Današnji čovjek je opsjednut činjenicama koje u praktičnom životu poistovjećuje s brojevima. Brojevi su ono što pokazuje uspjeh u svim oblastima i na različitim nivoima: od toga koliki je tiraž knjige do koliko osoba je prisustvovalo mevludu ili, pak, kakav je prosjek nekog učenika ili studenta. Bez brojeva se, naravno, ne može jer svaki uspjeh, zapravo sve se mjeri brojevima, ali koliko nam oni govore o suštini i istinskom uspjehu, te plašimo li se da se sami pretvaramo u brojeve i da one ljude na koje vršimo utjecaj pretvaramo u brojeve? “Puke znanstvene činjenice stvaraju puke činjenične ljude“, kazao je Husserl u svojoj svojevrsnoj kritici moderne znanosti i svijeta u kojem i mi živimo. Teže od svakog predmeta i implementacije svakog nastavnog gradiva u medresi jeste upravo izdvajanje učenika iz općih jednačina. O odgoju, emocijama i prisnijem kontaktu s učenicima mnogo je lakše razgovarati u medresi, odnosno prije nego učenik osjeti da je zaista broj kada ga na fakultetu budu prozivali brojem indeksa, a ne imenom.

Učenici će se nastaviti obrazovati pa makar stekli najskromnije obrazovanje u medresi, jer će ih životne okolnosti primorati, ali hoće li se nastaviti odgajati, pogotovo u svijetu gdje je odgoj nerijetko prepreka? Islamska zajednica i društvo bi osjetili značajne promjene kada bi u medresama, ali i u mektebima o čemu smo ranije pisali, odgoj imao primat nad obrazovanjem ili barem da toliko ne samo medrese, već cijela Islamska zajednica ulaže u odgoj koliko u obrazovanje u koje je, doduše, lakše ulagati, jer ne postoji nabavka android 'pametnih' tabli za odgojni proces.

Islamska zajednica i odgoj

Današnje medrese nemaju kapacitet, zapravo ljudski resurs, da posvete dovoljno pažnje svakom učeniku i to je ono što bi Islamskoj zajednici trebao biti prioritet. Znanje koje će učenici steći u medresama je u ovom činjeničnom svijetu itekako važno i na tom polju Islamska zajednica, to jeste kolektivi škola, pokazuju nevjerovatne rezultate. Primjera radi, krajnje je vrijeme da reisu-l-ulema ili Islamska zajednica uruče nagradu Islamske zajednice Behram-begovoj medresi, koju ovo društvo prepoznaje kao najbolju školu već nekoliko godina. Nema Islamska zajednica mnogo ovakvih i sličnih uspjeha koji počinju sa superlativima, stoga na koji način iskazujemo poštovanje za ovakav uspjehu? Naravno, kvalitetno obrazovanje jeste i moralna obaveza prema učenicima. Međutim, Islamskoj zajednici bi trebao biti važniji odgoj, ali ne opet “činjenični“ udžbenički, odnosno prilagođeno ogledalo drugih metodologija u odgoju. Upravo je odgoj složeniji od obrazovanja, prezentacije i usvajanja činjenica, što ne postoji udžbenik, knjiga o odgoju koja bi bila primjenljiva na svakoga. Otuda je odgojiti učenika medrese teže od svakog hifza, matematičke varijable i nuklearne fizike, koji manje-više prate neki ustaljeni obrazac i racionalne zakone. Koliko god se trudile pedagoške škole teško je uspostaviti bilo kakvu jednu metodologiju u odgoju, jer sam po sebi odgoj je poput žive materije koja se stalno mijenja i neprimjenljiva je na grupe. Međutim, kada bi se i zamislila jedna metodologija putem koje će se ne odgojiti mladi, već pomoći pri odgoju, Islamska zajednica nema ozbiljnih namjera u tom smjeru, barem osmišljavanja neke metodologije odgoja učenika u medresama koja bi bila npr. prije kompilacija uspješnih iskustava. Primjera radi, ako se svake godine ne može organizirati ozbiljan razgovor, svakako ne po principu izlaganja radova i dobre zakuske, između ljudi koji su cijeli život uključeni u proces odgoja mladih, kako imama tako i profesora medresa i drugih stručnjaka, kako je moguće da ne postoji na nivou Islamske zajednice priznata kompilacija iskustava odgajatelja ili jednog odgajatelja koji je cijeli život posvetio odgoju mladih? 

