Reisu-l-ulema na konferenciji u Azerbejdžanu
Baku, 21. decembar 2017. (MINA) - Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović boravi u dvodnevnoj posjeti Azerbejdžanu na poziv šejhu-l-islama Hadži Allahshükür Hummat Pasha-zade, poglavara Muslimanskog kavkaskog odbora. U pratnji Reisu-l-uleme je i Razim Čolić, direktor Uprave za vanjske poslove i dijasporu Rijaseta IZ u BiH.
Danas je Reisu-l-ulema učestvovao u radu međunarodne konferencije u azerbejdžanskom glavnom gradu Bakuu. Konferencija je organizovana pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Azerbejdžan Ilhama Alijeva i on je prisustvovao njenom otvaranju. Ovo je ujedno i završna manifestacija „Godine islamske solidarnosti“ u sklopu koje je organizovano više međunarodnih konferencija i drugih aktivnosti brojnih vladinih i nevladinih organizacija širom svijeta.
Jučer je Reisu-l-ulema zajedno sa šejhu-l-islamom Allahshükür Pasha-zadehom i drugim učesnicima konferencije obišao spomen-mezarje žrtvama sukoba devedesetih godina poznatim i kao Crni januar.
Na današnjoj konferenciji Reisu-l-ulema je bio uvodničar, a MINA njegov govor prenosi u cijelosti:
Govor Reisu-l-uleme na konferenciji o Muslimanskoj solidarnosti u Bakuu-Azerbejdžan
21. decembra 2017.
بسم الله الرحمن الرحيم
، الحمد لله رب العالمين، وصلى الله وسلم وبارك على عبده ورسوله نبينا محمد وعلى آله وصحبه أجمعين.
Poštovani predsjedniče Republike Azerbejdžan Ilhane Alijev,
Poštovani šejhu-l-islame Allahshukur Paša-Zadeh
Draga braćo i sestre, dragi gosti,
Esselamu alejkum
Čast mi je i zadovoljstvo stajati danas ovdje pred vama, pred ovako značajnim skupom i u velikodušnom gostoprimstvu naših domaćina. Zahvaljujem se mom bratu šejhu-l-islamu Allahshukur Paša-Zadeh na njegovom pozivu i nadam se da ćemo ga imati priliku ugostiti u Bosni i Hercegovini.
Dragi prijatelji,
Dolazim vam iz zemlje i naroda koji su devedesetih godina prošlog stoljeća osjetili šta znači odsustvo ljudske solidarnosti nekih koji su mogli spriječiti zlo, ali to nisu željeli. U tim teškim vremenima mi smo se također osvjedočili da je savjest našeg svijeta, njegovog Istoka kao i Zapada, itekako živa među brojnim dobrim ljudima, ali da ona jako teško dolazi do izražaja u centrima moći i odlučivanja. Milioni „običnih“ ljudi bez obzira na vjeru i naciju solidarisali su se sa bosanskim narodom, slali su svoju pomoć i dizali svoj glas.
Ovo iskustvo i ova spoznaja nas ustvari dovodi do najveće dilema za sve nas, do pitanja kako osigurati da se dobro koje je tu među nama, i koje nekada i ne primjećujemo, materijalizira kroz institucionalne odluke i politike. Zato ja čestitam predsjedniku Alijevu, narodu i ulemi Azerbejdžana koji su pitanje muslimanske solidarnosti podigli na najviši nivo državničkog odlučivanja, čineći upravo to.
Rat u Bosni je pokazao da je ummet živ i mi smo osjetili tu muslimansku solidarnost koja je prelazila sve granice etničkih i mezhebskih razlika koje danas opterećuju muslimane. Taj duh je živ i danas. Jedino što nedostaje jeste da elite čuju svoj narod, tu tihu većinu muslimana, da čuju i poruke plemenitog Poslanika, a.s. koji nas je podučavao da smo mi kao jedno tijelo i da nas treba da boli svaka patnja našeg brata kao što nas boli svaki dio našeg tijela.
Poštovana ulemo,
Solidarnost se ne može postići bez empatije i samilosti. A milosti nema mjesta ako se u naša srca uvuče mržnja. Zato je prvi korak za sve ljude, a za Mustafin ummet posebno, da stanu na put ideologijama koje raspiruju mržnju. Dehumanizacija je prvi korak ka nasilju. Samo onda kada nismo sposobni da se suosjećamo, da druge doživimo kao svoju braću, kao ljude, mi možemo počiniti zlo prema njima. Ako drugima želimo ono što želimo sebi nema prostora za ratove i sukobe.
Zato mi u Bosni ljubomorno čuvamo naše islamsko iskustvo tolerantnog i otvorenog islama sraslog sa evropskim podnebljem i njegovom kulturom. To bi bila i moja poruka sa ovog skupa. Probudimo dobro u nama, stanimo na put mržnji koja nas razdire i koja nas udaljava od naše ljudskosti čineći nas nesposobnim za suosjećanje i solidarnost sa drugima. Pretočimo te vrijednosti naše vjere u projekte i politike koje će otvoriti vrata dijalogu, razumijevanju i toleranciji. Na ulemi ummeta je da ne odustaje od tih vrijednosti i da ih revnosno zagovara.
Uzvišeni Allah je poslao Muhameda, a.s., sa uputom i objavio mu je Furkan (ono što razdvaja istinu od laži), i njime je ljudima dao dokaz svoga postojanja dajući ljudima jasnu uputu kojom je uputio zalutale i ujedinio one koji su bili razjedinjeni. Njegova misija je ljudima bila onakva kako ju je opisao Uzvišeni kada je za Pejgambera rekao „Mi smo te kao milost svjetovima poslali“. On je poslan narodu koji je bio posvađan, kojeg su razarali sukobi i ratovi, jedni su drugima vjeru omalovažavali i jedni su druge proklinjali, pljačkali, porobljavali i pod bojkotom držali.
