Zašto islamu nije potrebna reformacija

Mehdi Hasan: Oni koji traže nekog 'muslimanskog Martina Lutera' neka pripaze šta priželjkuju

 

 Posljednjih mjeseci su se intenzivirali otrcani zahtjevi za reformu hiljadu i četiri stotinegodišnjeg islama. ''Potrebna nam je islamska reformacija'' – objavio je na svojim stranicama Newsweek. ''Islam potrebuje reformaciju iznutra'' – tvrdi Huffington Post. Nakon januarskog zločina u Parizu, Financial Times je sugerirao Zapadu ličnost sekularnog egipatskog predsjednika Abdu-l-Fattah al-Sisija kao nekog ko bi "mogao postati Martin Luter muslimanskog svijeta". Ovo posljednje teško da će se dogoditi s obzirom da je Al-Sisi, prema izvještaju Human Rights Watcha, odobrio namjernu upotrebu "smrtonosne sile", čije posljedice dostižu optužbe "zločina protiv čovječnosti", prema većinom nenaoružanim demonstrantima.

Tu je i autorica somalijskog porijekla, ateistkinja i nekadašnja muslimanka - Ayaan Hirsi Ali sa svojom novom knjigom: Heretic: Why Islam Needs a Reformation Now ("Heretik: Zašto je islamu potrebna reformacija danas"). Ayaan Hirsi Ali se pojavljuje, gotovo da 'iskače', u televizijskim studijima i novinskim kolumnama, koristeći priliku da pozove muslimane, kako one liberalne tako i one konzervativne, da napuste neke od svojih najvažnijih stubova vjere, pozivajući jedinstvu pod zastavom Martina Lutera. Da li će muslimani odgovoriti na pozitivan način pozivu za reformacijom od strane žene koja opisuje njihovu vjeru kao "destruktivni nihilistički smrtni kult", koju treba "uništiti" i koja zagovara da se Benjaminu Netanyahuu dodijeli Nobelova nagrada za mir, ostaje da se vidi.

U priči o reformaciji islama ne radi se o nikakvoj novini. Thomas Friedman, New York Timesova poznata zvijezda i kolumnista, pozivao je reformaciji islama već 2002. godine. Američki profesori Charles Kurzer i Michaelle Browers tvrde da se o počecima svojevrsne "reformacijske analogije" može govoriti još od dvadesetog stoljeća, primjećujući da su i ''konzervativni novinari i liberalni akademski stručnjaci očajno tragali za muslimanskim Luterima".

Nadaje se da svako onaj ko priželjkuje pobjedu nad nasilnim ekstremizmom, spašavajući na taj način dušu islama - ili da transformira Bliski istok koji je u stalnoj stagnaciji, treba blagonaklono gledati i podržati ovaj proces reformacije islama. Zagovornici islamske reformacije tvrde da je kršćanstvo na Zapadu iskusilo Reformaciju koja je otvorila put Prosvjetiteljstvu, sekularizmu, liberalizmu i na kraju modernoj evropskoj demokratiji. Zašto onda islam ne bi trebao učiniti isto? Štaviše, zar ne bi Zapad trebao priskočiti u pomoć u ovom nastojanju?

Eurocentrični pogled na historiju

Bez obzira na sve, stvarnost nam govori da je govor o islamskoj reformaciji po uzoru na onu kršćansku, u najmanju ruku licemjeran. Uzmimo u obzir ideju o "muslimanskom Luteru". Martin Luter nije se zaustavio samo na zakivanju svojih devedeset i pet teza na vrata crkve u Wittenbergu 1517. godine, optuživši na taj način Rimokatoličku crkvu za svekolike unutrašnje klerikalne malverzacije. Štaviše, zahtijevao je da se njemački seljaci, koji su se pobunili protiv svojih feudalnih gospodara "smjesta pobiju". Usporedio ih je s "pobješnjelim psima". Kasnije će napisati traktat o Židovima i njihovim lažima (On The Jews and Their Lies) 1543. godine, u kojem židove naziva "Sotoninim narodom", pozivajući rušenju židovskih domova i sinagoga. Američki sociolog i istraživač Holokausta, Ronald Berger, primjećuje da je Luter pomogao nastanku antisemitizma kao "ključnog elementa njemačke kulture i nacionalnog identiteta". Prema tome, Martin Luter teško da može biti reprezentativni uzorak svojevrsne reforme i modernosti kod muslimana danas.

Protestantska reformacija će isto tako otvoriti vrata jednom do tada neviđenom krvoproliću diljem evropskog kontinenta. Jesmo li prepustili zaboravu vjerske ratove u Francuskoj? Ili građanski rat u Engleskoj? Ovi ratovi su odnijeli živote desetinama miliona nevinih ljudi u Evropi. Samo je u Njemačkoj poginulo 40% ukupnog ljudstva u tridesetogodišnjem vjerskom ratu. Zar je ovo ono što želimo da potraje u dijelu svijeta s većinskom muslimanskom populacijom, koji već grca u sektaškom sukobu, stranoj okupaciji i gorkom kolonijalističkom naslijeđu. Zar želimo sve ovo u ime nekakve reforme, progresa ili liberalizma?

