Zbornik radova „Muslimanska porodica – prava i dužnosti“
Važnost porodice je uvijek bila na samom vrhu ljestvice prioriteta svih onih koji su imali pravo i obavezu tumačenja i predstavljanja vjere. Vodeći brigu o tome, Odjel za brak i porodicu pri upravi za vjerske poslove RIJASETA IZ je izdao zbornik radova pod naslovom „Muslimanska porodica – prava i dužnosti“, a taj isti zbornik je 8.decembra promoviran i u Bihaću. Ovaj zbornik je štampan kao stručni priručnik za imame, muallime i koordinatorice za brak, porodicu i ženski aktivizam.
Promotori su bili mr. Nusret-ef. Abdibegović, direktor Uprave za vjerske poslove Rijaseta IZ u BiH, dr. Safija Malkić, stručni saradnik Odjela za brak i porodicu pri Upravi za vjerske poslove Rijaseta IZ, prof. dr. Fuad Sedić, dekan Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću i Mensur-ef. Ćehić, pomoćnik muftije za vjerske poslove i obrazovanje. Moderatorica promocije je bila prof. Šuhra Terzić, koordinatorica Muftijstva bihaćkog u Odjelu za brak i porodicu.
Tokom same promocije akcenat je stavljen na značaj ovakve tematike, pogotovo u vremenu kada se institucija braka i porodice razgrađuje različitim metodama. Naglašena je uloga braka, koja je prema promotorima „džennetska praizvedba“, jer je prvi brak sklopljen u Džennetu dok su Adem, a.s., i njegovu supruga Hava po stvorenju bili u njemu što ustvari znači da je lijep i skladan brak džennet na Ovom svijetu, jer je izvorište braka u Džennetu.
Korespondencija Muhammeda Abduhua i Lava Nikolajeviča Tolstoja historijske činjenice i poruke
1.
Dva slavna savremenika
Muhammed ʻAbduhū (1849-1905), priznati muslimanski reformator i jedan od najvažnijih začetnika islamskog reformizma, i Lav Nikolajevič Tolstoj (1828-1910), vjerovatno najveći književnik svijeta, razmijenili su pisma, bilo je to u aprilu i maju 1904. godine (a moguće da je pisama s obje strane bilo i kasnije). Podatke o ovoj korespondenciji u ovom osvrtu, koji se ovdje donosi u formi prigodne kompilacije, umnogome dugujemo Alexanderu B. Kudelinu i njegovoj studiji o ovoj znamenitoj razmjeni pisama o kojoj je Kudelin dokumentirano pisao u časopisu Manuscripta Orientalia (svezak 15., br. 1., juni 2009) koji izlazi u Petrogradu.
Muhammed ʻAbduhū, vrhovni muftija Egipta u zadnjim godinama XIX. i u prvim godinama XX. stoljeća, pokazivao je zanimanje za evropsku književnost i filozofiju, poznati su njegovi susreti i prijateljstva sa engleskim književnikom i političarem Wilfridom Scawenom Bluntom (1840-1922), zatim Bluntovom ženom Anne (Lady Anne Blunt, 1837-1917), koja je, inače, bila unuka velikog pjesnika Lorda Byrona (1788-1824).
U Engleskoj se Muhammed ʻAbduhū sastao i s filozofom Herbertom Spencerom (1820-1903), a svojevremeno je posjetio i velike evropske biblioteke u Istanbulu, Beču, Berlinu, Parizu, Londonu, Kembridžu itd.
Pretpostavlja se da je za velika djela Lava Tolstoja muftija Muhammed ʻAbduhū saznao kako iz evropskih izvora (ʻAbduhū je dobro govorio francuski), tako i iz samih ranih arapskih prijevoda nekih Tolstojevih djela ili studija o njemu na arapskom jeziku. Ruski orijentalista Ignatij Julijanovič Kračkovski (1883-1951) tvrdi da je 1901. godine Salīm Qubʻayn objavio knjigu “Mezheb Tūlstūy“ (“Tolstojevo učenje“), a isti autor je 1904. godine objavio i djelo “Indžīl Tūlstūy“ (“Evanđelje po Tolstoju“). Oba djela sadrže dionice Tolstojevih rasprava ili tekstova kojima je ustrojstvo dao sam Tolstoj.
Po svemu što se vidi, spomenuti Salīm Qubʻayn s radošću je predstavljao i prevodio djela Lava Nikolajeviča Tolstoja s ruskog na arapski. Prema Alexanderu B. Kudelinu, ovaj Salīm Qubʻayn je s ruskog na arapski preveo i jedan Tolstojev izbor izreka ili hadīsa Muhammeda, a.s., pod naslovom Hikam al-Nabī Muhammad li al-faylasūf Tūlstūy wa tāʼifa muhtāra min ārāʼi wa taʻlīm al-faylasūf al-rūsī aš-šahīr (“Mudre izreke vjerovjesnika Muhammeda od filozofa Tolstoja i odabrani dio iz pogleda i učenja poznatog ruskog filozofa“ - djelo je objavljeno u Kairu, bez godine izdanja).
Stoljeće i po od osnivanja (1867-2017) Cazinske medrese
Medresa, „Džemaludin-ef. Čaušević“ u Cazinu ove godine slavi veliki jubilej, sto pedesetu godišnjicu od osnivanja i izgradnje prvog medresantskog objekta. Iako je kroz navedeni period njen rad bio prekinut punih 75 godina, po godini osnivanja Cazinska medresa danas predstavlja najstariju odgojno-obrazovnu ustanovu u Cazinskoj krajini. Povijest rada medrese mogao bi se podijeliti na dva perioda, prvi od osnivanja 1867. pa do gašenja 1920., te od obnavljanja 1993. godine sve do današnjih dana. Kroz svo vrijeme postojanja i rada, a posebno u prvom periodu medresa je imala nemjerljivu odgojno-obrazovnu i društvenu ulogu za muslimansko stanovništvo Cazina i okoline. Od osnivanja do danas nastava se odvijala u tri objekta, a treći po redu izgrađeni objekat u kojem je medresa smještena od 2004. godine predstavlja reprezentativnu zgradu koja svojom ljepotom i prostornom kompozicijom bez sumnje predstavlja jedan od simbola Cazina i Cazinske krajine.
Izgradnja i rad prve i druge medrese
Na molbu zastupnika cazinskog kraja u Vilajetskoj skupštini, Vilajetska vlada je 1867. godine podigla Medresu u Cazinu. Za prvog muderrisa izabran je Mustafa Sidki Čišić iz Mostara koji je radio sve do 1881. godine. Objekat „stare drvene medrese“ kako su je u narodu kasnije nazvali, imao je 16 soba za stanovanje učenika i održavanje predavanja. Ta, prva medresa je zapaljena od strane austro-ugarske vojske, navodno jer se iz nje pružao otpor austrougarskoj okupaciji. Na njenom mjestu prilozima krajiškog stanovništva 1890. godine podignuta je nova medresa, koja je jedna od najljepših zgrada u Cazinu i jedina medresa u Unsko-sanskom kantonu iz tog perioda čija je zgrada sačuvana do danas. U njenom sastavu nalazi se i medresanska džamija s munarom i šerefom, te šadrvan i hamam. Inicijativu za njenu gradnju vodio je muderris i hafiz Jusuf ef. Hušidić iz Podzvizda kod Velike Kladuše, koji je u medresi službovao od 1883. do 1894. godine. Pored hafiza Hušidića u medresi su prije njenog ukidanja radili i hadži Bekir ef. Kurtagić iz Kulen-Vakufa (1895-1898), zatim Sejfullah ef. Proho iz Konjica (1898-1908), te Abdulah Zuhdi ef. Sofić iz Gornjeg Vakufa (1908-1920).
U prvoj deceniji dvadesetog stoljeća medresa u Cazinu je bila jedna od najkvalitetnijih u to vrijeme, kako se to vidi iz izvještaja hafiza Šaćira ef. Pandže iz 1908. godine. Imala je četiri odjeljenja, a godišnje ju je pohađalo između 35 i 55 učenika. Medresu su upisivali učenici sa završenim mektebom i osnovnom školom. U sklopu škole bio je i internat u kojem su se učenici sami hranili. Medresa nije imala nikakvog vakufa. Za sva veća ulaganja prikupljali su se dobrovoljni prilozi od stanovništva cazinskog i okolnih kotara. Ranije, u osmansko doba medresa se izdržavala poreznim prihodima. Od vremena austrougarske okupacije pa sve do 1910. godine troškove plaća muderrisa finasiralo je Općinsko poglavarstvo Cazin, nakon čega je odbilo dalje finasiranje, pod izgovorom pada prometa stokom od kojeg je Općina imala najveće prihode.
Pored dotadašnje nastave koja je izvođena po staroj metodi sa isključivo vjerskim predmetima, od 1898. godine u završnom razredu je uveden predmet Porodično i nasljedno pravo muslimana. Uvidom u arhivu jednog od učenika koji je osmi razred završio 1920. godine vidljivo je da su učenici na završnom ispitu polagali slijedeće predmete: Učenje Kur΄ana, Nauka o vjeri, Arapska gramatika, Arapska sintaksa, Krasnopis i Pravopis.
U toku 1915. i 1916. godine nastava u medresi nije se održavala, zbog prisustva izbjeglica koje su u njoj jedno vrijeme bile smještene, ali i zbog oštećenja koje je sanirano tek u 1917. godini. Iako je medresa krenula sa radom stanje je u naredne tri godine bilo sve teže i teže. Učenici nisu mogli nabaviti udžbenike, što se neko vrijeme prevazilazilo pozajmljivanjem iz Gradske kiraethane. Borba za održivost medrese vođena je od strane uprave, na način obraćanja svim imamatima u srezu sa molbama za prikupljanje hrane. Mještanima je sugerisano da ramazanske vitre dotiraju učenicima kako bi mogli nastaviti školovanje, te kako bi se od navedenih sredstava mogli „obući, obuti i prehraniti“. Nažalost, bez obzira na velike napore uprave ali i okolnog stanovništva da medresa opstane, politička i ekonomska kriza su predstavljali daleko veći uteg njenom opstanku, tako da je medresa prestala sa radom 1920. godine. Među običnim narodom se dugo vremena ispoljavao žal zbog zatvaranja medrese, čija bi se sudbina iz današnjeg ugla u dobroj mjeri mogla poistovijetiti sa sudbinom koja je zadesila Cazinsku krajinu u toku 20. stoljeća.
Obnova rada Cazinske medrese 1993. godine
Nakon 73 godine prekida, u jeku proteklog rata, obnovljen je rad Cazinske medrese. Objekat medrese koji je nasilno uzurpiran od strane komunističke vlasti 1945. godine, nakon renoviranja svečano je otvoren 8. septembra 1993. godine. Medresa je počela sa radom u petak, 10. septembra 1993. godine. U svom sastavu je imala četiri odjeljenja. Među tri odjeljenja prvih razreda jedno su činile djevojke, dok je drugi razred imao samo jedno muško odjeljenje. Voljom Inicijativnog odbora a uz podršku i blagonaklonost velikog broja javnih i istaknutih ličnosti medresa je dobila ime po najpoznatijem krajiškom alimu i nekadašnjem reisu-l-ulemi Džemaluddinu ef. Čauševiću. Od tada do danas Cazinska medresa je bila i ostala jedina medresa na području Bihaćkog muftijstva, koja svojim radom i djelovanjem pokriva potrebe za ovom vrstom školovanja za oko 300.000 stanovnika Unsko-sanskog kantona, ali i šireg prostora koji teritorijalno pripada Bihaćkom muftijstvu.
Na petogodišnjicu obnove rada medrese na obližnjem brežuljku krenulo se sa izgradnjom nove i prostranije zgrade. Šest godina kasnije završen je i službeno otvoren novi objekat, čime su u znatnoj mjeri unaprijeđeni materijalni uvjeti za školovanje narednih generacija. Do danas, u nekoliko navrata kompleks Cazinske medrese je obogaćivan novim sadržajima, poput sportske dvorane, laboratorija za biologiju, hemiju i fiziku, te vlastitog arhiva koji je oformljen 2017. godine. U toku je završna faza izgradnje zatvorenog bazena za muškarce i žene. U izgradnju i dogradnju kompleksa nove medrese do sada je uloženo preko 5 miliona konvertibilnih maraka.
U nekoliko zadnjih godina uprava medrese je pokrenula aktivnosti na sijanju žitarica, te sadnje voća i povrća na vakufskoj zemlji u vlasništvu medrese. Više je primjera pomaganja socijalno-ugroženih porodica iz kojih dolaze neki od siromašnih učenika. Saradnja sa medresama u Bosni i Hercegovini i regionu je proširena i na Tursku gdje su izvršena dva bratimljenja, sa „Fatih medresom“ i Medresom „Recep Tayyip Erdogan“ iz Istanbula. Također, u prostorijama Cazinske medrese već godinama nastavu izvodi područno odjeljenje Umjetničke škole iz Bihaća koje pohađa preko 50 učenika.
Školovanje traje četiri godine, a nastava se izvodi po planu i programu u koji je uključeno 28 predmeta. Škola je priznata od strane Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Unsko-sanskog kantona i Rijaseta Islamske zajednice BiH. Svo vrijeme postoje zasebna odjeljenja za momke i za djevojke. Svake godine medresu upisuje oko 100 učenika i 100 učenica, koji u sklopu medrese posjeduju smještaj i hranu. Pored redovnih školskih aktivnosti učenici imaju mogućnost da se uključe u školu sporta i novinarsku sekciju. Svršenici medrese imaju mogućnost upisa na sve fakultete u Bosni i Hercegovini, ali i šire. Izvanredni rezultati ove ustanove u protekle dvije decenije potvrdili su opravdanost obnavljanja rada i djelovanja Cazinske medrese.
Mustafa Hilmi-ef. Hadžiomerović, prvi reisu-l-ulema
Mustafa Hilmi ef. Hadžiomerović rođen je u Kulen Vakufu 1816. godine. Ocu mu je bilo ime Omer, pa je Mustafa-ef. na osnovu titule i imena oca prozvan Hadžiomerović. Početno mektepsko obrazovanje završio je u rodnom mjestu pred muallimom Husein-efendijom. Nastavio je školovanje u medresama; kratko u Prijedoru, a kasnije u Sarajevu u Hanikahu Kuršumlija medrese gdje je slušao predavanja pred muderrisom i šejhom Muhammed-efendijom Kučukom. Osim redovne nastave slušao je i kućna predavanja sarajevskog muftije Muhammed Šakir-efendije Muidovića zatim kadije i muderrisa Muhammed-efendije Telalagića (Gore). Godine 1833. otišao je u Istanbul i upisao se u Hakim Čelebi medresu u kojoj su muderrisku službu obavljali poznati muderrisi Vidinlija i Denizlija. Nakon petnaest godina provedenih na školovanju u Istanbulu, za što je uredno dobio idžazet, vratio se u Sarajevo 1852. godine i prihvatio ponudu na upražnjeno mjesto muderrisa Gazi Husrev-begove medrese, koje je do preseljenja na Ahiret držao njegov bivši učitelj Mehmed-efendija Kučuk. Na ovoj dužnosti je ostao do 1888. godine. Uporedo s muderriskom službom bio je i imam Arebi-atik žamije u Sarajevu. Do penzionisanja držao je u Hanikahu predavanja iz hadisa prevodeći Sahihul-buhari. Smjenom Muhamed Šakir-efendije Muidovića 1856. godine ostalo je upražnjeno mjesto sarajevskog muftije. Mustafa Hilmi-efendija se već bio istakao na mjestu muderrisa u Kuršumliji medresi i skrenuo pažnju na sebe posebno dobrim poznavanjem šerijatskog prava. Prihvatio je ponuđeno mjesto sarajevskog muftije i tako naslijedio i svog drugog učitelja iz medresanskih dana. Službu sarajevskog muftije obavljao je skoro četiri decenije, odnosno sve do odlaska u penziju 1893. godine. Kao muftija izdao je veliki broj fetvi, među njima i onu o ekshumaciji grobova i izgradnji na tom mjestu „po vakuf koristonosnih zgrada“. Ništa manje važna nisu i dva raspisa koja je izdao i to za suzbijanje zaraznih bolesti 1881. i protiv upotrebe alkoholnih pića početkom 1844. godine.
Okupacijom Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske monarhije bosanskohercegovački muslimani su se našli u teškoj političkoj, društvenoj i ekonomskoj situaciji. Dobar dio vjerskih prvaka nije bio dorastao izazovima vremena te su, pod različitim izgovorima napustili Bosnu i nastanili muhadžirska naselja od Skoplja, preko Istanbula do Meke i Medine, pravdajući to najčešće vjerskim razlozima. Samo vizionari svoga vremena, angažirani intelektualci, smogli su hrabrosti, snage i mudrosti da u tom periodu vlastitim primjerom i držanjem ukažu na nužnost trezvenog i racionalnog prilagođavanja novonastalim okolnostima. Jedan od njih, ili među prvima i najodlučnijima bio je i Mustafa Hilmi-ef. Hadžiomerović.
Carigradskom konvencijom iz aprila 1879. godine Austrougarska se obavezala da će uređivanje vjerskih poslova muslimana i dalje ostati u nadležnost šejhu-l-islama. Austrougarska je na sve načine nastojala tu vezu prekinuti, te je putem generala Filipovića, komandanta jedinica koje su izvršile okupaciju Bosne i Hercegovine i fra Grge Martića izdejstvovala predstavke i odlazak dvaju delegacija muslimana koje su, tobože, samoinicijativno, i uz potpise 58 njihovih predstavnika priznali krunu Habsburga i izrazili spremnost odvajanja od Mešihata u Istanbulu, kao i želju da izborom vlastitog predstavnika sami uređuju svoje vjerske poslove. Okupaciona vlast je otcjepljenje muslimana Bosne i Hercegovine od carigradskog Mešihata postavila kao „najveći željeni cilj“ s tim da se to izvede tako da „dobrovoljnost“ muslimana u tome dođe do punog izražaja. Kada je osmanska uprava imenovala Ahmeda Šukri-efendiju 18. juna 1880. godine za muftiju u Bosni, Austrougarska je poduzela sve potrebne radnje kako bi spriječila njegov dolazak, u čemu je i uspjela. Da bi preduhitrio namjere Austrougarske, šejhu-l-islam je 9. februara 1882. godine dekretom ovlastio Mustafu Hilmi-efendiju Hadžiomerovića „da sve vjerske stvari i sve šerijatske poslove izviđa i vrši, te da za okružja i kotare sposobne kadije postavlja i imenuje“ ujedno mu povjerivši i Vrhovni šerijatski sud.
