Govori li patrijarh što Crkva misli - Gdje god žive Srbi, to je Srbija, osim u BiH, Hrvatskoj, Kosovu, Crnoj Gori...
Na oktobarskom sajmu knjiga u Beogradu izjave patrijarha Irineja evocirale su mračne elemente iz sjećanja na devedesete
Ako na sajmu knjiga, koji bi trebao biti svojevrsna promocija znanstvenosti, naučnih dostignuća i kulturno-civilizacijskih vrednota, vrhovni pravoslavni sveštenik govori pozitivno o politici koja je prva otvorila logore na području Evrope nakon nacističke politike, pitanje je šta se govori iza vrata preko 40 eparhija i koju agendu čuvaju zidovi Hrama Svetog Save u Beogradu. Naime, na sajmu knjiga u Beogradu prošlog mjeseca patrijarh Irinej je kazao, između ostaloga, da „gdje god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u BiH, Vojvodini, Crnoj Gori ili drugim mjestima“. Zaista sociolozi i politolozi, ali i drugi znanstvenici u Srbiji, imaju ogroman izazov da odgovore kako je moguće da Crkva bude najslabija karika u promišljanju svijetle budućnosti jedne od najperspektivnijih država na Balkanu. Hoće li srbijansko društvo u cjelokupnom tehnološkom, ekonomskom i kulturnom napretku imati najveći problem s reformom misli u Crkvi te hoće li Crkva ostati jedini srednjovjekovni ideološki element moderne Srbije? Dok Srbija nastoji biti članica Evropske unije poštujući suverenitet država barem radi tog cilja, vrhovni poglavar Crkve, a možda i sama Crkva pošto nema reagiranja njenih zvaničnih organa na ove izjave, nastoji kreirati uniju Srba koja nikada nije zaživjela ne samo zato što je politički nemoguća, već i što je zasnovana na ograncima primordijalizma i socijalnog darvinizma. Ovom izjavom poglavar Srpske pravoslavne crkve šalje poruke identične onima kojima su ispraćene mlade generacije na bosanska, hrvatska i kosovska nepoznata ratišta, stoga posebno je nevjerovatan prag tolerancije pravoslavnog stanovništva na ovakve izjave, tačnije roditelja koji danas sami uz fotografije ubijene djece dočekuju praznike. Ako se patrijarh obraćao mladim generacijama, trebalo bi analizirati planove tih novih mladih generacija Srba, koji čekaju u redovima za vize i gledaju kino-raspored američkih filmova, a ne police s knjigama Dobrice Ćosića. Drugim riječima, kako suptilno objasniti patrijarhu Irineju da ovakve izjave pripadaju retorici propovijedi prošlih vjekova i da se nove generacije zbog njih nastoje otrgnuti čak i od same duhovnosti, a ne samo od religijskih institucija? Kada bi samo znao, poštovani patrijarh, da za devedesetim niko ne žali. Naravno, ovakve izjave će, vjerovatno, doći do ušiju ili srca pojedinaca koji ne postigavši mnogo više od diplome osnovne, možda srednje, škole i u današnjim ratištima Ukrajine i Sirije vide Božiji poziv na dokazivanje požrtvovanosti. Međutim, jesu li to generacije za budućnost Srbije?
Izjave patrijarha su posebno važne za formiranje politike Srpske pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini, gdje su rane devedesetih još uvijek u povoju. Koliko se reflektiraju stavovi iz Srbije na Crkvu u Bosni i Hercegovini tema je za ozbiljnije studije, ali je već duži niz godina indikativno što Crkva ignorira napade na muslimane i njihovu imovinu u manjem entitetu. Mediji su zabilježili 25 napada na muslimane i njihove vjerske objekte u 2015. godini, a sličan trend nastavljen je i u 2016. Sadržaj izjava crkvenih poglavara posebno je važan kada se uzme u obzir retorika ovih napada u kojem se potencira “Velika Srbija“. U džematu Kotor-Kukavice, Medžlis Kotor-Varoš, dvije večeri zaredom u avgustu 2016, muslimani su uznemiravani pravljenjem nereda i parolama: “Ovo je Srbija“. Četiri ćirilična slova “S”, kao i izjava “Srbija do Tokija“, koja je napisana na džamiji džemata Karakaj u Zvorniku prošle godine, svoje opravdanje nalazi upravo u porukama kakva je bila u izjavi patrijarha Irineja u Beogradu. U ovom slučaju kod zvorničkih vjernika došlo je do suštinske modifikacije satiričnog narodnog gesla, koji bi u krajnjoj formi mogao zvučati: Slušaj šta pop govori i radi šta pop radi.