Andorid odgoj 

Odgoj se usko povezuje s edebom, ahlakom, etikom, stoga doći će kad-tad, ako već to ne živimo, pitanje koliko duhovnosti ima u znanju, edeba u zvanjima koje smo dali bivšim učenicima medresa, etike u činjenicama, ahlaka u općem, pa tako i u vjerskom, stručnom obrazovanju osoba koje će sutra vaziti o ahlaku i predstavljati ideje Islamske zajednice. Drugim riječima, i uposlenicima Islamske zajednice (je) će biti potreban izvor duhovnosti koji se ne može samo pročitati iz Tekstova. Kršćani su davno iskusili ovo pri tome birajući individualističku, sektašku, ezoterično-okultnu religioznost spram katoličanstva, činjeničnih poruka, komentara stručnjaka, magistara i doktora, raznih profila iz crkve, koji su bili sve osim 'duhovnjaka' koji su se mogli baviti ljudskim srcima i duhom, odnosno profesionalci koji su i vjeru profesionalizirali. Učenici će se nastaviti obrazovati pa makar stekli najskromnije obrazovanje u medresi, jer će ih životne okolnosti primorati, ali hoće li se nastaviti odgajati, pogotovo u svijetu gdje je odgoj nerijetko prepreka? Islamska zajednica i društvo bi osjetili značajne promjene kada bi u medresama, ali i u mektebima o čemu smo ranije pisali, odgoj imao primat nad obrazovanjem ili barem da toliko ne samo medrese, već cijela Islamska zajednica ulaže u odgoj koliko u obrazovanje u koje je, doduše, lakše ulagati, jer ne postoji nabavka android 'pametnih' tabli za odgojni proces. Slično je i s mektebima, o čemu smo ranije pisali anketirajući roditelje, koji silno žele pomoć pri odgoju, širenje ideje zajedništva i bratske ljubavi među djecom, prije nego dječije znanje o vadžibima u namazu i sunnetima gusula. Osim toga, u mektebima je sve veći broj djece naših učenika koje smo već naučili vjeri u mektebima i koji svoje znanje nadograđuju od početka vjerskih sloboda u nezavisnoj BiH, te koji podučavaju svoju djecu osnovama vjere. Također, selefističke grupacije u BiH su jedan od dokaza da je moguće mnogo toga naučiti iz knjiga i steći vjersko obrazovanje, ali s odgojem to nije tako. Može se kazati da su medrese prvenstveno odgojne ustanove i to se naglašava kada se opisuju kao odgojno-obrazovne ustanove, ali trebali bismo razmisliti malo odgovornije o ovom stavu prije nego ga plasiramo ili se suočimo s nečijom analizom.

Kontinuitet 'svemedresanske' ideje

Koliko god zvučalo neumjesno, Islamska zajednica bi o važnosti učenika medresa mogla gledati i u pozitivističkom smislu: njen autoritet i opstanak ovisi ne o obrazovanju učenika medresa, već o njihovom odgoju čiji sadržaj čini i odnos prema njenim institucijama. Jedan od aspekata nadgradnje, ali i praktične realizacije 'svemedresanske' ideje, o kojoj smo ranije pisali kao idejnoj specifičnosti, a ne materijalnoj prepoznatljivosti medrese i njenih učenika u društvu – osim kada vanjska prepoznatljivost učvršćuje tu ideju – jeste učeničko povezivanje s Islamskom zajednicom i, svakako, ne na nivou broja: da su njeni članovi, uposlenici, oni koji moraju dati procent zekata, već da žive njenu ideju kao što žive 'svemedresansku' koja ide u pravcu izgradnje moralnog čovjeka, a brojke će, o kojima se zdušno brinemo, doći same. Prvi korak u povezivanju mogao bi biti i njihovo uključivanje u Mrežu mladih. Mreža mladih ovisi o imamima, što je za početak ovog projekta jedina metoda, ali neprirodna za budućnost. Ako nam trebaju voditelji, ali i okosnica u Mreži mladih, to bi trebali biti učenici medresa. Bilo bi zanimljivo napraviti uvid koliko je uopšte učenika, sadašnjih i bivših, uključeno u Mrežu mladih, a kamoli glavnih koordinatora. Nije cilj elitiziranje Mreže mladih, marginaliziranje mladih iz drugih škola, već kontinuitet rada na izgradnji mladog čovjeka kojeg smo držali unutar svog odgojno-obrazovnog sistema četiri godine. Svake godine Islamska zajednica u bh. društvo i svijet šalje oko 800 učenika. Svake godine! Po nekoj logici stotine učenika bismo trebali sretati u našim udruženjima, džematima, medžlisima ne kao uposlenike nego nekoga ko živi ideju Islamske zajednice. Naravno, ovo ne ovisi o medresama, osim u onom segmentu da se učenicima približi plemenitost svemedresanske ideje i volonterizma kao njenog jednog elementa, već o osobama koje su zamislile Mrežu mladih, a nikada nisu napravile prezentaciju u medresama niti strateški razgovarali s osobljem medresa.