S druge strane, Austrougarska je učinila sve kako bi imenovanjem reisu-l-uleme prekinula duhovnu vezu Sarajeva sa Mešihatom u Istanbulu i tako pod svoju upravu stavila, prije svega, vakufske poslove. Mustafa Hilmi-ef. im se učinio najpogodnijom ličnošću za tu poziciju zbog njegovog obrazovanja, nespornog ugleda među muslimanskim masama, a i činjenice da je i od same Porte ovlašten za te poslove, te bi i otpor Istanbula bio manji. Imajući sve navedeno u vidu Austrougarska je carskom odlukom od 17. oktobra 1882. godine imenovala Mustafu Hilmi-efendiju Hadžiomerovića za prvog reisu-l-ulemu Bosne i Hercegovine i četvoricu članova Ulema medžlisa. Svečano ustoličenje prvog reisu-l-uleme obavljeno je 15. decembra 1882. godine u velikoj Sali u Konaku. Na ovaj način Bošnjaci su uspostavili vlastitu Islamsku zajednicu neovisnu od šejhu-l-islama u Istanbulu.
Na svim poslovima koje je obavljao Mustafa Hilmi-efendija se potvrdio kao veoma obrazovan čovjek, vizionar, koji nije žalio sebe u realizaciji zadanih ciljeva. Bio je član Prosvjetne komisije formirane 1869. godine sa zadatkom da provodi reforme u prosvjeti i vrši nadzor nad školama i bibliotekama. Zalagao se za evidenciju i nadzor nad vakufima, reformu muslimanskog školstva, obrazovanje žena, savremenu interpretaciju šerijatskih propisa, te prosvjećivanje širokih masa na bosanskom jeziku. Kao rezultat tih reformi, uređene evidencije vakufā i njihovih poslovanja stvorile su se materijalne pretpostavke za otvaranje novih obrazovnih institucija (Sarajevska ruždija 1884; Šeriatsko sudačka škola 1887; Muslimanska čitaonica - Kiraethana, Darul-muallimin), štampanje udžbenika i literature na bosanskom jeziku latiničnim pismom (Risale-i ahlak) i izdavanje listova (Vatan).
Na položaju reisu-l-uleme ostao je do 1893. kada je podnio ostavku i otišao u zasluženu penziju. U penziji nije dugo uživao. Umro je u nedjelju 10. februara 1895. godine, a sutradan, 11. februara, uz prisustvo „mnoštva odličnika svake vjere i toliko svijeta koliko se u Sarajevu “ovakvom zgodom još nije vidjelo”, klanjana mu je dženaza pred Begovom džamijom. Ukopan je na mezaristanu na Grlića brdu. Tarih uklesan na uzglavnom nišanu spjevao mu je Muhamed Enveri Kadić.
Fotogalerija - Selam Poslaniče, a.s., iz Bosne i Hercegovine
U svim medžlisima, ali i džematima, upriličene su različite aktivnosti u povodu 12. rebiu-l-evvela
U svim medžlisima, ali i džematima, upriličene su različite aktivnosti u povodu 12. rebiu-l-evvela
Aktiv žena “Asr” posjetio muslimane u Makedoniji
BUGOJNO - Članice Aktiva žena Medžlisa Bugojno „Asr“ posjetile su vjerske znamenitosti u Makedoniji. “U Makedoniji polovinu, a možda i više od polovine, stanovništva čine muslimani“, kazao je glavni imam Medžlisa Bugojno Vehid-ef. Arnaut, koji je bio vođa puta na ovoj ekskurziji. Do sada su članice udruženja posjetile Distrikt Brčko, Muftijstvo tuzlansko, Zagreb, Grac i Sandžak.
Omladinski centar Medžlisa Janja - Mjesto za druženje i edukaciju mladih u Janji
Omladinski centar u Janji renovirali su i opremili Muftijstvo tuzlansko i Medžlis Islamske zajednice Janja
Pored Deždid-džamije u Janji nalazi se zgrada u kojoj je nekada bio mekteb. Nakon što su mektebi u Janji ujedinjeni u prostorijama Atik džamije ovaj prostor bio je neiskorišten. S namjerom da se omladini ovoga grada pokloni prostor koji će biti adekvatno mjesto za njihove aktivnosti objekat je renoviran i opremljen. Tim povodom, 12. rebiu-l-evvela, ozvaničen je početak rada Omladinskog centra Medžlisa Islamske zajednice Janja. Muftija tuzlanski Vahid-ef. Fazlović uputio je mladima čestitke za njihove aktivnosti, a posebno za Omladinski centar koji će od sada biti njihovo mjesto okupljanja i još uspješnijeg djelovanja. Glavni imam Medžlisa IZ-e Janja Omer-ef. Camić ističe kako je rad s mladima važan segment rada ovoga medžlisa. Škola Kur’ana za mlade je jedan od projekata koji veoma uspješno djeluje, a na podučavanju mladih Kur’anu rade muallima Alma Cifrić i Omer-ef. Camić. U Medžlisu Janja veoma uspješno se realizuju programi rada s mladima, ženama, nevladinim organizacijama i socijalni programi, a o čemu brinu koordinatori Mugaja-ef. Cifrić, muallima Azemina Gutić, Omer-ef. Jakubović i Kemal-ef. Gutić. Mujaga-ef. Cifrić, koordinator za rad sa mladima, je istakao da Janja ima veliki potencijal, a mladi koji dolaze na druženja su različitih uzrasta i interesovanja. Zato se rad s mladima na poseban način osmišljava. Mladi u Janji su vrijedni i spremni su da učestvuju u različitim poslovima koji će njima i njihovoj zajednici donijeti dobro. Učestvovali su u opremanju Omladinskog centra, učestvovali su i u poljoprivrednim radovima na zasijanim vakufskim parcelama ovoga medžlisa, organizovali su program povodom Dana državnosti BiH, zajedno su u Bijeljini bodrili nogometnu reprezentaciju BiH – U19 u utakmici protiv Francuske… U ime mladih zahvalila se Vahdina Terzimustafić, kazavši kako mladima mnogo znače zajedniče aktivnosti u Janji, a posebno se raduju svome centru i prostorijama za koje su već osmislili brojne aktivnosti. Ovom prilikom nekoliko savjeta mladima uputio je i kordinator za rad s mladima Muftijstva tuzlanskog hafiz Abdullah Kapo. Omladinski centar u Janji renovirali su i opremili Muftijstvo tuzlansko i Medžlis Islamske zajednice Janja.
Jedan imam, trojica mutevelija i tri džematska odbora
Hafiz Muharem-ef. Šeperović je rođen 1987. godine u Banjoj Luci. Završio je Elči Ibrahim-pašinu medresu u Travniku, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu i Islamski pedagoški fakultet u Bihaću. Od 2008. godine je imam, hatib i muallim Ujedinjenih džemata u Medžlisu IZ Kozarac.
Šta znači naziv Ujedinjeni džemati?
Ujedinjeni džemati je naziv koji je možda i jedinstven u Bosni i Hercegovini, a radi se o ujedinjenju tri džemata u jedan. Taj naziv na području Medžlisa Kozarac postoji još od 2008. godine kada sam na službu došao u džemate Kevljani, Hadžići, Srednji Jakupovići. Rijetkost je naći u današnjem vaktu da se ujedine dva džemata, a kamoli tri. Mi smo uz Allahovu pomoć to uspjeli slogom i jedinstvom među džematlijama. Potreba za ujedinjenjem se javila kod džematilija 2007. godine da sebi obezbijede stalnog imama, kako bi mogli sve potrebe vjerskog života u potpunosti izvršavati. Radi se o tri manja povratnička džemata, koji su teritorijalno povezani. Ujedinjeni džemati posjeduju dvije džamije i jedan mekteb, kao i jednog imama koji obavlja sve vjerske poslove. Svaki džemat posjeduje opremljene gasulhane i odvojene mezarluke. Vjerovatno je rijetkost da neko od imama ima trojicu mutevelija i tri džematska odbora, kao što je slučaj kod mene. Bez obzira na složenost, koja nam se čini na prvi pogled, to su, ipak, džemati koji veoma dobro funkcionišu. Neke od specifičnosti naših džemata jesu i to da imam kada uči ezan u mektebu, isti taj ezan u istom momentu se prenosi i čuje na ostale dvije munare dotičnih džamija. Također, u mjesecu ramazanu teravih-namaz obavljamo po deset noći u svakom džematu, a džematlije iz ostala dva džemata dolaze i obavljaju namaze u džamiji koja je po rasporedu. Džamija u Kevljanima je imala i svečano otvorenje, dok slijedeće godine je zakazano otvorenje naše ljepotice s dvije munare u džematu Hadžići. Mekteb u Srednjim Jakupovićima posjeduje i imamski stan na spratu mekteba.
Koliko utječe politička situacija na povratnike?
Svakako da politička situacija u BiH utiče i na vjerski život nas povratnika u manjem entitetu. Postoji diskriminacija u mnogim segmentima, što sam mogao osjetiti i na vlastitom primjeru. No, bez obzira na sve poteškoće, hrabro i bez imalo straha koračamo dalje. U ratu su nam uništili gotovo sve, ali ono što nisu uspjeli jeste naša lijepa kozaračka zemlja, koju nisu mogli ni ubiti ni odnijeti. Ljubomorno čuvamo svoju grudu.