Reagiranja iz Crkve i osude ne bi trebale izostati barem u svakom slučaju kada je riječ o napadu na džamije i objekte Islamske zajednice. Indolentan odnos prema ovim napadima postaje poseban kamen spoticaja kada crkvena lica lično učestvuju u negativnim pojavama. Primjera radi, sveštenik je prošle godine bio jedan od inicijatora da se zabrani rad odgajateljici u srebreničkom vrtiću, jer je imala mahramu. Također, Islamska zajednica je bila zatečena radom sveštenika ove godine u Vlasenici. Naime, u odjeljenju drugog razreda Javne ustanove Osnovna škola „Vuk Karadžić“ u Vlasenici, bošnjačka djeca s ostalim na času koji nije bio vjeronauka instruirani su od pravoslavnog vjeroučitelja kako da se krste i mole.
Uzurpacija starih bihaćkih mezarja - Šetalište po mezarima predaka
Bosanska krajina je poznata po porodičnim mezarjima. Umrli su se ukopavali u vlastite bašče u kojima se nalazi od 10 do 15 mezara. Naročito je to bila praksa u prvim decenijama dvadesetog stoljeća. Kako pokazuje dostupna arhivska građa npr. dopis Kotarskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bihaću, upućen Vakufsko-mearifskom saborskom odboru u Sarajevu broj 737 od 17. augusta 1913. godine, navedena privatna mezarja većinom nisu uvakufljena s obzirom da su bili visoki sudski troškovi za uknjižbu ovih parcela, a džemati, posebno seoski, to sebi nisu mogli priuštiti.
Do uzurpacije mezarja, dolazi relativno rano u periodu Austro-Ugarske. Zemaljsko vakufsko povjerenstvo za Bosnu i Hercegovinu je već 1905. godine naredilo da se formiraju privremena povjerenstva koja će ispitati uzurpaciju vakufske imovine, zemljišta, mezarja i slično. Povjerenstvo se sastojalo od predsjednika, te jednog ili dva člana. Gotovo u pravilu su samo konstatirali stanje te pravnu nemogućnost da se bilo šta učini na sprječavanju njihove devastacije.
Navest ćemo nekoliko primjera uzurpacije bihaćkih mezarja. Mezarje Park u Bihaću je bilo uzurpirano. Gradska općina je zamoljena da ga vakufu vrati. Ako pak ne bude htjela, konstatira se da se tu pravno ništa ne može učiniti. Veliko mezarje u gruntovnom ulošku broj 1303, katastarska čestica broj 365, površine 2.745 m2 i 366 sa 5.830 m2, je zamolnicom Zemaljskoj vladi broj 10518/912, također, traženo u povrat. Međutim, ako je prešlo u treće ruke, konstatira se pravna nemogućnost povratka. Prema prijavi Kotarskom uredu u Bihaću broj 430, od 9. maja 1914. godine, na Velikom mezarju, Mitar Dugonja, kovač iz Bihaća, je držao đubre i razno smeće. Petar Đujić i njegov susjed su „zagrabili” veliki dio ovog mezarja i svojataju ga, dok ga Menahem Levi, pilar iz Bihaća, upotrebljava za stovarište balvana. Naime, Đujići su imali svoje kuće pored Velikog mezarja, te su zauzeli i pretvorili u bašču njegova 3 do 4 dunuma. Zbog toga je i Kotarsko vakufsko-mearifsko povjerenstvo, kako se vidi iz njihova dopisa broj 156 od 12. marta 1914. tražilo od Gradske uprave u Bihaću da zabrani ovu uzurpaciju od strane Đujića. Veliko mezarje je bilo, inače, upisano u gruntovnom ulošku broj 1303, k.č. broj 365 i 366, i nalazi se u Prekounju pored željezničke stanice. Radi se o mezarjima džemata Gornje i Donje Prekounje koji su bili predmet eksproprijacije za proširenje željezničke stanice u Bihaću nakon Drugog svjetskog rata. Prema dokumentu Vakufsko-mearifskog saborskog odbora u Sarajevu broj 85 od 25. januara 1913. godine spominje se također i uzurpacija mezarja Šarića, koje pripada džamiji Gornje Prekounje, mezarja Murata Pečenkovića, Lonića i Jusufa Žapčevića, te se nalaže Kotarskom vakufsko-mearifskom povjerenstvu u Bihaću da prijave o uzurpaciji što prije dostavi u Sarajevo.
Nikola Radić u knjizi Bihać sa starih razglednica, na stranici 17 konstatira slijedeće: „Groblja na Velikoj otoci i uz kanal Jarak su prosto izbrisana i nema im traga, kao i groblje Ićhisar koje se prostiralo od Meteorološke stanice do Ulice AVNOJ-a, dok su nišani poslužili mnogim stanovnicima ovog dijela grada za izgradnju porodičnih kuća”.
Postavlja se pitanje šta je bilo sa kostima naših predaka? Je li izvršena ekshumacija ovih mezara? Ako jeste, gdje su onda kosti umrlih? Jesu li dobili ikakvo obilježje iznad glava? Nameće se mnogo pitanja. Nažalost, niti na jedno nema odgovora.
