S obzirom da je u svijetu sve više izraženiji nedostatak pitke vode to se Bosna i Hercegovina može pohvaliti da je izrazito bogata sa ovim prirodnim resursom. Štaviše, jedna je od rijetkih zemalja u Evropi i u svijetu, koja ima značajne rezerve vode za piće. Prema podacima, ona je po obnovljivim izvorima pitke vode čak sedma u svijetu. Ovo je tim značajnije, što izvještaji Ujedinjenih naroda ukazuju da oko 780 miliona ljudi nemaju prilike doći do pitke vode, te će do 2030. godine 47 % svjetske populacije živjeti u područjima sa nedovoljnom količinom vode. Da problem bude još veći sa povećanjem broja stanovnika i time povećanim industrijskim zahtjevima, taj nedostatak vode se u zadnjih 50 godina skoro pa utrostručio. Uzrok nedostatku, uz demografske prilike i migracije, nalazi se i u klimatskim promjenama, zatopljenju i zagađenju. Odraz takvom stanju, u konačnici možemo potražiti u problemima koji su čisto ljudske prirode, odnosno u siromaštvu i nejednakosti. Nažalost, voda je na taj način postala izvor profita. To znači da voda postaje društveni, pa tako prvenstveno i politički interes. Naime, voda u rukama onih koji su na vlasti i imaju monopol nad njom može služiti i služi kao instrument vladavine. U prilog ovoj tvrdnji govore mnogi sukobi i ratovi koji se vode u svijetu. Borba za pitku vodu, prema podacima Pacifik instituta u Ouklendu, za period od tri godine, od 2010. do 2013.godine, vodila se 41-im povodom. Jedan je u Okeaniji, šest u Aziji, osam u Latinskoj Americi, 11 u Africi i 15 na južnoj hemisferi. Dakle, ti ratovi nisu bili ni politički, ni vjerski, ni ekonomski, nego suštinski ratovi za pitku vodu. Ne bez razlog stoga vodu nazivaju i ‘plavom naftom’ i ‘naftom 21. stoljeća’. Očito ovaj prirodni resurs s vremenom uslijed nedostatka postat će sve traženija roba i time predmet većih sila. Politička računica je jasna - veća riba guta manju ribu. Što potreba za vodom raste to rastu i apetiti. Ko kontrolira vodne resurse ima i moć. Otuda, voda zbog smanjenja svojih resursa sve više dobiva na značaju kao, uostalom, i nafta, te stručnjaci-geostratezi na osnovu toga predviđaju i novi svjetski rat.

Bistrenje politike

Vodni resursi su danas strateški cilj mnogih država. U njihovim planovima je osnova sačuvati i zaštiti svoje izvore, a kolonizirati druge. Otkup izvorišta vode nije ništa drugo do jedan vid kolonizacije. U tom smislu, Svjetska banka i politika MMF (Međunarodni monetarni fond) dozvolila je putem Svjetske trgovinske organizacije (WTO) liberalizaciju i tržišnu utakmicu. Dozvoljeno je tako privatiziranje vodnih resursa uz model zaduženja nerazvijenih zemalja i uslov njihova vraćanja duga kroz prodaju javnih dobara multinacionalnim kompanijama. Najsigurniji vid javnih dobara, nema sumnje, jeste pitka voda. Velike koorporacije, poput recimo, Coca Cole tako su u mogućnosti kupiti manje firme, te njihovim privatiziranjem flaširanjem vode ili ‘proizvodnjom vode’ odrediti ili povisiti cijenu i nadalje crpiti resurse vode, i to bez ograničenja. Naprosto, voda se sve više tretira kao roba kojom jedna grupa može ugnjetavati drugu. A, otvoreno tržište otvara i mogućnost etničkih tenzija i sukoba grupa, te i raslojavanja socijalnih klasa. Neminovno, to je problem koji stoji pred svakim društvom, pa i bosanskohercegovačkom. Ko to ima pravo prodavati javno dobro i naslijeđe koje nam je Bogom dano? Da li prodajom prirodnog bogatstva prodajemo i našu budućnost? Primjećujemo li da nam bolje sutra velikodušno obećavaju političari i trgovci prodajući nam ‘kamenje za bubrege’. Zar nam naša djeca i generacije koje dolaze nisu važniji od uskih interesa političke oligarhije koja nas zaduživanjem kod MMF-a dovodi u poziciju da izgubimo svoje zajedničko naslijedstvo- vodu. Dakako, to nije i ne treba biti vlasništvo samo jedne nedodirljive grupe. Trebamo li se praviti da to ne vidimo? Vidjeli smo šta se desilo sa privatiziranjem i rasprodajom preduzeća. Trebamo li sada dopustiti da nas prevedu žedne preko vode. I da svoju vodu prodamo u bescijenje.

