Reisu-l-ulema na kolokviju u Ammanu
Sarajevo, 10. maj 2018. (MINA) - Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović je u periodu od 9. do 10. maja tekuće godine učestvovao u radu petog kolokvija u glavnom gradu Hašemitske Kraljevine Jordan Ammanu. Reisu-l-ulema je bio uvodničar na skupu kojeg je pod pokroviteljstvom NJ. V. princa Hasana bin Talala organizovao Kraljevski institut za međureligijske studije iz Ammana u saradnji sa Papinskim savjetom za međureligijski dijalog iz Vatikana.
Tuzla: Šesta mektebska akademija
Svečanom mektebskom akademijom, u nedjelju 06. maja, polaznici tuzlanskih mekteba ispratili su još jednu uspješnu mektebsku godinu
Asocijacija žena Medžlisa Islamske zajednice Tuzla od 11. aprila do 12. maja realizovala je manifestaciju „Žena- stub porodice i zajednice“
Poklon za djecu: Ramazanska knjiga aktivnosti
Nevladino udruženje "Albabi" je ove godine napravilo poseban poklon za djecu kako bi uz igru i eduakciju ugodnije proveli mubarek ramazan.
U okviru programa 43. manifestacije “Dani mevluda i zikra”, danas je na mostarskim Šehitlucima proučena dova šehidima. Ja-sine i šerif proučili su mostarski imami a dovu pred njihove plemenite duše proučio je mostarski muftija mr. Salem ef. Dedović. Na ovaj način obilježeno je nekoliko bitnih godišnjica iz novije historije Bošnjaka Hercegovine, početak oružane agresije HVO-a i HV-a, godišnjice ubistva zarobljenih vojnika i oficira u komandi IV korpusa A R BiH, dan zlatnih ljiljana, Dan logoraša
U nedjelju 6. maja 2018. godine, nakon podne-namaza, u džamiji Ljepotici u Podlugovima upriličena je tradicionalna Završna mektebska svečanost polaznika mekteba za proteklu školsku godinu. Svečanost su uveličali prisustvom i roditelji mekteblija, njihova rodbina i džematlije džamije
U Vakufsko-administrativnom centru u Kiseljaku jučer je održan okrugli sto na temu “Suživot, religijske vrijednosti i savremeni procesi“
Kolektivna dženaza u Hemlijašima kod Kalesije
Danas, u utorak 8. maja 2018. godine, u neselju Hemlijaši kod Kalesije, sa početkom u 13:00 sati, bit će klanjana kolektivna dženaza i obavljen ukop posmrtnih ostataka osam, u ratu ubijenih, civila. Okupljanje članova porodica, prijatelja i zvaničnika iz političkog i javnog života otpočet će u 12:00 sati.
Bit će ukopani: Pašan (Ibrahim) Vildić, rođen 1966. godine; Ibrahim (Salkan) Vildić, rođen 1935. godine; Mujo (Salkan) Vildić, rođen 1939. godine; Mustafa (Hrusto) Vildić, rođen 1946. godine; Smajil (Alija) Vildić, rođen 1940. godine; Nedžib (Osman) Zulić, rođen 1934.godine; Ibrahim (Emin) Turkić rođen 1930. godine i Mustafa (Kadro) Kuduzović, rođen 1925. godine.
