Postoje susreti čiji je rastanak samo dio ponovnog susreta. Postoje rastanci koji to nikada nisu ni bili. Postoje i susreti koji se nikada nisu ni dogodili, a morali su da se dogode. Međutim, susret ljudi koji se nikada prije nisu upoznali, a koji može da se okarakteriše kao ponovni susret, događa se veoma rijetko, nekome skoro nikada. Nevjerovatno je, a u svakom slučaju neobično i nesvakidašnje, da sretnete nekoga sa kojim imate toliko zajedničkih životnih momenata, a da ih nikada zajedno niste proživjeli.

Da se meni, lično, to nije dogodilo, ne bih ni vjerovao da je to moguće.

Ali, kao i sva čuda i sve što nije logično, dešava se onda kada se najmanje nadaš da se to može desiti i na mjestu na kojem to i nije bilo očekivati – na mjestu na kojem smo se slučajno susreli prvi put u životu, a preko pedeset godina poslije početka ove priče – 1994. godine u Izraelu.

Istina, priča počinje mnogo ranije, dvadesetih godina dvadesetog vijeka, u Sarajevu, u jednoj nevelikoj bosanskoj avliji, preko puta sefardskog hrama ”Il kal grande”, monumentalnog zdanja, jedne od tri najveće sinagoge u Evropi i najveće na Balkanu.

U toj avliji, koja je bila omeđena niskim bosanskim kućicama, živjele su izmješano muslimanske i jevrejske porodice Hardaga, Kabiljo, Kalakan, Tauber… Živjele su u izuzetnoj komšijskoj slozi i pazili kada je nekome Bajram, a nekome Pesah, kada je nekom radost, pa i žalost. Ujutro kada su muževi otišli na posao, djeca u školu, a vrijedne domaćice pozavršavale kućne poslove, došao je trenutak da zajedno iznesu u avliju kahvu i da malo popričaju, otvore svoja srca i eglenišu. Tako se u toj maloj bosanskoj avliji rađalo jedno prijateljstvo, koje je igrom slučaja, kasnije, postalo svjedokom događaja i koje je odredilo dalje živote porodica ove avlije.

Nije to bilo ništa neobično i nepoznato Bosni. Komšija je bio uvijek bliži od brata i on se ljubomorno čuvao. Kada su ljudi u Bosni kupovali kuće prvo su gledali kakav je komšiluk, pa se tek onda. dogovarali o kupovini kuće, jer dobar komšija vrijedniji je od zlata i bliži od brata.

Prijateljstvo među ovim jevrejskim i muslimanskim porodicama se toliko produbilo da su već na kraju ponašali kao rođena familija. Tada to nisu znali, ali danas, sto godina kasnije, oni koji nisu bili tada rođeni to i znaju i osjećaju.

Stvarni početak ove priče, u kojoj se dokazala ljudskost i drugarstvo i komšiluk, počinje, ustvari, u ljeto 1941. godine kada je ratom obuhvaćena Evropa grcala pod nacističkom čizmom, kada je počelo “konačno rješenje jevrejskog pitanja”. To je bilo vrijeme kada su i u Sarajevu, jer priča se tamo događa, Jevreji morali nositi žutu traku sa slovom “Ž”(Židov). To je bilo vrijeme kada su Jevrejima prvo oduzeli fabrike, radnje, a potom i ostalu imovinu, kada su Jevreje počinjali proganjati, a ustaške vlasti zatvarati i deportovati u logore smrti. Bilo je to vrijeme kada su prava prijateljstva dobijala svoju potvrdu, kada je komšiluk prevagnuo i kada nijedna ideologija, osim prijateljstva, nije mogla spasiti život.

Ugroziti svoj život i živote svoje porodice da bi nekoga spasio to je herojski čin bez presedana. Nije se libio stari Izet Hardaga da to učini. Nije se prepao ustaša ni njegov sin Mustafa. Obojica su učinili ono što su smatrali da moraju – da spasu porodicu Kabiljo. Njih su spasili, ali sebe nisu. Ustaše su ih, zbog tog njihovog komšijskog i prijateljskog ponašanja, otpremile u Jasenovac gdje su ih mučki ubili. To nije bilo dovoljno da uplaši porodicu Hardaga. Zeineba, Izetova snaha i Mustafina supruga, nastavlja i dalje da pomaže Jevrejima, prvo porodici Danon, a poslije i mom dedi.

Moj deda Rudi bio je zatvoren u Belediji, koja je služila kao sabirni logor za Jevreje prije njihovog odvođenja u Jasenovac. Kontrola ulaska i izlaska iz logora nije baš dobro funkcionirala jer su čuvari dozvoljavali zatočenicima da izlaze, da odu kući, da nešto donesu. Neki su to radili iz milosrđa, a neki za mali novac. Nebitno. To je omogućilo onima koji su htjeli da izađu da se više ne vrate. Jednu takvu priliku iskoristio je i moj deda. Izašao je i došao u svoju avliju. Bez novaca – radnju su mu oduzeli kao i svu imovinu, gdje dalje? Kada je čovjek u nevolji kome da se prvom obrati? Kod nas u Bosni, komšiji. Zakucao je na uvijek otvorena Zeinebina vrata i dočekala ga je prvo kafa, a potom mu je dala nešto da pojede, sakupila po kući novaca što je imala, a nije imala ni za sebe dovoljno, i sve mu dala. Poželjela mu sreću koja ga je čekala u Mostaru, ako uspije da ga se dočepa, jer tamo su bili Talijani i život za Jevreje je bio uglavnom bez straha i opasnosti.

