Nakon okupacije Bosne i Hercegovine vjersko-duhovni život bosanskohercegovačkih muslimana, koji je obuhvatao i vršenje hadža, hodočašća Mekke i Medine, odvijao se pod kontrolom upravnih organa. Da bi se spriječile nezgode koje su se ranije dešavale za vrijeme hodočašća, Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine je neposredno nakon okupacije poduzela brojne mjere. Već od 1879. godine hodočasnicima su izdavani pasoši za putovanje na hadž, uz obavezu da daju jamca. Od 1881. godine je to ozvaničeno naredbom da hodočasnici u Mekku moraju imati putne listove, što je sa druge strane omogućilo da se stalno ima uvid u evidenciju.
Putovanje na hadž u Mekku iz Bosne i Hercegovine je obično počinjalo četvrtog dana Bajrama. Prije nego što krene na put, hodočasnik je sačinjavao testament i opraštao se od rodbine i prijatelja, moleći ih da mu oproste ako im je nekad nanio zla ili nepravde. Mnoštvo vjernika je izlazilo na ulicu kako bi ispratili hadžije. Potom su zajedno s njima odlazili u džamiju. Tamo ih je dočekivao muftija i drugi vjerski uglednici, kao i kadije, učitelji, djeca... U raznim krajevima Bosne i Hercegovine postojali su posebni običaji ispraćaja hadžija. U Sarajevu se njihovom ispraćaju pridavala posebna pažnja. U vrijeme austrougarske uprave ispraćali su se iz Ali-pašine džamije. Ranije se to činilo iz Večil-Harač džamije – poznate kao Hadžijska džamija, džamije sa najprostranijim i najljepšim dvorištem, smještenoj u mahali Alifakovac, pokraj Šeher Čehajine ćuprije, odakle su hodočasnici kretali balkanskim putevima koji vode prema Arabiji. Među njima su se nalazili i tzv. bedeli, koji su za novac hodočastili Mekku umjesto onih kojima godine ili zdravlje nisu dozvoljavali da to sami obave. Svi koji ispraćaju hadžije molili su se sa njima, nakon čega je i i počinjao dugi put za Mekku.
Italijanski putopisac Gino Bertolini opisao je detaljno jedno putovanje na hadž bosanskohercegovačkih hodočasnika. Do Istanbula se putovalo danju, a odatle, poslije prvog dužeg odmora, noću, kako bi se izbjegla dnevna žega. Ponekad se dešavalo da karavane hodočasnika napadnu beduini... Kada hodočasnici ugledaju zidine Medine, zastajali bi kako bi se očistili i oprali, kako bi s poštovanjem ušli u to mjesto. Zatim su odlazili u Poslanikovu džamiju, poljubili zemlju, obišli mezar i stupili na molitvu. Poslije te međupostaje, nastavljao se njihov put u Mekku. Oni su tada mogli birati dvije ceste – staru, koja je vodila kroz pustinju i kojom je trebalo deset dana putovanja do Mekke i novu, koja se račvala za Džidu, mjesto gdje je mezar plemenite majke Have. Oni koji su izabrali novu cestu, nakon dolaska u Džidu imali su još dva dana putovanja kroz pustinju do Mekke. Većina se ipak odlučivala krenuti starom cestom. Ovuda su kretali i sultanovi vojnici, koji su svake godine u Mekku nosili vrijedne poklone i koji su usput štitili hodočasnike. Kada ugledaju obrise Mekke vjernici su silazili sa svojih kamila, kako bi u sveti Grad ušli pješice. Sedam puta su kružili oko Kabe, svetog mjesta za muslimane. Kompleks oko Kabe imao je 17 ulaza, sedam munara, 150 kupola koje su stajale na 500 mermernih stubova, povezanih impresivnim lukovima. Otprilike tri stuba su nosila jednu kupolu. Čitav taj monumentalni kompleks je bio okićen arabeskama i kaligrafijom. U centru se nalazi Kaba – Bejtullah. Do nje je vodilo sedam ulaza. U istočnom uglu Kabe nalazi se crni kamen, kojeg hodočasnici ushićeno ljube. Kaba je prekrivena pokrivačem izvezenim zlatnim i srebrnim harfovima. Ti prekrivači, zlatnim i srebrenim citatima iz Kur´ana ukrašeni, izrađivali su se od sredstava koje je davao sultan. Ćilimi od prethodnih godina su se predavali čuvarima ove relikvije, koji su ih dijelili na komade. Njih su kupovali hodočasnici i darovali ih džamijama u svom kraju. Po predanju Ibrahim, a.s., je Mekku sagradio na izvoru Zem–zem, izvoru kojeg je našla njegova žena Hadžera, izvoru koji gladne hrani, žednima utažuje žeđ, a bolesne iscjeljuje. Vodu Zem–zema su točili hodočasnici i nosili je svojoj kući kako bi je podijelili rodbini i prijateljima. Arefat, visoravan udaljena tri sata od Mekke, bila je posljednja stanica hodočasnika. Za vrijeme dok su hadžije vršile obred na Arefatu, vjernici iz njihovih mjesta u džamijama su se molili za njihov sretan povratak.