Džulijan Barns rođen je u Engleskoj, u Lesteru, 19. januara 1946. godine. Školovao se u Londonu od 1957. do 1964, a visoko obrazovanje iz oblasti savremenih jezika stekao je na Koledžu Magdalen u Oksfordu. Dobitnik je više prestižnih nagrada i diploma, uključujući i nagradu Somerset Mom (Metrolend, 1981). Dobitnik je Bukerove nagrade (Ovo liči na kraj, 2011), Pri medisi (Floberov papagaj, 1986), nagradu E. M. Forster, koju dodjeljuju Američka akademija i Institut za umjetnost i književnost (1986); Gutenbergovu nagradu (1987), nagradu Grincane Kavur (Italija, 1988) i Pri Femina (Troje, 1992). Barns je proglašen vitezom (1988), potom oficirom (1995) i komandirom francuskog Reda umjetnosti i književnosti (2004). Do sada su objavljena njegova djela: Metrolend (1980), Prije no što me je srela (1982), Floberov papagaj (1984), Zureći u sunce (1986), Historija svijeta u 10 1/2 poglavlja (1989), Troje (1991), Pisma iz Londona 1990-1995 (1995), Obale Lamanša (1996), Engleska, Engleska (1998), Ljubav, itd. (2000), Cepidlaka u kuhinji (2003), Sto od limunovog drveta (2004), Artur & Džordž (2005), Nije to ništa strašno (2008), Puls (2011), Ovo liči na kraj (2011), Nivoi života (2013). Djela su mu prevedena na više od trideset jezika. Živi u Londonu.
Puls je treća zbirka priča Džulijana Barnsa, koja se u brojnim elementima nastavlja na njegova ranija djela, prije svega na Sto od limunovog drveta, gdje je starost dominantna tema, a možda još više na Nije to ništa strašno, knjigu koja u najvećoj mjeri odgovara autobiografskoj prozi. Od četrnaest priča, podijeljenih u dva dijela, šest je ranije objavljeno na engleskom jeziku u časopisima od Njujorkera do Gardijana. U pripovijetkama naizgled disperzivnog sadržaja – od ljubavi i čežnje, preko bolesti i smrti, do (ne)uspješnosti komunikacije – Barns se zapravo bavi jednom temom: odnosom među ljudima. Pri tome, pronicljivo i prepoznatljivo mudro ispituje prirodu, uzroke i uslove za dugotrajne veze, prijateljske i ljubavne. Svaki lik je oblikovan na osnovu uspjeha ili poraza koji proživljava, smješten između očaravajuće čežnje ili uznemirujućeg gubitka, sa okončanjima koja se trudi da prevaziđe, ili uzbuđujućim iskušenjima novog početka. Lični gubitak i suočavanje sa smrću drage osobe odredili su Barnsovu novu prozu, a njegovo razmišljanje o prolaznosti života i suočavanje sa starenjem i smrću tako je životno, jer je proživljeno pa samim tim i mnogo ubjedljivije, da se čitanje ove knjige neumitno završava uznemirenošću i nerješivim egzistencijalnim pitanjima. Ipak, sasvim neočekivano, riješenje za taj osjećaj nemoći Barns nameće humorom kojim je obojio gotovo svaku priču. Ovaj iskričav i oštar humor valjda je najbolji odgovor za sve misli o neizbježnoj prolaznosti i blizini smrti, kojima smo gotovo svakodnevno izloženi.
"Dvojni moral"
Sintagma „dvojni moral“ koja se duboko zarila u svijesti ljudi i koja se, kao takva, upotrebljava u različitim prilikama u svjetlu religijskog pristupa moralu i formalno i suštinski je proturječna. Proturječna je na duhovnom planu i u kontekstu kršćanskog i islamskog učenja.
Kršćanstvo se definira kao religija namjere, a islam kao religija akta ili postupka. U prvom slučaju svaki se postupak najprije treba definirati unutar čovjeka i samo kao takav je valjan. Posljedica takvog akta stavlja se u drugom planu. U drugom slučaju, akt nije valjan ako se ne temelji na dobroj namjeri, odnosno ukoliko nema suglasja između onoga što je unutar i onoga što je izvan čovjeka. Ovdje se, dakle, moraju uzeti u obzir i posljedice, a ne samo namjera.