A onda ih je poruka islama ujedinila, umjesto plemenske osvete u njihova srca je unijela duh blagosti hilma i oni su Božijom milošću postali braća. Taj duh treba oživjeti ponovo. On je ukorijenjen u našoj tradiciji, on živi u našem narodu, provejava našom civilizacijom. Samo što se sad nad njim nadvio crni oblak džahilijeta (neznanja), istog onog neznanja protiv kojeg se plemeniti Poslanik bori. Tom novom džahilijetu treba stati na put i to dosljednim zagovaranjem islamske blagosti- hilma. To će postaviti temelj za zdravu islamsku solidarnost.
Ali solidarnosti nema bez odricanja, bez oprosta i spremnosti da se prvi učini dobro.
Zato bih, na kraju da zamolim Uzvišenog da nama okupljenim na ovome mjestu da snage da budemo prvi koji će pružiti ruku oprosta i pomoći drugima, da zbliži naša srca i da još jednom nagradi naše domaćine koji su nas na ovom hajru okupili.
Vesselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Iverje: Bilješke o smrti, bilješke o životu - Šehidski mezari u haremu džamije u Šadićima
Svaki se put uvjerim kako je vrijeme u zavičaju 1992. godine raspolovljeno krvavim nožem na dva nikad sastavljiva dijela. Svi smo mi iz doline rijeke Sutjeske, koji se, kao, osjećamo još živima, postali hodajuća groblja, ili, pak, odavno ležimo u nečijem sjećanju kao u još nezaborav-ljenu mezarju...
Kad god se zateknem u haremu džamije u Šadićima, nahrupe snažne slike iz djetinjstva. Tu je abdesthana, pa ogromni kamen na metar-dva od zapadnog zida džamije, i prostrani orahov hlad, orekestri ptica u krošnjama, i lica koja se kreću tako što uviru jedno u drugo...
Danas tu nema ni oraha, ni onih nekoliko šljiva uz rub harema, nema ni lica koja izgledaju kao da se na njima začinje Smak svijeta, imaju, međutim, u gornjem uglu džamijskog harema, uzdignuti bašluci šadićkim domaćinima poginulim na Suhoj gori u ranu jesen 1992. godine. U haremu je uvijek tiho, jedina buka i zuka je ona koju mi izdaleka donesemo u svojim glavama. Jedva da ima i mirisa. Kamen, koji kao da je, u drevna svilenosanjiva vremena, spušten s neba, i dalje stoji na svome starom mjestu. Kao opominjuća nebeska tačka na sve izgovorene i neizgovorene rečenice ovoga svijeta!
I dok ispred bašlukā učim Fatihu, vidim Asima Smajlovića, zvali smo ga Aćim, Sulja Lončarića, Ibra Hajdarevića, Hasiba Puteša, vidim ih na Gaju, kraj virova Sutjeske, na putu prema Popovu Mostu, u zaigranostima iznad Kačare, u njihovim domovima, sve vrijeme vidim uzveseljene dječake u punim svojim bezbrižnostima i zanesenostima danom u kojemu su se zatekli. S njima je i Ejub Mešak, iz susjednog sela Ćureva... Među ukopanima u džamijskom haremu je i, nešto stariji, Smajo Glibo, stariji od mene nekolike godine, četnici su ga, kažu, uhvatili kad se iz šume privukao svojoj kući u Šadićima da nađe čizme. Ibro, Asim, Suljo, Hasib zajedno su poginuli u jednom septembarskom jutru kad su srpsko-crnogorski vojnici, iz pravca Ulobića, na Vučevu, privukli se kolibama na Suhoj gori i napali našu vojsku koja je, zapravo, bila skupina zbunjenih i na-vrat-na-nos naoružanih domaćina zatečenih u haosu i užasu istrijebljujuće neonacističke agresije.
S donju stranu džamije, prema kući rahmetli Husa Haskovića i prema Polju, toliko su ugušćale vrbe i razno drugo rastinje da se u nekadašnjoj cvijetnoj avliji Haskovića ništa ne vidi, može samo da se naslućuje... A tamo gdje se, s lijeve strane Sutjeske, nekada prostirahu lijepo uređeni, obrađeni čairi, prema Perovićima, Dužici, Travniku, prema Prijeđelu, rastrčala se lakoma šuma, sve je zaraslo, i zrak kao da je zarastao u pustoš... Nigdje se, kao u džamijskom haremu u Šadićima, ne osjetim toliko svedenim na sjećanje, na uspomene; kao da ne postoji trenutnō vrijeme, nego se sva druga vremena i zadržane slike nanovo prepliću u mojoj svijesti, tvoreći neponovljivo jedinstvo od razasutih pričina i bezgranične sjete. Koliko god je smrti i umrlih u mezarjima, mnogo je više smrti i onih koji preseliše na Onaj svijet u preostalim našim životima.
U džamijskom haremu, obavezno proučim Fatihu i imamu rahmetli Murat-efendiji Merdanu. On bi išao malčice pognut prema abdesthani, s blagošću i vedrinom koja je umirivala i udobravala sve oko sebe. Moj babo Agan bi, nakon abdesta, redovno obrisao desnu pa lijevu nogu o nogavice pantalona (nije tad u abdesthani bilo peškira) i onda navukao vunene čarape, uvijek vunene čarape, bilo da je ljeto, bilo da je zima. (I ja sebe, sve češće, zateknem da o pantalone brišem noge kad uzmem abdest gdje na meraji.) Nurko Bešović je volio glasno dozivati one koji bi stajali malo podalje. Tu je i Halilić, Halil Bunda, on upada u priču da bi pokazao kako i on o nečemu ima vlastito mišljenje. Alija Kršo je kačket okrenuo naopačke već kod šumarske kuće. Murat Smajlović bi uvijek bio u centru neke priče, volio je da priča i da ga se sluša dok priča. Mujo Fulurija je od onih koji voli i da bude gospodin. Derviša Muhovića ne mogu a da ne zamislim neraspoložena i nenasmijana. Zato su moj amidža Šaćir ili Huso Hasković uglavnom bili smrknutima. Pašo Ožegović ili Ejub Pačo su od onih domaćina koje bi se rado upitalo za neki koristan domaćinski savjet. Među džematlijama, koji bi se iz više sela u dolini rijeke Sutjeske sastajali prvenstveno u petak, u vrijeme džume, nije bilo baš onih mlađih, osim Džemala Pilava iz Perovića, ili Velije Čorba iz Šadića.