U jednom danu ubijeno 38 Stupnidolaca i sedam Varešana
Obilježavanje 24. godišnjice zločina nad Bošnjacima Stupnog Dola otpočelo je 21. oktobra 2017. akademijom u Velikoj sali Općine Vareš. Nastavljeno je dan kasnije u sali Mješovite srednje škole gdje je Udruženje logoraša „23. oktobar 1993. Vareš“ organiziralo mimohod sjećanja, obilazak mezarja žrtava u Varešu – Glavica, gdje je pred duše ubijenih proučena sura Ja-sin, potom odlazak u Čaršijsku džamiju gdje je proučen tevhid. U ponedjeljak 23. 10. 2017., na dan zločina, organizirana je posjeta mezarjima gdje su ukopani stradali u Stupnom Dolu, Pomenićima, Dabravinama, Hodžićima, Budoželju, Varešu, te položeno cvijeće na spomen-česmu. Održan je i marš mira “Trasa spasa Stupni Do 23. 10. 1993. – 23.10. 2017.” Nikad se ne smije zaboraviti da su na današnji dan 1993. godine pripadnici HVO Vareš, te jedinice iz Kiseljaka „Maturice“ i „Apostoli“ iz sastava brigade HVO “Josip ban Jelačić” iz Kiseljaka, ubili 38 stanovnika Stupnog Dola, među kojima je bilo 17 žena i petoro djece. Najmlađa ubijena je bila dvoipogodišnja djevojčica Sabina Likić, a ubijeni su i trogodišnjaci Indira Žutić i Enis Likić. U ovom stravičnom zločinu 11 osoba je živo zapaljeno i izgorjelo u jednoj od kuća. Selo Stupni Do gotovo je svo spaljeno, a tom prilikom izgorjelo je 58 kuća i mjesna džamija. Tog za Bošnjake vareške općine kobnog 23. oktobra 1993. godine u Varešu je zarobljeno i u logore zatvoreno oko 450 muškaraca Bošnjaka koji su tokom boravka u logoru bili izloženi strašnim torturama. Pripadnici HVO-a su surovo mučili i veliki broj žena i djece u Varešu, a više desetina žena bilo je silovano ili seksualno zlostavljano. Sedam Bošnjaka je u gradu ubijeno, a među njima i starica Esma koja je imala više od 80 godina.
Prigodni program pored šehidske spomen česme
Memorijalnom skupu pored šehidskog turbeta u haremu džamije u Stupnom Dolu okupio se velik broj rodbine, prijatelja, komšija nastradalih među kojima su bili i predstavnici općinske i kantonalne vlasti, te imami Medžlisa Islamske zajednice Vareš na čelu sa glavnim imamom Sadžidom ef. Ramićem. Prvi se okupljenom narodu obratio Emir Likić, predsjednik Mjesne zajednice Stupni Do. On je uz ostalo kazao: „Na današnji dan prije 24 godine grad Vareš doživio je najveću kataklizmu od svog postojanja. Bilo je svih drugih nesreća, žrtava u Drugom svjetskom ratu, ali ono što se desilo 23. 10. 1993. godine prevazilazi sve prethodno. Ubijanje nevinih ljudi, žena i djece, silovanja, paljenje, pljačke i rušenje zvjerski nastrojenih bojovnika HVO-a ostavili su neizbrisiv trag po ovo selo i grad Vareš. Život u Stupnom Dolu, danas, ima drugu dimenziju, ali u duši onih koji su osjetili strahote i bili direktne žrtve ovog zločinačkog poduhvata, tog kobnog dana, ostaje bolna praznina i teško breme koje će nositi svi sa sobom dok su živi. Poštujmo njihovu bol i njihovu patnju i na trenutak se stavimo u njihovu ulogu. Molimo Boga da se nikada i nigdje u svijetu ne ponovi Stupni Do“.
