Razumijemo li procese u društvu i znamo li kako danas tumačiti vjeru?

U jeku migrantske krize prije dvije godine protestantski svećenik mi se povjerio da se više od stotinu porodica iz jedne muslimanske zemlje pokrstilo u njegovoj crkvi i da su se lijepo uklopili u kršćansku vjeru. U Evropi je moguće svjedočiti i promijeniti vjeru. Gdje se završava sloboda svjedočenja vjere, a gdje počinje prozelitizam teško je dati jasan odgovor!?
U djelovanju nekih džemata u dijaspori prelazak pojedinaca u islam predstavlja se kao veliko dostignuće, a zaboravlja se na činjenicu da se u svakom gradu u kojem djelujemo znatno veći broj naših sunarodnjaka asimilirao i nemaju nikakvih kontakata sa Islamskom zajednicom. Zato je važno pitanje razumijemo li procese u društvu i znamo li kako danas tumačiti vjeru?

Slobodno svjedočenje vjere

U globaliziranom svijetu lakše je govoriti o problemima “Ummeta” kao zamišljene kategorije, nego li o našim stvarnim problemima koji nas zaustavljaju u vjerskom preporodu. Kada se raspadao komunizam u bivšoj Jugoslaviji osnovni ideal koji nas je vodio i koji smo naslijedili od svojih profesora bio je borba za slobodu u ponom njenom značenju; sloboda mišljenja, izražavanja, djelovanja i razvoja ukupnog našeg identiteta. Borili smo se i za slobodno svjedočenje vjere, jer vjera je uzvišena, lijepa i spasonosna samo ako je posvjedočena slobodnom voljom i bez prisile. U svijetu su se dogodile ogromne promjene. Nemirni Bliski istok koji je duhovno stanište našeg vjerskog identiteta zapao je u veliku krizu, a Evropa kao naše egzistencijalno stanište također se sve više usložnjava i postaje “nervozna” u odnosu prema islamu.
U očuvanju svoga duhovnoga svijeta moramo pratiti osnovne tokove razvoja i tumačenja vjere. Evidentno je da ulema sa najvažnijih učilišta u muslimanskom svijetu nije u stanju, zaradi svoje servilnosti svjetovnim vlastima i lagodnom komoditetu, utjecati na tokove u društvu. Glavni tumači islama sada su nosioci vlasti, koji imaju moć upravljati najvažnijim polugama u društvu i implentirati svoje programe bez jasnih pogleda i osmišljenih strategija. Zato će se uposlenici u vjerskim ustanovama baviti pitanjima koja će i dalje ostavljati više dilema i konfuzija u razumijevanju vjere nego što će otvarati vidike slobode i horizonte spoznaje.

Kako drugačije razumjeti činjenicu da su najvažnije institucije u muslimanskom svijetu, uključujući i odgovore u Preporodu, automatski osudili i zabranili kriptovalute bez temeljitog proučavanja. Vjerovatno ćemo, ako se taj segment bude razvijao, kasniti kao i u pitanjima razumijevanja “poštanske štednje”, bankovnog poslovanja, telefonije i televizije i nedopustivo zaustavljati razvoj i napredak, a onda se hvaliti kako nam je po Kur’anu naređeno studiranje.

Iskoraci u tumačenju

Ljudi se boje nepoznatog, to donekle možemo i razumjeti. U svim diskusijama između muslimana i nemuslimana pitanje odnosa prema ženi je jedno od ključnih pitanja. U kršćanskoj teologiji žena je kriva za izgon iz raja. U muslimanskoj teologiji krivica je podjednaka na muškarcu i ženi. Kako onda razumjeti toliku ostrašćenost i omalovažavanje svakog nastojanja da se “normalizira” pitanje između spolova u muslimanskoj praksi, naravno uvažavajući specifičnosti naše vjere? Uzmimo za primjer pitanje svjedočenja u “muslimanskom” braku, jer kod nas ne postoji kako se općenito pretenciozno naziva “šerijatski brak”. Nikah ili vjenčanje koje se obavlja u našim džamijama je vjerski čin, dova i blagoslov bez posljedica ukoliko dođe do rastave braka, jer je legitimni brak u našim uvjetima sklopljen pred državnim organom. Ista je posljedica muslimanskog braka i u sekularnim zemljama u kojima je moguće sklopiti brak pred imamom. Kako može biti vjenčanje šerijatsko, a rastava samo moralni čin? Poslanik, a.s, nas je učio da vazimo sebi, pa onda drugima - mi koji vazimo - sebe, često zaboravimo. Kako profesorica može potpisati ispit na FIN-u i to je validno? Kako direktorica u ustanovi Islamske zajednice može potpisati ugovor sa uposlenikom muškarcom i to je validno, a ne može imati legitimitet u svjedočenju? Može li Vijeće muftija napraviti iskorak u tumačenju ozbiljnih pitanja koja su delegitimizirala “vjersku” inteligenciju i svela nas na puke dogmatičare i slijepe oponašatelje alima koji su živjeli svoje, a ne naše vrijeme?

S obzirom da je u toku izrada novih udžbenika za mektebsku nastavu nije suvišno razmjenjivati ideje u vezi s izradom udžbenika koji bi, prema najavama, trebali biti za buduće, a ne samo za sadašnje generacija učenika

Došao je do Nasrudin hodže neki komšija i veli mu da ima dvije molbe. „Treba mi nešto novca za pozajmiti i vremena da ti to vratim“. Hodža veli: „Vremena ti mogu dati koliko hoćeš ali ti novca ne mogu dati“.