Svaki se put, u posljednjim odlascima u dolinu rijeke Sutjeske, uvjerim kako je vrijeme u zavičaju 1992. godine raspolovljeno krvavim nožem na dva nikad sastavljiva dijela. Svi smo mi iz doline rijeke Sutjeske, koji se, kao, osjećamo još živima, postali hodajuća groblja, ili, pak, odavno ležimo u nečijem sjećanju kao u još nezaboravljenu mezarju!
Ovo je, međutim, 2017. godina. Ispred mene, među bijelim bašlucima, položeni su šehidi, bosanski šehidi, tako ih doživljavamo i trudimo se da ih tako doživljavamo, živjeli su, na selu, sasvim običnim seoskim životom i, vjerujem, nisu baš znali šta su to šehidi i ko su šehidi u muslimanskoj tradiciji, bili su mladi, samo je Smajo Glibo tek zašao u četrdesete, pa su, s drugim mladim šadićkim domaćinima, bili budućnost ovoga kraja. Hasib Puteš je bio moj vršnjak, Ibro mlađi osam godina, Smajo se volio družiti s mlađima od sebe, svi bismo u ljetnjim danima živo osjetili kako rijeka Sutjeska postaje ušćem nadošlim mladim energijama i sve odjednom postaje naše dokle god dopiru pogledi i čula... Na Jačištima ili Livadama igralo bi se klisa i pale, ili fudbala, dok sve uokolo ne zacrni a oči ne pobijele. A kad bih, u onim osamdesetim godinama prošloga stoljeća, dolazio u zavičaj, zaticao sam ih i u redovnim težačkim poslovima i u onim veselotugaljivim hedonističkim zanesenostima kad se, preda mnom, kao svršenikom Medrese, znaju posramiti poput djevojčica, i ja bih uvijek nastojao okrenuti priču na drugu stranu, da njima ne bude neprijatno što su “malo popili”, duboko osjećajući da je njihova blizina s Bogom mnogo iskrenija i intenzivnija od mnogih koji se ubiše zaposjesti prve safove u džamijama, od mnogih koji su pobjegli u neka daleka inostranstva kad je sa sviju strana ubijana zemlja Bosna.
Bijaše sunčan dan kad su u džamijskom haremu iskopani mezari za njihove sabrane posmrtne ostatke. Bilo je to dvije hiljade i neke godine. Na dženazu je došlo dosta i nas iz Sarajeva, Zenice, i iz raznih naših inozemstava. Među rodbinom i komšijama, svojom se pokretljivošću isticao Bajro Smajlović, Aćimov otac. Neko je glasno nešto prokomentirao, a Bajro se oslonio na svoju zdravu nogu i viknuo kako je tu njegov sin, nek se glasno ne priča, ovo je dženaza šehidima, mora se to znati, i žignulo me dok sam gledao u Bajra, nikad ga ranije nisam čuo da je na nekoga poviknuo, bijaše u njegovu istupu neke žalostive ponositosti, od sina Asima nađena je samo lobanja. Ibrov sin Admir trudio se biti potpuno sabran, nije ni stigao potpunije upamtiti i osjetiti svoga oca, pitao sam se koje mu i kakve slike prolaze kroz glavu. Ne mogu se sjetiti ko je sve bio na dženazi, znam da mi je poigravala jabučica u grlu i zasljepljivale oči od nadošlih slika dok sam, uz mezare, učio neku od sura. Ne znam ko je šta prigodno govorio. Siguran sam da ne postoje riječi ni rečenice u koje bi se mogle utisnuti nadošle emocije i misli. Šehidsko mezarje ostalo je svjedočiti na svoj vlastiti, grobljanski način.
Više puta sam se pitao šta nama uistinu znače šehidska mezarja. Šta nama, preživjelimā, znače naši bosanski šehidi? Tekuća politika znala se često ogriješiti o šehidske porodice stranačkim/partijskim “ideologizacijama” i jeftinim politikantskim “upotrebama”. Pa i kad se, drugog dana Ramazanskog bajrama, koji je službeno prihvaćen i kao Dan šehida, uče Fatihe, ili “polaže cvijeće”, prvenstveno sudjeluju, pred televizijskim kamerama, dakako, ljudi iz politike, iz ove ili one političke stranke, s obzirom da, za medije i javnost, samo na taj način vijest postaje vijest i šehidi se, kao, trajnije zadržavaju u nacionalnoj memoriji. Ali to su već traumatična pitanja ove i ovakve, surove bosanske tranzicije, ne bih u ovome sjećanju o tome... Ostaje nam da znamo kako je najsuštinskija istina da su bol i tuga uvijek pojedinačni, uvijek lični, uvijek moji.
Često, i kad sam u Sarajevu, odem do šehidskog mezarja u haremu džamije u Šadićima. I proučim Fatihu. Rahmet njihovim hrabrim i plemenitim dušama!
Prevodilačke radionice
Prije više od hiljadu godina, u vrijeme zlatnog doba islamske civilizacije, muslimanski državnici i naučnici plaćali su velike iznose novca prevoditeljima koji su poznavali grčki, sirijski i arapski jezik da izrade prijevode na arapski grčkih filozofskih i medicinskih djela za privatnu upotrebu. Ti prevoditelji najčešće nisu bili muslimani. Najpoznatiji prevoditelj tog razdoblja bio je Hunayn ibn Ishāq (873/877.), kršćanski liječnik iz jugoistočnog Iraka. Njegova prevodilačka radionica, koja je uključivala članove porodice i druge stručne prevoditelje, proizvela je precizne arapske verzije Galenovih, Aristotelovih i Platonovih zapisa. Hunayn je često radio direktno iz grčkih rukopisa koji su nabavljeni iz susjednog bizantskog carstva. Ukoliko ne bi imao grčki rukopis, Hunayn je koristio starije sirijske prijevode Sergija Reshaina kako bi izradio vlastite arapske verzije. Međutim, u slijedećih 400 godina kršćanski vladari i svećenici u dijelovima Evrope koji su imali jače kontakte s muslimanima, poput Sicilije i Španjolske, spoznaju važnost antičkih djela te finansiraju prevođenje arapskih verzija Aristotela, Galena i drugih grčkih autora na latinski. Tokom 12. i 13. stoljeća, Toledo u Španiji je postao poznat kao arapsko-latinski prevodilački centar, dijelom zbog toga što se u njemu nalazilo nekoliko biblioteka s bogatim zbirkama arapskih rukopisa.