Vremenom se broj bosanskohercegovačkih hodočasnika sve više povećavao
Pri povratku u Bosnu i Hercegovinu hodočasnici su u pograničnim stanicama bili pregledani od ljekara, a njihove stvari dezinficirane. Taj postupak se vršio sve do 1890. godine i sve više usavršavao.
Iz izvještaja koji je reisu-l-hudžadža za 1890. godinu Nezir Škaljić po povratku dostavio Zemaljskoj vladi u Sarajevu 5. februara 1891. godine može se u cjelosti rekonstruisati putovanje i uvjeti pod kojim je obavljeno hodočašće. Te godine na hodočašću su uzele učešća 102 osobe. Putovalo se u dvije grupe, jedna je putovala kopnom, a druga morskim putem. U prvoj se nalazilo 78 osoba, i to iz Donje Tuzle 18, Sarajeva 21, Cazina 10, Tešnja 7, Bosanske Krupe 4, Banje Luke, Mostara i Bosanskog Petrovca po 3, Zenice i Jajca po 2 i po jedna osoba iz Žepća, Kostajnice, Livna i Visokog. U drugoj grupi se nalazilo 13 hodočasnika iz Prijedora, 3 iz Sanskog Mosta, dva iz Zvornika i po jedan hodočasnik iz Bosanske Gradiške, Konjica, Vlasenice, Zenice i Žepča.
Prva grupa je krenula iz Sarajeva 26. Maja, a druga grupa od 27 hodočasnika, koja je putovala morem, krenula je 9. juna 1890. i stigla u Trst 16., gdje se ukrcala na parobrod “Meduza.” Putovanje do Jenbua je trajalo l0 dana. Nakon što su unajmili kamile priključili su se karavanu koji je išao za Medinu, gdje su prispjeli 2. jula i susreli sa hadžijama koji su na put krenuli kopnenim putem. Iz Medine su putovali karavanom i 17. jula stigli u Mekku. Do tada su za vrijeme putovanja umrla trojica hodočasnika iz Bosne i Hercegovine.
Kad je 1893. godine na području Bosne i Hercegovine prijetila opasnost od kolere, koja se posebno proširila u blizini granice, poduzete su još strožije mjere u vezi sa povratkom hadžija. Cijelo vrijeme putovanja oni su bili stavljeni pod nadzor zvaničnog liječnika; njihove su stvari morale za vrijeme njihovog višesedmičnog boravka u karantenima u El-Toru i u Klazomeni biti više puta dezinficirane. Pri povratku u zemlju hadžije su bile stavljene pod petodnevni nadzor. Kad se doznalo da je na putu i veliki prtljag hadžija koji su umrli u Mekki, a da on nije bio podvrgnut zdravstveno-policijskom postupku, Zemaljska vlada BiH je naredila da se taj prtljag mora spaliti, pri čemu su dragocjeni komadi bili izdvojeni i prepušteni daljem transportu nakon temeljno provedene dezinfekcije. Za spaljene stvari hadžijama je isplaćena primjerena odšteta iz zemaljskim sredstava.
U godinama u kojima su na Dalekom istoku harale kuga i kolera, Zemaljska vlada nije propuštala priliku da u smislu općih želja izraženih u međunarodnim konvencijama, muslimanima preporuči napuštanje hadžiluka, te je odustala od pružanja bilo kakvih olakšica, naročito od toga da za hadžije isposluje popust u troškovima prijevoza. Šta više, ona je 1897. objavila da će im se u slučaju, ako bi u Hidžazu izbila kuga, zabraniti povratak u zemlju za vrijeme trajanja ove epidemije. Takva zabrana se izdala i 1899. te je ostala na snazi za vrijeme trajanja opasnosti. Naprotiv, Zemaljska vlada nije smatrala za shodno da zabrani samo hodočašće jer je pored protesta od strane muslimana zbog ovakve mjere bio upitan i njen efekat, jer bi pojedinci sebi lahko pribavili putne isprave za Tursku, te bi odatle sa turskim putnicima tajno pošli u Mekku. Zbog toga bi evidencija o njima postala iluzorna pa time i ljekarski pregled i administrativno-policijski postupak sa hadžijama prilikom njihovog povratka. Ispravnost takvog mišljenja Zemaljske vlade potvrdila je okolnost što se u godinama kada su Rusija i Francuska svojim muslimanskim hodočasnicima zabranile hadžiluk, konstatirano da je znatan broj hadžija iz Alžra, Tunisa i južne Rusije stigao u Džidu.
