Iako je ovaj serijal tekstova počeo kao upozorenje na pogrešnu koncepciju prema kojoj su na primjeru organiziranja predavanja daije ili predavači kvalitetni i angažirani vjerski autoriteti, a imami samo prosječni „profesionalci iz mihraba“, kako je podrugljivo jedan profesor kazao, u tekstovima se ukazuje i na dodatni angažman imama, zapostavljen pri sagledavanju rada imama, a koji je važan za raskrinkavanje spomenute koncepcije

Na interentu se pojavila žalba jednog daije da ga stalno ljudi zovu i traže savjete, pomoć i opisuju svoje životne situacije ne obazirući se na njegov privatni život i lične obaveze, vrijeme kada zovu itd. Kamo sreće da je ovaj, kao i druge daije, pomislio je li to zapravo svakodnevni život jednog imama, koji se, ipak, nije na to požalio, štaviše to smatra svojom misijom. Razlika između daija i imama jeste upravo u tome što je imam na raspolaganju džematlijama 24h, ali ne samo za tumačenje vjere i formalno-pravne vjerske dužnosti, već i probleme lične prirode za koje je važna potpuna diskrecija i neupitno povjerenje. Sačekati efendiju nakon namaza, pozvati ga bilo kada na mobitel čiji broj ima i dijete u mektebu, pozvoniti na njegova vrata ili pokucati mu na prozor, sastavni su dio svakodnevnog rada imama. Ovo je naročito izraženo u džematima gdje je imamska ili vakufska kuća pozicionirana uz džamiju. U ovim džematima imamska kuća je neodvojiva od džamije u smislu da je lični život imama skoro povezan s funkcioniranjem džemata ili duhom zajedništva pri čemu je imam i njegova porodica centar tog zajedništva. U džematu porodica imama nije npr. porodica Subašić, već efendijina porodica; djeca su efendijina; supruga se ne naziva imenom već efendinicom; galama u kući, zakrivljen zastor na prozoru, nesložena obuća su detalji efendijske kuće, a ne Subašićeve.

Uvidjevši ovaj efekt kod građana u BiH, predavači ili daije se upravo danas fokusiraju na humanitarni rad, ali ne da prikupe sredstva od odgovarajućih vladinih i nevladinih fondova koji služe za to, već od samih džematlija.

Imam je u svojoj kući, ali i van nje, efendija koji mora prije svega da razmišlja o potrebama, ali i percepciji imamskog poziva. Njegovo skidanje ahmedije i ostavljanje džubeta na vješalici ne znači ostavljanje imamskog poziva u ostatku dana. Ko se druži ili više vremena provodi s imamom uvjerit će se da radno vrijeme imama ne prestaje izlaskom iz džamije. Ipak, koliko god pristupačnost efendijinog doma svakom džematliji/ki bila u određenim trenucima izazov za privatnost jedne porodice, svaki efendija ili svaka efendijska porodica se  vremenom poistovijeti s ovakvim načinom života, koji je, zapravo, i način kako je živio Ehlu-l-Bejt koji je vjernicima stalno bio na usluzi kao i sam Pejgamber, a.s. Zapravno, veličina jednog imama jeste u ovom poistovjećivanju sa džematom i žrtvovanju sebe i svoje porodice za duh zajedništva koji čini jedan džemat džematom. Stoga, upravo će u budućnosti najvažnija uloga jednog imama biti u ovakvom odnosu prema džematu: u svakodnevnoj, iskrenoj i bratskoj komunikaciji. S obzirom na to da imami obrazuju sve veći broj džematlija, te da su vjernicima na raspolaganju različite metode samostalnog učenja, u budućnosti će se imamski angažman vjerovatno fokusirati na savjetodavnu i komunikološku komponentu njihovog posla. Zbog prenaglašenog individualizma, otuđivanja ljudi jednih od drugih i nedostataka iskrene komunikacije džematlije će biti sve više privržene imamu, odnosno osobi s kojom će moći iskreno razgovarati, nego onome ko će ih formalno predvoditi u zajedničkim ibadetima i tumačiti vjeru. Savjetodavno-psihoterapeutski segment imamskog posla će biti važniji od obredoslovno-interpretativnog. Džematlije će biti u potrebi za iskrenom osobom s kojim će komunikacija biti utemljena na vjerskim principima povjerenja, razumijevanja i bratstva. U tom kontekstu, džematlije će imama prije percipirati kao svog neformalnog psihologa nego kao kompetentnog vjerskog autoriteta. Koliko će namaz psihološki utjecati na džematliju, toliko će i komunikacija s imamom biti važna zbog koje će on dolaziti u džamiju. Namaz kao razgovor s Bogom i druženje kao razgovor s efendijom će biti podjednako važni za džematliju. Džematlije će na osnovu ovoga čuvati ili, pak, mijenjati svoj džemat i birati drugu džamiju i imama. Naravno, brojni imami već sada žive ovaj proces sa džematlijama, ali on će, vejrovatno, tek u predstojećem periodu doći do izražaja. Naročito će iz ovih razloga džemati (p)ostati najstabilnija zajednica muslimana u BiH i Bošnjaka općenito, stoga je za očekivati da će se upravo ova najzdravija ćelija zajedništva najjačim snagama pokušati podijeliti i rastočiti. A, kako je vidljivo u nekim mjestima na tome se radi već od kraja Agresije na BiH. 