Istraživači vjeruju da su možda pronašli skriveni grob svetog Nikole
Prema izjavama lokalnih zvaničnika, nedavno skeniranje zemlje ispod crkve sv. Nikole u turskoj pokrajini Antalija otkrilo je prazan prostor ispod zemlje što bi mogla biti tajna grobnica. Oni smatraju da grobnica vjerovatno pripada popularnom kršćanskom svecu koji je inspirirao nastanak legendarnog lika Djeda Mraza, prenosi Hurriyet Daily. Do otkrića se došlo pomoću posebnog radara koji prodire ispod zemlje, a potaknuto je lokalnim legendama da je tu sahranjen sveti Nikola za koga se zna da je rođen u obližnjem gradu Demre, ranije poznat tom kao Myra. Cemil Karabayram, načelnik Uprave za spomenike Antalije, izrazio je velike nade za ono što može biti tamo. „Vjerujemo da je grobnica neoštečena, ali vrlo je teško doći do nje jer je prekrivena kamenim podom na kojem je izrađen jako vrijedan mozaik“, izjavio je Karabayram turskim novinama. Očekuje se da će iskopavanje grobnice potrajati jer arheolozi trebaju oprezno oslobađati i ukloniti jednu po jednu pločicu mozaika.
Islamski svijet lije suze zbog Trumpove odluke da prizna Jerusalem kao glavni grad Izraela. Međutim, šta se tom odlukom promijenilo – ništa. Prije ravno 100 godina, 9. decembra 1917. godine, Britanci su zauzeli Jerusalem. Pedeset godina kasnije, 7. juna 1967. godine, grad je okupirao Izrael. Tada je u gradu Izrael uspostavio sjedišta glavnih državnih institucija kao što su predsjednička palača, premijerski ured, visoki sud i zgradu vlade. Ne poštujući odluke međunarodnog prava Izrael već 50 godina de facto koristi Jerusalem kao glavni grad. Odlukom iz 1980. godine Jerusalem je proglašen „vječnim glavnim gradom Izraela“. Međutim, nijedna zemlja nije priznala ove nezakonite odluke Izraela, međunarodna zajednica je sve poteze Izraela smatrala potpuno nelegitimnim. Ali, Izrael je, ne obazirući se na međunarodnu zajednicu, nastavio svoju politiku tako što je namjerno i na silu gradeći nova jevrejska naselja uništavao nacionalnu strukturu grada. Mnogi sad govore da je Trumpova odluka legalizacija nezakonite politike Izraela. Međutim, u stvari, otvara se prostor za pitanje da li će Trumpovim priznanjem Jerusalema kao glavnog grada Amerika ozakoniti izraelsku politiku ili će Izrael sada potpuno otvoreno pokazati da je Amerika temelj te nezakonite politike.
(Dio analize istanbulskog profesora dr. Bore Bayraktara objavljene na portalu Anadolu Ajans)
Prirodni antibiotici koje imamo u svome domu
Prirodni antibiotici se uzimaju preventivno. Čine naš organizam otpornijim i pomažu da, kada ipak dođe do razbolijevanja, lakše prebolujemo, a simptomi bolesti budu slabije izraženi. Nekoliko antibiotika ima skoro svaki dom, nadohvat su nam ruke, jedino je potrebno da ih uvrstimo u svoju svakodnevicu. Neki od njih su: đumbir, med, crveni i bijeli luk, svježi listovi mente, sirće, cimet i karanfilčić. Nabrojane namirnice su antibiotici, antivirotici, a postižu i čitav niz drugih blagotvornih učinaka za organizam. Budite kreativni i napravite svoj imuno miks sa nekim od pomenutih sastojaka.
Mnogostruke koristi lovorovog lista
Lovorov list se najčešće koristi kao začin u slanim jelima. Kao dodatak jelu, podstiče lučenje želučanih sokova i poboljšava probavu, daje prijatan miris i ukus. Pored svog značaja u kulinarstvu lovor je veoma cijenjen kao kozmetički dodatak. Ulazi u sastav krema za njegu kože lica i ruku, kao sastojak šampona protiv pojave perhuti, opadanja kose kao i za pospješivanje njenog rasta, ali i kao sastojak gelova za zaštitu odjeće od moljaca.
Ljekovita svojstva lovora su, također, vrijedna pomena pa ćemo navesti da je čaj od lovorovog lista veoma efikasan u preveniranju prehlade i gripe, olakšava kašalj, ublažava glavobolju i migrenu, opušta zgrčene mišiće, smiruje bolne vene i utječe na popravljanje raspoloženja.
Gripu treba ‘preležati’
Svakodnevica, rutina, poslovne obaveze, jednostavno nestrpljivost najčešći su uzročnici dugotrajnog bolovanja gripe. Gripa ili influenca je virusna bolest koja izaziva osjećaj potpune klonulosti, a karakterišu je bolovi u mišićima, otežano disanje, kašalj i povišena temperatura. Kako se radi o virusnom oboljenju tu antibiotici neće pomoći, te ćemo koristiti lijekove koji liječe i ublažavaju popratne simptome, obilje toplih napitaka koji će podstaći preznojavanje ( i na taj način izbacivanje toksina iz organizma) i olakšati razrjeđivanje sluzi u plućima i ždrijelu. Međutim, sve nabrojano malo vrijedi ukoliko mi odlučimo da gripu prebolujemo bez mirovanja. Raznorazni izgovori poput ‘moram na posao’ ili ‘mogu ja ustati’ često su razlozi da ne prebolimo potpuno bolest, simptomi traju duže i gripa se povrati u toku godine sa prvim padom imuniteta, pri tome crpimo i posljednje atome snage koja nam je prijeko potrebna za ozdravljenje. Idealno bi bilo preležati četiri dana u izolovanoj prostoriji koju ćete redovno provjetravati i koja neće biti pretjerano zagrijana. Umjesto platnenih maramica koristite papirne koje ćete odmah baciti. Ne primajte posjete i izbjegavajte da izlazite u društvo, kako biste suzbili širenje virusa. Redovno sapunom perite lice i ruke, a područje oko nosa mažite kremom koja će ublažiti crvenilo i bol. Ne pretjerujte sa hranom, umjesto toga konzumirajte što više napitaka, a topla pileća supa će biti najbolji izbor. Uzmite vremena za sebe, gripa se mora preležati kako biste potpuno ozdravili i ojačali.