Obratio se i načelnik općine Zdravko Marošević. U svom izlaganju posebno je podvukao: “Dvadeset četiri su godine iza nas, ali bol majki, očeva, braće, sestara, djece je uvijek isti, pogotovo kada dođemo na ovaj dan. Kada se sjetimo tih najtežih dana u povijesti Vareša, onda zaista je teško bilo što reći, a da bi to uobličili u stvarnu sliku i osjećaje. Svi koji su danas došli, došli su da izraze poštovanje, posebno onima koji su dali najviše od sebe, a to su životi. Nažalost, živote su dali samo zato što su bili neki drugi, drugačiji ili isti, nedužni i nizašto krivi. Kao načelnik općine po prvi put ovdje u Stupnom Dolu želim vam reći, moji Stupnodolci, stradalnici, sjećajmo se, pa pustimo i suzu jer ona je ljudska...“
Jasmin Mešković je govorio ispred Saveza logoraša BiH. On je kazao: „Da se ne zaboravi, da se ne ponovi. Danas smo ovaj dan posvetili žrtvama, svima koji su ubijeni u Stupnom Dolu i Varešu. Suosjećamo u bolu i patnji kroz koju prolaze sve ove godine. Treba obilježavati ove događaje širom BiH. Treba obilježavati zbog svih nedužno ubijenih građana BiH. Nama koji smo preživjeli zločin ostavljeno je u amanet da o ovim događajima svjedočimo...“
U ime Vlade ZDK obratio se Fahrudin Brkić, ministar prostornog uređenja, prometa i komunikacija i zaštitu okoliša. On je istakao: „Ne smijemo zaboraviti žrtve i nađimo vremena da svake godine na ovakav dostojanstven način odamo im najveću počast.“
Hor BZK Preporod izveo je nekoliko ilahija i kasida, a recital su izveli učenici osnovnih i srednjih škola iz Stupnog Dola i Vareša koje su pripremile Sahudina Beganović, Almira Muftić i Naida Numanović. Nakon prigodnog programa uslijedio je polaganje cvijeće na spomen česmu od strane predstavnika javnog, političkog, društvenog i kulturnog života i udruženja proisteklih iz agresije na BiH. Potom se otišlo na obližnje mezarje gdje su vareški imami proučili suru Ja-sin. Nakon podne namaza u džamiji je proučen kelime-i tevhid.
Halal klanje
Pitanje: Primijetio sam da je itekako raširena praksa presijecanja kičmene moždine prilikom klanja kurbana, iako je u vašoj rubrici “Pitanja i odgovori” izneseno mišljenje da navedena praksa nije u skladu sa halal načinom klanja životinja. Čudi me da postoji ova praksa, s obzirom na dugu tradiciju klanja kurbana. Vjerovatno je devijacija nastala uslijed utjecaja mesne industrije. Izgleda da velika većina nije upoznata sa ovim detaljima, pa mislim da bi trebalo prezentirati informacije o halal klanju na predbajramskim i bajramskim hutbama. Problem leži u tome da ova praksa može ugroziti vrijednost kurbana kod Allaha dž.š. Molim za Vaše mišljenje.
Odgovor: Zahvaljujemo Vam na brizi i prijedlogu. Smatramo da je prijedlog dobar i vjerujemo da imami u velikom broju to i čine u predbajramskim danima prilikom objašnjavanja propisa o kurbanu. Presijecanje kičmene moždine prilikom žrtvovanja kurbana jeste pogrješna praksa, ali ako bi neko to i učinio njegov kurban je ispravan. A Allah najbolje zna.
Dobročinstvo
Hvala i zahvala pripadaju Allahu, dž.š., Gospodaru svjetova, neka su salavat i selam na Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s.
Svakodnevno gledamo kako ljudski rod u mnogo ćemu srlja u propast i beznađe. Počevši od mnogobrojnih nevinih ubistava i nasilja koja čovjek čini čovjeku širom planete zemlje, preko ekonomsko-socijalne krize, ali i sve veće krize u porodici kao osnovnoj ćeliji društva, pa sve do raznolikih grijeha prisutnih u našem okruženju. Svjedoci smo vremena da čovjek kao najsavršenije Božije stvorenje posebno doprinosi moralnom sunovratu, ali i međusobnim podjelama po raznim osnovama. Ljudi se dijele na imućne i siromašne, zatim shodno položaju u društvu na utjecajne i one koji to nisu, dijele se i prema svome porijeklu i mjestu iz kojeg dolaze, smatrajući sebe superiornijim i bitnijim u odnosu na neke druge. Na taj način se povećava narušenost ljudskih odnosa, dolazi do međusobne otuđenosti i udaljavanja jednih od drugih, pa se spravom pitamo: Šta je razlog svemu tome? Je li to čovjek kao jedino stvorenje obdareno razumom, izgubio tu blagodat, i prestao činiti dobro? U tom sivilu koje se nadvilo nad ljudskim rodom izlaz vidimo u stalnom podsjećanju na dobročinstvo, koje je povezano sa vjerovanjem u Jednog i Jedinog Boga. Stoga se u ovoj hutbi i želimo prisjetiti na obavezu širenja dobročinstva, bez obzira o kojoj vrsti dobra je riječ, jer ono predstavlja jednu od najboljih i najljepših duhovnih osobina čovjeka i ključ je rješavanja većine dunjalučkih problema.
Na mnogo mjesta u Kur‘anu Allah, dž.š., poziva vjernike na obaveznost činjenja dobra. Jedan od tih ajeta je i nama već poznati kojeg slušamo svakog petka, a koji glasi:
„Allah zahtjeva da se svačije pravo poštuje i naređuje da se dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje, da pouku primite, On vas savjetuje!“ (En- Nahl, 90.)
Uzvišeni Allah, dž.š., također je rekao:
„I dobro činite, Allah zaista, voli one koji dobro čine.“ (El-Bekare, 195.)
