Kada lijevo orijentirani kritičari Izraela karakterišu ono što Izrael radi u Gazi kao genocid, često ih optužuju da izvrću stvarni odnos: Izrael se samo brani, dok Hamas planira pravi genocid nad Jevrejima.

Cijeli tekst u printanom i digitalnom izdanju Preporoda.

Međutim, genocidna retorika je sve prisutnija u javnom govoru upravo izraelskih političara. Ministar odbrane Yoav Gallant je nakon napada Hamasa naredio „potpunu opsadu“ Pojasa Gaze sljedećim riječima: „Naredio sam potpunu opsadu Pojasa Gaze. Nema struje, nema hrane, nema vode, nema benzina, sve je zatvoreno. Borimo se s ljudskim životinjama i postupamo u skladu s tim.“ Kada je nedavno Benjamin Netanyahu u oktobru govorio o palestinskom narodu u opkoljenom Pojasu, spomenuo je Amalike, narod iz Starog zavjeta, čije je istrebljenje naređeno Izraelćanima u znak osvete. „Morate zapamtiti šta su vam Amalici uradili“, rekao je on u govoru kojim je najavio početak kopnene invazije na Gazu i dodao da su izraelski vojnici dio tog svojevrsnog lanca koji seže 3.000 godina unazad. Genocid opravdan vjerskim fundamentalizmom.

Odbacivanje rješenja o dvije države

Ovdje nema mjesta za mirovne sporazume. Tzipi Hotovely, izraelska ambasadorica u Velikoj Britaniji, insistirala je u televizijskom intervjuu 16. oktobra za Sky News da u Gazi nema humanitarne krize: „Izrael je zadužen za sigurnost Izraelaca; Hamas je zadužen za sigurnost Palestinaca.“ Naravno da nema humanitarne krize među Palestincima, budući da ih izraelska vrhovna komanda očigledno smatra da nisu u potpunosti ljudi. Nije ni čudo što, zajedno s Netanyahuom i drugim vodećim izraelskim političarima, Hotovely odlučno odbacuje rješenje o dvije države: „Ljudske životinje“ ne zaslužuju državu.

Dan prije nego što je izraelska vojska greškom ubila tri jevrejska taoca u Gazi 15. decembra, Netanyahu je kazao: „Govorim ovo uprkos velikom bolu, ali također i unatoč međunarodnim pritiscima: Ništa nas neće zaustaviti.“ Oni kojima je upućena ova poruka nisu samo rođaci preostalih talaca, koji optužuju vladu da nije učinila dovoljno da oslobodi 129 ljudi, koliko se procjenjuje da je još uvijek zatočeno u Pojasu; glavni adresati bi mogle biti strane vlade, uključujući i SAD, koje vrše pritisak na Izrael da pokaže više uzdržanosti. Netanyahuova glavna poruka glasi: „Čak i bez podrške Zapadnih saveznika, ništa neće zaustaviti Izrael u ostvarenju njegovih ciljeva (potpuno uništenje Hamasa; odbacivanje rješenja o dvije države).“

Problem s ovim radikalnim stavom jeste to što je Izrael, kako to generalni direktor Palestinskog centra za istraživanje politike i strateške studije Hani al-Masri precizno kaže, u nastojanju da ih ostvari „zatočenik svojih nedostižnih ciljeva“. Zašto? Da iskoristim još jedan citat, anarhiste i pacifiste, predsjednika palestinskog ogranka Internacionale protivnika rata Natana Hofshija, koji je 1946. godine napisao: „Bez razumijevanja s našim arapskim komšijama, mi gradimo na vrhu vulkana i čitavo naše djelo je u opasnosti.“

Rat kao konačni čin demilitarizacije?

Mir će nastupiti tek kada Palestincima bude omogućeno da se organiziraju kao jaka nezavisna politička snaga, koja je demokratska i koja odbacuje svaki oblik vjerskog fundamentalizma – što Izrael svim snagama nastoji da spriječi, ostavljajući Palestincima samo jednu opciju: da prihvate Hamas kao jedini glas koji bori se za njih. Najnovija istraživanja javnog mnijenja pokazuju da gnjev zbog rata jača palestinsku podršku Hamasu, posebno na Zapadnoj obali, gdje izraelska vojska ne sprovodi sveobuhvatnu ofanzivu i gdje Hamas nema kontrolu. Širom arapskog svijeta, stotine hiljada ljudi protestuju protiv Izraela, a tenzije dostižu tačku eksplozije. Neki ljevičari možda u takvoj eksploziji vide trenutak istine, koja će raspršiti liberalno-pacifističke iluzije o okupaciji – ja u tome vidim katastrofu, ne samo za Jevreje i Palestince, već i za svijet.

Netanyahuovo „ništa nas neće zaustaviti“ podsjeća na izjavu Vladimira Putina dan ranije, 14. decembra, u kojoj je ruski predsjednik obećao nastavak borbe u Ukrajini sve dok Moskva ne osigura „demilitarizaciju“, „denacifikaciju“ i neutralnost zemlje – izuzev ako Kijev ne prihvati dogovor kojim se ti ciljevi ostvaruju. „Mira će biti kada ostvarimo svoje ciljeve“, rekao je Putin. „Što se tiče demilitarizacije, ako oni (Ukrajinci) ne žele dogovor – onda ćemo biti primorani da preduzmemo druge mjere, uključujući i vojne.“ Putin nije mogao da se suzdrži i cinično ne primijeti da Rusija demilitarizuje Ukrajinu tako što uništava na stotine njenih tenkova i topova – rat se tako predstavlja kao konačni čin demilitarizacije. Ali zar neki šefovi Zapadnih država ne iznose sličnu poentu kada, u odgovoru na očajničke pozive za prekid vatre u Gazi, zagovaraju „održivo primirje“? Mada je njihova ideja prekid vatre koji bi doveo do trajnog mira, to se na kraju svodi na tvrdnju da je jedini „održivi“ mir onaj koji slijedi nakon (vojne) pobjede.

Paralela između Izraela/Palestine i Ukrajine je nesavršena: u slučaju Palestinaca i njihovih izraelskih komšija, kompromis između dva naroda je jedini izlaz, dok je Ukrajina žrtva brutalne agresije i ima puno pravo da istraje do pobjede. Ukrajina sada plaća cijenu što je izabrala stranu Zapadnih sila, ignorirajući vezu između svoje borbe za nezavisnost s procesom dekolonizacije svijeta u razvoju, kao i potiskivanja vlastite političke ljevice kao sumnjive, nekako povezane s Rusijom. Sada kada je Zapadne države obuzela skepsa u pogledu obima pomoći vladi Vladimira Zelenskog, Ukrajina bi se mogla naći u očajnoj poziciji.

Borba potlačenih protiv svojih gospodara

Moramo se pozabaviti temom dekolonizacije. Učenjaci Eve Tuck i K. Waynea Yanga su u pravu kada tvrde da se „dekolonizacija“ ne treba koristiti kao univerzalna metafora: „Dekolonizacija dovodi do repatrijacije ili povratka u posjed zemlje i života autohtonog stanovništva; to nije metafora za nešto drugo čime bismo željeli da unaprijedimo svoja društva ili škole. Olahko usvajanje diskursa dekolonizacije u zagovaranju reforme obrazovanja i izučavanja, o čemu svjedoči sve veći broj poziva da se 'dekolonizuju naše škole', ili da se koriste 'metode dekolonizacije', ili da se teži 'dekolonizaciji mišljenja kod učenika' – pretvara dekolonizaciju u metaforu.“ Takva metaforička univerzalizacija zamagljuje stvarno nasilje dekolonizacije. „Dekolonizovano mišljenje“ (izvedeno u sigurnom akademskom okruženju) loša je zamjena za stvarnu i brutalnu borbu potlačenih protiv svojih gospodara.

Ta tema je sada u sjenci Hamasovog nasilja, koje mnogi percipiraju kao pokušaj stvarne dekolonizacije. Ovdje se, međutim, stvari komplikuju. Prvo, Država Izrael se ne može tek tako otpisati kao rezultat kolonizacije palestinske teritorije – slažem se s Edvardom Saidom koji je smatrao da i Palestinci i Jevreji imaju pravo da tamo žive i da su osuđeni da žive tamo zajedno.

Hamasovu poziciju ne smatram „ljevičarskom“ u bilo kom smislenom značenju te riječi, i ne zamišljam vojni poraz Izraela kao rješenje za bliskoistočnu krizu. Nedavno je profesor Univerziteta u Betlehemu, Jamil Khader, osudio moju „arogantnu aspirantsku viziju“ kao „potpuno odvojenu od realnosti na terenu“. Njemu je „neshvatljivo“ to što insistiram na „nekoj liberalnoj politici nade u ovom katastrofičnom kontekstu“ kada, naprimjer, vidim moguću promjenu kroz „spori rast solidarnosti između palestinskih građana Izraela i Jevreja koji se suprotstavljaju destruktivnom ratu“. Kao pragmatični realista, vrlo sam svjestan da je takvu solidarnost danas teško zamisliti. Ali upravo tu treba reanimirati čuveni moto majskih protesta 1968. u Parizu: Soyons réalistes, demandons l’impossible - Budimo realni, tražimo nemoguće! Istinski opasna utopija jeste ideja da se rješenje bliskoistočne krize može postići samo vojnom silom.

Drugo pitanje kojim se treba pozabaviti na temu dekolonizacije jeste proces za koji njena stvarnost često služi kao metafora. Podsjetimo se brojnih afričkih zemalja, od Angole do Zimbabvea, gde je rušenje Zapadne imperijalne kontrole završilo u korumpiranom društvenom poretku, u kojem je jaz između novih gospodara i siromašnih postao veći nego što je bio prije nezavisnosti. „Dekolonizacija“ je stoga bila metafora (ili jedan aspekt) pojave novog klasnog društva. Južna Afrika danas ima najveći jaz između siromašnih i bogatih; o tome svjedoči krajnje depresivna priča koju sam čuo u julu 2023. Tokom javne debate na ljetnoj školi Birkbeck u Londonu, veteranka aktivizma za Afrički nacionalni kongres, koji vlada Južnom Afrikom od 1994, rekla je da danas među siromašnom crnom većinom u zemlji preovladava nostalgija za aparthejdom. U ono vrijeme, rekla je, životni standard te demografije bio je, ako ništa drugo, malo viši nego danas, uz nesumnjivo veću sigurnost (Južna Afrika je ipak bila policijska država). Danas, objasnila je žena, siromaštvo prati nasilje i neizvjesnost.

Kada bi tako nešto rekao bijelac bio bi, naravno, odmah optužen za rasizam – ali ipak treba misliti o tome. U suprotnom, to će umjesto nas uraditi nova desnica (kao što već radi, kada crne građane Južne Afrike proziva za nesposobnost da vode državu). Treba se oduprijeti iskušenju rizika brutalne „dekolonizacije“ ne uzimajući u obzir ono što slijedi. Mao je kazao: „Revolucija nije večera.“ Ali šta ako je realnost da poslije revolucije nema šta da se jede?

Pitanje koje treba da postavimo u vezi s Hamasom nije samo šta će se dogoditi nakon što izgubi ovaj rat – već šta bi se dogodilo da Hamas preživi i nastavi da vlada Gazom? Kakva bi bila realnost u Pojasu, nakon što umine oduševljenje zbog oslobođenja?

New Statesman, 20. decembar 2023.

www.newstatesman.com/

Preveo i priredio: M. Kovač