Zdravstveno-policijske mjere
Godine 1901. nadležni organi su izdali tačne instrukcije o zdravstveno-policijskom postupku sa hadžijama, koje su se u osnovi temeljile na zaključcima Druge Venecijanske konferencije. Tom instrukcijom se najtačnije uređivao postupak sa hadžijama pri njihovom dolasku u Bosanski Brod, njihov smještaj u Zavod za dezinficiranje, dezinficiranje njihovih stvari i tijela. Dalje je regulirano kako treba postupati sa hadžijama koji se odvojeno od glavne skupine vraćaju preko Metalke i sa sličnim putnicima (bedelima), kako se treba postupati sa hadžijama koji se vraćaju drugim pravcem ili namjeravaju ući u zemlju bez kontrole, kao i šta treba uraditi sa stvarima koje se hadžijama šalju u zemlju. Ovim propisom je bilo i regulirano da svi troškovi ovog postupka sa hadžijama padaju na teret zemaljskog erara. Primjenom tih mjera postiglo se da je bilo spriječeno unošenje zaraznih bolesti u zemlju, pa je Zemaljska vlada i dalje kontinuirano radila na provođenju mjera za pružanje pune zaštite. Pri tome, nije imala namjeru da na bilo koji način spriječi ili oteža muslimanima da prema vjerskim propisima islama izvrše zavjetnu dužnost u pogledu hodočašća u Mekku.
Prema zvaničnim podacima 1905. godine iz Bosne i Hercegovine je na hadž putovala 121 osoba, 119 muškaraca i dvije žene. (Vidi prilog- popis hodočasnika za 1905. ). Iz Sarajeva je bilo 27, Donje Tuzle 13, Mostara 10, Bijeljine 7, Brčkog 6, po 5 iz Bihaća, Tešnja i Gračanice, po 4 iz Visokog i Čajnića, po 3 iz Gornje Tuzle i Prijedora 3, po 2 iz Zvornika, Jajca i Goražda i po jedan hodočasnik iz Ključa, Travnika, Bosanske Gradiške, Donjeg Vakufa, Bugojna, Bosanske Krupe, Bosanskog Petrovca, Puratića, Maglaja, Srebrenice, Prozora, Žepča i Dervente.
Ako se promatra socijalna struktura hodočasnika onda se može konstatirati da je od ukupnog broja hodočasnika bilo 22 hodža, 28 poljoprivrednika, 22 veleposjednika, 15 trgovaca, 6 imama, 2 muezzina, 3 krojača, po dvojica piljara, kafedžija, staretinara, cvjećara, i po jedan raznih zanimanja: mesar, kuhar, derviš, sluga, obućar, remenar, pekar, slobodni seljak, baš muhtar, pisar, gostioničar, kočijaš, privatnik i nadničar.
Kontrola putovanja na hadž u toku 1907. godine nije u sanitarnim odnosima bila povoljna, posebno s obzirom da je prethodnog ljeta u septembru i oktobru u Džidi zabilježen veliki broj slučajeva kuge. Zbog toga je vladala dvojba da li će se zaraza u cjelosti uspjeti suzbiti i da li će stanovništvo uprkos poduzetim mjerama po povratku unijeti zarazu u zemlju.
Već na početku organizovanja putovanja na hadž 1908. godine bilo je poznato da je usljed izbijanja kolere i kuge u Hidžazu putovanje bosanskohercegovačkih hodočasnika u Mekku kao i povratak u Bosnu i Hercegovinu povezan sa opasnostima. Posebno je opreznost zahtijevala činjenica da se veliki broj bosanskohercegovačkih hodočasnika namjeravao vraćati iz Mekke kopnenim putem preko Medine i dalje, uz izbjegavanje karantene u El-Toru, željeznicom od Hidžaza do Damaska, pri čemu ne bi podlijegali dovoljnom sanitarnom nadzoru.