Džemat Ljubljana obilježio značajan jubilej
U četvrtak, 30. 11. 2017. godine u dvorani Španski borci u Ljubljani, održana je svečana akademija pod nazivom ‚‘Pedeseta godišnjica obnove rada džemata Ljubljana i 10. godišnjica vakufskog objekta u Pržanu.‘‘
Svečanoj akademiji, koja je organizirana na simboličan dan - u predvečerje 12. rebiu-l-evvela 1439. H.g. i 1. decembra 2007. god., kada je zvanično otpočela realizacija (kupovina) vakufskog objekta u Pržanu, prisustvovao je muftija prof. dr. Nedžad Grabus, predsjednik Sabora IZ-e u R. Sloveniji Eldin Velagić, zamjenik muftije Ibrahim-ef. Malanović, generalni sekretar IZ-e u R. Sloveniji mr. Nevzet Porić, imami Ifet-ef. Suljić, Sead-ef. Karišik, Munzir-ef. Čelenka, Samir-ef. Jusić, Nazif-ef. Topuz, Nijaz-ef. Salkić, Fahrudin-ef. Smajić, Mustafa-ef. Gavranović, Zinaid-ef. Mahmutagić, mr. Hamza-ef. Muratspahić, Adnan-ef. Merdanović, Bilal-ef. Efendić, Zikrija-ef. Hodžić, Šaban-ef. Kazimoski, predsjednici izvršnih odbora IZ-e u R. Sloveniji, bivši imami u džematu Ljubljana Ishak-ef. Alešević i mr. Sifet-ef. Suljić, muallime džemata Ljubljana Ela Porić i Izudina Karišik, te brojni članovi i aktivisti džemata Ljubljana. Na početku programa prisutnima se obratio hadži Asad Adrović, predsjednik Izvršnog odbora IZ Ljubljana, te istakao da je ovo je posebna godina za džemat Ljubljana, jer govorimo i sabiremo sjećanja o naslijeđu od 50 godina obnove rada Džemata Ljubljana i 10 godina vakufskog objekta u Pržanu, koji je donio novu dimenziju djelovanja džemata.
“Nositi emanet naslijeđa čestitih ljudi koji su u proteklih 50 godina svojim životima potvrdili odanost vjeri i Zajednici je velika odgovornost i na ovoj svečanosti želimo poslati jasnu poruku da ćemo se i dalje truditi da naše djelovanje bude odgovorno na tragu dosadašnjeg, te da ćemo čuvati Islamsku zajednicu i džemate kao naše najveće vrijednosti,‘‘ kazao je predsjednik Izvršnog odbora IZ Ljubljana Asad Adrović.
Senad-ef. Karišik, imam u Ljubljani od 1. februara 2008. god., iznio je nekoliko svojih zapažanja i podijelio iskustvo o svom imamskom radu:
‚‘Prvo, pripadamo generaciji koja je počašćena i odabrana, jer smo u mogućnosti da ostvarujemo planove, ciljeve i vizije naših prethodnika. Zamislimo kako bi se danas osjećao naprimjer Adil Begović, koji još davnih 50-tih godina ovog stoljeća obnavljao rad džemata u Ljubljani.
Drugo, želim se zahvaliti svima vama što ste učestvovali u svim našim projektima od njegove obnove pa do danas. Sretan sam što sam imao priliku da vas upoznam. Radeći kako sa kolegama, tako i s vama na terenu, shvatio sam da uz trud i pošten rad, te iskren odnos, možemo biti oni koji znaju šta i kako treba raditi, a nakon toga slijedi rezultat.
Treće, smatram važnim što mi večeras, svojim prisustvom, kroz različite generacije, kroz prisustvo naših imama koji su sijali sjeme vjere u džematu Ljubljana, svjedočimo kontinuiranom radu i prosperitetu ovog džemata, kontinuiranom tumačenju naše vjere koja je u skladu i kontekstu vremena i uvjeta u kojima živimo,‘‘ kazao je Senad-ef. Karišik.
Hfz. Špendi-ef. Fidani, imam u Ljubljani od 1. februara 2011. god., istakao je da se danas nalazimo pred realizacijom najvećeg dugogodišnjeg cilja Džemata i Zajednice u vertikali djelovanja, a to je izgradnje džamije, kojeg je prva izrazila generacija rahmetli Adila Begovića, a ostvaruje generacija muftije prof. dr. Nedžada Grabusa. Naš opstanak, rekao je, nije više upitan, ali predstoji naše definiranje i pozicioniranje. Efendija Fidani kazao je i ovo:
“Historija nas uči da je na globalnom planu, za čovječanstvo, zadatak uspostave vertikale djelovanja imao Halilullah Ibrahim-pejgamber, alejhiselam, podižući Božiji hram - Kabu, u časnoj Mekki. Međutim, ostvarivanje cilja – u vertikali djelovanja – iziskuje svoju puninu, odnosno, svoju horizontalu koja se ogleda u širini, pa i dubini djelovanja. Poslanstvo i put Habibullaha Muhammed-pejgambera, alejhiselam, označava puninu djelovanja za čovječanstvo. Taj put je obrazac za sve pojedince, zajednice, pa i za građevine koje žele imati naziv Božijeg hrama ili Božije kuće. Zato, buduću strategiju potrebno je usmjeriti u pravcu horizontalnog djelovanja. Takvo djelovanje je najbolji način za sprječavanje svih vrsta devijacija, zloupotreba i pogrješnog tumačenja vjere. Pedeseta godišnjica obavezuje nas na nastavak odgovornog djelovanja. Vjera, iako je izvor najljepših vrijednosti, u današnjem svijetu ne predstavlja se na taj način. Stoga, ovi značajni jubileji obavezuju nas da djelovanje džemata prilagodimo i postavimo u skladu sa vremenom i potrebama u kojima živimo.‘‘
U okviru programa premijerno je prikazan film ‚‘Iskorak naše generacije, vakuf u Pržanu‘‘, koji je snimljen u produkciji Ureda muftije ljubljanskog. Autori filma su: muftija prof. dr. Nedžad Grabus, Nevzet Porić i Muhamed Halilović. Film je dokumentovano svjedočanstvo o nastanku i razvoju džemata Ljubljana, sa posebnim osvrtom na posljednjih deset godina i kupovinu vakufskog objekta u Pržanu. Zajednička je ocjena da je projekat kupovine vakufskog objekta u Pržanu u jesen 2007. godine dao jedan novi zamah svim aktivnostima u Džematu Ljubljanu čime je omogućen kontinuiran razvoj džemata i unaprjeđenje aktivnosti na vjerskom i obrazovnom planu.
