Danas se mogu čuti komentari tipa da su predavanja daija ili predavača znatno kvalitetnija, „diraju u dušu“, dok imami uopšte nemaju predavanja, a ako i imaju nisu „ništa posebno“. U kratkim crtama ćemo pristupiti poređenju predavača s imamima, ali na drukčiji način, iako i ovakvi tekstovi mogu obilovati generalizacijama koje su, svakako, nerijetko pogrešne. 

 Dok predavači ne podliježu nikakvim prostornim ograničenjima, imami, čak i kao kvalitetni retoričari, djeluju u okviru jednog džemata i svaki vid aktivizma u drugim džematima, medžlisima mogao bi dovesti do određenih sistematskih nedorečenosti. Tako predavači mogu biti poznati diljem domovine i dijaspore, a imam kao jedan od najboljih govornika to može postići u svom džematu i eventualno u medžlisu. Također, imam i ako drži predavanje u drugom džematu ili medžlisu, on uzima u obzir okolnosti i strukturu stanovništva tog mjesta i džemata, dok se predavač na to ne treba obazirati. 

Ako vjerujemo da predavači besplatno drže halke, kurseve, predavanja - fi sebilillah po domovini i dijaspori, onda možemo vjerovati da i plate padaju s nebesa te trebamo napustiti svoje poslove i posvetiti se samo ibadetu.Trebamo biti iskreni: ovo je zemlja kao svaka druga na svijetu: svi smo na nečijoj platnoj listi.

Vjernici se samo riječi Poslanika, a.s., nikada ni u jednom trenutku nisu mogli zasititi. U slučaju imama, koji provedu u jednom džematu i preko 20 godina, predavanja mogu biti kvalitetna, ali vremenom džematlijama riječi imama iz dana u dan, iz jednog “uoči petka i ponedjeljka“ do drugog “uoči petka i ponedjeljka“, od džume do džume postaju nešto već slušano, iako imam ne ponavlja predavanja. U slučaju predavača, skoro uvijek je druga publika, te se predavanja mogu čak i ponavljati.

Hutba ili predavanje

Kada je riječ o hutbama, to je upravo jedno pripremljeno sedmično predavanje. Dok predavači imaju cijelu godinu da pripreme nekoliko predavanja o različitim temama, imam svake sedmice priprema jedno predavanje i to uz tretiranje aktuelnih tema, a ne po izboru. Od preko 50 hutbi tokom godine i najskromniji govornik/hatib održat će minimalno onoliko kvalitetnih hutbi koliko je bilo kvalitetnih predavanja predavača u toku jedne godine. Dalje, imami imaju tu otežavajuću okolnost da iz hutbe u hutbu moraju, bez obzira koliko su se pripremili, ostaviti jak utisak i to nerijetko istom slušateljstvu. Također, kada predavač drži predavanje skoro nikad nije ograničen vremenom, dok imam na hutbi ima pet minuta da kaže sve što je planirao, bez obzira je li uspio realizirati ideju hutbe ili ne. Svako produžavanje, čak i najbolje hutbe, predstavlja između ostaloga i tehnički problem mnogim džematlijama koji žure na posao. Ograničenost vremenom je svakako važan element u govorništvu. Abrahamu Linkolnu se pripisuju riječi da je kazao kako nema vremena pripremiti govor od pet minuta, dok s govorom od sat vremena može odmah početi. Drugi američki predsjednik Woodrow Wilson je slično kazao: “Ako je u pitanju desetominutni govor, trebaju mi dvije sedmice pripreme; za govor od pola sata treba mi jedna sedmica, a ako mogu pričati koliko želim ne trebam se pripremati. Spreman sam.“

Efendije su plaćene, a drugi rade “u ime Boga“

Predavači bi trebali biti podrška imamu. Međutim, ako ne podstiču paralelizam ne čine ništa ni da se on spriječi pa se na društvenim mrežama mogu vidjeti komentari da ima više „ovakvih daija umjesto imama, bilo bi bolje stanje u BiH“. Iako predavači imaju, iskreno se nadamo, dobre namjere, jer govore o principima vjere, njihovo distanciranje od imama kreira ambijent u kojem je imam samo osoba za kojom se mora klanjati do bolje prilike, dok su pravi predvodnici Ummeta predavači koji u ime Boga šire islam. Kada kažemo u ime Boga, fi sebilillah, možemo se prisjetiti imenovanja imama kao „profesionalaca iz mihraba“, koji sve rade za pare ili samo zbog para. Možda nekom drugom prilikom je potrebno analizirati odnos radnih sati i finansijskog stanja imama na terenu, ali ovdje samo navedimo to da u BiH se ne može naći imam koji živi iznad prosjeka zahvaljujući imamskoj plati, odnosno ako postoje imami koji su bolje situirani razlog je u nasljedstvu ili poslovnom angažmanu i njihovih supruga. 

S druge strane, svi mi radimo za novac. Da se razumijemo: nema nijednog predavača, daije, šejha da nema određene benefite od svoga rada, materijalne ili nematerijalne. Ako vjerujemo da predavači besplatno drže halke, kurseve, predavanja - fi sebilillah po domovini i dijaspori, onda možemo vjerovati da i plate padaju s nebesa te trebamo napustiti svoje poslove i posvetiti se samo ibadetu. Ako predavač nikada nije zasnovao bilo kakav radni odnos, mislimo li da je novac za školovanje njegovo petero djece pao s nebesa? Džematlije imaju uvid u finansije efendije, jer su imami, uvjetno kazano, na njihovoj platnoj listi, a šta je s finansijama “nezaposlenih“ daija? Primanja imama dolaze od članarine, odnosno Allah, dž.š, im daje nafaku preko ljudi, dok u slučaju predavača nafaka ulazi kroz dimnjak dok ukućani spavaju? Trebamo biti iskreni, ovo je zemlja kao svaka druga na svijetu: svi smo na nečijoj platnoj listi. To nije i ne može biti problem, kao ni to što brojni imućni muslimani u arapskim zemljama odvajaju zekat i sadaku u fondove za promociju islama diljem svijeta, te se, između ostaloga, tim sredstvima “širi islam“ i u BiH, tačnije prevode se muslimani na islam. Problem je konstrukcija priče, koja se širi među Bošnjacima, da je imamima plaćeno da se bave vjerskim poslovima, a drugi to rade u ime Boga i potpuno besplatno. 

“Ne znam šta, ali dobro je pričao“

Naravno, kakav je uistinu efekat vjerskog aktivizma i predavanja bilo kojeg predavača govore i činjenice da ljudi nakon predavanja izlaze kao u narodnoj predaji koja se veže za hutbu kada je džematlija kazao da je bila odlična hutba. Na pitanje o čemu se bilo riječi, šta ga je dojmilo, on odgovara: „Ne znam, ali je pravo dobro pričao!“ Drugim riječima, pouke i poruke brojnih predavanja koja nam se čine krajnje uspješnim u svakodnevnom životu ne doživljavaju svoju puninu, te u tom kontekstu slušaoci uživaju u trenutnoj atmosferi predavanja i eventualnim akrobacijama u govorništvu te pod tim utiskom odlaze nazad skoro isti svojim kućama i u društvo. Da je drukčije, s ovako brojnim predavanjima svaki aspekt života muslimana bi cvjetao.