Put do pakla popločan je dobrim namjerama
Lideri, politički ili čak religijski autoriteti, od kojih ovise sudbine mnogih, često svoje postupke opravdavaju „dobrom“ namjerom. Ne bez razloga, a to nam pokazuje historijsko iskustvo, pojavila se svugdje ponavljana teza koja potiskuje sintagmu „dobre namjere“, a to je ona koja glasi: „Put do pakla popločan je dobrim namjerama“. Jednostavno, ne može se ostati samo na „dobroj namjeri“ bez da se bude svjestan i o onome što ona producira. Prenaglašavanje namjere na račun posljedice stvara jedan debalans. U stvari i najveće ubojice i tlačitelji opravdavaju svoje postupke dobrim namjerama. Zloupotrebom koncepta dobre namjere opravdavana su čak i najveća zlodjela.
Zato uopće nije dovoljno govoriti samo o dobroj namjeri. Ovdje se akt, bez obzira na njegove posljedice, pretače u namjeru. Otuda se pokazuje neosnovana filozofska teza na kojoj se temelji organizovano mišljenje u čitavoj historiji filozofije da posljedica ovisi o svom uzroku. To je samo naizgled tačno. Danas je mnogo tačnije da uzrok više ovisi od posljedice nego obrnuto. Posljedica je toliko snažna i efikasna da jednostavno može progutati svoj uzrok ili da ga odnese u nepovrat.
Koncept o dobroj namjeri kao takav nedovoljan je ako se ne uzme u vidu i posljedica. Otuda ostaje se slijepim, svjesno ili nesvjesno, pred onim što plete sâmi život i stvara historiju. Ovakav postupak je neopravdan sa aspekta islamskog vidika. Kazivanje Poslanika a.s. ukazuje na sasvim suprotnu situaciju. Ako se zlo ne može spriječiti silom ili riječju, onda se barem treba pokazati nekakav revolt u sebi prema njemu. No, ovdje se radi o najslabijem mogućem vjerskom činu. Danas se prema zlu ostaje ravnodušnim čak i u unutarnjem stavu. To je krajnji stupanj pokvarenosti čovjeka i erozije moralnih vrijednosti. Zbog ekonomskih interesa stotine hiljada života postaju bezvrijedni. I sve se to pravi u ime dobre namjere koja se izdiže do stupnja visokog ideala.
Nepostojeća dvojnost morala
Ako se djela mjere prema čovjekovoj namjeri, onda o kakvom „dvojnom moralu“ mi govorimo? Zar postoji „dvojni moral“? Kategorički tvrdimo da ne postoji „dvojni moral“. Ima samo jedan i jedinstveni moral. Pri upotrebi sintagme „dvojni moral“ niko i ne razmišlja o suštini ove sintagme. Ako se kani kazati da „dvojni moral“ znači nesuglasje namjere i postupka, onda se grdno vara. Moral je kategorična stvarnost u svojoj osnovi. Može se biti moralan ili nemoralan, pravedan ili nepravedan itd. Ono što se smatra dvojnim u moralu je najveći nemoral. Moral se ne može dvojiti ili dijeliti. Ako ja u sebi posjedujem dva mjerila činjenja, onda sam ja najnemoralnija osoba koja postoji uopće. Ako jedno mislim, a drugo kažem, ja sam najdvoličniji čovjek, jer me niko ne sili na to. Tu nikako ne može biti dvojnosti. Kant je govorio, kao niko drugi, o kategoričkom imperativu koji se ničim ne smije dovesti u pitanje. Ako ti činim neko dobro djelo, a mislim o tebi nešto drugo od onoga što pravim, onda pred svoje savjesti, pred licem Božijim ja sam najnemoralnija osoba. A zbog čega je to tako? To je upravo zbog slobode koju posjedujem, zbog toga što me niko ne prisiljava na takvo pretvorno ponašanje. A kada se nešto čini po slobodnom izboru, i da se pri tome ima dvojni odnos prema stvarima, pa i prema sebi i prema Bogu, onda se zapada u najveći nemoral koji se uopće može zamisliti.