Hor ilahija i kasida ‚‘Alhambra‘‘, predstavio se izvođenjem nekoliko odabranih ilahija i kasida. Hor je osnovan je u decembru 2012. god. sa namjerom da afirmira, izvodi i njeguje islamsku duhovnu muziku. Čine ga djevojke džemata Ljubljana. Ove godine, hor ‚‘Alhambra‘‘ snimio je i prvu ilahiju na slovenskom jeziku, pod nazivom:‘‘Slavil bi Te, Gospodar moj.‘‘
Izvršni odbor džemata Ljubljana dodijelio je zahvalnice za doprinos razvoju džemata Ljubljana istaknutim pojedincima i organizacijama. Zahvalnice su dobili: Sejad Alešević, Elvira Alagić, Fehim i Sadeta Avdić, Hakija Alibašić, Muhamet Sejda Aliriza, Esad Bajrektarević, Hamdija Badić, Jasmin Batić, Elma Bošnjak, Esma i rhm. Muharem Ferizović, Himzo Grapkić, Esad Hutinović, Damir Hutinović, Hasan i Esma Hasanić, Porodica Ibričić, Safet Jakupović, Sejad Kanurić, Nasiha i rahm. Ismet Kanurić, Mehmed Kreštić, Zilhad Kudić, Smail Kudić, Denis Lelić, Fikret Makić, Midhat-ef. Mujkić, Esad i Hazima Mulalić, Esad Mujčić, Nurija Pašić, Ismet Porić, Muzafer Rovčanin, Denis Striković, Mesud Veseli, Ekrem Šabić, Mahir Šabani, Zahid Veladžić, Eldin Velagić, Hidajet Zec, Kasim Zulić, Žensko združenje Zemzem, Hor ilahija i kasida ‚‘Alhambra‘‘, te HD Merhamet Slovenije. Zahvalnice su uručili predsjednik Izvršnog odbora džemata Ljubljana hadži Asad Adrović, te imami Senad-ef. Karišik i hfz. Špendi-ef. Fidani.
Izvršni odbor Džemata Ljubljana uručio je posebnu zahvalnicu muftiji prof. dr. Nedžadu Grabusu i njegovoj supruzi gospođi Sadiki Grabus za doprinos i razvoj Džemata Ljubljana. Na svečanoj akademiji istaknuto je da je muftija prof. dr. Nedžad Grabus prije 11 i po godina preuzeo dužnost muftije ljubljanskog. Bez njega naša Zajednica ne bi bila to što jeste. Muftija prof. dr. Nedžad Grabus, je naš predvodnik u dobru: čovjek ideje i jasne vizije Islamske zajednice u Republici Sloveniji. Osim jasne vizije sa kojom je preporodio IZ-u u kadrovskom, organizacionom i infrastrukturnom smislu i učinio nas ponosnim građanima ove lijepe zemlje, svojim primjerom velikog donatora u svim projektima IZ-e, a posebno za kupovinu vakufskog objekta u Pržanu, pokazao je kako se uspješno vodi IZ-a.
Muftija je u svome obraćanju naglasio važnost očuvanja institucionalnog djelovanja IZ-e kroz razne vjersko-obrazovne projekte te čestitao džematu Ljubljana ovaj iznimno važan jubilej.
Na kraju programa muftija je uručio zahvalnice imamima koji su u proteklom periodu radili u džematu Ljubljana. Zahvalnice su dobili: Ishak-ef. Alešević (imamsku dužnost u Džematu Ljubljana obavljao od 1985. do 1989. godine, a danas je imam u Manhajmu - Njemačka, te nakon 47 godina imamskog rada ove godine odlazi u zasluženu penziju), mr. Nevzet-ef. Porić, (imamsku dužnost u džematu Ljubljana obavljao od 2005. do 2006. godine, a danas je generalni sekretar IZ-e u R. Sloveniji), mr. Sifet-ef. Suljić, (imamsku dužnost u džematu Ljubljana obavljao od 2006. do 2007. godine, a danas je imam Behram-begove džamije u Tuzli). Almir Dizdarević, unuk rahmetli hadži Sulejman-ef. Abdića, posthumno je primio zahvalnicu za rahm. hadži Sulejmana.
Muftija je uručio zahvalnice za doprinos razvoju džemata Ljubljana muallimama: Eli Porić, Izudini Karišik i Sumeji Fidani.
Baština - Konjičko drvorezbarstvo na listi UNESCO-a
Na danas održanom 12. zasjedanju Komiteta za očuvanje nematerijalne kulturne baštine u Južnoj Koreji usvojena je odluka o upisu Konjičkog drvorezbarstva na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva UNESCO-a.
- Upis Konjičkog drvorezbarstva na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine od izuzetnog je značaja za Bosnu i Hercegovinu i kao takav daje podsticaj daljim aktivnostima na očuvanju bogate nematerijalne kulturne baštine naše zemlje, te pokazuje našu snažnu posvećenost implementaciji UNESCO Konvencije iz 2003. godine o očuvanju nematerijalne kulturne baštine - rekao je ovim povodom ministar civilnih poslova Adil Osmanović. Inače, proces nominacije Konjičkog drvorezbarstva započet je još 2014. godine, u saradnji Federalnog ministarstva kulture i sporta i lokalne zajednice u Konjicu koja baštini ovaj element. Konjičko drvorezbarsto je drugi element nematerijalne baštine iz Bosne i Hercegovine koji je, nakon Zmijanjskog veza, uvršten na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
Više...