Paradoksalno je, međutim, što se u BiH voda uvozi iz susjednih zemalja. I, pored toga što imamo 9.460 kubnih metara pitke vode po stanovniku BiH osam puta više uvozi vode nego što izvozi. Začuđujuće je što zemlje poput Srbije i Hrvatske imaju manje resurse vode i što je ona lošije kvalitete. Voda je itekako profitabilan biznis, pa je u tom smislu za svoje potrebe treba i koristiti. Za primjer možemo uzeti druge. Recimo, građani u Italiji i Holandiji su se izborili i zakonom zabranili privatiziranje vode. Na taj način ostvarili su veću kontrolu svog vodnog potencijala, te omogućili prodaju trgovinskom razmjenom s drugom državom. Uostalom, to nije ništa strano, ni novo. Privatizacija voda provodi se zbog njenog profita, a ne zbog općeg dobra. Nju( privatizaciju) prije svega žele i provode vlade i korporacije, a građani to odobravaju ili ne.

Kvalitet i očuvanje voda

Ako smo po bogatstvu pitke vode ispred mnogih u Evropi, to se ne možemo ponositi što smo ispred njih i po količini otpadnih voda. To je problem koji postaje sve veći. Svjetska zdravstvena organizacija upozorava da više od 80% otpadnih voda se vraća u ekosistem, dok 1,8 milijardi stanovnika na zemlji pije vodu sa zagađenih izvora. Svakako, otpadne vode kao i nelegalna izgradnja stambenih objekata na vodozaštitnim zonama predstavljaju opasnost za naše vodne resurse budući da se u vodotoke i jezera ulijevaju bez prethodnog biološko-hemijskog prečišćavanja. Rijeke i jezera ne mogu prihvatiti otpadne materije bez ozbiljnog utjecaja na prirodnu ravnotežu, što dovodi do intenzivnog zagađenja vodnih resursa i gubitka kvalitetne vode. Zagađenje vode mikroorganizmima koje se izlijevaju u rijeke i jezera dovele su do bolesti poput epidemije kolere, kuge, tifusa i dr. Danas su ta onečišćenja uslijed razvoja tehnologije i raznih hemikalija još veća. Zabrinjavajuće je što od nečiste vode približno pet miliona ljudi umre svake godine. Kako bi zaštitili kvalitet voda, stučnjaci ističu potrebu procesa recikliranja i odvođenja prerađene vode tamo gdje neće biti štetna po okoliš i zdravlje. Za to su neophodna postrojenja- prečiščači koje svako veće naselje treba imati. Čak je moguće prečišćavanjem otpadnih voda njihovom preradom doći do energije za zagrijavanje tokom zime. Takvu mogućnost kroz projekat „Čista Miljacka“ ponudio je Fond za zaštitu okoliša FBiH.