Otuda, jednostavno, nema dvojnog morala. Dvojni moral je najveći nemoral. Zbog toga treba biti oprezan o čemu se misli kada se upotrebljava sintagma „dvojni moral“. Dobra namjera u „očima Boga“ ne poznaje „dvojni moral“. Jednostavno u sebi ne mogu biti moralan i nemoralan u isto vrijeme. Mogu biti ili jedno ili drugo, a nikako i jedno i drugo. Samo ovdje dolazi do izražaja „djela se mjere prema njihovoj namjeri“ što potvrđuje kategoričnost moralnog akta. Ovo je dokaz da treba biti oprezan pri upotrebi sintagme „dvojni moral“ koju čujemo na predavanjima i čitamo u različitim tekstovima. S vjerskog vidika ona je neodrživa i treba je izbaciti od upotrebe.
Više...
Promocija knjige o Srebreničaninu koji je svojim radom obilježio dio njemačke povijesti, ali i sadašnjosti
U Bauhaus arhivu 9. aprila upriličena je promocija njemačkog, dopunjenog i proširenog, izdanja knjige “Selman Selmanagić und das Bauhaus“, autorice prof. dr. Aide Abadžić-Hodžić s Katedre za historiju umjetnosti Filozofskog fakulteta u Sarajevu, a u prijevodu Azre Džajić-Weber. Nakon predstavljanja knjige, 10. aprila upriličen je i međunarodni simpozij o Selmanu Selmanagiću u Bauhaus arhivu pod naslovom “Selman Selmanagić: evropska biografija”, a u okviru Evropske godine kulturnog naslijeđa 2018 (ECHY 2018): “Sharing Heritage”. Knjiga je ranije objavljena na bosanskom jeziku, u izdanju Bošnjačkog instituta u Sarajevu 2014. godine, a u septembru 2015. godine uprilična je i izložba o radu Selmana Selmanagića, kada je Preporod objavio poseban prilog o ovom događaju. Njemačko izdanje knjige objavljeno je u ediciji Građevinska zdanja i umjetnički spomenici Berlina, u izdanju Landesdenkmalamt Berlin/Gebr. Mann Verlag. Ova renomirana izdavačka kuća, koja objavljuje naslove iz oblasti historije umjetnosti, arhitekture i arheologije posvetila je ovaj naslov Selmanu Selmanagiću kao jednom od najznačajnijih imena u obnovi Berlina nakon Drugog svjetskog rata, uglednom arhitekti, urbanisti, dizajneru i univerzitetskom profesoru, formiranom u susretu različitih kultura i tradicija.
Godišnjica smrti sedmog maja
Selman Selmanagić je jedan od najznačajnijih arhitekti, urbanista, dizajnera i visokoškolskih profesora iz Bosne i Hercegovine čije je ime i djelo danas sastavni dio evropske historije moderne arhitekture i dizajna. Jedini je arhitekt s područja nekadašnje Kraljevine Jugoslavije koji je diplomirao arhitekturu u najznačajnijoj školi evropske umjetničke avangarde Bauhaus u Dessauu 1932. godine i bio je dugogodišnji profesor na Odjelu za arhitekturu i urbanizam Berlinu (1950-1970). Rođen je 25. aprila 1905. godine u Srebrenici. Umro je u Berlinu, 7. maja 1986. godine, a sahranjen je, na osnovu ličnog zahtjeva, na porodičnom mezarju u Srebrenici. Nažalost, bosanskohercegovačoj javnosti je manje poznat nego njemačkoj, a dosadašnja nastojanja da se predstavi lik i djelo ovog genija naslonjena su na rad profesorice dr. Aide Abadžić-Hodžić. “Životna priča Selmana Selmanagića iznimno je poticajna i inspirativna. Riječ je o mladiću koji s dvadesetak godina, bez ičije finansijske pomoći i podrške, bez znanja stranog jezika i umjetničkog predznanja, upisuje najzahtjevniju i najavangardniju umjetničku školu tog vremena u svijetu, a na kojoj predaju vodeća imena evropske likovne umjetnosti i arhitekture. Postavio je sebi cilj da tu školu želi i mora uspješno završiti i od svog budućeg života učiniti nešto više i ambicioznije od majstora stolarskog zanata. U toj je odluci bilo mnogo izazova i unutrašnjih lomova, o čemu je pisao u svojim poznim godinama, ali svoj je cilj uspješno ostvario i kasnije postao, ne samo arhitekta poslijeratnog Berlina, nego i jedan od najcjenjenijih profesora arhitekture i dizajna čiju je klasu završilo više od dvije stotine studenata, od kojih su neki danas ugledna imena savremene arhitekture, poput Petera Kulke. Požrtvovnost, rad, poštenje, spremnost na odricanje, ustrajnost, hrabrost i odlučnost, zar to nisu vrline koje nedostaju vremenu u kojem živimo i koje bismo tako rado voljeli prepoznavati u onima koji su na najodgovornijim mjestima naše političke, intelektualne i društvene zajednice?“, kazala je Abadžić-Hodžić.