Postoji trend odlaska džematlija u evropske zemlje i kakvo je brojčano stanje u mektebu?
Veoma mali broj ih je otišao i to pojedinci, dok ostali članovi porodice ostaju kod kuće. Smatram da će trend napuštanja svoje domovine prestati i da će ljudi vidjeti da u ostanku na svome topraku možemo živjeti i izgrađivati bolju i svjetliju budućnost. Što se tiče rada u mektebu, mogu kazati da je broj učenika, koji su upisani u mekteb, gotovo isti već deset godina. Imamo gotovo svake godine novorođene djece, što nas svakako ohrabruje da ova mjesta neće se utišati i u zaborav pasti. Moje viđenje džemata za deset godina jeste da će se njegova struktura svakako izmijeniti, a vjerovatno će se broj džematlija smanjiti. To su činjenice na koje vrlo malo možemo uticati, ali, ipak, u nama postoji duh prema našem zavičaju, koji se neće niti smije ugasiti.
Kakva je uloga iseljeništva u izgradnji džemata?
Uloga iseljeništva u našim džematima je doista velika. Mogu slobodno kazati da veliki broj naših povratničkih džemata ne bi mogao u potpunosti funkcionisati bez naših džematlija u dijaspori. Odazivaju se rado na svaku našu akciju i nije im teško plaćati vazifu na dva mjesta: u iseljeništvu i u svom matičnom džematu. Mislim da samo u Kozarcu džematlije ovako cijene i poštuju svog imama. Svakako da smo i mi imami ponosni na njih što ih imamo, hvala Allahu, tako vrijedne i požrtvovane.
Bosanski Brod - Ljudi, nažalost, i dalje odlaze
Prema popisu iz 1991., u općini Bosanski Brod živjelo je 34.138 stanovnika, od toga 4.140 (12,19%) Bošnjaka. Danas u tri naselja ove općine živi tek oko 500 Bošnjaka.
Na sjevernoj kapiji Bosne, na desnoj obali rijeke Save, nekada davno nastao je Bosanski Brod. U srednjem je vijeku bio u posjedu porodice Beričević, odnosno Berislavić, da bi ga 1536. zauzele Osmanlije. Gotovo dva stoljeća poslije grad je dobio ime Turski Brod. Međutim, 1716. Austrijanci su ga zauzeli i uništili. Odgovor Osmanlija bio je u izgradnji novog čardaka. Bilo je to 1739., a 1780. grad je dobio dobro utvrđenu kulu pod zapovjedništvom age. Brži razvoj grada započeo je 1864. izgradnjom puta Bosanski Brod–Sarajevo. Godinu dana nakon pada BiH pod Austro-Ugarsku izgrađena je ćuprija na Savi, a nedugo poslije, krajem godine, u saobraćaj je puštena uskotračna pruga Bosanski Brod - Sarajevo. Bosanski Brod je tako postao jedno od najvećih željezničkih raskrsnica. Prema popisu iz 1991., u općini Bosanski Brod živjelo je 34.138 stanovnika, od toga 4.140 (12,19%) Bošnjaka. Danas u tri naselja ove općine živi tek oko 500 Bošnjaka.
Hodžići – porodica hafiza
Među starije bošnjačke porodice u Bosanskom Brodu spadali su Hadžizulfići, koji su doselili iz Slavonske Požege, Mujkanovići, došli iz Novog Šehera kod Maglaja, i Hodžići, porijeklom iz Stanić Rijeke kod Doboja. Hodžići su se nešto kasnije naselili u Bosanski Brod. Hafiz Husein ef. Hodžić bio je imam stare bosanskobrodske džamije koja se do 1907. nalazila na mjestu današnje Husein-begove u centru grada. Kad je preselio na Ahiret ukopan je desno od ulaza u džamiju. Zanimljivo je da su i njegovi sinovi Mehmed i Husein su bili hafizi. Stariji Mehmed je bio i gradonačelnik Bosanskog Broda u čije je vrijeme iz kasabe izrastao u grad sa evropskom fizionomijom. Urađen je vodovod, kanalizacija, uvedena rasvjeta. Mlađi brat, hafiz Husein, bio je imam u džamiji i profesor u tamošnjoj medresi koja je s radom prestala 1907. godine. I oni su ukopani do mezara njihovoga oca.
Bošnjaci Bosanskog Broda danas
Bošnjaci Bosanskog Broda bili su prognani iz svojih kuća i sa svojih imanja, a njihove su džamije i kuće bile porušene. Mnogi od njih izbjegli su u Slavonski Brod, na lijevu obalu Save, odakle su mogli, makar i s tugom i čežnjom, gledati u svoj grad i čekati vrijeme da se steknu uslovi za povratak. Kad su se stekli uslovi krenuo je povratak i obnova kuća, te džematske infrastrukture. O Bošnjacima danas u bosanskobrodskoj općini govorili su mi referentni ljudi koji tamo žive i njihovi imami. Hajrudin Mašić, predsjedsjednik Medžlisa Islamske zajednice, kaže: „Ponajviše Bošnjaka živi u Kolibama. Imamo tri džamije. Nalaze se Bosanskom Brodu, Kolibama i u Sijekovcu. Renoviramo poslovnu zgradu MIZ. Dobili smo neka sredstva, srušili raniju devastiranu i sada iz temelja gradimo novu zgradu. Kad je bezbjedonosna situacija u pitanju, bilo je sitnih izgreda. Generalno, dobro je. Narod živi od penzija i poljoprivrede. Što se tiče naših ljudi koji su u dijaspori, ponajviše ih je u skandinavskim zemljama.“
Mr. Admir ef. Blitović, imam u džematu Kolibe i glavni imam Medžlisa, dodaje: „Teritorijalno gledano imamo tri džemata. Dva su aktivna. Na području općine živi između 450 i 500 Bošnjaka od čega je više od polovine u Kolibama, negdje oko 280. U mekteb je upisano 27 djece. Imamo 3 mekteba. Sedin ef. Oruč je u Bosanskom Brodu već 13 godina. Trenutno gradimo vakufski objekat. U završnoj je fazi. U njemu će biti sjedište Medžlisa. Unutar zgrade imat ćemo prostorije za omladinska druženja, sastanke, te stan za imama. Na ovom vakufskom kompleksu bio je i jedan stari mekteb koji je srušen. Planiramo i tu graditi. Prekoputa džamije postojala je medresa koja je s radom prestala 1907. godine. Tu je sada podignuta stambena zgrada. U planu smo vratiti i tu vakufsku parcelu. Posjedujemo i 17 dunuma vakufske zemlje. Od prvog osnovne do četvrtog srednje imamo četrdesetak učenika. Od nula do sedam godina petnaestero je bošnjačke djece. Prošle godine bilo posljednje vjenčanje. Za dvije godine koliko sam ovdje na službi rodilo se tek troje djece. Ljudi, nažalost, i dalje odlaze. S njihovim odlaskom smanjuje se broj djece u školi. Naši se ljudi mahom bave poljoprivredom. U općini imamo savjetnika načelnika i jednog odbornika. U policiji imamo trojicu Bošnjaka.
Bosanskobrodski imami
Medžlis Islamske zajednice Bosanski Brod ima dvojicu mladih i veoma vrijednih imama.
Mr. Admir ef. Blitović rođen je 25. 4. 1989. Kao odličan učenik je završio Osnovnu školu u Maglaju (2004.), te Behram-begovu medresu u Tuzli (2008.). Nakon toga upisuje Fakultet islamskih nauka u Sarajevu na kojem diplomira 2012. godine, da bi 2014. godine upisao i postdiplomski studij na istom fakultetu. Magistarski rad odbranio je na temu Kontekstualiziranje islamske misli u Evropi sa posebnim fokusom na odnos vjere i države. Od 1. januara 2016. godine radi kao imam, hatib i muallim u džematu Kolibe Gornje, MIZ Bosanski Brod, dok je od 1. marta iste godine i na dužnosti glavnog imama MIZ-e Bosanski Brod.