Zbog ovih, ali i mnogih drugih ajeta, muslimani na dobročinstvo ne bi trebali da gledaju samo kao na ljudsku vrlinu kojom se lijepo ukrasiti, već kao na sastavni dio svog vjerovanja, ali i način ispoljavanja pripadnosti islamu. Gospodar upravo to od nas traži, da svoje vjerovanje potvrđujemo činjenjem dobrih djela, jer i On sam je Dobročinitelj, kako Allah Sebe u Kur’anu naziva. U prilog ovome su i riječi čuvenog Hasana el-Basrija koji je jedne prilike rekao: „Čovječe, ne sastoji se vjerovanje u tome da se svijetu pokazuješ vjernikom, a završiš s pustim željama. Istinsko je samo ono vjerovanje, koje se urezalo duboko u srcu i koje potvrđuju čovjekova dobra djela.“
Svaki čovjek bi trebao iskoristiti zdravlje i svoje vrijeme za činjenje dobra, prije negoli smrt dođe, kada će mnogi poželjeti da se vrate kako bi učinili još koje dobro djelo, ali povratka neće biti. Ne treba potcjenjivati ni jedno dobro djelo, pa bilo ono i neznatno, poput osmjeha na licu, prilikom susreta sa bratom muslimanom ili udjeljivanja sadake, tj. činjenjem dobročinstva makar i sa pola hurme, ili u vrijednosti toga, jer upravo to malo, sićušno djelo može biti zaštita o džehennemske vatre. Tako nas je učio naš Poslanik, s.a.v.s., koji je bio najboljeg ponašanja i ophođenja, a njegov život je pun prelijepih primjera dobročinstva.
Danas mnogi vjernici u želji da riješe bjelosvjetske probleme, a nikada ih riješiti neće, uglavnom zaboravljaju i bivaju nemarni prema malim djelima, za koja ne treba puno truda, a nagrada je velika, kao što je pomilovati jetima po glavi, ili nahraniti ga, a zamislimo, kolika je tek nagrada stipendirati jednog takvog učenika. Ne smijemo zaboraviti ni dobročinstvo prema roditeljima, koje dolazi odmah nakon vjerovanja u Allaha, dž.š., koji je za roditelje rekao:
„Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive ne reci im ni ‚uh‘ i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim...“ (El-Isra‘, 23.)
Prilikom činjena dobra naše namjere treba potpuno očistiti i osloboditi od bilo kakvih dunjalučkih i interesnih primijesa, jer će kod Allaha, dž.š., biti primljeno samo djelo koje je bilo iskreno, u Njegovo ime i radi Njegovog zadovoljstva učinjeno. Allah je dobročiniteljima pripremio velike nagrade još i na Dunjaluku pa kaže:
„Oni koji čine dobra djela imat će još na ovom svijetu lijepu nagradu, a onaj svijet je, sigurno, još bolji.“ (En-Nahl, 30)
Dobro djelo uzdiže dobročinitelja i duhovno ga oplemenjuje. Tako dobročinitelj prvi čini dobročinstvo ljudima čak i ako oni njemu nisu učinili dobro. I ne samo to, on se uzdiže i za stepen više kada na loše djelo ili učinjenu mu nepravdu, uzvrati dobročinstvom. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže:
“Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati.” (Fussilet: 34)
Na kraju poslušajmo jednu poslovicu u kojoj se kaže: „Vlastita sreća i radost je nemoguća bez sreće drugih ljudi.“ To znači da čineći drugima dobročinstvo, ustvari činimo dobro sebi, jer u tom trenutku osjećamo sreću onih kojima smo dobro učinili, pa se zbog toga i naša sreća povećava, a plodove učinjenog dobra nalazimo u svojim dušama, odgoju i osjećajima.
Prema tome, dragi brate, kada te teške nedaće snađu, a problemi ophrvaju tvoju dušu i kada ti se srce bolom ispuni, ti učini drugome dobro. Tada ćeš osjetiti olakšanje i smirenost. Propisane ibadete obavi, roditelje obiđi, gladnog nahrani, bolesnika posjeti, siromahu udijeli, o jetimu se pobrini, brigu drugome otkloni, a nakon toga osjetit ćeš kako te sreća ispunjava.
Molim Allaha, dž.š., Sveopćeg Dobročinitelja, da nam ukabuli naša dobra djela, a grijehe da nam oprosti. Amin!
Sunnet - Ljepota bračnog ambijenta
Sklapanje braka i formiranje porodice nije obična društvena pojava, niti puka potreba, nego je to u isto vrijeme i vjerska obaveza, koja štiti članove društva i pomaže normalnom uspostavljanju odnosa među ljudima. I pored nebrojenih blagodati koje vjernici uživaju u bračnoj zajednici imamo veliki broj neoženjenih i neudatih osoba, koje bježeći od odgovornosti ili iz drugih razloga, odugovlače sa stupanjem u brak ili to potpuno izbjegavaju. Brak i porodica je nezaobilazna jezgra i klica normalnog, društvenog i časnog poretka svake zajednice. U ovom ambijentu supruga, kao majka, ima glavnu ulogu i najveću nagradu, koja obuhvata njenog muža, njihovu djecu i naredne generacije.
