Američka agencija za istraživanje svemira (NASA) je krajem 2021. godine lansirala u svemir teleskop nazvan po rukovodiocu ove Agencije iz 60-ih godina prošloga vijeka, Jamesu Webbu. Proizvodnja ovoga teleskopa je koštala oko 16 milijardi dolara. Ovaj teleskop neće kružiti oko Zemlje, poput svog prethodnika, Hubbleovog teleskopa, već je planirano da zapravo kruži oko Sunca na udaljenosti od 1,5 miliona kilometara od Zemlje. Na NASA-inoj poddomeni (webb.nasa.gov) moguće je naći više informacija o ovome projektu, ali i vidjeti prve snimljene fotografije sa do sada neviđenom kvalitetom i rezolucijom. Mnoštvo galaksija “razbacanih” po crnilu, na fotografijama predstavljenog svemira, nas tjera na površno i laičko uspoređivanje bilo koje od tih galaksija s “našom” galaksijom Mliječni put i njenim malim dijelom poznatim kao Sunčev sistem u kojem centralno mjesto zauzima Sunce s osam planeta i preko 200 prirodnih satelita (poput našeg Mjeseca). U Sunčevom sistemu i u cijeloj galaksiji Mliječni put, ali i u ostalim galaksijama, ljudi, uprkos naprednoj nauci i tehnologiji, tokom desetina godina svemirskog istraživanja nisu našli dokaze o postojanju života bilo gdje osim na planeti Zemlji.

Nepostojanje života u poznatom svemiru, u smislu kako ga mi ljudi razumijevamo, dovodi do pitanja o smislu postojanja svega u, nama poznatom, svemiru.

Proteklih nekoliko dana sam se pripremao za predavanje o muslimanima i njihovom odnosu prema tehnologiji i uglavnom bi me, meni dostupni videosadržaji, ali i literatura do koje sam došao, vraćali na “zlatno doba islama”. Muslimanski (pa i nemuslimanski autori) bi romantičarski gledali u prošlost i s ponosom i divljenjem isticali imena i dostignuća velikog broja klasičnih muslimanskih učenjaka koji su doprinijeli razvoju nauke, tehnologije ili ljudske civilizacije uopće. Naravno, čovjek ne može da se ne pita šta je motiviralo muslimanske učenjake između 750. i 950. godine, pa i kasnije, da urade ono s čim će se muslimani ponositi do našega vremena? Veoma jednostavan odgovor je da su oni ispravno razumijevali islam, odnosno Kur’an i sunnet. Ako je ovaj odgovor tačan, a po svemu sudeći jeste, onda znači da muslimani već jako dugo Kur’anu i sunnetu prilaze ili s pogrešne strane ili nedovoljno ozbiljno.

Ovaj tekst nema za cilj ponavljati da se muslimani moraju vratiti Kur’anu i sunnetu, da muslimani moraju biti bolji nego što jesu, da moraju i trebaju ovo ili ono, jer to znaju i naše dobre majke u šamijama, već nam je želja dati skromni doprinos u pokušaju drugačijeg pristupa problemu. To se, prije svega, odnosi na razumijevanje kako to treba učiniti, umjesto ponavljanja šta treba učiniti. Zapravo, sva prava pitanja počinju s kako ili zašto, a ne šta.

Svaka reforma, napredak i uzdizanje polaze od riječi kojom je počela Objava – “Uči”.

Muslimanske škole

Pakistanski nuklearni fizičar Pervez Hoodbhoy, autor knjige Islam i nauka – religijska ortodoksija i bitka za racionalnost, kaže da će muslimani bez naučne kulture nastaviti konzumirati tehnologiju, a da neće mnogo proizvoditi. Na vrlo interesantan način ukazuje na dvojako razumijevanje nauke, upoređujući to sa svima nama dobro poznatim USB stikom, koji je pasivan uređaj i CPU ili procesorom koji je mozak donošenja svih odluka u svakom računaru ili mobitelu.

USB stick je prijenosni uređaj za memoriranje podataka (tekst, audio, video...). Ustvari, njegova osnovna funkcija je da se podaci s jednog uređaja memorišu i prenesu na drugi. Mogu se nabaviti veoma jeftino, za nekoliko eura. CPU (mikroprocesor) je, s druge strane, glavni ili centralni “uređaj” za obradu i cijena mu je više stotina eura.

Tradicionalno muslimansko poimanje nauke je pored memoriranja uključivalo i druge segmente učenja koje je omogućavalo razvoj nauka u svakom smislu . S vremenom se to reduciralo uglavnom na memoriranje, posebno u primarnom obrazovanju. Negdje tu leži klica koja izuzetne među nama ili izdigne na nivo naučnika i istraživača, ili im to onemogući. Uz poštovanje prema hifzu Kur’ana časnog, veoma čest pristup učenju, i to se veoma cijeni, jeste memorisanje knjiga ili u najmanju ruku memorisanje podataka. Učitelji ocjenjuju kako i koliko dobro njihovi učenici čuvaju podatke koje su, bespogovorno i nekritički, iz svojih glava “presuli” u njihove posredstvom dugotrajnog diktiranja i zapisivanja, a onda učenja napamet. Različite društvene okolnosti su dovele do takvog pristupa i matrica ali je činjenica da, danas širom Bosne, ali i islamskog svijeta, uprkos dostupnosti udžbenika, računara, edukativnih platformi, mogućnosti kreiranja, čuvanja i prenošenja interaktivnih audio i video edukativnih sadržaja... mnogi učitelji/nastavnici još uvijek diktiraju učenicima, a oni zapisuju, ono što se od njih očekuje da (gotovo) napamet nauče.

Memorisanju podataka, veoma često bez razumijevanja, se daje prednost u odnosu na funkcionalan pristup stjecanju znanja pri kojem je primjena u praksi primarna i gdje su istraživanja i novi izumi najcjenjeniji dio nečijeg bavljenja naukom.

Ako pogledamo rang-liste najboljih univerziteta u svijetu vidjet ćemo da se među prvih 100, u najboljem slučaju, nalaze 2-3 univerziteta iz muslimanskih zemalja. Razlog tome je da se kvaliteta obrazovnih institucija mjeri brojem inovacija i za društvo korisnih proizvoda i usluga koje su rezultat istraživanja profesora/studenata s tih univerziteta, brojem citiranja u naučnim časopisima i učestvovanja u istraživanjima njihovih profesora i istraživača, brojem međunarodnih nagrada za naučni i istraživački rad i sl.

Neprimijenjeno znanje – tačnije memorisani podaci se s vremenom zaborave, izgube ili jednostavno zastare i bivaju potisnuti u drugi plan. Stoga s posebnom pažnjom treba gledati na moguće reforme koje se tiču osnovnoškolskog sistema kod nas i hrabriti promjenu koja će djecu pripremati za svijet u kojem žive jer podučavati djecu osnovama biologije danas, na isti način kao kada sam ja prije 30 i više godina išao u osnovnu školu je, u najmanju ruku, teška nepravda prema mladim generacijama.

Znači, u državama gdje muslimani imaju tu mogućnost, ovim pitanjima će morati posvetiti dužnu pažnju i mijenjati pristupe smanjujući mogućnost da nam učenici, studenti, mladi “stručnjaci” budu USB stikovi, jer zapravo sve više moraju postajati pravi stručnjaci i naučnici koji liče na CPU uređaje.

Kako, zapravo, razumijevamo islam govori i činjenica da se u mnogim našim džematima organiziraju kursevi na kojima odrasle ljude podučavamo da čitaju Kur’an, što je svakako uredu i za pohvaliti, ali teško s tih osnova prelazimo na nadogradnju sistemski, kroz naprimjer kurseve razumijevanja Kur’ana.

Potcijenjeno znanje

Mi smo skloni upirati kažiprst odgovornosti u druge ne primjećujući da preostala tri prsta pokazuju u našem pravcu. Neprihvatanje odgovornosti i traženje izgovora je problem ili bolest koji se mora liječiti u ranome dobu našeg odgajanja i obrazovanja.

Jer, kako uopće imati hrabrosti i smjelosti pravdati da smo ovisni, evo mi u Bosni i Hercegovini, o proizvodima koje možemo sami proizvoditi i za čiju proizvodnju čak ne treba ni visoka tehnologija? To je isto kao i u nauci – konzumirati već gotovo ili proizvoditi novu. U razumijevanju islama to bi značilo, trajno čitati već napisane tefsire umjesto pisanja onih za naše vrijeme. Do sada sam mnogo puta čuo osuđujuće izjave odraslih ljudi da su za njihovo skromno znanje o vjeri krivi njihovi roditelji i tamo neki hodža koji ih je išibao, jer su kao djeca u mektebu bili nestašni, a oni onda prestali ići u mekteb.

Eto, neka je sve to i bilo tako i neka i roditelji i hodže imaju svoju odgovornost u njihovom nepohađanju mekteba, ali naprosto ne pije vodu taj argument jer ko takvim ljudima brani, posebice u ovome vremenu kada je tako mnogo informacija o vjeri dostupno na internetu, da popune praznine u vlastitom znanju o vjeri? Valja biti iskren i kazati da imamo, uz njih, i sami dio krivnje jer nakon završetka mektepskog obrazovanja nemamo dovoljno programa i projekata u kojima bi educirali roditelje paralelno s njihovom djecom i ujedno pokušali doći do onih koji se pravdaju hodžinom šibom.

Internet i moderna sredstva komuniciranja, sa svim servisima i mogućnostima nam stoje na raspolaganju ako budemo htjeli i znali (is)koristiti za rješavanje problema (ne)razumijevanja vjere te na podsticanje na učenje o vjeri.

Pokušajmo sebi predstaviti i zamisliti ambijent i okolnosti u kojima su živjeli i djelovali velikani nauke, na koje smo ponosni, kao što su: Džabir ibn Hajjan (otac hemije), El-Zahravi (hirurgija), Ibn Haldun (sociologija), Ibn En-Nafis (kardiologija), Ibn El-Hajsam (optika), El- Havarizmi (matematika), Ibn Sina (medicina), El-Bettani, El-Biruni, Ibn Junus (astronomija), itd. i razmisliti o toku razgovora koji bismo s njima imali. U periodu od 200 godina (750-950), koliko je trajalo doba prevođenja i prepisivanja knjiga s raznih jezika na arapski, abasijske halife su plaćale zlatom svaku napisanu ili prepisanu knjigu. U izvorima se može naći podatak da su poznavaoci jezika i prevodioci mogli mjesečno zaraditi i do 500 zlatnih dinara, što bi u ovome vremenu korespondiralo visini od 115.000 eura.

E, kada se sličan odnos prema pravoj nauci, naučnicima i konkretnim rezultatima mjerenim u izumima i dostignućima, promjeni i kada ne samo nauka, nego i primarno obrazovanje bude cjenjenija od igre i zabave, može se očekivati novo zlatno doba. Međutim, sve dok su među nama najcjenjeniji i najbolje plaćeni, naravno našim novcem, proizvođači zabave to će vrijeme čekati neku novu generaciju muslimana.

Tekst sam počeo osvrtom na svemir imajući u vidu sjajnu izreku: „Kur’an je svemir koji govori, a svemir je Kur’an koji šuti.“ Zapravo i Kur’an i svemir govore, samo je pitanje da li njihove jezike razumijemo i jesmo li ih voljni učiti.