Prvi imam u obnovljenoj Husein-begovoj džamiji je sadašnji imam Sedin ef. Oruč. On je u džemat došao 2004. godine. Oruč je svršenik Elči Ibrahim-pašine medrese i Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću. Uz to što je imam u Husein-begovoj džamiji on je i nastavnik islamske vjeronauke u tamošnjoj osnovnoj školi. U sretnom braku sa suprugom Samihom stekao je sinove: Hamzu, Haruna, Ahmeda i Alija . Svi su rođeni u ovom gradu. Stoga je postao primjerom kako se boriti protiv bijele kuge. Kad govori o imamskoj misiji kolege Admira i sebe, kaže: „Optimistički gledam na vrijeme koje dolazi. Kolega Admir i ja radimo naš posao. Želja nam je da prestane odlazak naroda. To će se desiti kad se ljudima omogući da nađu zaposlenje i tako steknu normalne uslove za život. Ipak, kod kuće je najljepše. U našem radu imamo veliku podršku Muftijstva na čelu sa muftijom dr. Osmanom ef. Kozlićem.“
Nazire se trend stranih investicija
Senad Žepčan je savjetnik načelnika Općine. I on je iz Koliba. Odlično poznaje bosanskobrodske prilike. Svojim objektivom ovjekovječio je mnoge detalje sa obnove infrastrukture, povratničkih kuća, džamija. Na pitanje kako vidi perspektivu života Bošnjaka u gradu na Savi kazao je: „U mjestima uz granicu ljudi se bave i trgovinom. U posljednje vrijeme u Bosanskom Brodu primjećuje se trend stranih investicija tako da se nadamo da će biti više radnih mjesta i da će time situacija biti znatno bolja. Ima slučajeva da ljudi rade i u komšijskom Slavonskom Brodu, a problem im predstavlja usko grlo na samoj granici, jer se zna puno čekati u koloni.“ Osvrnuo se i na život preostale omladine: „ Na kulturnom planu omladina nema puno sadržaja. U Kolibama imamo jednu sevdah radionicu. Pokušavamo da ih naučimo da pjevaju sevdalinke, da sačuvaju svoju tradiciju, baštinu. Bave se sportom. Iz Koliba su potekli fudbaleri Edin Mujčin, bivši bh. reprezentativac, njegov brat Zemir Mujčin, pa Veldin Karić, koji je bio kadetski reprezentativac bivše Jugoslavije, pa reprezentativac Hrvatske.“
Fadil Tipić iz Sijekovca, sekretar Udruženja građana za zaštitu imovinskih i ljudskih prava Bosanski Brod, jedan je od zaljubljenika u zavičaj. Evo dijela njegove priče: „ Živim ovdje u gradu. U Sijekovcu danas stalno živi oko 60 osoba. Mahom su to stariji. Nemamo male djece. Prije rata radio sam u Rafineriji nafte. Nažalost, danas niko od Bošnjaka ne radi u Rafineriji. Po meni je kriva i Vlada Federacije koja, sklapajući poslovne aranžmane s Rafinerijom, nije tražila da i nas zaposle. Nažalost, najviše ljudi se vrati u - kovčezima. Niko od političara više o nama ne vodi brigu. Dođu kad treba glasati za njih.“
Među džematlijama koji su u vrijeme naše posjete prisustvovali mevludskoj svečanosti bila je i Azra Hasanić. Njena priča je glasila: „Rođena sam u Bosanskom Brodu. Moja porodica u ovom gradu živi već više od 200 godina. U izbjeglištvu sam bila u Slavonskom Brodu. Redovna sam džematlijka. Obnovljena džamija i kuća, te povratak na svoje ispunili su mi dušu. Mojoj sreći nije bilo kraja. U penziji sam. Nekada sam radila u ovdašnjem komunalnom preduzeću.“
Musafiri uvijek dobrodošli
I narod koji živi na području bosanskobrodske općine veoma je gostoljubiv. Musafiri su uvijek dobrodošli. Tako je bilo i na mevludskom programu koji se desio petog decembra 2017. kad je Husein-begovu džamiju pohodilo više desetina džematlija sa područja Gradačca, Modriče, Odžaka, Dervente. Budući da je zbog graničnog prijelaza Bosanski Brod postao jedan od frekventnijih gradova, Husein-begova džamija, te džamije u Kolibama i Sijekovcu, putnicima vjernicima pružaju mogućnost da svrate i obave namaske vaktove. I, naravno, ako su u mogućnosti, da materijalno pomognu rad ovog povratničkog medžlisa. Jedan od vaiza na spomenutom mevludu bio je i tuzlanski muftija mr. Vahid ef. Fazlović koji je tom prilikom kazao i ovo: „Vi se ovdje osjećate na svome. Nigdje drugo na zemaljskoj kugli ne biste se ovako osjećali. I oni koji su otišli u Evropu, Ameriku, Australiju jedva čekaju da dođu i da udahnu ovog zraka, bez obzira koliko imaju para, kakve poslove rade. Došli smo ovdje da izrazimo naše poštovanje i priznanje prema vama. Vi ste jedan veliki primjer za vašu braću i sestre, Bošnjake i Bošnjakinje. Želimo vama kao vjernicima, džematlijama odati priznanje. Izražavamo veliki respekt prema muftiji banjalučkom Osmanu ef. Kozliću.“
Prošle godine bosanskobrodski Medžlis posjetio je i reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović. Desilo se to 17. decembra 2016. godine.
U pratnji reisu-l-uleme bili su banjalučki muftija dr. Osman Kozlić, direktor Uprave za finansije Rijaseta Zejnil Rebihić, te šef Kabineta reisu-l-uleme Rifat Fetić. U svom obraćanju džematlijama u Bos. Brodu reisu-l-ulema Husein Kavazović je posebno naglasio važnost džamije i da je ona ogledalo svih džematlija. „Svi mi imamo svoje kuće, ali je džamija zajednička kuća svih nas, svih džematlija. Vjera nas uči da volimo jedni druge, da se držimo zajedno, da čuvamo rodbinske i komšijske odnose. Vjera nas uči da pazimo jedni druge, ali i da budemo dobri prema drugima.“, istakao je reisu-l-ulema.
Bosanskobrodsku općinu, tačnije Kolibe, u aprilu ove godine posjetio je i Edin Ramić, federalni ministar raseljenih osoba i izbjeglica. On je sa svojim saradnicima prisustvovao obilježavanju 25 godina od stradanja Bošnjaka i Hrvata u mjestima Gornje i Donje Kolibe kod Bosanskog Broda. Skupu je prisustvovao i muftija banjalučki dr. Osman ef. Kozlić.
Jedan od sinonima modernog Bosanskog Broda je Rafinerija nafte. Vonj njenog dima ne osjeti domicilno stanovništvo. Nažalost, prema kazivanju mještana, Bošnjaci od Agresije na BiH naovamo ne mogu osjetiti ni miris hljeba zarađenog u njenim pogonima.
U jednom danu dva bratimljenja medžlisa
Peti će decembar 2017. godine u bosanskoj varošici Bosanki Kobaš i bosanskom gradu na sjevernoj kapiji Bosne Bosanskom Brodu ostati posebno zapamćen. U njima se desilo bratimljenje medžlisa sa Banjalučkog i Tuzlanskog muftijstva. Na inicijativu muftije banjalučkog dr. Osmana ef. Kozlića i tuzlanskog muftije mr. Vahida ef. Fazlovića petog je decembra 2017. godine u Bosanskom Kobašu potpisan sporazum o bratimljenju i saradnji između MIZ Bosanski Kobaš i Brčko i u Bosanskom Brodu između MIZ Bosanski Brod i MIZ Gradačac.
Znaju da nisu sami
U Bosanskom Kobašu, uz muftiju banjalučkog dr. Osmana ef. Kozlića i tuzlanskog muftiju mr. Vahida ef. Fazlovića, ovoj su prigodnoj svečanosti prisustvovali predsjednici i glavni imami dvaju medžlisa sa saradnicima. Tom prilikom kratka obraćanja imali su muftija dr. Osman ef. Kozlić i čelnici medžlisa Bosanski Kobaš i Brčko. Istaknuto je da je bratimljenje ova dva medžlisa historijski događaj za Bošnjake ovog posavskog mjesta. Delegacija MIZ Brčko, koju su predvodili mr. Mustafa ef. Gobeljić i Hajrudin Omerović, svojim je domaćinima uručila prigodnu novčanu pomoć. Na tom gestu zahvalio se Mustafa Mujičić, predsjednik MIZ Bosanski Kobaš.Poslije podne namaza u mjesnoj džamiji polaznici islamske pouke priredili su mevludski program, a predavanja su održali muftije dr. Osman ef. Kozlić i mr. Vahid ef. Fazlović. Slovo o džematu kazao je mladi imam i glavni imam MIZ Bosanski Kobaš Fikret ef. Delić.
Više...
Odnos islamskog i međunarodnog prava prema prof. Bassiouniju
Međunarodno humanitarno pravo (IHL), poznato i kao ratno pravo ili pravo oružanih sukoba, je cjelina propisa koji imaju za cilj da ograniče posljedice oružanih sukoba. Ono štiti pojedince koji više ne učestvuju u neprijateljstvima i ograničava sredstva i metode vođenja rata.
Međunarodno pravo ljudskih prava (IHRL) je cjelina propisa međunarodnog prava koja je kreirana za zaštitu ljudskih prava na međunarodnom, regionalnom i domaćem nivou. Njih čine većinom ugovori, sporazumi između država i običajno međunarodno pravo.
Ovim odnosom prof. Bassiouni se bavio na više mjesta u svojim djelima, uključujući i knjigu The Shari’a and Islamic Criminal Justice in Time of War and Peace (Šeriat i islamsko krivično pravosuđe u vrijeme rata i mira), Cambridge University Press, 2014., p. 385.
Autor navodi da je napisao ovu knjigu vođen s pet međusobno povezanih ciljeva (p.16-17):
- Da pokaže da su savremeno međunarodno humanitarno pravo i međunarodno pravo ljudskih prava kao i pravila savremene post-konfliktne i tranzicione pravde kompatibilni sa Šeriatom i islamskom pravnom naukom (fiqh);
- Da upozna muslimane sa Šeriatom i islamskom pravnom naukom (fiqh) o tome šta je zabranjeno (muharram), pokuđeno (makruh) i šta treba biti primijenjeno na sukobe među muslimanima, na sukobe između muslimana i nemuslimana, te šta su njihove pravne obaveze prema Šeriatu i islamskoj pravnoj nauci;
- Da poveća poštivanje međunarodnog humanitarnog prava i međunarodnog prava ljudskih prava;
- Da upozna nemuslimane sa sadržajem Šeriata i islamske pravne nauke pošto nemuslimani postaju sve više važni u oblikovanju budućnosti muslimanskih država;
- Da pobije islamofobe na Zapadu, posebno u SAD, koji diskredituju islam na osnovu užasne prakse nekih muslimana i da na taj način smanji tenzije između zapadne i islamske civilizacije.