Nastavak priče odvodi nas u 1945. Godinu, kada se ponovo u Sarajevu pronalaze Zeineba i Bončika, grle i ljube i ne vjeruju da su žive i da ponovo mogu da se druže. Od tada bilo je mnogo zajedničkih kafa, a kasnije kada je moja baka otišla u Dom staraca u Zagreb – stalna prepiska.

Za spašavanje Jevreja u Drugom svjetskom ratu Zeineba, Izet i Mustafa (posmrtno) Hardaga dobili su medalju pravednika od izraelskog muzeja Jad vašem.

Prošle su mnoge godine, ponekad sam se čuo sa Zeinebom, ali nismo se viđali. Moja baka umrla je 1987. godine u Zagrebu. Sahranjena je u Sarajevu. I tu, otprilike, prestaju neki odnosi naših porodica, jer generacijska nit je bila prekinuta. Raspitivao sam se povremeno o Zeinebinom zdravlju kod njenog nećaka novinara Arifagića, tako da sam, ipak, na neki način znao šta se sa njom dešava.

Vjerovatno bio to i bio kraj priče o dragoj Zeinebi, da 1992. godine nije došlo do krvavog rata u Bosni. Napustio sam Sarajevo sa porodicom i pokušao da ponovo uspostavim život u Izraelu.

Dvije godine kasnije saznao sam da je Zeineba, žena koja je spasila mog dedu, žena koja je mnogima pomogla, prijateljica moje bake Bončike, Pravednik jevrejskog naroda, uspjela sa jevrejskim konvojem izaći iz opkoljenog Sarajeva i da stiže u Izrael. Obezbjedio sam nekako dozvolu da uđem u zaštićenu zonu aerodroma Ben Gurion za prijem novih useljenika i da budem među onima koji su dočekali Jevreje izbjegle iz Sarajeva i među njima i Zeinebu sa porodicom. Nije bilo lako probiti se do nje, jer su je dočekali tamo brojni novinari i najviši izraelski zvaničnici kao i Ichak Rabin (Z.L.).

Poslije toliko godina, kada me je ugledala i prepoznala, pala mi je u zagrljaj sa suzama u očima. Znala je da se nije ništa promijenilo. Bio je to Bončikin unuk koji je prema njoj gajio ono isto poštovanje, prijateljstvo i ljubav kao i njena draga Bončika.

Aidu, njenu kćerku, do tada nisam poznavao. Tu smo se prvo put vidjeli i osjetili da imamo zajedničku priču i zajedničku porodičnu istoriju. Kasnije, posjetio sam ih u njihovom novom domu u Mevaseret Cion, malom gradiću blizu Jerusalema. Radost ponovnog susreta i priča, razmjena uspomena do kasno u noć. Još nekoliko puta smo se sreli prije i poslije Zeinebine smrti i uvijek osjećali taj isti naboj prijateljstva Zeinebe i Bončike.

Za Aidu sam kasnije čuo da se zaposlila, a gdje drugo nego u Jad vašemu, muzeju Holokausta. Mala Stela, njena kćerka, bila je dijete koje je htjelo da što prije postane dio izraelskog društva…

Prošle su mnoge godine. Vratio sam se iz Izraela u svoju Bosnu, prvo nekim poslom, a kasnije odlučio da ostanem i da istražujem istoriju i običaje Jevreja Bosne i Hercegovine. Na Aidu sam, istina, malo zaboravio. Znao sam da je u Izraelu i da joj je dobro. Nisam razmišljao o tome da li ćemo se još nekada vidjeti.

Jednoga dana, iznenada, pojavila se u Jevrejskoj opštini Sarajevo sa ekipom izraelske televizije. Snimaju o njoj dokumentarni film: kako je izašla iz opkoljenog Sarajeva, šta radi i kako živi… Nisam, do tada, bio dio te priče. Naravno da smo se izgrlili i izljubili ne krijući radost što se ponovo susrećemo. Ispričao sam joj tada priču, koju nije znala, a koju je meni moja baka Bončika ispričala: kako je njena majka Zeineba spasila mog dedu. Bila je sva uzbuđena prosto nevjerujući da je njena majka spasila još jedan život, sada je znala da je i to bio razlog velikog prijateljstva njene majke i moje bake. U međuvremenu sam saznao da je moja baja Bončika ostavila kod Zeinebe neke ćilime i stvari iz kuće. Sve ju je uredno čekalo kada se vratila u Sarajevo. Nisam joj nikada ispričao da sam došao u posjed jedne dopisnice iz 1942. godine u kojoj moja baka piše Dari Lisac, Srpkinji udatoj za Hrvata: “Molim te, vidi kako je Zeineba, pomozi joj, ona je meni puno valjala”.

Duh Zeinebin i Bončikin, njihova životna poruka, njihovo bosansko shvatanje komšiluka, tako, eto, imaju svoj nastavak.

Ovaj ponovni susret, onih koji se prije nikada nisu upoznali, susret kao najbliže rodbine, daje nadu da u svijetu ima još onih koji žele dobro. Poslije šabatnje večere rastali smo se ne dogovorivši ništa, ali sad sigurno znamo da ćemo doživjeti, opet, ponovni susret.

Samo nekoliko dana pošto sam zabilježio ovu priču, rabin Eliezer Papo, na jednom predavanju, ispričao je kako je na pitanje o njenoj požrtvovnosti u spašavanju Jevreja, Zeineba odgovorila :”Ja nisam spašavala Jevreje, ja sam spašavala komšije !”.

 Preuzeto s behar.hr