digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif

Vjernik i društvena odgovornost

Autor: Ferid Dautović Maj 27, 2015 0

Mnogi od nas znamo rješavati sve svjetske probleme, znamo, što naš narod kaže, šta car večera, ali ne znamo najčešće riješiti najbezazleniji problem u svom braku, u svojoj porodici, u svojoj familiji. Posvađamo se za pedalj zemlje, zahatorimo za nespretno izgovorenu riječ, i niko nas ne može pomiriti. Djeca nam hodaju kud hoće, oblače se kako hoće, dolaze kući kad hoće, rade šta hoće, a mi nemoćni pred tim izazovima. Gdje je roditeljska odgovornost?

Za mnoge ubijene čije masovne grobnice skoro svakodnevno otkrivamo u našoj domovini vjerovatno nismo bili u mogućnosti učiniti ništa više da ih zaštitimo i pomognemo u njihovoj borbi. Oni su šehidi, nevini su ubijeni i njih ako Bog da čeka Džennet. Oni od nas očekuju da ih nikada ne zaboravimo i ne izdamo. Očekuju da i dalje idemo prema zacrtanim ciljevima za koje su se oni borili. Međutim, ostaju nam nova životna iskušenja i izazovi na koje treba dati brz odgovor i za koje također treba velika žrtva. Od nas se danas očekuje žrtva odgovornosti i solidarnosti.

Od muslimana se očekuje optimizam i odgovornost

 

Ibn Šimase prenosi: „Posjetio sam Amra ibn Asa dok je ležao na samrtničkoj postelji. Tom prilikom je dugo plakao, a zatim rekao: 'Kada mi je Svevišnji Allah otvorio srce prema islamu, otišao sam kod Allahova Poslanika i rekao mu: 'Allahov Poslaniče, pruži mi svoju desnicu da ti se zakunem.' Pošto je pružio ruku, stisnuo sam je svojom desnicom. Allahov Poslanik me tada upita: 'Amre, šta hoćeš?' 'Hoću da mi uvjetuješ?' 'Šta ću to uvjetovati?' 'Ono čime će mi biti oprošteni grijesi koje sam prije islama počinio.' Allahov Poslanik mi tada reče: 'Amre, zar ti ne znaš da islam briše sve grijehe koje je čovjek počinio prije nego što ga je primio, da Hidžra briše sve grijehe koji su počinjeni prije nje i da hadž briše sve grijehe koje je čovjek počinio prije nego što je hadž obavio!'“ (Muslim, Ibn Huzejme)

        

O vjernici, Allaha se bojte istinskom bogobojaznošću i umirite samo kao muslimani.

Ovo je imperativ, zapovijed kojom se Allah obraća vjernicima, očekuje od njih da Ga slušaju i tako postupaju. Poteškoće kroz koje prolazimo u našem životu su kušnje koje često nisu lahke. Vjernik se kroz svoj život priprema na sve poteškoće svojim ibadetima: namazom, postom, zekatom, hadžom, učenjem Kur'ana, dobročinstvom i tako dostiže stupanj pobožnog, bogobojaznog, čestitog, poštenog i dobrog čovjeka, koga svako želi u svojoj blizini i za svog prijatelja, jer mu taj neće nanijeti ni moralnu ni materijalnu poteškoću. (el-muslimu men selime-l-muslimune min lisanihi we jedihi) Taj aktivan pristup vjeri kroz različite ibadetske forme i socijalni aspekt koji se naglašava u Kur'anu omogućava da se ne izgubi u dunjalučkom lavirintu, njegovim ljepotama i izazovima. Različite životne situacije, iskušenja, problemi vjernika učvršćuju u njegovom vjerovanju, one ga ne bacaju u očaj i depresiju, jer čovjek nije vlasnik, posjednik svoga života, svojih koraka i svoje smrti. Niko od nas nije birao gdje će se roditi, od kojih roditelja, kako će živjeti, gdje i kako će umrijeti. Allah nas poučava: „Svakome je određen njegov edžel, životni vijek na Dunjaluku, pa kada on dođe niko ga ne može ni usporiti ni ubrzati.“

        

Čovječe, šta te to obmanjuje pa si prema Gospodaru svome nemaran?

Svjesni smo vremena i prostora na kome živimo. Svjesni smo i okruženja u kome živimo. Svjesni smo i brojnih poteškoća s kojima se susrećemo i vidimo da smo često nemoćni da nešto promijenimo i poteškoće otklonimo. Ali sve ovo ne znači da sa strane trebamo posmatrati šta se dešava i ništa ne raditi. Tako se nije ponašao Muhammed, a.s., i njegovi ashabi. Oni su uprkos poteškoćama i naizgled bezizlaznim situacijama bili optimisti, vjerovali da se stanje može promijeniti ako mijenjamo sami sebe. Također, oni su bili uvjereni da im niko drugi neće riješiti njihove probleme i stanja kroz koja su prolazili bez osobnog zalaganja i rada, bez povjerenja jednih u druge i oslanjanja na Dragog Boga. Otuda, musliman mora uraditi ono što je do njega, ono što se od njega očekuje, ono za što je preuzeo odgovornost. To je jedini put da stvari pomičemo sa nulte tačke, da se ne osjećamo nemoćnim. Bog neće pitati nikoga za ono što nije bio u mogućnosti, ali hoće pitati za one poslove za koje smo bili odgovorni, za ono što smo mogli uraditi, a nismo. Za mnoge ubijene čije masovne grobnice skoro svakodnevno otkrivamo u našoj domovini vjerovatno nismo bili u mogućnosti učiniti ništa da ih zaštitimo i pomognemo u njihovoj borbi. Oni su šehidi, nevini su ubijeni i njih čeka Džennet, inša-Allah. Oni od nas očekuju da ih nikada ne zaboravimo, da ih nikada ne izdamo i da idemo dalje prema zacrtanim ciljevima za koje su se oni borili.Međutim, ostaju nam nova životna iskušenja i izazovi na koje treba dati odgovor i za koje također treba žrtva. Od nas se danas traži manja žrtva u odnosu na njihovu, a jedna od njih je odgovornost i solidarnost.

O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek pogleda šta je za sutra pripremio, i Allaha se bojte. On je obavješten o onome što radite.

Pet dana nakon dolaska u Kuba, Poslanik je predvodio namaz. Tom prilikom je, između ostalog, rekao: „Ljudi! Mislite ponajprije na same sebe; znajte da nakon smrti ostavljate svoje stado bez pastira, te izlazite pred lice Gospodara kojem ne treba ni tumača ni posrednika. Allah će vas zapitati: „Zar moj Glasnik nije došao k vama? Zar vam nismo dali dosta imanja? A šta ste vi donijeli?“ Čovjek gleda desno i lijevo, ali pomoći niotkud, a pred njim Džehennem. Ko god se želi vatre izbaviti, neka to učini davši siromahu bar jednu hurmu. A ko nema ništa dati od milostinje, neka kaže barem lijepu riječ, jer Allah dobročinstva nagrađuje deset do sedam stotina puta većom nagradom. Mir s vama!“

Mnogi od nas znamo rješavati sve svjetske probleme, znamo, što naš narod kaže, šta car večera, ali ne znamo najčešće riješiti najbezazleniji problem u svom braku, u svojoj porodici, u svojoj familiji. Posvađamo se za pedalj zemlje, zahatorimo za nespretno izgovorenu riječ, i niko nas ne može pomiriti. Djeca nam hodaju kud hoće, oblače se kako hoće, dolaze kući kad hoće, rade šta hoće, a mi nemoćni pred tim izazovima. Gdje je roditeljska odgovornost?

Komšije gladne, bose. Povratnici očekuju veću pomoć i solidarnost, a mi sjedimo u svojim toplim sobama i ne brinemo o njima. Šta nas briga što djeca iz Konjević-Polja ne mogu učiti svoju historiju, ne mogu učiti svoj bosanski jezik i što mjesec dana čekaju rješenje u improviziranim šatorima. Zar i to nisu naša djeca i naša briga?

„Gospodaru naš, molimo Te svakim imenom koje imaš i kojim si nazvao Sebe, ili si ga objavio u Knjizi Tvojoj, ili si naučio nekog od Tvojih stvorenja, ili koje si uzeo Sebi u znanju gajba (molimo Te) da učiniš Kur'an proljećem srca naših i svjetlom duša naših, da odu brige naše i da izbrišeš tugu našu pomoću njega.“

 

Objavljeno u printanom izdanju 2013. godine. 

 

 

 

 

 

 

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine