Alea iacta est – kocka je (u)bačena!

Ako je Julije Cezar u historiji ostao poznat po izreci „kocka je bačena“, onda bi mi mogli ostati poznati između ostaloga i po tome što smo se na kocku „bacili“. Naime, ne postoji „djelatnost“ u BiH koja je doživjela takvu evoluciju kao što su to igre na sreću. Njih ima jako mnogo, a kod nas su najzastupljenije sportske kladionice. Prve kladionice u našoj zemlji otvorene su 1999.g. a danas, prema nekim procjenama njihov broj se kreće oko 3000 poslovnica, što statistički znači da na svakih 2500 stanovnika dođe po jedna kladionica.( U usporedbi s V. Britanijom, gdje tradicija klađenja postoji stoljećima, Bosanci i Hercegovci imaju znatno više kladionica. U Britaniji jedna kladionica dođe na svakih 7000 građana.)

Gotovo da danas u BiH ne postoji ruralno područje, a kamoli urbano, u kojem ne egzistira sa velikim uspjehom jedna od sportskih kladionica. Primjerice, u jednom ruralnom području kroz koje često prolazim, a koje broji između 150 i 200 domaćinstava, 100% Bošnjačkih, postoje dvije sportske kladionice i jedna pekara. Simptomatično ili ne, ovaj podatak može značiti da je potreba za klađenjem stanovnika ovog mjesta duplo izraženija negoli potreba za hljebom. Sve kladionice postoje zbog njihovih vlasnika ili organizatora koji se enormno bogate, a kako i ne bi, jer osim novca koji im ostaje nakon što podmire eventualne dobitke prema kladioničarima/dobitnicima, ostaje im i ono što po slovu zakona pripada državi . Naime, prema pisanju pojedinih internet portala i dnevnih novina kladionice ovoj državi duguju i više nego mnogo. U pitanju su višemilionski iznosi,što uostalom potvrđuju i prošlogodišnji nalazi Porezne uprave FBiH da privatne kladionice državi duguju blizu 70 miliona maraka po osnovu utajenih poreza i doprinosa. Poreznici su tada upozorili da su im po ovom pitanju vezane ruke, "jer kladioničari, uglavnom izbjegavaju plaćanje propisanih obaveza tako što koriste povoljnosti trenutno važećih zakona koji se, u pravilu, ne rješavaju na efikasan način, a čime su federalni i kantonalni budžeti uskraćeni za visoke iznose pripadajućih prihoda".

O nehumanim uvjetima rada u njima, te životnoj opasnosti kojima su izloženi njeni radnici (obično ženskog spola) da i ne govorimo.

No, nisu vlasnici kladionica krivci što kladionice postoje, krivci su sami igrači koji ih svojim novcima, pa makar i posljednjom markom iz đepa održavaju. Ni činjenica da gube redovno ne može ih razuvjeriti da su na pogrešnom putu. Kad kažem da gube redovno, tu mislim i na one koji ponekad i dobiju, ali kada uporede ukupan iznos uloženog i dobivenog novca shvate da su u velikoj dubiozi. Stručnjaci kažu da postoje dva tipa kladioničara, prvi, koji se klade iz hobija i drugi koji su postali ovisnici i koji se, ako ne posjete svoju “poslovnicu”   barem jednom dnevno osjećaju jako nervozni. A ovisnost o klađenju je bolest koju treba liječiti. Posljedice te ovisnosti mogu biti depresija, migrena, nesanice i sve ostale bolesti koje su povezane sa stresom. Između ostalog, čovjek koji se polahko “navikava” na život u kladionici ili na dobitak od nje (kao i od bilo koje druge igre na sreću) gubi volju za radom i poštenim sticanjem imovine. Kada ovakvi igrači ne bi imali drugih problema – i ovaj bi im bio dovoljan! Ovdje je bitno napomenuti još jedan frapantan podatak koji govori o liječenju ovisnika o kocki, naime, 20 do 30 posto njih je prije liječenja pokušalo izvršiti samoubistvo!!! Stoga nas ne treba čuditi svakodnevni prizor koji se vidi u i oko svake kladionice; armija ljudi, mahom mladih, satima sjedi ispred oficijelnog TV-a buljeći u TTX, očekujući da ga “ne izda” sreća, pri tom ne pomišljajući na svoje obaveze prema kući, školi, zajednici u kojoj živi.(Poseban problem “ovisnosti o kladionicama” imaju maloljetnici koje niko ne sprečava da u njih ulaze mada je to Zakon izričito zabranio). U takvom ambijentu ne iznenađuje činjenica da su upravo kladionice omiljena mjesta razbojnika. A ti razbojnici možda i jesu regruti ovih ustanova, razočarani gubitnici, koji u brzom bogaćenju vide svoj spas. Nažalost, osim otuđenja novca iz kladionica, ovakve pljačke se završavaju i smrtnim ishodom.

Bio sam kladioničar, a sad više ne …

Jedan bivši kladioničar koji sebe nije smatrao “ovisnikom” o klađenju (iako je se kladio svaki dan) kazao mi je da je u prosjeku godišnje na kladionicu trošio između 750 i 1000 KM (kakva je onda situacija sa ovisnikom?) te da je kladionica koju je on najčešće posjećivao (jedna od one dvije sa početka ovog teksta) sedmično zarađivala oko 2000KM. (Ako sada uzmemo u obzir da je i njena susjedna konkurentska kladionica zarađivala također 2000 KM sedmično, u šta ne sumnjamo, (u ruralnom području koje broji 150 do 200 domaćinstava) dolazimo do uznemirujuće cifre: godišnje se u samo te dvije kladionice dobrovoljno i naivno ubrizga oko 216.000KM !!! – pretpostavite sami kakva je situacija u većim gradskim sredinama?!)

Ovo je zapravo priča svakog od njih, bivših i sadašnjih. Sada, kada uzmete u obzir ovog bivšeg kladioničara i svakog onog koji igra i dalje, možete zamisliti koliko se baci novca dnevno, sedmično, mjesečno, godišnje... u jednoj deceniji u kladionici i to samo u mjesto u kojem živite, a kamoli u cijeloj zemlji. Koliko je to potencijalnih fabrika koje su mogle biti izgrađene? Koliko je to projekata od kojih je sama država mogla imati mnogo koristi, a i svi oni koji su na ovaj način bacilli svoj novac u nepovrat! U rješavanju ovog problema Država mora preuzeti ključnu ulogu. Ali dok se to ne desi, (mada je počelo) odgovornost je na nama i zato treba početi od sebe, iz svoje avlije s posebnim osvrtom na vlastitu djecu, jer, sviđalo se to nama ili ne, stvarnost je neumoljiva, a ona nam kaže da su naša djeca (često maloljetnici) žrtve kladioničarskog duha koji je se nadvio iznad ovog našeg beznađa.

Svakodnevno bacati vlastiti novac u nepovrat kroz sportske kladionice (druge načine bacanja novca namjerno izostavljamo ovaj put) – šejtanska je vesvesa, od koje treba tražiti utočište kod dragog Boga. Odavati se kladionicama i uzdati se u nafaku na sreću predstavlja upravo to: gubljenje novca i gubljenje najvećeg postojećeg nam resursa –vremena. Zaključimo na kraju: ne igrajmo igre na sreću, igrajmo samo na sigurno: svoj novac ulažimo u projekte od kojih ćemo imati hajra na oba svijeta, a ti projekti jesu i fabrike i džamije. Igre na sreću su vreća bez dna koju niko nije počeo puniti, a da kasnije nije zažalio!