Slijedeći ove ciljeve, prof. Bassiouni je detaljno razmatrao odnose islamskog međunarodnog prava i međunarodnog humanitarnog prava. To je vrlo važno, jer se činjenica da je islamska pravna nauka u 8. vijeku imala posebnu granu – siyar - koja se bavila pitanjima odnosa muslimana i nemuslimana u vrijeme mira i rata često zanemaruje u evropocentričkoj literaturi.
Ova grana prava zasnivala se na propisima Kur’ana, Sunneta, te praksi ranih muslimanskih vladara. Prof. Bassiouni je istakao da su jedan od izvora ove grane prava međudržavni ugovori muslimanskih i drugih zemalja koje imaju obavezujuću snagu na temelju principa pacta sunt servanda (ugovori se moraju poštovati) ili “Al-muslimun ‘ala šurutihim”. Na temelju ovog principa, Povelja OUN i drugi ugovori obavezuju muslimanske države.
Prof. Bassiouni je takođe u islamskom pravu identifikovao princip zabrane agresije i princip proporcijalne upotrebe sile. U pogledu zabrana i zaštita prof. Bassiouni navodi: zabranu ubijanja muslimana, zabranu ubijanja djece, zabranu samoubistva, zaštitu vjerskih mjesta, zabranu povrede svetih mjeseci, te zaštitu diplomata. Raspravlja, zatim, koncept džihada i promjene njegovog značenja kroz historiju. Navodi da Šeriat postavlja ograničenja kako u pogledu “prava na rat” (Ius ad bellum) tako i “prava u ratu” (ius in bello).”Pravo na rat” određuje kada se i pod kakvim uslovima može proglasiti rat i ko ima legitimno pravo da to učini. “Pravo u ratu” predstavlja skup pravila koja se moraju poštovati pri vođenju ratnih operacija.
Prof. Bassiouni smatra da je džihad u posljednjih četrdeset godina postao doktrina koja treba da opravda ponašanje onih koji su angažovani u političkom nasilju u namjeri da osiguraju legitimnost njihovih samoproglašenih ciljeva. To se nastojalo postići putem “selektivne teologije” (p. 203).
Prof. Bassiouni nije ostao samo na teoretskom bavljenju odnosa islamskog i međunarodnog prava. Ponudio je, takođe, i analitičku ocjenu sukoba u savremenom dobu u kojima su bile uključene muslimanske zemlje, a koje su trebale da se pridržavaju međunarodnog humanitarnog prava. On je kritikovao popularni narativ da su muslimani suštinski nasilni nudeći kontekst za razumijevanje tih sukoba i mjere da se ponašanja zaraćenih strana dovedu u sklad sa međunarodnim humanitarnim pravom. Takođe, prof. Bassiouni je učestvovao u izradi ili ukazivao na značaj brojnih važnih pravnih dokumenata nastalih u današnjem svijetu. To su: Statut Međunarodnog islamskog suda pravde (1987), Kairska deklaracija o ljudskim pravima u islamu (1990) i Konvencija Organizacije islamske konferencije o borbi protiv međunarodnog terorizma. Naprimjer, u ovom posljednjem dokumentu u preambuli se poziva na “principe tolerantnog islamskog Šeriata koji odbacuje sve forme nasilja i terorizma” uporedo sa “principima međunarodnog prava i poveljom Ujedinjenih nacija i relevantnim rezolucijama “.
Na ovaj način, prof. Bassiouni je želio da pokaže da je islamska pravna kultura u osnovi kompatibilna sa savremenim međunarodnim pravom čijem razvoju je nedvojbeno doprinijela.
Popis stanovništva 2013. - veći procent visokoobrazovanih žena nego muškaraca
Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Odjeljenje društvenih nauka, upriličila je 7. decembra promociju publikacije „Demografske i etničke promjene u Bosni i Hercegovini“. Izdanje je rezultat detaljne naučne studije i analize rezultata popisa u BiH iz 2013. godine koju su uradili članovi i saradnici Odjeljenja društvenih nauka O izdanju su govorili autori: Mirza Emirhafizović, Hasan Zolić (Dobna struktura i reprodukcija stanovništva Bosne i Hercegovine), Ivan Cvitković (Nacionalna i konfesionalna slika Bosne i Hercegovine), Slavo Kukić (Stanovništvo BiH prema materinskom jeziku i spolno-dobnoj strukturi), Zlatiborka Popov-Momčinović (Žensko stanovništvo u BiH kroz prizmu rezultata popisa), Mirko Pejanović (Promjena etničke strukture opština u Bosni i Hercegovini prema popisu stanovništva 2013. godine), Adila Pašalić-Kreso (Obrazovanost stanovništva u Bosni i Hercegovini), Muris Čičić (Popis stanovništva BiH 2013 – analiza podataka o nezaposlenosti) i Braco Kovačević (Poljoprivredno stanovništvo u Bosni i Hercegovini).
BiH među demografski najkritičnijim evropskim zemljama
Na promociji su se mogli čuti podaci o nivou pismenosti u BiH, stanju u obrazovanju, zaposlenosti itd. Prema riječima Mirze Emirhafizovića i Hasana Zolića BiH se rangira među demografski najkritičnije evropske zemlje, a smanjenje broja novih naraštaja ne jenjava. U 2013. godini BiH je prema vrijednosti totalne stope fertiliteta, koji je ispod prosjeka u EU, dostigla najniži nivo - 1,54. Profesor Cvitković je ukazao na podatak da je u 34 općine došlo do povećanja broja Bošnjaka od 1991. godine, a sve se ove općine nalaze na području Federacije. Do smanjenja broja Bošnjaka je došlo u 64 općine. U Foči, Višegradu i Rogatici procent smanjenja je preko 91%. Bošnjakinja je na nivou BiH više 1,95% nego Bošnjaka. U Federaciji od 80 općina aspolutnu većinu Bošnjaci čine u 27, a Hrvati u 10 općina. U manjem entitetu od 62 općine Bošnjaci imaju učešće u stanovništvu od 30 do 40% na području pet općina. Preko 50% Bošnjaka nalazi se u Srebrenici. Na području Federacije živi 70% bošnjačko i 22% hrvatsko stanovništvo, a u manjem entitetu 81,5% srpsko stanovništvo.
Srbi nemaju dileme o maternjem jeziku
Profesor Kukić je u svom radu analizirao starosnu strukturu u BiH, došavši do zaključka da bh. društvo postaje sve starije, s velikim procentom stanovništva starijeg od 65 godina. Prosječna životna starost od 1991. godine porasla je za 5,5 godina. U nekim gradovima prosječna starost stanovnika je iznad 50 godina.
Kukić je govorio i o preklapanju nacionalnog identiteta i jezika, istakavši da je najveće preklapanje kod Srba, iako 77,5% Srba u Federaciji ne smatraju srpski maternjim jezikom. Najmanje preklapanje je kod Hrvata koji u značajnom procentu umjesto hrvatskog koriste i smatraju maternjim bosanski jezik. Najveći relativni udio u ukupnoj strukturi stanovništva maternjim smatra bosanski jezik.
Po obrazovanju u začelju zemalja u regiji
Kada je riječ o obrazovanju, BiH je vidno u začelju zemalja u regiji i prema riječima profesorica Popov-Momčinović i Pašalić-Kreso, bez obzira na aktuelni problem “tržišta“ diploma, BiH još uvijek nema zavidan broj visokoobrazovanih osoba. BiH ima čak 4,9% stanovništva bez ikakvog obrazovanja, a 14,1% nema osnovnu školu. Nepotpuno osnovno obrazovanje ima 9,2%. Općine u Hercegovini imaju daleko manje nepismenih nego općine u Bosni i manje nego što je to u prosjeku u BiH. Najveću stopu nepismenih imaju općine koje istovremeno zaostaju u ekonomskom razvoju.
Kreso je istakla da je nivo obrazovanosti u BiH bio nizak i u vrijeme Jugoslavije, ali javnost nije imala dovoljno informacija niti svijesti o tome. BiH se teško može nadati da će do 2020. povećati stopu visokoobrazovanih za 3-5 postotnih poena. Procent žena bez ikakvog obrazovanja je znatno viši nego muškaraca, kao i u slučaju srednjoškolskog obrazovanja. Međutim, kada je riječ o visokom obrazovanju žene su brojčano nadmašile muškarce, a u nekim sredinama broj žena s visokim obrazovanjem premašuje 1000. Najnižu stopu visokoobrazovanog stanovništva imaju Srednjobosanski kanton i Unsko-sanski. U usporedbi sa zemljama u regionu BiH bi, po broju diploma diplomskog i postdiplomskog studija (BA i MA), mogla da dostigne Crnu Goru i Hrvatsku za desetak godina, ali kada ove zemlje ne bi napredovale. Prema podacima popisa 36,2% stanovništva je kompjuterski pismeno.
Tačni podaci o nezaposlenosti
Kada je riječ o nezaposlenosti profesor Čičić je istakao da je stvaran procenat nezaposlenih 24%, a ne preko 50% kako to navode određeni mediji i pojedinci. Od ukupnog procenta zaposlenih 60% su muškarci. Manji kantoni imaju i najmanju nezaposlenost, a kanton s najvećim procentom nezaposlenosti je Tuzlanski.
