Roditelj griješi kada ne uočava male, ali dobre stvari koje dijete čini, i umjesto toga sklon je čekanju da vidi veliku promjenu prije nego što izrekne riječi hvale i podrške. Međutim, istina je da se velike promjene neće desiti budemo li ignorirali one male!

Ako želiš navesti dijete da popravi svoje ponašanje, nužno je posvetiti veću pažnju materijalnim dokazima koji ukazuju na poboljšanje. Ma kako napredak na tom polju izgledao mali i neznatan, kada ga roditelj primijeti i pohvali to će pomoći djetetu da nastavi u tom pravcu i uljepša svoje ponašanje.

Nagrađivanje sitnih pozitivnih promjena nevjerovatno je snažan i učinkovit odgojni metod, ali se i pored toga vrlo malo koristi.

Kada djeca osjete radost zbog malih podviga koje su ostvarili to im daje snagu i dodatni elan da izdrže i ustraju i tako postignu velike rezultate. S te strane, roditelj je dužan dozvoliti djeci da uživaju u malim pobjedama ako želi da ostvare velike podvige.

Uzmimo primjer roditelja koji želi promijeniti naviku djeteta da ne odijeva sam svoju odjeću kada ustane, ili to što se stalno svađa sa svojom mlađom sestrom. Ovdje roditelj treba sebi postaviti pitanje i na njega dati odgovor: šta je prvi znak da je dijete počelo mijenjati svoje ponašanje? Pri tome treba vrebati najmanju promjenu koja se može desiti, npr. da sam odjene jednu čarapu ili da se dvije minute lijepo igra sa svojom sestrom. Kada uoči ovu malu promjenu, roditelj će pohvaliti dijete je riječima kao što su: “Divno, obukao si jednu čarapu, a da ti je niko nije pomogao! Maša’Allah, lijepo se igraš sa svojom sestrom!”. Pri tome pohvala mora biti stvarna i iskrena, a ne sarkastična!

Djeca neće preko noći promijeniti loše ponašanje u lijepo. To se dešava korak po korak.

Naše kulturno naslijeđe nas uči da akcentiramo inteligenciju i tretiramo je temeljnim instrumentom uspjeha i izvanrednosti. Međutim, ustrajnost u trudu i upornost u postizanju cilja danas su možda bitniji na putu postizanja uspjeha i prestiža od prirodne inteligencije. Jadan od naših najvećih nedostataka jeste da vjerujemo u “čuda”, iznenađenja i neočekivano u našem djelovanju pa u to polažemo veće nade od onih koje polažemo u sporo i lagahno, ali ustrajno djelovanje! Allahov Poslanik, s.a.v.s., nastojao je ispraviti ovakvo shvaćanje. Govorio je: “Allahu je najdraže djelo na kojem čovjek ustraje, pa i ako je malo!” (Muslim, br. 782)

Da bi naša djeca izgradila vrlinu ustrajnosti i strpljivog ulaganja truda na putu ostvarenja cilja, na nama je da primijetimo i pohvalimo svaki korak kojeg dijete učini u pravom smjeru, ne gledajući u to kako je mali i neznatan. Na nama je da potvrdimo da se osjećamo ponosnim zbog lijepog vladanja djeteta, znajući da odgajatelj, koji zna pohvaliti dijete i vrednovati njegov trud, pomaže djetetu da očvrsne, ustraje i izgradi samopouzdanje.

Od djeteta ćemo prihvatiti trud kojeg uloži čak i kada njegovi rezultati ne dosežu nivo koji smo željeli, jer pozitivan dojam djeteta je vrijedniji od toga da nešto uradi upravo onako kako smo htjeli. U svakom slučaju, potrebno je pokazati zadovoljstvo djelom koje dijete učini, učestvovati s njim, hrabriti ga i cijeniti trud kojeg uloži.

Ovdje je veoma bitno da roditelj ne koristi grube, omalovažavajuće fraze koje šikaniraju i ranjavaju, kao što su: “Lažeš mi kada govoriš da si učio!“, “Zašto ne budeš poput tvoje sestre!”. Upotreba riječi prezira i poniženja i usporedba sa drugima su jedan od najgorih načina kritike i ukazivanja na greške.

