Živimo u čudnom i prevrtljivom vremenu ili vaktu. Danas je pomalo sve čudno: i ljudi i njihovo ponašanje, i vrijeme i općenito društveni kontekst u kojem se nalazimo u našoj lijepoj Bosni i Hercegovini. Svako od nas se, barem jednom u životu, negativno iznenadio, ili bolje rečeno, ostao zatečen time koliko danas ljudi mogu biti nezahvalni, bezobrazni i licemjerni. 

Rekoh, barem jednom. Dobro bi bilo kada bi to bilo samo jednom. Ljudska  nezahvalnost i licemjerstvo nikada više nisu dolazili do izražaja kao u aktuelnom trenutku u kojem živimo. Postavlja se pitanje zbog čega je to tako? Koji su razlozi za to? Vjerovatno zbog pomanjkanja dobrog odgoja i problema sa vlastitim egom i iskrenim shvatanjem vjere i odnosa prema drugom čovjeku.

Pojedinac koji ima dobroga odgoja baziranog na zahvalnosti uz iskrenu vjeru koju neizostavnu ukomponuje u svoje svakodnevno ponašanje i svoj odnos prema ljudima,  bez imalo dvojbe neće lagati, biti licemjeran, nemoralan ili korumpiran i  nezahvalan.

Problem se javlja kada se ljudi prema drugima postave na jedan neiskren način i daju sebi za pravo da misle da mogu kako hoće.

Raspadaju se brakovi, prijateljstva

Zbog toliko neiskrenosti, nezahvalnosti, licemjerstva i ega svjedoci smo da svakodnevno pucaju brakovi, dugogodišnja prijateljstva, i općenitio pucaju i slabe međuljudski odnosi.

Najbolji primjer svega navedenoga jeste kad u dnevnim novinama u crnoj hronici pročitamo da je učenik petog razreda osnovne škole na velikome odmoru nožem nanio teške tjelesne povrjede opasne po život svom drugu iz razreda.

Zbog čega? Zbog jedne male krive riječi ili pogleda. Apsurdno, ali duboko istino, što najbolje ocrtava koliko smo kao društvo u cjelosti moralno potonuli. Ovakvi slučajevi najbolje dokazuju manjak dobroga odgoja.

Priča mi nedavno jedan poznanik, bolje reći žali se, kako je svom najboljem prijatelju pomogao da se zaposli, uložio svog truda i vremena kako bi mu pomogao, da bi se nakon nekoga vremena taj isti njegov prijatelj prema njemu počeo ponašati nezahvalno. Sve  ga je manje cijenio, što je na kraju dovelo do toga da je dugogodišnje prijateljstvo puklo. Ovo je samo jedna priča od milion njih u ljudskoj realnosti i svakodnevici - punoj ega i nezahvalnosti.

Dobar odgoj i iskrena primjena vjere u svakodnevnom životu, koja osim obavljanja namaza, podrazumijeva i lijep ahlak, bez kojega nema iskrenosti u vjeri, rješenje su za odstranjivanje negativnih pojava – licemjerstva, nezahvalnosti, korupcije, nemorala, egoizma.

Nemoralni i loši prijatelji

Mladi ljudi bliski džamiji i džematu više nego ikada prije u svojim životima moraju primjenjivati hadis da je „čovjek vjere svoga prijatelja, i da treba gledati s kim će se družiti“.

Džematska omladina koja ima dobru podlogu, kućni i vjerski odgoj, sebi ne smije dozvoliti i dopustiti da je drugi mladi s kojima se susreće u školama, na fakultetima, a koji ne dijele isti dobar odgoj, zavedu svojim  namjerama i osmijesima upakovanim u „ukrasni papir neiskrenosti i nemoralnosti“. 

Ukoliko to sebi dopuste onda će početi od dobrog da prave loše. Od dobrog ponašanja počet će da prave loše. Davat će prednost onim pojedincima koji ne žive i ne ponašaju se moralno. Kada pristanu na sve to sasvim izvjesno je da će ozbiljno narušiti svoj profil ličnosti i karakter.