Usljed toga je naloženo da sanitarno-policijski tretman povratnika sa hodočašća bude sa velikom preciznošću i strogošću proveden. Budući da se u ranijim godinama dešavalo da se pojedini hodočasnici, da bi izbjegli sanitarno-policijske mjere, vraćaju u zemlju više sedmica kasnije i nakon završetka aktivnosti oko hodočašća, počela se voditi evidencija povratnika i onima koji su nedostajali je zbog tajnog povratka zaprijećeno strogim kaznama. Također su poduzete odgovarajuće mjere da se i prtljag hodočasnika ne unosi tajno u zemlju. Ulazak hodočasnika u zemlju je mogao biti samo preko Bosanskog Broda. Pogranični organi su dobili nalog da svakom hodočasniku, koji nije mogao predočiti certifikat o obavljenim sanitarno-policijskom tretmanu u Bosanskom Brodu, ne dozvole ulazak u zemlju.
Zahvaljujući poduzetim i strogo provedenim mjerama, hodočašće, na kojem su uzele učešća 164 osobe, obavljeno je bez posljedica za zemlju.
Utjecaj aneksione krize na smanjenje putovanja na hadž
Naredne, 1909. godine u Mekku su putovale 73 osobe, gotovo upola manje nego prethodne godine. Najveći broj hodočasnika je putovao preko Carigrada, samo pet osoba je izabralo putovanje preko Trsta. Devetnaest hodočasnika se preko Carigrada uputilo Hidžazkom željeznicom u Medinu, a odatle u Mekku. U povratku su putovali preko Džide, zatim brodom preko Sueckog kanala do Carigrada i dalje u Bosnu i Hercegovinu. Drugi dio je do Mekke putovao od Carigrada preko Sueckog kanala do Džide, da bi se vratili Hidžazkom željeznicom.
U toku 1910. na hadž je krenulo 56 hodočasnika. Putovanje je slijedilo preko Sueca za vrijeme Bajrama, a najveći dio je putovao preko Carigrada. Dvadeset hodočasnika je putovalo željeznicom dok su ostali putovali od Sueca do Džide. Povratak hodočasnika nije prošao bez problema. U karanteni u Tebuku morali su hodočasnici kampovati pod šatorima što je posebno noću, kada se znatno spuštala temperatura, bilo prilično neprijatno. I samo putovanje željeznicom je bilo povezano sa brojnim teškoćama, budući da se broj hodočasnika povećao u znatnijoj mjeri. Austrijski Loyd je putovanje od Trsta do Haife i povratak od Bejruta do Trsta nudio po umjerenoj cjeni od 50 kruna.
U toku 1911. godine, za razliku od prethodne dvije, povećao se broj hodočasnika. Hodočašće je obavila 101 osoba, od kojih je 96 krenulo na hadž iste godine dok se pet osoba godinu ili duže nalazilo u Hedžasu i u povratku se priključilo ostalima. U međuvremenu je u Bosanskom Brodu bio izgrađen veliki parni uređaj za dezinfekciju za temeljno i brzo obavljanje propisanih radnji za osobe i njihov prtljag. Godine 1912. najveći dio hodočasnika je putovao uobičajenim putem Beograd - Carigrad - Džida - Mekka - Medina, dok je povratak slijedio Hidžazkom željeznicom. Budući da je u toku hadžiluka izbila kolera, nakon povratka bosanskohercegovački hodočasnici su smještani u karantenu i poduzete su oštre sanitarne mjere. U toku 1913. godine hodočašće je obavilo 75 osoba, od kojih su četiri za vrijeme putovanja umrle od uobičajenih bolesti. Zdravstveni odnosi bosanskohercegovačkih hodočasnika su se pokazali dosta povoljnim, što je jednim dijelom trebalo zahvaliti sanitarnim mjerama poduzetim od osmanske vlade, a sa druge strane uspostavi sanitarne administracije u Hidžazu Poseban značaj je imalo snabdijevanje hodočasnika u Džidi čistom vodom za piće. Zahvaljujući svim poduzetim kontrolama među hodočasnicima nije bio zabilježen ni jedan slučaj oboljenja.
U vrijeme Prvog svjetskog rata 1914.-1918. hodočašće u Mekku je, uslijed ratnog stanja, bilo u potpunosti obustavljeno.
[1] Šira verzija članka je objavljena u: Časopis Saznjanja, Tuzla 2008, str. 69-85.
