba nimalo zanemariti jest opora činjenica da bosanski jezik nema primjereniju institucionalnu podršku ni od strane onih koji u Bosni i Hercegovini “plaču nad njegovom sudbinom”, što, u posljednjih nekoliko decenija, dovodi do privatnih, izvaninstitucionalnih jezičkoistraživačkih i pravopisnonormirajućih inicijativa. Bosna je nažalost takav društvenopolitički prostor da se vječito moraju ponavljati univerzalni aksiomi kako je sve što se misli, osjeća, pamti, planira sve što se kroz generacije slaže u nacionalnu i općesvjetsku memoriju sadržano u maternjem jeziku i da bez očuvanja maternjeg jezika nema ni očuvanja cjelokupnosti identiteta bilo koje društvene grupacije, naroda ili zajednice.

Važno je istaknuti da je samom prigodom održavanja konferencije štampana i publikacija JEZIK – SLOBODA – TRADICIJA (Društveno-politička stvarnost bosanskoga jezika u južnoslavenskoj jezičkoj zajednici), gdje su na jednom mjestu okupljeni svi izloženi referati. Izdavači su “Bosanska medijska grupa”, Tuzla, na čelu s jednim od koordinatora organiziranja ove konferencije Mehmedom Parganom, i Institut za jezik Univerziteta u Sarajevu. Zato bi, vjerujemo, ovaj izvještaj sa konferencije o bosanskom jeziku u Banjoj Luci trebalo završiti tekstom koji je istaknut na klapni ove publikacije (tekst je izvađen iz referata direktora Instituta za jezik dr. Alena Kalajdžije): “Bosanski jezik jeste lingvistička, društvena, historijska, naučna, kulturna, politička činjenica; on je formalnopravno, naučno, i faktički priznata činjenica i društvena realnost, ali još uvijek nije osigurao cjelovitu i punopravnu političku zaštitu matične države koja ga priznaje za standardni i službeni jezik zemlje ukojoj se 52,86 posto građana, prema posljednjem popisu stanovništva Bosne i Hercegovine iz 2013., izjasnilo da govori tim jezikom. Zato danas pitanje bosanskog jezika nije naučno već sociološko i političko pitanje...”

Zajedničko je mišljenje da konferencije o bosanskom jeziku treba održavati u Banjoj Luci svake dvije godine. Pa i onda kad problemi uzurpiranja elementarnih ljudskih prava i u ovom entitetu i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine budu pozitivno, demokratski, civilizacijski riješeni.

U Kladnju, u džematu Ravne, 1. jula upriličena je svečanost u povodu zvaničnog otvaranja obnovljene džamije.