Mladi više nego ikada trebaju znati da odgovarajući prijatelj ima mjesto u prijateljstvu koje se treba čuvati. od miješanja neodgovarajućih prijatelja. Međutim, osoba s lošim osobinama je ona s kojom druženje i susreti neće biti ništa više osim lošeg izbora. Pri izboru prijatelja, razumno treba donositi odluke, a izbjegavati treba one koje samo srce odobrava, ali ih vjera i razum ne odobravaju.

Allahov Poslanik Muhammed, a.s., kao i vodeći islamski učenjaci, upozoravali su omladinu da se čuva pokvarenih, podmuklih, neiskrenih i nemoralnih prijatelja koji zastupaju grješne ideje i mišljenja.

Razlozi za sebičnost i licemjerstvo

Pedagog i psiholog Sadika Prohić, u razgovoru za Preporodpojašnjava zbog čega su ljudi u međuljudskim odnosima sebični, licemjerni i nezahvalni. „Dešava se da su osobe koje smatramo sebičnim, licemjernim i nezahvalnim posmatramo često na izuzetno visokom nivou zadovoljne sobom, smatraju da su bolje od drugih ljudi, vrjednije pažnje i ljubavi. Ipak, realnost je često drugačija. Upravo se radi o suprotnoj situaciji, te takvi ljudi, još od ranog djetinjstva u odnosu sa bitnim ljudima u njihovoj okolini, nisu stekli dovoljno kompetencija kako bi gradili i razvijali empatičnost, povjerenje prema drugima, te razumjeli tuđe potrebe i probleme. Nakon toga uvijek ostaju nezadovoljene njihove potrebe, a potom slijede očekivanja da drugi trebaju i moraju ispunjavati te potrebe, što će svakako u nekom momentu rezultirati da drugi ljudi odustaju od njih i napuštaju ih. Nakon rođenja novog bića, bebe, ispunjavaju joj se osnovne potrebe za hranom, ljubavlju, čišćenjem, maženjem i paženjem, dok ona nesvjesna svog postojanja je i nemoćna na bilo koji način vratiti svojoj okolini tu pažnju. To je sasvim prirodan proces. Nakon toga, slijedi faza gdje dijete počinje posmatrati svoju okolinu, postajati svjesan, ali ubrzo potom oko svoje treće godine života ponovno se počinje ponašati po obrascu da je ono centar svijeta i da se sve mora ravnati po njegovoj želji i potrebama. Pozitivno razrješenje ove faze podrazumijeva da dijete polaskom u školu kroz druženje sa drugom djecom i školske obaveze, ali i odnose u porodici, postaje svjesnije da se mora prilagoditi disciplini, pravilima ponašanja, a kasnije i poštovanju i uvažavanju tuđih osjećanja. Ipak, dešava se da stvari, iz različitih razloga, ne krenu u tom očekivanom pravcu. Tako se susrećemo sa odraslim ljudima koje i dalje previše očekuju od drugih, bez podjednake podjele između uzimanja od drugih i pružanja drugima, pa ih se posmatra kao sebične“, kazala je Prohić.

Ego je prazan

 Prohić pojašnjava da to može ići i do nivoa kada osobe svoj ego posmatraju kao grandiozan, posebniji od ega drugih ljudi, svakako na nesvjesnom nivou, ali taj ego je uvijek u suštini prazan, pa govorimo o psihopatologiji, koja može dostizati i do nivoa psihopatske strukture ličnosti kada govorimo o nivou konstantnog iskorištavanja i povrjeđivanja drugih. U tom nizu prevelikih očekivanja od drugih, koja niko realno ne može ni ispuniti, interesantno je posmatrati kako takvi ljudi zapravo i dalje smatraju da je sasvim normalno da im se ono što oni žele treba i ispuniti. Naravno da takvi ljudi onda ne mogu ni osjećati ljubav, privrženost, poštovanje, pa samim time niti zahvalnost, jer u tom slučaju nemaju realnu slika, odnosno pojam o sebi. Time dolazimo da su u osnovi, ipak, takvi ljudi i najnesretniji.    

Šta nosimo iz svoje kuće?

U aktuelnom trenutkom u kojem živimo primijetno je da ljudi izbjegavaju razgovorom rješavati probleme. Psiholog i pedagog  Sadika Prohić napominje da je biti svjestan da se razgovorom i kvalitetnom komunikacijom može riješiti svaki problem izuzetna prednost koja će nam svakako pomoći da ostvarimo lično zadovoljstvo i budemo uspješniji u svakodnevnoj komunikaciji i odnosima sa drugim ljudima, te naglašava: „Truditi se u cilju realizacije toga je ključ uspjeha. Zašto to ipak nije tako lahko? Opet se vraćamo na pitanje u kojoj mjeri smo naučeni da se ponašamo tako? Kakve obrasce ponašanja smo ponijeli iz svoje kuće, kakve modele smo posmatrali i prema njima učili da se ponašamo ili, pak, odbijali naučene modele kako bismo usvojili nove? U kontekstu izbjegavanja rješavanja problema putem razgovora možemo govoriti i o strahovima. Opet, kakva su naša očekivanja od drugih i da li će to drugi moći ispuniti?  Kakve su naše želje, naše potrebe? Tu dolazimo do toga da često izbjegavamo i reći, iskazati šta to nama treba i šta će nas usrećiti, pa pribjegavamo tome da šutimo i onda prešutno i očekujemo da nam to neko ispuni. Shvatajući da nas često naša ljutnja, bijes, nerazumijevanje u odnosu sa drugima, ili pribjegavanje sebičnosti – u želji da ostvarimo ono što smatramo da nam je potrebno, ili smo zapravo zabrinuti i tako iskazujemo ljubav prema njima - može voditi ka tome da shvatimo i svoje ponašanje i ponašanje drugih. Tako se postavlja pitanje i kada razgovaramo sa drugima šta je to što slušamo, a šta je to što čujemo? To nas vodi u konfliktne situacije i nerazumijevanje. Raditi na shvatanju i razumijevanju ovoga može nas voditi i putem ostvarivanja kvalitetne komunikacije, a i rješavanju problema putem razgovora.“

Kako postupati za licemjerima i nezahvalnima

Pedagog i psiholog Sadika Prohić zatim podsjeća da se, ukoliko razmišljamo o tome kako ćemo postupati sa onima koji su sebični, licemjerni i nezahvalni u odnosu sa nama, postavlja pitanje zašto se i trudimo da dokučimo njihovo ponašanje, koje su naše potrebe u tom odnosu i zašto ih želimo mijenjati i oblikovati prema svojim očekivanjima. „Najteže za shvatiti i upotrijebiti jeste da druge ne možemo mijenjati, ali da sebe, svakako, možemo. Tako je i najbitnije da u odnosu sa sobom i sa drugima budemo zadovoljni našim postupcima i da ispunimo svoja vjerska, moralna i karakterna načela. Često budemo razočarani kada se drugi ne ophode prema nama onako kako mislimo da smo zaslužili, pa smo ljuti i bijesni što smo mi toj osobi učinili nešto dobro, a ona se tako loše ponaša prema nama. Ne! Najteže jeste pobijediti sebičnost, ali zadovoljstvo učinjenim na ispravan način, bez očekivanja da nam se uzvrati, ili da mijenjamo druge, postižemo ispunjenje vlastite sreće. I zašto bi nam onda trebali oni koji su sebični, licemjerni ili nezahvalni i zašto ostajemo u odnosu sa njima? Dobro za nas je ukoliko uspijemo razumjeti zašto se neko ponaša na taj način, pa u skladu s tim, pomoći toj osobi da upotrijebi adekvatnije obrasce ponašanja, ali pristajanje na to da se neko prema nama svakodnevno ponaša sebično, neiskreno i nezahvalno svakako nas ne može voditi putem ličnog napretka i sreće“, ističe Prohić.