Također je neispravno navoditi precizne detalje vezane za grešku koju dijete učini ili nagovijestiti djetetu da smo izgubili nadu u njega riječima kao što su: “Nikakve koristi od tebe!” ili “Stalno ideš pogrešnim putem!”. Naprotiv, u razumu djeteta treba graditi čvrste i postojane principe, kao što su: “Ne smeta ako pogriješim kada se potrudim i uradim sve što je u mojoj mogućnosti. Moji roditelji me vole bez obzira na sve!”. To se postiže riječima kao što su: “Ne tuguj zbog tvoje greške, na greškama se uči!”.

Ispravan odgoj zahtijeva da akcentiramo pozitivne strane djeteta, da ih prepoznamo, sačuvamo i razvijemo u duhu povjerenja i respekta djeteta u svakom slučaju, a to od roditelja, oca i majke, zahtijeva da imaju na umu sljedeća pravila:

Osuda lošeg postupka ne smije biti direktno usmjerena djetetu. Ispravno pitanje je: “Šta se dogodilo?“, a ne: “Ko je to učinio?”. Tako se u prvi plan stavlja sama greška, a ličnost odlazi u drugi plan. Cilj odgoja je ispraviti grešku, a ne osuditi ličnost. Ovako postavljeno pitanje ulijeva povjerenje djeci i navodi ih da sarađuju, a savjet i smjernica koji nakon toga dođu će biti bolje prihvaćeni.

Odaberi prikladno vrijeme i mjesto za ukazivanje na grešku. Ako želimo direktno uputiti savjet djetetu neka to bude diskretno i nasamo, u atmosferi bliskosti, uz pohvalu drugih osobina djeteta i iskazivanje povjerenja u njega.

Želim podržati Preporod

Ne gubi živce dok ukazuješ na grešku. Usmjeravanje djeteta mora biti u tonu zdravog razgovora, smireno i bez srdžbe, jer ljutnja će navesti da kritika bude usmjerena na ličnost više nego na samu grešku. Šta više, srdžba može učiniti da roditelj potpuno zaboravi šta je cilj razgovora sa djetetom.

Pripazi da ne povrijediš dijete navodeći sve njegove nedostatke jedan za drugim, naprotiv, obavijesti ga da je divno dijete, pohvali njegove lijepe osobine, stavi mu na znanje da si uvjeren da je greška o kojoj s njim razgovaraš samo posrtaj usred brojnih lijepih djela i osobina. Te tople riječi pomoć će da nastane zdrava atmosfera puna ljubavi i želje djeteta da sarađuje i sačuva roditeljsku naklonost koju uživa.

Ako greška zahtijeva kaznu, kazna biva srazmjerna grešci i ne smije biti prestroga. Neki roditelji neodmjereno izriču kazne te zabrane djetetu igru koju voli naredni mjesec dana, iako je bilo dovoljno tri dana ili jedna sedmica. Treba imati na umu da sankcija ne smije biti rezultat osvete i srdžbe, njen cilj je postići lijepo ponašanje.

Pohvali najmanji napredak u ponašanju djeteta. Ako si roditelj djeteta u nižim razredima osnovne škole, promatraj njegovo lice nakon što ti donese đačku knjižicu sa ocjenama. Zamisli da si pogledao i rekao: “Sinko, tvoja ocjena iz bosanskog jezika je slaba, zar ne?”. Nakon tih riječi njegovo lice će se promijeniti, a oči će se vjerovatno napuniti suzama. Kako bi vratio vedrinu njegovom licu dovoljno je reći: “Ali tvoja ocjena iz matematike je odlična, ponosan sam na tebe!”.

Dobar odgajatelj je vješt u prepoznavanju pozitivnih promjena u ponašanju djeteta, ma koliko male bile. Primjećuje ih, na njih skreće pažnju i stimuliše pozitivne osobine djeteta sve dok ne izrastu u naviku i stalnu praksu. Djecu obilno daruje svim što ih čini da osjete svoju vrijednost i otkriju svoju snagu i talente. Riječ hvale i podrške može promijeniti životni put djeteta, probuditi skrivenu snagu u njemu i zaliječi duboku ranu.