Kao podsticaj njima da se odluče za brak, a isto tako i podrška onima koji su već u braku da znaju cijeniti blagodat u kojoj se nalaze, navest ćemo nekoliko hadisa koji tretiraju ovu tematiku.
Ebu Seid El-Hudri, r.a., pripovijeda da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Kada muž pogleda u svoju suprugu i ona pogleda u njega, Allah, dž.š., njih dvoje pogleda i obaspe ih Svojom milošću. Kada muž svoju suprugu ljubazno uzme za ruku, stavivši je na svoj dlan, brišu im se grijesi spadajući sa njihovih prsta.” (El-Džamius-sagir, Sujuti, 1977)
Kada muž pogleda svoju suprugu pogledom punim zahvalnosti Uzvišenom Allahu, što mu je podario jednu od najljepših dunjalučkih blagodati, a to je lijepa i hajirli žena. U drugom hadisu Poslanik, s.a.v.s, kaže: “Dunjaluk je uživanje a od toga uživanja nema ništa bolje od hajirli supruge.” (Nesai i Bejheki)
Prava supruga sa ljepotom i ljubaznošću uzvrati svome mužu taj pogled, a to je odlika dobre i čestite žene, jer Poslanik, s.a.v.s., u drugom hadisu kaže: “Vjernik, nakon iskrene bogobojaznosti, ne može postići ništa bolje od hajirli supruge, koja ga posluša kada joj nešto naredi, ona ga obraduje kada u nju pogleda...” (Bejheki) To dvoje će Premilostivi Allah posebno nagraditi milošću od Njega zbog njihove međusobne ljubavi i poštovanja. I ne samo to nego, prije nego što on ispusti njenu ruku iz svoje ruke biće im oprošteni svi manji grijesi.
Koja ljepota i prefinjenost se nazire u ovim Poslanikovim, s.a.v.s., riječima, u kojima on podstiče bračne drugove na ljepotu međusobne komunikacije, ljubaznost, njegovanje i čuvanje bračnog ambijenta, ne praveći granicu u međusobnom i raznolikom izražavanju ljubavi među njima. Pa čak i jedan obični pogled, koji nas ništa ne košta niti nam predstavlja poteškoću. Pogledajmo kako tim, na prvi pogled beznačajnim gestom, zaslužujemo Allahovu naklonost i milost. To je Allahov blagoslov koji u sebi nosi svako dobro, opskrbu, spas i sreću. Također Allahova milost donosi olakšanje onoga što je teško, ostvarenje onoga što je na prvi pogled neostvarivo i razrješenje svih nedaća i tegoba.
Nakon razmjene ovih pogleda punih poštovanja i međusobne ljubavi Poslanik, s.a.v.s., na vrlo primamljiv i uljudan način upućuje muža na ispoljavanje brige i nježnosti prema svojoj supruzi, kao da je ona mali i sićušni vrapčić u njegovoj ruci, kojeg miluje i grije u svome naručju. Upravo zbog toga je upotrebljen izraz “dlan.”
Od blagodati braka je da čovjek biva nagrađen za obaveze koje ispunjava prema svojoj supruzi, a koje su uobičajene. Na to ukazuju hadis Ebu Mesuda, r.a., u kojem Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Kad god čovjek potroši nešto od svog imetka za izdržavanje žene i time se nada nagradi od Allaha, to će mu biti upisano kao sadaka.” (Buhari)
Naredni hadis to još upečatljivije pojašnjava. Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Dinar koji čovjek potroši na Allahovom putu, dinar koji potroši da bi oslobodio roba, dinar koji udijeli siromahu kao sadaku i dinar koji potroši za izdržavanje svoje supruge, najvrijedniji je ovaj posljednji koji potroši na izdržavanje svoje porodice.” (Muslim)
Evo još jednog hadisa u kojem Poslanik, s.a.v.s., upućuje muža na ljubaznost prema svojoj supruzi, kada je počasti zalogajem hrane koji stavi u njena usta, te za to dobija nagradu.