Vjerujem da je mudri Nasrudin imao dobre razloge zašto je ovako odgovorio na molbu svoga komšije. Isto tako vjerujem da je prosjačenja bilo u svim vremenima i u svim društvima. Islam poziva vjerne da im se pomogne u granicama mogućnosti. Na drugoj strani brojni su tekstovi islama koji negativno ocjenjuju one koji se odaju prosjačenju bez valjanog razloga. O tome je još davno pisao Mehmed Handžić u raspravi „Problem prosjačenja kod nas“. Prosjačenje ima svoje etičke, ekonomske, socijalne, društvene i druge refleksije. Međutim, ovdje želim naglasiti problem tektonske transmutacije našeg kulturnog i vrijednosnog koda u pravcu prosjačkog mentaliteta i prosjačenja kao stanju duha koje se udomaćilo u našoj kulturi. Neke elemente ovog problema naznačio je Enes Karić u jednom eseju, gdje navodi kako ga je savjetovao dr. Hasan Muratović o nerješivim problemima bosanske sirotinje. „Eto, recimo, zovu te da im upišeš dijete na fakultet. I ti to uradiš! A oni onda kažu: kad je mogao to može i stipendiju! I ti je nađeš! A oni kažu: kad je htio i mogao to, htjet će naći i posao! I ti ga zaposliš. I tako te vodaju ko slijepca onom beskrajnom trakom svojih problema kojima ne imade kraja“. Čitajući ove retke insan se zapita: Kada smo i kako postali gospoda bez pokrića i gdje smo to usvojili taj prosjački mentalitet koji nam je izokrenuo moralni kod do neprepoznatljivosti?

Prosjački mentalitet bitno obilježje postratne Bosne i Hercegovine

Nije bilo davno kada smo bili narod kojem su vrednote kao što su dostojanstvo i obraz bili najpreči. Taj vrijednosni kod rječito iskazuje izreka ako zatraži izgubi obraz, a ako ne dobi izgubi oba. I namjesto da živimo u skladu sa tom formulom mi sve više slijedimo one defetističke iskaze kao što su: bolje sirćeta za džaba nego meda za pare; Ili ona još gora: bolje džaba sjediti, nego džaba raditi. Ove izreke se često čuju za mnogobrojnim kafanskim stolovima, ali i u džamijskim kuloarima. Osobe sa prosjačkim mentalitetom karakteriše permanentna okrenutost njima samima. Njih određuje konstantno kritizerstvo i nezadovoljstvo. Nosioci ovog vrijednosnog poremećaja imaju odgovore na sve tuđe probleme, a za svoje nemaju niti vremena niti rješenja. Oni nose svijest da su za sve u životu zaslužni sami, a za neuspjehe su krivi uvijek drugi. Često su nezahvalni na dobročinstvu koje im se učini, jer oni imaju pravo na tuđu pomoć, a svi drugi imaju obavezu da ih pomognu. Vrlo brzo zaborave da im se pomagalo, ali zato dugo pamte kada im se pomoć uskrati. Takvi najčešće traže velike vođe i mesije koji treba da riješe njihove probleme, jer oni to sami ne znaju. Osobe sa prosjačkim mentalitetom ustrajno osuđuju sve one koji su ispred njih. Za duhovne prosjake među džamijskim svijetom oni uspješni su „dunjalučari“ i samim tim krnjavi vjernici, a za kafansku populaciju su lopovi i ratni profiteri. U svakom slučaju, u vlastitom samopoimanju oni su uvijek moralno superiorniji u odnosu na one uspješne.
Na drugoj strani, jedna od formula odgojnog modela naprednih zemalja bila je upravo oslanjanje na individualnu inicijativu u rješavanju vlastitih egzistencijalnih problema. Ne postoji takva stvar kao što je besplatan obrok - vele Amerikanci. Još dodaju - ako ti je dato šta besplatno onda si ti ustvari, taj koji je kupljen.

Čuvanje dostojanstva

Uvijek je bilo onih koji traže pomoć i onih koji su spremni da je osiguraju. Drvo se na drvo, a insan na insana oslanja - veli jedna poslovica. Međutim, nemam odgovor na pitanje zašto prosjački mentalitet buja u toj mjeri. Vjerujem da ovo pitanje zahtjeva dosta šire radove i multidisciplinarne istraživačke zahvate. Ono što posigurno znam jeste da je to evidentno odstupanje od islamskog moralnog okvira koji od vjerujućih srca zahtjeva dvije istovremene osobine. Prva od njih je kultura hizmeta i spremnost na pomoć drugom čovjeku. Brojni hadisi govore da će dragi Bog biti na pomoći svome robu sve dotle dok je on na pomoći svome bratu. Istovremeno se vjerujućim nalaže da čuvaju dostojanstvo i budu neovisni od drugih. U jednoj predaji se veli da je Poslanik a.s. rekao: „Ko će mi garantirati jednu stvar a ja ću njemu garantirati Džennet?“. Seuban se javio: „Ja, o Allahov Poslaniče!“. Onda mu je Poslanik a.s. rekao: „Ne traži ni od koga ništa“. Seuban je bio dosljedan toj Poslanikovoj preporuci, pa čak i onda kada bi bio na konju a ispadne mu bič, on nije tražio od pješaka da mu ga doda, nego bi silazio s konja i uzimao svoj bič.