Islam nije isto što i kršćanstvo. Ove dvije religije neusporedive su u nekim svojim aspektima. Krajnje je neuko i ravno ignoranciji, da ne kažemo snishodljivo, predstavljati stvarnost onakvom kakva ona u biti nije i ustrajavati u nametanju jednog bajnog pravolinijskog eurocentričnog pogleda na historiju, drugim zemljama u kojima su muslimani većina u Aziji ili Africi. Svaka religija ima svoju vlastitu tradiciju i svoje vlastite svete tekstove. Svaka od ove dvije religije kao i njihovi sljedbenici, bili su i jesu obuhvaćeni geopolitikama i društveno-ekonomskim procesima na bezbroj različitih načina. I teologije ove dvije religije su napose dva različita svijeta. Uzmimo kao primjer islam. Islam nikada nije imao katolički klerikalni stalež koji bi odgovarao jednom isto tako svetom Bogom danom papi. Ako stvari stoje ovako, ko bi to trebao biti ciljna meta nekakve "islamske reformacije"? Na čija li bi to vrata trebalo zakucati devedeset i pet fetvi?

Ako reformaciju mislimo na način lišavanja islama njegovih svekolikih kulturnih kumulusa ili navodne "purifikacije", islam je kao religija odavno iskusio jednu takovrsnu reformaciju, koja i pored toga nije polučila jednu tolerantnu, pluralističnu multireligijsku utopiju, svojevrsnu Skandinaviju na Eufratu. Ali, polučila je...kraljevstvo Saudijske Arabije.

Strog i očišćen islam?

Zar ideja reforme nije upravo bila ona koja je ponuđena masama Hidžaza od strane Muhammeda ibn Abdu-l-Vehhaba, putujućeg propovjednika 18. stoljeća, koji se na kraju odlučio sklopiti savez s Domom Sauda? Muhammed ibn Abdu-l-Vehhab je ponudio jedan 'opor' i strog islam očišćen od onoga što je sam smatrao novotarijama u vjeri, islam koji je naprosto zaobišao stoljeća pravovjerne islamske učenosti i interpretativne tradicije, islam koji je škartirao autoritet tradicionalne uleme, odnosno, religijski autoritet.

Neko bi mogao reći da, ako bilo ko zaslužuje da ga se nazove muslimanskim Luterom, to je zasigurno Muhammed ibn Abdu-l-Vehhab, koji je u očima njegovih kritičara, spojio Luterov puritanizam s židovskom antipatijom njemačkog kaluđera. Muhammed ibn Abdu-l-Vehhabov biograf Michael Crawford piše da je njegov kontroverzni stav prema islamskoj teologiji "imao za posljedicu da je osudio veliki dio islama svoga vremena", što je naposlijetku dovelo do toga da ga se odrekla i njegova vlastita porodica.

Ne bih da me se pogrješno razumije. Reforme su, razumije se, potrebne diljem svijeta s muslimanskim većinskim ljudstvom bremenitog svakovrsnim krizama; političke reforme, društveno-ekonomske, pa i one religijske, napose. Muslimani trebaju sami otkriti vlastite resurse baštine pluralizma, tolerancije i međusobnog uvažavanja. U spomenutu baštinu spada čuveni primjer Poslanikovog pisma upućenog monasima manastira Svete Katarine sinajske ili čuvene ''convivence'' (la convivencia) odnosno suživota u Muslimanskoj Španiji.

Ono za čim muslimani nemaju nikakve potrebe jesu dosadni i isprazni pozivi za nekakvom islamskom reformacijom od strane nemuslimana ili bivših muslimana. Ustrajno ponavljanje ovakvih poziva samo zorno pokazuje koliko su ovi pozivi šuplji i površni, koliko su pozivi nekih vodećih zapadnih komentatora u pogledu nekakve islamske reformacije ahistorični i antipovijesni u svojoj naravi. Njima je oportuno, čini se, jednu kompleksnu debatu oko nasilnog ekstremizma svesti na jednu seriju otrcanih klišeiziranih rečenica, slogana ili dekontekstualiziranih privlačnih izjava, negoli istražiti osnovne uzroke ili povijesna kretanja. Inima je još lakše od navedenoga istrajavati na najekstremnijim kritikama punim predrasuda i nerpeljivosti prema islamu i nastaviti ignorirati glasove pravovjernih muslimanskih učenjaka, akademskih stručnjaka i aktivista.

Spomenuta Ayaan Hirsi Ali je primjerice redovito obasipana salvama pohvala i sugestivnim pitanjima u mnoštvu njenih gostovanja na američkim medijskim postajama i intervjuima koje je davala od New York Timesa do Fox Newsa. ''Heroina našeg vremena'' – bio je patetično ekscesivan i plahovit naslov dnevnog lista Politico za Ayaan Hirsi Ali. Da bude još tragičnije, jedino je komičar Jon Stewart u izdanju Daily Showa bio spreman istaći i skrenuti pažnju Hirsijevoj da je njen reformatorski heroj u svojoj želji za ''čišćom verzijom kršćanstva'' pomogao u stvaranju uvjeta za ''stogodišnje nasilje i haos''.

Da prosti naš Luther, ako iko kani učiniti nešto slično islamskoj vjeri danas, onda je to bez sumnje lider ISIS-a – Ebu Bekr el-Bagdadi, koji tvrdi da žari i pali u ime iste one ''čišće verzije'' islama i koji, slučajno ili usputno rečeno, ne simpatiše također židove. Naivci ili oni koji u svojim željama za islamskom reformacijom nisu malčice i luckasti, trebaju pripaziti šta ustvari priželjkuju.

 

Izvor: The Guardian

Prijevod: Muhamed Fazlović

 

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija