Interpretacije

Pristalice srpske nacionalističke propagande, već po dobro poznatom metodu, nerijetko negiraju, relativiziraju ili čak pronalaze načine da opravdaju zločine svojih sunarodnjaka. Svjesni da postojanje prijedorskih logora ili masovnih grobnica ne mogu osporiti, „okomili“ su se unazad nekoliko godina na obilježavanje Dana bijelih traka. Kroz različite tekstove po nacionalističkim portalima na sve moguće načine žele osporiti historijsku činjenicu da su prijedorske vlasti (predvođene tada vladajućom Srpskom demokratskom strankom) naredile prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima da prilikom kretanja gradom oko ruke nose bijele trake, a na prozore svojih domaćinstava okače bijele čaršafe. Kažu, nema materijalnih dokaza o tome niti se naredba striktno odnosila na nesrpsko stanovništvo. Pronađu pokojeg pripadnika srpske vojske ili policije iz Prijedora i zaokruže tako priču, onako kako njima odgovara. Kada im se predoče dokazi kao što su svjedočenja osoba koje su nosile bijele trake u Prijedoru 1992. godine, onda se, očekivano, krene u diskreditiranje svjedoka ili osporavanje sudskih presuda. Samo osporavanje sudskih presuda znači i osporavanje suda koji je donio takvu presudu, a onda se tome nalijepe priče da je sud antisrpski, a da su bijele trake „bošnjački pokušaj da svoja stradanja izjednače s jevrejskim u Drugom svjetskom ratu“. U ovoj skupini dominiraju pojedinci i grupacije bliske vladajućim strukturama u RS-u, ali i oni koji baštine tekovine SDS-a iz 1990-ih godina. Ove će godine osobe iz ove kategorije pokazati film „Odbranili smo Prijedor“ s ciljem prekrajanja historije.

Drugi dio su oni Srbi koji su svjesni zločina počinjenih u njihovo ime 1992. godine, ali iz njima poznatih razloga ne smiju o tome javno govoriti. Donekle je to i razumljivo jer padate u nemilost svih srpskih političkih faktora, a onda sebe možete dovesti u nezavidnu poziciju. Među njima ima i onih koji će vam priznati neke zločine, ukazati na određenu informaciju o zločinima ili čak, najviše uz mjere zaštite, svjedočiti protiv nekog svog sunarodnika. Nažalost, njihova šutnja ujedno znači da ni tri decenije nakon zločina, pitanje suočavanja s prošlošću nije na željenom ili očekivanom nivou.

Zanemarivanje i relativizacija zločina?

Na drugoj strani u odnosu na dvije spomenute grupe su svi oni koji ne osporavaju historijske činjenice, dakle obilježavaju Dan bijelih traka, ali i među njima ima razilaženja u interpretaciji. U obilježavanje su uključene, i samim time spadaju u ovu kategoriju, osobe iz svih naroda što znači da je i jedan dio Srba među njima. Unutar ove kategorije, jedan dio 31. maj označava kao „početak zločina u Prijedoru“. Najčešće dolaze iz medija čiji novinari nisu najbolje upoznati s prijedorskim zbivanjima pa im i uporna upozoravanja pojedinih istraživača i aktivista da taj dan nije početak zločina u Prijedoru ne znače puno. Iz godine u godinu se ova teza ponavlja, a stiče se utisak da se u pojedinim medijima istraživači ili aktivisti dovode samo da bi se popunilo vrijeme programa i tako zadovoljila forma. Mnogi prijedorski Bošnjaci, u najmanje desetak intervjua i nekoliko tekstova samo u proteklih nekoliko godina pojašnjavali su hronologiju zbivanja u Prijedoru tokom maja 1992. godine naglašavajući da je najprije od strane SDS-a i uz pomoć JNA 30. aprila 1992. nelegalno preuzeta vlast nakon višemjesečnih priprema; da je 23. maja napadnuto selo Hambarine, dan poslije Kozarac i njegova okolina (teritorij nekadašnje opštine Kozarac); da su formirani prijedorski logori Omarska, Keraterm i Trnopolje i da su u njima već od 24. maja bili prvi zatočeni civili; da je tri dana nakon početka napada na Kozarac napadnuto selo Briševo i da je 30. maja jedna grupa branitelja pokušala osloboditi Prijedor i vratiti ga legalnim strukturama vlasti (izbornim pobjednicima iz 1990. godine), te, kako im to nije uspjelo, srpske su snage napale dijelove grada Prijedora u kojima su Bošnjaci bili većinsko stanovništvo. Do 31. maja, dakle, ubijeno je nekoliko zatočenika u prijedorskim logorima, Kozarac osvojen i porušen, a njegovi stanovnici prognani. Neki izvori govore da je samo tokom napada na ovaj gradić ubijeno 800 bošnjačkih civila.

Svoditi Dan bijelih traka na početak zločina u Prijedoru je zanemarivanje ovolikih zločina i, da budemo precizni, relativizacija zločina. Namjerna ili ne, ali jako opasna. Opasna jer srpski nacionalisti uporno insistiraju na 30. maju kao početku „ratnih dejstava u Prijedoru“ pri čemu kao polaznu tačku uzimaju „napad na Prijedor“ od strane „Kurevske čete“. Ako uzmemo da su „bijele trake“ početak zločina u Prijedoru, onda je proglas o obaveznom nošenju istih uslijedilo kao reakcija na „odbranu grada od muslimanskih i hrvatskih ekstremista“.

Jedan dio osoba iz ove kategorije vješto izbjegava koristiti etničku ili vjersku pripadnost žrtava želeći valjda tako naglasiti da identitet žrtava nije od prioritetnog značaja jer ako naglašavamo taj identitet teže ćemo izazvati empatiju kod onih čiji su sunarodnjaci počinili zločine. Taj pristup u određenoj mjeri i jeste razumljiv, ali je teško održiv jer se zbivanja u prošlosti nikada nisu mogla posmatrati izvan konteksta. Tome nas uči i historijska nauka.

Držimo se historijskih činjenica i onoga što je na sudu dokazano. Dakle, zločine u Prijedoru ne možemo nikako izolovano posmatrati od zločina s razmjerama genocida koji je počinjen nad Bošnjacima i Hrvatima u većem dijelu Bosne i Hercegovine 1992. godine u dijelu njene teritorije pod kontrolom srpskih snaga. Odluka o bijelim trakama tek je jedna faza u realizaciji zločina nad prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima. Ona dakako podsjeća na nacističke naredbe Jevrejima u toku holokausta i tu činjenicu više niko ozbiljan ne može osporiti. Osporavanje će ostati u nacionalističkom narativu koji ne seže dalje od medija u službi srpske nacionalističke politike i tek ponekim časopisima, nepriznatim u bilo kakvoj iole ozbiljnijoj bazi indeksiranosti.

Šta imamo ove godine?

Ove godine su se oni koji osporavaju i bijele trake i zločine nad Bošnjacima i Hrvatima (ili pronalaze opravdanja za iste) dosjetili da baš na taj dan obilježe rođendan Viktoru Orbanu i Željku Mitroviću. Kada su uvidjeli svu besmislenost tog čina, dosjetili su se da obilježe dan borbe protiv pušenja. U uskom shvatanju u kojem obitavaju, nisu ni razmišljali da su ove godine još više skrenuli pažnju na obilježavanje Dana bijelih traka. Isprovocirali nisu nikoga, ali pokušali jesu. Bezuspješno i bijedno. Jadno, jer nastoje isprovocirati one koji se tog dana sjećaju svog ubijenog djeteta. No, nevažni su i kao takvi treba da budu tretirani. Kao i svi njihovi istomišljenici.

Dan bijelih traka više nije samo nešto što se obilježava mirnom šetnjom kroz glavnu ulicu u Prijedoru nego je to datum koji će se i ove godine obilježiti širom svijeta i u velikim svjetskim gradovima. Dakle, borba za narativ, odnosno upoznavanje sa zločinima nad prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima već je daleko izvan i Bosne i Hercegovine. I to je velika pobjeda svih onih koji se godinama bore za istinu.

Dr. Jasmin Medić je rođeni Prijedorčanin. Doktorirao je na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Autor je knjige “Genocid u Prijedoru”, te većeg broja naučnih, stručnih i novinskih članaka. Uposlenik je Instituta za historiju, Univerziteta u Sarajevu.