Promovirati lik i djelo Selmanagića
S obzirom da je bilo prijedloga o uspstavljanju nagrade u čast Selmana Selmanagića, pitali smo profesoricu Abadžić-Hodžić o mogućnostima realizacije ove ideje.
“Na osnovu mog javnog prijedloga i sasvim jasne argumentacije kroz tekst knjige o Selmanagiću, inicijativu bi trebao pokrenuti Univerzitet u Sarajevu, primarno kroz prijedlog Akademije likovnih umjetnosti i Arhitektonskog fakulteta kao institucija najsrodnijih po oblastima djelovanja Selmanagića. Spremna sam da napišem tekst obrazloženja. Upravo prvoj generaciji studenata ALU, Selamanagić je govorio 1973. godine o svom školovanju u Bauhausu. O tome, nažalost, nema sačuvanog nikakvog traga, izuzev sjećanja nekoliko tadašnjih studenata“, kazala je profesorica Abadžić-Hodžić, koja je o ideji da se imenuje jedna sarajevska ulica po Selmanagiću kazala: “Poznat je postupak procedure imenovanja ulica. Ako odgovorne strukture smatraju da ne trebamo zaboravljati važne ljude iz naše kulturne historije, a s kojima smo i danas ponosni dio evropske kulture, rado ću im napisati obrazloženje inicijative. Nadam se da, barem, oko ove odluke neće biti razloga za stranačka preglasavanja i nadmudrivanja.“
Čemu (ne)služe mektebska takmičenja
U prošlom broju, pišući o novim udžbenicima za mektebsku nastavu, spomenuli smo i važnost drukčijeg pristupa mektebskim takmičenjima. Mektebska takmičenja su sastavni dio plana rada džemata kao i medžlisa
50 godina lista Zemzem
Ove godine Zemzem, list učenika Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, obilježava 50 godina postojanja kao jedan od najpoznatijih brendova Islamske zajednice i medijskih simbola muslimana u BiH
U vremenu kada je svaka riječ bila pod nazorom državnih istražnih organa i kada su muslimani u BiH svako napisano slovo o islamu smatrali skoro pa svetim, pojava Zemzema bila je svojevrsna revolucija. Na određen način, Zemzem je pripremio čitateljstvo za Preporod, te iako je Zemzem danas “samo“ list učenika Gazi Husrev-begove medrese, on je jedan od najznačajnijih medija Islamske zajednice i preteča brojnih kasnijih više ili manje uspješnih projekata.