Sead ibn Ebi Vekkas, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ti nećeš udijeliti nikakvu sadaku kojom želiš postići Allahovo, dž.š., zadovoljstvo, a da za to nećeš biti nagrađen, pa čak i zalogaj hrane koji staviš u usta svoje supruge.” (Buhari)
Pored toga što supružnici u braku na halal način zadovoljavaju svoje tjelesne potrebe, oni time čine dobro djelo za koje bivaju nagrađeni. Na to ukazuje hadis Ebu Zerra, r.a., u kojem Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Kada neko od vas ima bračni odnos sa svojom suprugom ima nagradu kao da je udijelio sadaku. Ashabi začuđeno upitaše: -Kako to, Allahov Poslaniče, zar neko od nas zadovoljava svoju strast i za to biva nagrađen? Poslanik, s.a.v.s., odgovori: -Da, tako je. Pa šta mislite da je on taj čin uradio sa nekim na nedozvoljen način, zar zbog toga ne bi bio griješan? Isto tako će zbog tog čina na halal način biti nagrađen.” (Muslim)
Od blagodati braka su hajirli djeca koja ostaju nakon smrti roditelja i uče dovu za njih. Pored dove, djeca čine i druga dobra djela od kojih njihovi rahmetli roditelji imaju sevab i nagradu i nakon smrti. Prisjetimo se dobro poznatog hadisa koji to potvrđuje:
Ebu Hurejre, r.a., pripovijeda od Allahovog Poslanika, s.a.v.s, da je rekao: “Kada čovjek umre prekidaju se njegova djela osim u tri slučaja: trajna sadaka, znanje koje je ostavio iza sebe da se drugi okoriste njime i dobro odgojeno dijete koje će se moliti za njega.” (Muslim).
Svakako da se ovdje prvenstveno misli da dijete koje je vjernik i koje uči dove za svoje roditelje, pogotovo nakon obavljenog namaza, dijeli sadaku pred njihovu dušu, obavi hadž za njih, ako nisu obavili i čini slična dobra djela, od kojih njegovi roditelji imaju nagradu i poslije njihove smrti.
Također, od stvari koje djeca mogu učiniti za svoje roditelje poslije njihove smrti je ono što se spominje u hadisu od Ebu Usejda, r.a., koji kaže: “Bili smo kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pa je jedan čovjek upitao: ‘Allahov Poslaniče, da li ja imam kakvu mogućnost da učinim dobro za svoje roditelje poslije njihove smrti?’, pa mu je Poslanik, s.a.v.s., odgovorio: ‘Da, postoje četiri stvari a to su: da učiš dovu (moliš) za njih, tražiš oprost od Allaha za njih, da izvršiš njihovu oporuku, da lijepo postupaš prema njihovim prijateljima i da održavaš rodbinske veze koje se samo preko njih mogu održavati.’” Bejheki u svom rivajetu još dodaje, da je ovaj ashab rekao: “Kako je ovo lijepo i berićetno, Allahov Poslaniče!?”, na šta mu Poslanik, s.a.v.s., reče: “Radi to jer će to, doista, doći do njih, tj. sevab tih djela će im stići.” (Hadis je sahih, a bilježe ga Ebu Davud, Ibn Madže, Buhari u El-Edebul-mufredu 1/109 (35), Ibn Hibban i Hakim).
Hvala Allahu, dž.š., na blagodati dobrog i čestitog bračnog druga, ljepoti halalnog braka i ugodnog porodičnog ambijenta, okruženog sa hajirli djecom i potomcima.
Sarajevo: Radnička džuma u Hrasnom
Medžlis Islamske zajednice Sarajevo već nekoliko godina organizira radničku džumu za sve one koji iz opravdanog razloga ne mogu stići obaviti namaz u njegovom prvom vremenu.
Program za žene u džamiji džemata Dub
U subotu, 28. oktobra 2017. godine poslije podne-namaza u džematu Dub upriličeno je druženje za žene uz prigodan program koji su održale muallime sa područja MIZ Travnik i MIZ Kakanj.
Susreti polaznika Kursa islama
Proteklog vikenda polaznike Kursa islama posjetile su kolege iz Mostara u pratnji sa koordinatorom Suljom ef. Cikotićem.
Projekat Snaga porodice
Muftijstvo sarajevsko i World Vision su u proteklih godinu dana radili na pripremi projekta Snaga porodice.
Više...
Najuspješniji muallimi medžlisa Muftijstva travničkog
U utorak, 07. novembra 2017. godine u Uredu Muftije travničkog upriličen je prijem za najuspješnije muallime medžlisa Muftijstva travničkog za 2016/17. mektebsku godinu.
Otvoren konkurs za dodjelu stipendija Fondacije "Selamet"
Fondacija Selamet koja djeluje u okviru IZ Bošnjaka u Nizozemskoj raspisala je konkurs za dodjelu stipendija za učenike srednjih škola i studente.
Istanbul, 07. novembar 2017. (MINA) - Noćas je reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović u Istanbulu prisustvovao otvaranju dvadeset i sedme sjednice Evropskog vijeća za fetve i istraživanja.
Koja je intencija i cilj fetve o uzimanju kredita u nuždi?
Vijeće muftija IZ donijelo je fetvu o tretmanu rješavanja nužno potrebnih životnih pitanja podizanjem kamatnih kredita. Preporod je pitao muftiju banjalučkog dr. Osmana Kozlića koja je intencija i cilj fetve o uzimanju kredita za rješavanje nužnih potreba poput stambenog pitanja, školovanja i sl. i čime se Vijeće muftija rukovodilo?