Nažalost, na jednog zaposlenog ide 1,76 penzionera. Broj aktivno sposobnih i zaposlenih je znatno veći u Federaciji nego u manjem entitetu. Žena je 2,7% više radno sposobnih nego muškaraca, ali ih je čak 21,6% više ekonomski neaktivnih nego muškaraca. Kada je riječ o penzijama, žena je dvostruko manje nego muškaraca u ovoj grupi stanovništva.
Nestanak sela
Profesor Braco Kovačević, s Univerziteta u Banjoj Luci, iznio je frapantne podatke o stanju u poljoprivredi, zaključivši da sela u BiH nestaju te da bh. društvo postaje “gerijatrijsko“. Ogroman broj ljudi napušta sela, ali i manje gradove kako bi pronašli posao u većim gradovima. U zadnjih petnaestak godina učešće poljoprivrede u BDP-u smanjeno je s oko 14% na 8%, iako BiH sa Srbijom i Albanijom ima najveći postotak stanovništva koje živi u ruralnom području.
Poruka žrtava - Mi nastavljamo svjedočiti istinu
Predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida Murat Tahirović na početku konferencije je podsjetio da je Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), poznatiji kao Haški tribunal, osnovan 25. maja 1993. godine rezolucijom Vijeća sigurnosti UN 827 sa ciljem da odgovorni za činjenje teških povreda Ženevskih konvencija iz 1949., krešenja zakona i običaja ratovanja, zločina protiv čovječnosti i genocida, budu procesuirani bez obzira na njihov društveni i politički položaj, kako bi se osigurala pravda za mnogobrojne žrtve i njihove porodice, te da se spriječi buduće činjenje ovih krivičnih dijela. „Inicijativu je pokrenuo rahmetli Alija Izetbegović ispred Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine“, podsjetio je Tahirović.
MKSJ ostavio neprocjenjivu arhivu dokaznog materijala
„MKSJ je procesuirao i donio osuđujuće presude čelnim osobama u BiH, kao i u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, kojima je utvrđena namjera da svojim političkim i vojnim djelovanjem promijene strukturu stanovništva BiH i da ugroze suverenitet i teritorijalni integritet kroz pokušaj podjele BiH između Srbije i Crne Gore i Hrvatske“, kazao je Tahirović, a zatim kao doprinos MKSJ izdvojio činjenicu da je on jasno identifikovao i procesuirao odgovorne grupe i pojedince iz vojnog i političkog establišmenta, te ostavio iza sebe neprocjenjivu građu dokaznog materijala, kao zaostavštinu sudovima u regionu, da na osnovu njega nastave sa procesuiranjem ratnih zločinaca, ali i da služi kao opomena budućim generacijama.
Tahirović je istakao da je MKSJ, bez obzira na svoje nedostatke, jedina pravosudna institucija koja je svojim djelovanjem donijela određenu satisfakciju i pravdu žrtvama.
„Da li su politički lideri u BiH, ali i u cijelom regionu, spremni da se istinski poklone žrtvama i osiguraju im njihova prava, da li pravosudne institucije u BiH i regionu imaju znanja i hrabrosti da nastave sa procesuiranjem ratnih zločina tamo gdje je MKSJ stao?“, pitao je Tahirović, a zatim u ime žrtava pročitao zajednički zaključak konferencije.
Kako dalje sa fašističkom retorikom koju imamo
„Nakon završetka rada Haškog tribunala i presuda koje je donio postavlja se pitanje: šta nam predstoji u budućnosti?“, istakle su žrtve, a onda nakon podsjećanja na izjave dvojice članova Predsjedništva BiH koji osporavaju pravomoćne presude jednog međunarodnog suda pitale: „Kako da žrtve nastave da žive u takvoj državi?“
„Ne samo da političari vode ovu politiku nego i istaknuti intelektualci, pravnici, historičari, vjerski poglavari. Zbog toga se pitamo da li je ovo društvo fašističko društvo?“, upozoravaju žrtve i izražavaju bojazan da će politika utjecati na donošenje presuda i izjednačavati žrtve i počinioce zločina. Upozorili su da „VSTV u BiH, institucija koja ima zadatak da osigura nepristrasno i profesionalno pravosuđe, vrši pritisak na pravosuđe sa ciljem potpune kontrole nad istinom, što je stav i međunarodne zajednice“.
„Gospodo, vi nemate pravo da ponižavate i omalovažavate žrtve kroz vaše osuđivanje zločina, a veličanje zločinaca, nego imate obavezu da omogućite da žrtve zločina dobiju zasluženo mjesto u ovom društvu. Žrtve su, i pored toga što su prošle kroz torturu i izgubile svoje najmilije dale veliki doprinos društvu i ostale dostojanstvene. Gospodo ugledajte se na njih!“, stoji na kraju poruke koju su uputile žrtve javnosti u BiH i regiji.
Hvala Bogu pa smo imali Međunarodni sud na kome smo mogli tražiti pravdu
Predsjednica Udruženaja Žene žrtve rata Bakira Hasečić ovom prilikom je podsjetila na vrijeme kada je nastavak rada Haškog tribunala bio upitan, kada su preživjele žrtve za nepuna 2-3 sata skupile preko 10.000 potpisa tražeći nastavak njegovog rada. „Zadovoljni smo radom Haškog tribunala zbog satisfakcije koje je pružio članovima porodica ubijenih“ kazala je Hasečić dodajući da su nezadovoljni neispunjavanjem tačke 7 rezolucije 827 VS o obeštećenju žrtava, te konstatovala da danas ispada da je „bolje biti ratni zločinac nego žrtva“.
„Hvala Bogu pa sam ja žrtva, a nisam zločinac bez obzira koliko je teško nositi ovo breme i hvala Dragome Bogu pa sam ja jedna od hiljade bosanskih žrtava koja je imala adresu na kojoj je tražila pravdu, a to je Međunarodni sud u Hagu, što, nažalost, mnogi u svijetu nisu imali i nemaju“, kazala je predsjednica Udruženja žrtava logora Vojno Saja Čorić. Pozdravila je inicijativu mladih u Hrvatskoj o paljenju svijeća za žrtve HVO-a, odgovarajući tako na pitanje novinara o komemoraciji Praljku u Zagrebu koja se održavala istog dana.
Predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva Fikret Grabovica je izrazio nezadovoljstvo radom Tužilaštva i Suda BiH. „Sud BiH još nikoga nije procesuirao za opsadu i zločin nad 11.500 nevinih građana Sarajeva od kojih je 1600 djece. Oni koji su presuđeni do sada za te zločine su procesuirani u Hagu“, kazao je Grabovice te izrazio očekivanja da će predstavnici žrtava nastaviti tražiti istinu i pravdu.
Munevera Avdić, predsjednica organizacije Udruženje porodica šehida zarobljenih boraca i nestalih osoba općine Kotor-Varoš, izrazila je očekivanja da će drugostepene presude Karadžiću, Mladiću, Šešelju, Stanišiću i Simatoviću ispuniti očekivanja žrtava.
Potpredsjednica Pokreta „Majke enklave Srebrenica i Žepa“ Kada Hotić se osvrnula na tvrdnje da nije presuđeno narodima nego pojedincima, postavljajući pitanja zašto onda „ti narodi lijepe ulice fotografijama zločinaca nazivajući ih herojima. „Ja ću reći: presuđeno je narodima koji smatraju da su to njihovi heroji. Osuđeni su narodi dokle god ti narodi šute“, kazala je Hotić dodavši da su žrtve dobile pravdu.
Predsjednica Pokreta „Majke enklave Srebrenica i Žepa“ Munira Subašić je rekla da je ostalo još 2-3 godine rada Mehanizma za međunarodne sudove u Hagu, koji je preuzeo nezavršene procese Trubunala, nakon čega će se žrtve konačno očitovati o rezultatima rada Tribunala u Hagu
Svjedočenja pred Tribunalom
Mirsadu Malagić, koja bilježi najveći broj javnih svjedočenja pred Tribunalom i Sudom BiH, govorila je o ulozi svjedočenja žrtve. „Izgubila sam mnogo članova uže i šire porodice, a od najužih muža i dva sina padom Srebrenice. Moj život je tu bio završen, ali sam svjedočila zbog drugih. Višestruki sam svjedok pred Haškim tribunalom. Svjedočila sam u procesu protiv Radislava Krstića, Zdravka Tolimira, Radovana Karadžića, Ratka Mladića. Svjedočila sam i pred Sudom BIH i svako moje svjedočenje bilo je javno. I tužioci i advokati su bili iznenađeni kada sam prihvatila da javno svjedočim kao majka i supruga ubijenih, koja je cijeli rat provela u Srebrenici i doživjela sve golgote i strahote rata. Gledala sam kako kolju našu djecu. Nisu se krili dok su to radili. Ako se nisu oni krili dok su radili zločine, nema razloga da se kriju ni svjedoci njihovih zločina. Mi ćemo i dalje svjedočiti.
Predsjednik Saveza logoraša BiH Jasmin Mešković je odgovarajući na pitanje novinara o mogućim tužbama logoraša kazao da će odluku o tome žrtve donijeti nakon iščitavanja presude i mišljenja struke, kao i da je, vjerovatno, Fond za reparaciju žrtava ili konferencija R. Srbije, R. Hrvatske i BiH o reparacijama, koja bi rezultirala formiranjem Fonda za reparacije žrtava bez obzira na njihovu vjeru i naciju, bilo, vjerovatno, najprihvatljivije rješenje.