Porodica Gazi-Husrev begova
“Zemzem je u vremenu proteklih pet decenija, od 1968. do 2018. godine, pratio pogledom svojih urednika i autora sve ono što je vrijedno bilo da se zabilježi. Ovaj list učenika i učenica Gazi Husrev-begove medrese jedan je od najboljih promotora života, rada i uspjeha najstarije odgojno-obrazovne institucije na Balkanu. Zemzem je glas, slovo i riječ učenika koji su životni put vezali za školu koja grli one koji nauku vole, vjeru u srcu nose, znanje prenose i hajr u amanet donose. Svi oni, Gazinovci i Gazinovke iz velike porodice Gazi Husrev-begove, iz generacije u generaciju na stranicama Zemzema maštali su, sanjali su i pisali o istom – a drugačije, uvijek različito i uvijek svježe, posebno i novo. U vremenu prošlom, u vremenu sadašnjem, u vremenu budućem Zemzem je bio, jeste i ostaje trajno neiscrpno, nepresušno vrelo i izvor dobra, lijepe misli i riječi doživljene i izrečene na putu dušinog uspona, od duše koja se pita i propituje do zadovoljne i smirene duše“, kazao je o godišnjici Zemzema direktor Medrese hafiz Mensur-ef. Malkić.
Neosporni podvig
Jedan od bivših urednika akademik Enes Karić se prisjetio pokretanja Zemzema: “Zgusnuto vrijeme 1968. godine očitovalo se svojom eruptivnom snagom ne samo u tadašnjoj Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji, već i diljem Evrope. Tog 68. ljeta dvadesetog stoljeća pojavili su se mladi ljudi, srednjoškolci i studenti prije svih, u hiljadama su izišli na ulice velikih gradova Evrope, izjavljivali su svoje želje u nizu slogana, istupili su sa mnoštvom svojih zahtjeva, čak su neki od njih proklamirali: “Budimo realni – tražimo nemoguće!“ izuzmemo li neku vrstu zidnih novina, te kratkotrajno izlaženje nekih skromnih listova na šapirografu koji su se pokazali kratkog daha, Gazi Husrev-begova medresa je 1968. godine po prvi put zaimala pravi đački list sa, pokazat će se u kasnijim desetljećima, snažnim kontinuitetom izlaženja, s naglašenim subjektivitetom izražavanja svoje mladalačke orijentacije spram svijeta i života, sve to u skladu s hitnim i bitnim zahtjevima vremena koji su bili sve brojniji, slojevitiji, kompliciraniji i puni izazova na koje se više nisu mogli davati stari, pogotovo ne davnašnji, bajati i ubuđali odgovori. Stoga se na činjenicu pokretanja đačkog lista Zemzem treba gledati kao na neosporni podvig, uzmu li se u obzir slobodom oskudna vremena u kojima su Gazi Husrev-begova medresa i Islamska zajednica tada djelovale“. Podsjetimo, prvi urednik bio je Adem Omerika, koji je preselio na Ahiret 2013. godine.
Istraživanje o Zemzemu
Madigan Andrea Fichter, s Univerziteta New York, gostujući istraživač na Univerzitetu u Grazu, objavila je istraživanje o Zemzemu kao poglavlje u knjizi „Dropping Out Socialism: The Creation of Alternative Spheres in the Soviet Block“ (Napuštanje socijalizma: stvaranje alternativnih sfera u sovjetskom bloku), ur. Juliane Furst i Josie McLellan, London, Lexington Books, 2017, str. 85-104.
“Pokret učenika Medrese i njihove stavove objavljivane u Zemzemu, autorica vidi kao dio kompleksnog pokreta studenata u tadašnjoj Jugoslaviji. Smatra da se nakon, izučavanja pokreta učenika u Medresi, studentska gibanja u Jugoslaviji ne mogu ograničiti samo na ljevičare. Svojim angažmanom, đaci Medrese bili su dio širih muslimanskih aktivnosti u svijetu ali se nisu distancirali ni od jugoslovenske države niti društva u kome su živjeli. Oni su se nadali, kaže autorica, da se država može promijeniti u pravcu većeg uvažavanja vjerskih sloboda a islamski autoriteti podstaći da više uvažavaju potrebe učenika Medrese i omladine. Oni su pokazali da biti pobožan musliman i dio globalne muslimanske zajednice, ne znači nužno pokidati sve veze sa glavnim tokom jugoslovenskog društva“, napisao je prof. dr. Fikret Karčić u osvrtu na ovo istraživanje.
U povodu godišnjice Gazi Husrev-begova medresa je izdala i monografiju Pedeset godina Zemzema, koju su uredili bivši urednici i članovi redakcije ovog lista. U monografiji se nalazi izbor tekstova koji su objavljeni u Zemzemu. “U ovom izboru radova donosimo osvrt, pregled i sliku onoga što je Zemzem sačuvao tokom 50 proteklih godina, u 200 brojeva i na oko 10.000 stranica“, kazao je direktor hafiz Mensur Malkić.
U povodu Dana džamija - Ne otvarati svečano džamije dok se ne osigura i vakuf?
Neophodno je da se prilikom izgradnje svake nove džamije osigura i vakuf koji bi je mogao barem djelomično održavati
Svaki projekat izgradnje džamije ima posebno mjesto u BiH i svaki pojedinac uključen u jedan od tih projekata je važnija karika u muslimanskoj zajednici od onih koji kritizerski promatraju svaku novu izgradnju džamije. Naravno, kritika nije kritizerstvo stoga u nastavku ovog članka nastoji se promovirati prijedlog u vezi s izgradnjom novih džamija koje trebaju opstati i u slučaju da se zbog društvenih i prirodnih okolnosti smanji broj džematlija koji bi održavali džamiju.
Sudbina džamija bez vakufa
U proteklom periodu od kraja agresije na BiH do danas izgrađeno je na stotine džamija, a na svečanim otvorenjima javnost je mogla dobiti uvid koliko su vjernici bili velikodušni pri doniranju za obnovu ili novu izgradnju džamija. Među džematlijama bilo je i donatora iz drugih zemalja koji su pomogli ili sami izgradili džamije, islamske centre i komplekse u bosanskohercegovačkim gradovima, kako u Federaciji tako i u manjem entitetu. Ipak, ono što se moglo primijetiti jeste neplaniranje dugoročne održivosti nekih džamija, naročito u mjestima gdje je manji broj džematlija. Nakon svečanih otvorenja određene džamije su uslijed vremenskih promjena pretrpjele određena oštećenja ili su se, jednostavno, određeni dijelovi džamije istrošili, što je postao problem manjim džematima, koji nisu u prilici sami sanirati štete ili finansirati popravak. Iako se, u nekim slučajevima, s ovim prijedlogom zakasnilo, zaista je neophodno da se prilikom izgradnje svake nove džamije osigura i vakuf koji bi je mogao barem djelomično održavati. Naravno, ne misli se na oranice i šume koje je u današnjim okolnostima teško iskoristiti, već na vakuf koji može osigurati određena sredstva. To je bila praksa ranijih generacija, naročito u vrijeme Osmanlija. Brojne današnje stare bosanske džamije iz tog perioda imaju svoje vakufe, odnosno džamijama su se dodjeljivali vakufi kako bi uvijek imale određene prihode. Održavanje brojnih džamija i danas je moguće zahvaljujući upravo ovoj praksi. U ruralnim mjestima nekada su to bile poznate njive koje su se obrađivale ili voćnjaci, dok su u gradovima to bili dućani i drugi poslovni prostori koji su se iznajmljivali. U gradskim zonama situacija je još uvijek, uvjetno kazano, slična, s tim da je danas i uvakufljavanje stanova, ne za imame što je posebna priča, već za izdavanje vrlo korisno. S tim u vezi, da li bi se trebala donijeti odluka da se ne pristupa svečanom otvorenju džamije dok se ne osigura vakuf shodno novim tržišnim potrebama i vrijednostima?