Irak: Kraj rata protiv ISIL-a
Iračke snage objavile su da je okončan rat protiv ISIL-a. Premijer Hajder al-Abadi rekao je na konferenciji za štampu da su iračke trupe preuzele kompletnu kontrolu iračko-sirijske granice, zone u kojoj su se nalazila posljednja uporišta ISIL-a. Objava kraja rata sa ISIL u Iraku stižu uporedo sa objavom ruske vojske da je uspješno završena misija zadavanja poraza ISIL u Siriji i da je ruski predsjednik Vladimir Putin naredio povlačenje većeg broja vojnika iz Sirije nakon, kako je kazao „poraza ISIL-a“, a što je najavio još u martu protekle godine. Pojasnio je da je sada prioritet rješavanje političkih sukoba u ovoj zemlji. Putin se tokom iznenadne posjete ruskoj vazduhoplovnoj luci Humejmim početkom sedmice sastao sa sirijskim predsjednikom Basaharom al-Assadom i potvrdio da će Rusija zadržati svoju vazduhoplovnu bazu u Humejmimu i mornaričku bazu Tartus, „koje će garantirati stabilnost Siriji u budućnosti“. Ruski predsjednik Vladimir Putin poručio je kako je gotovo sav teritorij Sirije oslobođen, „uključujući i povijesne kršćanske regije“, kao i da će Rusija pomoći u obnovi svetih mjesta u Siriji, ne samo kršćanskih, već i muslimanskih i židovskih. Pritom je istaknuo važnost grupacije koju su formirale kršćanske pravoslavne i katoličke crkve, a cilj ove grupacije je popisati svetišta u Siriji kojima će trebati obnova.
Kino u Saudijskoj Arabiji, bend sa Zapada u Iranu
Kako prenosi Teheran Times njemački bend „Schiller“ održao je u Teheranu pet koncerata, što je prvi nastup jedne grupe sa Zapada u Iranu od Islamske revolucije 1979., prenosi list Tehran Times.
Saudijska Arabija saopćila je da će u javnim kinima biti dopušten rad, a prve filmske projekcije najvjerovatnije će biti prikazane početkom naredne godine.
„Očekujemo da prva kina budu otvorena u martu 2018. godine“, izjavio je ministar kulture i informisanja Awwad bin Saleh Alawwad.
Na vanrednom samitu OIC 13. decembra u Istanbulu 57 lidera muslimanskih zemalja je priznalo Državu Palestinu i Istočni Jeruzalem kao njezin glavni grad, objavile su agencije.
„Proglašavamo Istočni Jerusalem glavnim gradom Palestine i pozivamo druge zemlje da priznaju Palestinu i okupirani Istočni Jeruzalem za njezin glavni grad“, poručili su lideri muslimanskih zemalja u zaključku koji je objavljen nakon samita Organizacije za islamsku saradnju zakazanog nakon
što je američki predsjednik Donald Trump objavio da priznaje odluku iz 1995. godine kojom se Jeruzalem proglašava glavnim gradom Izraela. Lideri OIC su ovu odluku nazvali ništavnom.
„Odbacujemo i čvrsto osuđujemo neodgovornu, nelegalnu i jednostranu odluku predsjednika SAD da prizna Jerusalem kao navodni glavni grad Izraela. Smatramo tu odluku ništavnom i nevažećom“, navodi se u zaključku OIC, te ističe da lideri muslimanskih zemalja smatraju da je ova odluka ujedno i znak povlačenja SAD iz uloge pokrovitelja mirovnog procesa na Bliskom istoku.
Predsjednik Turske Redžep Tajjip Erdogan poručio je u Istanbulu nakon ovog vanrednog samita Organizacije islamske saradnje (OIC) da je čovječanstvo zajedno sa 1,7 milijardi muslimana danas potvrdilo da odbija odluku američke administracije u vezi sa statusom Jerusalema.
„Vjerujem da smo ovim historijskim samitom još jednom pokazali čitavom svijetu, kao i donosiocima odluka, da Jerusalem nije prepušten sam sebi“, kazao je Erdogan i naglasio: “Kao organizacija nikada nećemo napraviti korak nazad od našeg zahtjeva za suverenu i nezavisnu Državu Palestinu, prema granicama iz 1967, sa glavnim gradom Jerusalemom. Očekujemo od američkih vlasti da što prije naprave korak nazad od greške koja je napravljena“, poručio je Erdogan.
„Njegov poziv da cijeli svijet prizna Jerusalem glavnim gradom okupirane Palestine verifikovan u završnoj Deklaraciji samita kojom se donosi odluka o proglašavanju Istočnog Jerusalema prijestonicom Palestine i poziva Generalna skupština UN da to potvrdi.
Ponovno američko priznanje Jerusalema glavnim gradom Izraela (posljednji put SAD je to uradio 1995.) na samitu OIC je nazvano zločinom, a Izrael imenovan kao teroristička država i okupator koji je posijao sjeme zla na Bliskom istoku.
Palestinski predsjednik Mahmud Abbas je rekao da odluka predsjednika Donalda Trumpa predstavlja najveći zločin i flagrantno kršenje međunarodnog prava. „Jerusalem jeste i oduvijek je bio glavni grad Palestine“, rekao je Abbas upozoravajući da SAD raspolaže Jeruzalemom kao da je neki američki grad. „Ovo je prešlo sve granice“, rekao je Abbas i poručio da je neprihvatljivo da Washington učestvuje u bliskoistočnom mirovnom procesu jer je pristran.
Turski predsjednik Redžep Tajjip Erdogan je kazao da je Izrael teroristička država i okupator i odbacio američku odluku ističući da ona nije valjana i da se njome krši međunarodno pravo. „Palestinske teritorije se sve više smanjuju, dok Izraelci svoje proširuju“, upozorio je Erdogan i pozvao muslimane da posjećuju Jeruzalem.