Rohinje ljudska prava i međunarodna zajednica
Osnovna ljudska prava pripadnika diskrimini-ranog i progonjenog Rohinja naroda nisu zagaranto-vana. Nakon što je vojna hunta u Mijanmaru 1982. usvojila zakon o državljanstvu, Rohinja muslimani su lišeni prava na državljanstvo.
Na osnovu podataka Visokog komesarijata Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR), procjenjuje se da je 646 000 pripadnika Rohinja naroda - što je više od polovine procijenjenog broja Rohinja muslimana koji žive u pokrajini Rakhine - bilo prisiljeno potražiti utočište u susjednom Bangladešu od oktobra 2016., a posebno od augusta 2017. godine. Napaćeni i nasmrt prestravljeni civili, žene, starci i djeca, bježali su od pripadnika vojske i sigurnosnih službi zemlje koji bi ih, da je sve normalno, trebali štititi i braniti. U posljednje vrijeme, svjetski mediji su svakodnevno izvještavali o užasnim patnjama pripadnika Rohinja naroda koji već decenijama živi bez zagarantovanih elementarnih ljudskih prava. Svjetski moćnici su izdavali saopštenja za javnost u kojima su osuđivali nasilje i pozivali Vladu Mijanmara da prekine vojne operacije, poštuje norme međunarodnog prava i omogući nesmetan pristup međunarodnim humanitarnim organizacijama kriznim žarištima. Nažalost, bez rezultata.
Stanje ljudskih prava Rohinja muslimana
Osnovna ljudska prava pripadnika ovog diskriminiranog i progonjenog naroda nisu zagarantovana. Nakon što je vojna hunta 1982. usvojila zakon o državljanstvu, Rohinja muslimani su lišeni prava na državljanstvo. Unutar zemlje zabranjeno im je putovati bez dozvole, niti mogu raditi izvan njihovih sela ili se čak vjenčati bez prethodne saglasnosti vlasti. Nemaju dovoljan pristup prehrani, zdravstvenoj zaštiti niti obrazovanju. Zbog toga je stanje ljudskih prava u Mijanmaru već duže vrijeme jedna od tema diskusije Trećeg komiteta Generalne skupštine i Vijeća za ljudska prava UN-a.
Nakon posljednjih dešavanja u pokrajini Rakhine, na zahtjev zemalja članica Organizacije islamske saradnje (OIC), Treći komitet Generalne skupštine usvojio je rezoluciju A/C.3/72/L.48 o stanju ljudskih prava u Mijanmaru krajem oktobra ove godine. Rezolucija je pozvala vlasti Mijanmara da osiguraju punu zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda Rohinja muslimana kako bi se spriječila dodatna nestabilnost i nesigurnost, ublažila patnja, riješili osnovni uzroci krize i pronašlo održivo i trajno rješenje pitanja Rohinja muslimana.
K tomu još, zadnja u nizu inicijativa zemalja članica OIC-e bilo je sazivanje specijalnog zasjedanja Vijeća za ljudska prava (HRC) Ujedinjenih naroda sa sjedištem u Ženevi . Na zahtjev Bangladeša i Saudijske Arabije, Vijeće za ljudska prava održalo je specijalnu sjednicu posvećenu stanju ljudskih prava Rohinja muslimana i ostalih manjina u Mijanmaru 5. decembra 2017. Zahtjev za sazivanje specijalnog zasjedanja podržale su 33 države članice Vijeća (od ukupno 47) i više od sedamdeset drugih delegacija posmatrača. Održavanju sjednice prethodili su intenzivni diplomatski napori, razgovori i diskusije o rezoluciji koju su predložile članice Organizacije islamske saradnje kako bi se konačan tekst usvojio konsenzusom svih članova Vijeća bez poziva na glasanje.
Žrtve decenijske diskriminacije i progona
U svom izlaganju tokom zasjedanja Zeid Ra’ad al-Hussein, Visoki komesar Ujedinjenih naroda za ljudska prava, osudio je “široko rasprostranjene, sistematične i šokantno brutalne” napade na Rohinje, kao i decenije diskriminacije i progona ove manjine kojoj su uskraćena elementarna ljudska prava. Pozivajući Vijeće za ljudska prava “da preduzme odgovarajuće mjere kako bi se zaustavilo ovo ludilo”, Visoki komesar se upitao koliko ljudi moraju patiti prije nego što im se konačno prizna njihova patnja, identitet i prava od strane njihove vlade i ostatka svijeta!? Pored toga što je u ranijim izjavama govorio o školskim primjerima etničkog čišćenja Rohinja naroda, Zeid je ukazao na prisustvo elemenata genocida imajući u vidu decenije apatridije koja je nametnuta Rohinjama, politici dehumanizacije, diskriminacije i segregacije, strašnog nasilja i zlostavljanja, prisilnog raseljavanja i sistematskog uništavanja sela, domova, imovine i sredstava za život. “Odbijanje međunarodnih i lokalnih aktera da Rohinje imenuju Rohinjama - da ih prepoznaju kao zajednicu i poštuju njihovo pravo na samoidentifikaciju - predstavlja još jedno poniženje i stvara sramotan paradoks: ime im se uskraćuje, dok su proganjani zbog onoga što jesu”, dodao je on. U tom kontekstu, zatražio je međunarodnu krivičnu istragu protiv osoba odgovornih za nasilje nad Rohinjama. Visoki komesar je podsjetio da je njegova kancelarija poslala tri ekipe u Bangladeš ove godine da prate situaciju i razgovaraju sa Rohinja izbeglicama. Svjedočenja preživjelih kazuju o brojnim slučajevima užasnog barbarstva počinjenog protiv Rohinja, uključujući i namjerno spaljivanje ljudi nasmrt unutar njihovih domova, ubistva djece i odraslih, široko rasprostranjena silovanja žena i djevojaka, spaljivanje i uništavanje kuća, škola, trgovina i džamija.Visoki komesar je pozvao Vijeće da razmotri usvajanje preporuke Generalnoj skupštini UN-a da uspostavi novi nepristrasan i nezavisan mehanizam, koji će komplementirati rad Misije za utvrđivanje činjenica o najnovijem talasu nasilja s ciljem provođenja istrage o individualnoj krivičnoj odgovornosti onih koji su činili zločine.
Pozicija OIC-e
Ambasador Pakistana je, u ime zemalja članica Organizacije islamske saradnje, naglasio primarnu odgovornost vlade Mijanmara da zaštiti svoje stanovništvo i osigura poštivanje ljudskih prava svih stanovnika uključujući i Rohinja muslimane. Pozdravio je nedavni bilateralni angažman na visokom nivou između vlada Mijanmara i Bangladeša i izrazio nadu da će bilateralni instrument potpisan između dvije vlade o repatrijaciji Rohinja izbjeglica doprinijeti rješavanju krize i da će biti istinski implementiran kako bi se Rohinje vratile svojim domovima na dostojanstven i siguran način.
U ime OIC-e ambasador Pakistana je izrazio nadu u konstruktivan angažman s Vladom Mijanmara i uputio poziv za prekid svih neprijateljstava usmjerenih protiv civilne populacije Rohinja muslimana. Ambasador je pozvao na rješavanje osnovnih uzroka krize u pokrajini Rakhine uz poštivanje, promovisanje i zaštitu ljudskih prava, bez ikakve diskriminacije, i istaknuo nužnost implementiranja preporuka Savjetodavne komisije o pokrajini Rakhine, a kojom predsjedava Kofi Annan. U tom kontekstu naglasio je važnost omogućavanja pristupa Misiji UN-a za utvrđivanje činjenica s ciljem provođenja transparentne istrage o navodima o zloupotrebi i kršenju ljudskih prava u skladu sa svojim mandatom, procesuiranje odgovornih za zločine, omogućavanje slobode kretanja, jednak pristup osnovnim uslugama i potpuno građansko pravo svim pojedincima i stvaranje povoljnih uslova za održivi povratak Rohinja izbjeglica svojim domovima.
Rezolucija o stanju ljudskih prava u Mijanmaru
Uprkos naporima delegacija Bangladeša i Saudijske Arabije da predlože uravnotežen tekst rezolucije, delegacija Kine je zatražila glasanje uz argument da bi usvajanje rezolucije moglo zakomlicirati implementaciju nedavno potpisanog bilateralnog ugovora o repatrijaciji Rohinja izbjeglica iz Bangladeša u Mijanmar. Ipak, rezolucija A/HRC/S-27/L.1 o stanju ljudskih prava Rohinja muslimana i drugih manjina u Mijanmaru, je usvojena sa 33 glasa u korist, tri protiv (Kina, Filipini i Burundi) i devet suzdržanih.
U rezoluciji Vijeće za ljudska prava najoštrije osuđuje sistematska i teška kršenja ljudskih prava počinjenih u Mijanmaru, naročito u pokrajini Rakhine, protiv pripadnika Rohinja muslimana i poziva Vladu Mijanmara da osigura zaštitu ljudskih prava svih osoba u Mijanmaru, uključujući pripadnike Rohinja muslimanske zajednice i drugih manjina. Vijeće je zadužilo Visoki komesarijat Ujedinjenih naroda za ljudska prava da prati razvoj situacije ljudskih prava Rohinja i da podnese izvještaj Vijeću tokom narednih redovnih zasjedanja.