Muftija Kozlić je kazao: “Dužan sam napomenuti da moj odgovor na postavljeno pitanje ne odražava stav Vijeća muftija, te da moja objašnjenja koja ću ponuditi predstavljaju isključivo stav jednog člana Vijeća i njegovo vlastito mišljenje. Što se tiče Vašeg pitanja o tome šta je rukovodilo Vijeće muftija u pogledu ove fetve ili koja je intencije same fetve, stvar je potpuno jasna. Uvjeren sam da je muslimanima potpuno jasna težina zabrane kamate u islamu, te stoga i ne čudi njihova opreznost u pogledu eventualnog doticanja s kamatom. S druge strane, pitanja štednje novca u bankama koje posluju s kamatama, podizanje kredita ili osiguranja u takvim bankama, najčešće su bila pitanja koja su postavljana ulemi ili islamskim pravnicima (fakihima) u proteklom, 20. stoljeću. Na njih su odgovarali Abduhu, Šeltut, Mustafa Zerka, Al-Fasi, Kardavi, Husein Đozo i mnogi drugi. Njihovi odgovori se mogu rezimirati na slijedeći način: Kamata je u islamu kategorično zabranjena, ali je muslimanima dopušteno čuvati novac u banci (poduzetnici, naprimjer, s tim da novac od kamate na štednju moraju podijeliti u humanitarne svrhe), kao i uzeti kredit u situacijama nužde i stvarne životne potrebe. U obrazloženjima su navodili brojne kur’anske ajete i hadise u kojima se jasno kazuje da Allah ne želi da ljudi imaju teškoće, da On želi da im olakša, da propisi vjere moraju biti lahki i primjenljivi na svakom mjestu i u svakom vremenu.
Međutim, u današnje vrijeme je kamatno poslovanje putem banaka naša svakodnevica. S tim u vezi se nameće pitanje kako islam gleda na ove savremene životne tokove? Drugim riječima, ima li među muslimanskim učenjacima onih pravih učenjaka koji su prema sebi strogi, a prema ljudima fleksibilni, nudeći im najlakša rješenja, kako je to isticao Ibn Sirin.
Mustafa Zerka, glasoviti islamski pravnik, svoj stav je obrazložio poznatim pravilima: “Nužda zakon mijenja” (ed-darurat tubihul-mahzurat) i “Potreba ima snagu nužde, kako javna tako i privatna” (El-hadže tunezzelu menzilete-d-darure ‘ammeten kanet em hassa). Drugim riječima, u situacijama nužde ili potrebe dozvoljeno je sarađivati s bankom koja posluje s kamatom. Naravno, uz napomenu da zabrana kamate ostaje na snazi, te ukoliko postoji mogućnost beskamatnog kreditiranja, nema opravdanja za uzimanje kamatnih kredita.
Osim poslovnih ljudi koji imaju potrebu da čuvaju novac na sigurnom, puno je veći broj ljudi koji imaju potrebu da riješe stambeno pitanje, kupe auto, pokrenu mali biznis, zaduže se radi liječenja, školuju djecu i tome slično. Dakle, dopušteno je podizanje kamatnih kredita radi rješavanje gore nabrojanih problema, a od (pravnih) razloga možemo nabrojati najosnovnije:
- Zato što se spomenuta šerijatska i fikhska pravila (nužda zakon mijenja ili preciznije, u situacijama nužde dopušteno je ono što je inače zabranjeno, zapravo je šerijatsko pravilo) naslanjaju na brojne zakonodavne tekstove Kur’ana i Hadisa, da ne spominjemo ostale pravne izvore. Njihova šerijatska ili pravna snaga je time veća i značajnija.
- Ovo pitanje tretiraju druga brojna šerijatska pravila koja govore o poteškoći i šteti: Šteta se mora otkloniti (Ed-dareru juzal), poteškoća zahtijeva olakšicu (El-mešekka tedžlubu-t-tejsir) i poteškoća je dokinuta (El-haredžu medfu’).
Primijetili smo i mnoštvo negativnih komentara na fetvu nakon što je objavljena na našem i drugim portalima. S jedne strane to su komentari ekstremnih desno orijentiranih univerzalnih sveznalica i konkretnih neznalica, da se poslužim izrazom našeg Mustafe Spahića. S druge strane su to oni koji, nažalost, mrze sve što je islamsko i muslimansko, iako i sami pripadaju muslimanskom korpusu. Većina muslimana, siguran sam, prije svih članovi i pripadnici Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, kako u BiH, tako i širom svijeta, na ovu fetvu kao i na mnoge druge gledaju kao jedino moguće tumačenje njihove vjere, ono koje im omogućuje da budu muslimani, čestiti i vrijedni građani ma gdje živjeli, pažljivi i dobri roditelji, dobri radnici i poduzetnici, napredni i progresivni, konstruktivni i pozitivni, ponosni na sebe, svoje porijeklo i vlastitu duhovnu tradiciju.”