Sva djeca, bez izuzetka moraju učiti isto gradivo bez obzira na njihovo interesovanje ili sposobnosti. Takav obrazovni sistem je poput tamnice, jer ne podstiče već okiva individualne sposobnosti i mogućnosti pojedinca. To je kao kad bismo ribu tjerali da se penje uz drvo, a majmuna da roni poput delfina.             

Ključ uspjeha jest u obrazovanju i to je činjenica. Međutim, ako obrazovanje ne prati nezaustavljive društvene promjene i nije usmjereno ka pojedincu ono postaje ništa drugo do gubljenje vremena. Odnosno, postaje promašenom investicijom, a kao produkt ima masu „obrazovanih nesposobnjakovića“ koji nisu u stanju obezbijediti radno mjesto ni sebi, a niti bilo kome drugom biti od ikakve koristi. Ovakva konstatacija je žalosna, ali bolno istinita. 

Da li nas škola i zastarjeli obrazovni sistem uče onome što nam je uistinu potrebno u svakodnevnom realnom životu? To je ključ problema današnjeg obrazovnog sistema.

 Da li školski sistem priprema našu djecu za svijet s kojim će se suočiti nakon diplomiranja. Naš obrazovni sistem nudi određena uniformna znanja o „svačemu pomalo“, ali znanje o novcu, npr. koje je svugdje toliko bitno, uglavnom ne nalazimo u školi. Takav je slučaj bio i sa našim roditeljima. Činjenica je da tu lekciju, zapravo, svako mora sam naučiti, suočivši se lično sa brojnim životnim izazovima. Da. Svakom od nas život organizira mnoštvo takvih praktičnih časova, ali je i teorijski dio nastave itekako važan.

Završiti fakultet ne znači istovremeno i biti sretan i uspješan u životu. Svi mi imamo takve primjere oko sebe. Koliko je samo ljudi koje znamo da su akademski građani, dakle nosioci određenih akademskih zvanja i titula, a da nemaju zaposlenje ili da uopće ne rade posao za koji su se školovali, već rade nešto sasvim drugo? 

Suludo bi bilo da kao roditelji djeci propagiramo neobrazovanje, ali kako im objasniti da trebaju vrijedno učiti i imati dobre ocjene ako vide nered svugdje oko sebe? Boli saznanje da se i rad i nerad jednako vrjednuju u istom kolektivu, ili da je nerijetko bolje plaćen onaj ko je lošiji u svome poslu od kolege koji je mnogo sposobniji od njega? Zašto je to tako? Većini ljudi je teško shvatiti takvu životnu realnost. Oni jednostavno smatraju da to nije fer i takvom konstatacijom se sve završava. 

Pogledate li život prosječno obrazovane osobe koja, usput kazano, mnogo radi, vidjet ćete slijedeću životnu stazu. 

            Dijete se rađa i polazi u školu. Ponosni roditelji su uzbuđeni jer se ono ističe, dobija odlične ocjene i biva primljeno u elitnu srednju školu, koledž, fakultet. Diplomira, odradi možda i postdiplomski, a zatim napreduje tačno prema zacrtanom programu: traži siguran i stabilan posao. Dijete nalazi taj posao, kao ljekar, možda, ili advokat, ili odlazi u vojnu službu ili radi neki posao za državu, možda kao prosvjetni radnik ili...i mnoštvo drugih ili... 

Kako god bilo, a govorimo o životnoj realnosti danas i ovdje, dijete polahko počinje da zarađuje, kredine kartice počinju masovno da pristižu i kupovina počinje, ako nije već i ranije počela. Imajući pozajmljenog novca „kao pljeve“, dijete odlazi na mjesta na kojima se kreću mladi ljudi nalik njemu, susreće ih, zabavljaju se, stupaju u brak. Tek tada život postaje divan, jer danas i muškarci i žene rade, a dva prihoda predstavljaju pravo blagostanje. Osjećaju se uspješnima, njihova budućnost je svijetla i odlučuju da kupe kuću ili stan, auto, televizor, da odlaze na putovanja i imaju djecu. Potreba za gotovinom je ogromna.

Srećni par odlučuje da su njihove karijere od životnog značaja i počinju još više da rade, žudeći za unaprjeđenjima i povišicama. Stižu povišice, a s njima i još jedno dijete i potreba za većom kućom. Rade još vrjednije, postaju bolji radnici, još posvećeniji poslu. Dodatno se doškolovavaju  i stručno usavršavaju želeći zaraditi više novca. Možda počnu paralelno da rade i drugi posao. Njihovi prihodi se penju, ali uporedo s tim rastu i životni troškovi. Sve češće se počinju pitati gdje im odlaze pare. Djeca rastu, a s njima i sve veće životne potrebe i troškovi.

Taj srećni par, rođen prije četrdesetak godina, sada je zarobljen u ,,trci pacova" i ostat će tamo dokle god radi. A radi za vlasnike kompanija (prvi pacov), za državu kojoj plaća raznorazne dadžbine (drugi pacov) i za banku kojoj otplaćuju hipoteku i kreditne kartice (treći pacov). Pritom, savjetuju svoju djecu da vrijedno uče, imaju dobre ocjene i nađu siguran i stabilan posao ili karijeru. 

O novcu ne uče ništa, osim od onih koji profitiraju na njihovoj naivnosti, dok oni cijelog života teško rade. Taj proces se ponavlja i u slijedećoj generaciji vrijednih radnika. To je ,,trka pacova". Izlaz iz te trke je znanje o upravljanju novcem.

Sve to prolazi većina nas, iz razloga što nas niko nije naučio važnoj životnoj lekciji o upravljanju novcem. Kad sam se, kao ekonomski i finansijski laik, prvi put susreo sa pojmom finansijska inteligencija pomalo začuđeno sam se upitao: „Zar i to ima?“ Nakon što sam se spontano upustio u iščitavanje literature o upravljanju novcem upoznao sam se i sa ovim pojmom i zaključio da je upravo finansijska inteligencija ono čemu bismo trebali biti podučavani sistemski. Bit financijske inteligencije nije u tome koliko novaca zarađujemo, nego u tome koliko novaca zadržimo. Finansijska inteligencija je mentalni proces kojim rješavamo svoje finansijske probleme. 

Najbolji primjer naše generalne finansijske nepismenosti jest slijedeći: Ako 100 osoba dobije po 10.000,00 KM početkom godine, do kraja godine će izgledati ovako:

• 80 osoba više neće imati taj novac, potrošit će ga za dugove, minuse, dat će doplatu za novo auto, televizor, putovanje...
• 16 osoba će uvećati tu svotu od 5 do 10 %
• 4 osobe će uvećati tu svotu na 20.000,00 KM, pa i više.

Usvojivši osnove znanja o upravljanju novcem mi svoju djecu možemo učiti ili da rade za druge, ili da drugi rade za njih. Dakle, jedna od najvažnijih životnih lekcija kojoj sistemski moramo podučavati svoje dolazeće naraštaje, i to bez izuzetka, je i znanje o upravljanju novcem i finansijskim tokovima. Na takav način odgajali bismo umnogome poduzetnije i odgovornije generacije mladih ljudi koji bi nastojali preuzeti inicijativu i koristivši sve svoje intelektualne resurse proizvodili nove vrijednosti, a ne, donekle s pravom i mi to moramo priznati, bježati od svoje rodne grude u bijeli svijet.