Problemi sa kvalitetom vode u Sarajevu prema zvaničnim podacima kazuju da na osnovu uzoraka iz lokalnih vodovoda njih sedam posto nije zadovoljilo mikrobiološku kontrolu. To nije zabrinjavajuće, ali jeste upozoravajuće. Koliko budemo brinuli o vodi toliko će i ona brinuti o nama. Ne zaboravimo, Sarajevo je jedan od rijetkih gradova koji ima pitku vodu u svojim slavinama. Da dovoljno u proteklom vremenu o tome nismo vodili računa pokazale su nam svakodnevne redukcije. Moramo priznati, u vodosnabdijevanje se nije ulagalo, a gubici vode u cijevima su rasli do čak 75%. Uslijed lošeg pristupa ovom dobru -vodosnabdijevanje grada je postalo politički problem. Krivac se tražio u drugome. Tek reagiranjem građana i preuzimanjem stručnih kadrova voda je počela teći cijevima. Za nadati se da više neće biti redukcija, a ni da će cijene vode porasti. Interesi građana bi trebali biti ispred interesa korporacija i politike.

Esad-ef. Grabus je rođen 1985. godine u Travniku. Završio sam Elči Ibrahim-pašinu medresu u Travniku, a fakultetsku diplomu stekao na univerzitetu Al-Azhar u Egiptu. Od aprila 2012. do 2015. godine imam je Careve džamije u Višegradu, a od 2015. godine glavni imam Medžlisa Višegrad.

Koliko je u protekloj godini bilo dženaza, a koliko rođenih u Vašem džematu?

U prošloj godini imali smo preko deset dženaza onih koji su bili s prijavljenim boravkom u Višegradu. Tu su živjeli i preselili na Ahiret. Taj broj je mnogo veći ako uzmemo u obzir i one koji su naši članovi, a umrli su i ukopani u drugim gradovima BiH te u dijaspori. Ako uzmemo u obzir taj broj umrlih i to da u prošloj 2017. godini nije rođeno nijedno dijete onda imamo razloga za zabrinutost. Teška ekonomska situacija u velikoj mjeri je produkt gore svega navedenog, ali nije razlog da budemo pesimisti. Ostaje nam borba na iznalaženje rješenja u cilju opstanka Bošnjaka i očuvanja našeg identiteta na ovim prostorima i u tu borbu se moramo svi uključiti. Islamska zajednica ulaže svoj maksimum i mi ćemo nastaviti raditi i pomagati, ako Bog da, i u budućnosti.

Brinu li Višegrađani u dijaspori za svoj grad i džemate?

Naravno da su uz svoj grad i džemat i pored svega što su preživjeli i prenijeli preko leđa. Većinu infrastrukturalnih objekata, kako vjerske tako i druge prirode, obnovili smo zahvaljujući našim džematlijama, građanima Višegrada u BiH i dijaspori. Znate, u narodu ima poslovica: “Gdje god da odem, kući se vraćam“. Nažalost, nisu svi u stanju biti tu fizički prisutni, ali svakako vjerujem da jesu duhovno vezani za svoj toprak bez obzira gdje se nalaze. U našoj praksi je i da za vrijeme godišnjih odmora organizujemo svečanosti mevluda i druge manifestacije po svim džematima i na taj način podijelimo radost zajedno s našim džematlijama iz BIH dijaspore.

Koliko utječu na Bošnjake političke provokacije​ u Višegradu?

To je pitanje kojem se, nažalost, „posvećuje“ pažnja samo u vrijeme datuma dešavanja. I pored svega što su preživjeli i smogli snage da se vrate na svoja ognjišta, još uvijek se tim ljudima šalje loša poruka. Ne postoji politička i druga volje da se zlo spriječi, a istini pogleda u lice.

Imaju li mlađe generacije povratnika ambicija za visoko obrazovanje?

Mladi imaju ambicija za daljnje školovanje i usavršavanje, ali vrlo teško da će oni kao uspješni ljudi biti dio ovih prostora. Teška ekonomsko-politička situacija u većini slučajeva su faktori koji negativno utječu na buduće generacije. Bio bih najsretniji da nisam u pravu kada to kažem, ali sve (ne)prilike s kojima se mladi ljudi susreću vode nas ka tome.