Izbjegavanje tema koje traže aktivizam

Djelovanje u bilo kojem džematu i unaprjeđenje džemata zahtijevaju traženje materijalne podrške, insistiranje na angažmanu svih pojedinaca, suočavanje s tehničkim problemima itd. Imam upravo na svojim predavanjima mora potencirati jednu od ovih ne baš popularnih tema. S druge strane, ovim temama daije ili predavači nikada neće „opterećivati“ prisutne i stječe se dojam da je ovaj džemat lakši za odražavanje, jer ni od koga ništa ne zahtijeva. Naravno, većina prisutnih će se vratiti u stvarne džemate i koristiti njegovu infrastrukturu bez ikakve obaveze. Tako da danas mnogi tražeći opravdanje u različitosti svojih i džematskih stavova odbijaju učestvovati u džematskim akcijama ili preuzeti neku ulogu, ali godinama, primjera radi, koriste grijanje prilikom samog klanjanja namaza u džamiji. 

Također, s obzirom na to da daija ili predavač ne mora razmišljati o funkcioniranju džemata ili eventualnim problemima, na „nezavisnim“ predavanjima ili gostujućim predavanjima u džamiji oni iniciraju, pokreću i realiziraju humanitarne akcije, koje su vidljive i emotivno djeluju na javnost. Tako se stječe dojam da, dok su oni humanisti, imami nemaju senzibilnosti prema ugroženim građanima te da, zajedno s medžlisom i muftijstvom, nemaju nikakvih humanitarnih aktivnosti.  Uvidjevši ovaj efekt kod građana u BiH, predavači ili daije se upravo danas fokusiraju na humanitarni rad, ali ne da prikupe sredstva od odgovarajućih vladinih i nevladinih fondova koji služe za to, a što upravo institucije Islamske zajednice rade, već od samih džematlija. Humanitarne akcije se naročito promiču među mlađim vjernicima koji nemaju uvida u rad džemata niti humanitarne aktivnosti Islamske zajednice, te kritikuju i sopstvene džemate što nemaju više humanitarnih velikih akcija kojima bi se džemat hvalio na društvenim mrežama.

Imami nemaju sljedbenike

Dok se određene aktivnosti pojedinaca i udruženja, poput kursa sufare ili omladinskih sijela, predstavljaju kao revolucionarni vjerski preporod u bosanskohercegovačkom društvu, imami na stotine osoba, ne računajući mekteb, osposobljavaju za učenje Kur'ana podučavajući ih usput vjerskim principima. Dok imami ove osobe, kao i mlade nakon mekteba, šalju u društvo s temeljnim znanjem o islamu bez nametanja određenih svjetonazora, ideologija, predrasuda prema muslimanskim grupacijama, drugi ove osobe dočekuju ideologijama i ekskluzivističkim konceptima, negirajući im ispravnost stečenog vjerskog znanja, te ih vraćaju u džemate s predrasudama prema efendiji, svom džematu i sa svjetonazorom koji isključuje drugog i drugačijeg.