Jordanski kralj Abdullah odbacio je bilo kakav pokušaj izmjene statusa Jeruzalema ili njegovih svetih mjesta, te upozorio da u regiji neće biti mira sve dok se ne riješi izraelsko-palestinski sukob.“Svako nasilje je posljedica neuspješnog nastojanja pronalaska mirnog rješenja palestinskog pitanja“, kazao je jordanski kralj.
Iranski predsjednik Hasan Ruhani je poručio da je Trumpova odluka dokaz da SAD nedostaje bilo kakvo poštovanje prema legitimnim pravima palestinske nacije, da potez SAD pokazuje da nije pošten posrednik niti će ikada biti, kao i da Washington samo želi biti garant cionističkih interesa.
Pozvao je muslimane da prevladaju međusobne razlike, te se ujedine u odbrani prava Palestinaca, a protiv Izraela za koji je rekao da je posijao sjeme nemira u regiji.
Izraelski premijer Benjamin Netanjahu je rakao da nije impresioniran izjavama čelnika muslimanskih zemalja na sastanku OIC.
Hamas je dan poslije samita OIC, 14. decembra kada obilježava svoje osnivanje, pozvao palestinske nacionalne grupe da „zajednički nosimo odgovornost za našu domovinu kroz partnerstvo i dogovore, na temelju zaštite prava i očuvanja temeljnih nacionalnih interesa, te odricanja od svih oblika saradnje i sigurnosne koordinacije sa okupatorom”. Istaknuto je kako uloga palestinske vlasti mora biti u službi naroda i zaštiti njegove sigurnosti, prava i nacionalnih projekata.
„Malezijske oružane snage (ATM) su spremne da obave svoju dužnost prema Jerusalemu. Moramo biti spremni na sve mogućnosti. ATM je uvijek bio spreman, čekamo upute od vrhovnog vođstva. Dovimo da ovaj spor ne dovede do haosa”, izjavio je ministar odbrane Hišammudin Hussein.
Izrael je okupirao arapski Istočni Jeruzalem u vrijeme bliskoistočnog rata 1967. i kasnije pripojio Izraelu, što međunarodna zajednica nikada nije priznala.
Odluka američkog predsjednika da Jeruzalem prizna glavnim izraelskim gradom pokrenula je niz protesta u brojnim muslimanskim zemljama, kao i u Evropi i SAD. Turska upozorava da će odluka povući svijet u sukob bez kraja.
Nove knjige - Žene- sufije
(Sabina Voloder- Strinić: Badžije- pobožne muslimanke )
Prva autorska knjiga novinarke Sabine Voloder-Strinić je zbir novinarsko-istraživačkog rada na temu žene-sufije. Petogodišnji uporni rad koji je obuhvatio 54 knjiške jedinice i 22 sagovornika, bezbroj poučnih razgovora i prikupljanja savjeta i sugestija od eminentnih profesora i alima, zaokružen je u vidu knjige pod naslovom Badžije-pobožne muslimanke. Ovo nesvakidašnje djelo je prvo ovakvog karaktera na bosanskom jeziku koje je obuhvatilo sekvence iz života 121 žene, koje su svoj život posvetile samodricanju i ibadetu protkanom čežnjom za spoznajom i blizinom sa Uzvišenim Stvoriteljem. U svom duhovnom uzdizanju, ove časne žene nisu prestajale biti kćerke, supruge, majke, učiteljice, poslovne žene, umjetnice, književnice, liječnice, komšinice i gazije.
Badžije, kako ova knjiga nosi naslov, koristi se kao tesavvufski termin. Badži kao imenica ženskog roda u jednini znači starija sestra, kada se prevodi sa turskog jezika, mada se ovaj pojam koristio prilikom obraćanja šejhovim suprugama. Derviško obilježje pojma badži kasnije je zaboravljeno i danas ga gotovo niko ne koristi, osim derviša koji pripadaju bektašijskom redu. Autorica je smatrala da je upravo ovaj termin prikladan za naziv knjige, kako bi se otrgnule od zaborava pobožne muslimanke iz čijih života se može izvući snažna pouka. Žene koje su svoj život posvetile robovanju Allahu, dž.š., nazivali su još i dervišama, sufijama, a neke od njih koje su dostizale visoke deredže duhovnosti, bile su i šejhe, pa čak i kutbovi.
Knjiga Badžije-pobožne muslimanke nam nudi veoma interesantno, poučno i edukativno putovanje kroz 15 zemalja i 42 grada sa 40 naslova podijeljenih kroz tri poglavlja: Prve generacije pobožnih muslimanki, Pobožne muslimanke iz svijeta i Pobožne muslimanke iz Bosne i Hercegovine.
Pisati o ženama sufijama iza kojih je ostalo vrlo malo pisanih tragova, veoma je oskudno i nezahvalno, prije svega prema čitaocu koji bi želio da dozna pojedinosti iz njihovih života, a zatim i prema ovim divnim, skromnim ženama koje su svoje živote proživjele jednostavno i pobožno čineći hajir. Poslije žena koje su pripadale prvoj generaciji pobožnih muslimanki, a o kojima se manje- više zna, autorica je napravila izbor između više žena sufija i arifa čija su imena ostala nepoznata i sakrivena - žena koje su poput muškaraca svoj život žrtvovale u ime Allaha i čiji je odmjeren i melodičan govor budio uspavana srca mnogobrojnih Božijih robova, poput Rabije Adevijje, Fatime Nišapur, Fatime Kattanije, Merjeme Basri, Muaze Adevijje, Fatime-badži, Nane Esme i mnogih drugih.
U knjizi posebno poglavlje zauzimaju bosanskohercegovačke pobožne žene – sufije, o kojima se do sada nije nikada pisalo. Počevši od badži-kaduna u Sarajevu, šejhe Hemzade, šejhovica, hafiza, hadži-bula i derviša, knjiga završava zaključkom da se i žene mogu isto kao i muškarci okititi ahlakom Muhammedije, u što ćete se moći i sami uvjeriti čitajući ovu knjigu.