Vakuf je važan kao i džamija
Prema riječima glavnog imama Medžlisa Kakanj Sulejman-ef. Čelikovića, koji je ove godine bio u društvu kakanjskih privrednika proglašenih za najuspješnije vakife, osiguranje vakufa je nerijetko pitanje mogućnosti džemata, koji nastoji izgraditi džamiju pa eventualno i stan za imama, ali nema mogućnosti za osiguranje dodatnog vakufa koji bi održavao tehničke potrebe džamije. Međutim, nekada je i pitanje same volje džematlija, koji još uvijek nisu spoznali važnost vakufa.
“Prirodno je da džamija ima svoj vakuf koji pomaže i aktivnosti samog džemata. Imam slučajeva da pokušavam, što je vrlo teško, uvjeriti donatore kako mi ne treba nova džamija, već objekat koji bi izdržavao džamije ili pomagao aktivnosti džemata. Kažem im da moram nekako uvesti ljude u tu džamiju, odnosno putem organiziranja sadržaja za mlade i drugih aktivnosti. Imamo slučaj s našom Čaršijskom džamijom koja je u projektu imala i bezistan s trideset dućana. Džamiju smo davno završili, ali je teško završiti vakuf za ovu džamiju. Moramo ljude uvjeriti da je i neki drugi hajrat, poput ovog vakufa, važan kao i džamija. Čak i strani donatori nerijetko traže da izgrade samo džamiju, ali ne žele neki drugi hajrat“, kazao je efendija Čeliković.
Kompletni projekti
Direktor Vakufske direkcije dr. hafiz Senaid Zajimović smatra da su strani donatori voljni u većini slučajeva podržati izgradnju i vakufa džamije čiju gradnju finansiraju, međutim to im se ne ponudi u projektnoj dokumentaciji.
“Ono što Vakufska direkcija radi podrazumijeva, uglavnom, i izgradnju vakufa za potrebe džamije i medžlisa. Zadnji primjeri za to su centri u Sanskom Mostu i Fojnici. Izgradnja džamija, uglavnom, podrazumijeva izgradnju i imamskih stanova i drugih objekata. Primjera radi, imam Aladža-džamije je već uselio u vakufski stan iako džamija još nije završena, to jest bit će otvorenje vjerovatno ove godine. U Sinan-begovoj u Čajniču je predviđena izgradnja ne samo stana, već i dodatnih prostorija. Pogledajte kompleks džamije na Koševu u Sarajevu itd. U Tešnju ćemo raditi poslovni prostor za potrebe džamije, odnosno u sklopu rekonstrukcije radimo i sanaciju poslovnog prostora, jer naš cilj jeste da svaka džamija ima vakufe iz kojih se finansiraju. Gdje god smo tražili od vakifa da u sklopu džamije finansira i izgradnju stana, on je to uradio. Jedan od pozitivnih primjera je i džamija u Vlakovu, gdje je projektom planirano šta treba sve džamiji i vakif je sve ispoštovao. Naravno, imamo slučajeva da donatori grade samo džamiju, ali u većini slučajeva projektom nije planiran vakuf, stan ili drugi prostor. Nekada džematlije se ustručavaju tražiti od donatora sredstva i za vakuf pa ostaju samo pri izgradnji džamije. Moramo govoriti i objasniti vakifima, koji žele finansirati izgradnju ili obnovu džamije, važnost vakufa te džamije“, kazao je direktor Zajimović, koji je istakao da se Vakufska direkcija o potrebama džamija brine i u smislu osiguranja stanova ili prostorija za džamije koje inače nemaju svoj vakuf ili je, pak, nacionalizovan. S tom namjerom su određeni stanovi osigurani u novoj vakufskoj zgradi u sarajevskoj ulici Odobašina, koja će biti otvorena ove godine.
Prema mišljenju Zajimovića ne treba uvjetovati svečano otvaranje džamija osiguranjem vakufa, ali je važno da se podstiču džematlije i svi inicijatori izgradnje ili obnove novih džamija da se razmišlja dugoročno o potrebama džamije i džemata.