Nakon što su uspostavile potpunu kontrolu u Ključu, Sanskom Mostu, Prijedoru, dijelu općine Bosanska Krupa i Bosanskom Novom, srpske vlasti su krenule s provođenjem genocida nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom tih krajeva. Koridor na pravcu Beograd - Knin, južno od rijeke Save, morao je biti etnički čist od tog stanovništva. Na tom koridoru su se, poslije posavskih gradova, našli i krajiški. U svim okupiranim područjima Bosanske krajine provođen je teror nad nesrpskim stanovništvom, masovna ubistva, silovanja, fizička zlostavljanja kao i zatvaranje u koncentracione logore. Srpski obavještajac pod pseudonimom M I L O Š u svom izvještaju od 16. septembra kaže: Nismo se posebno interesovali za zločine koje su počinili naoružani Srbi na ovom području, ali smo i pored toga saznali da je veliki broj građana, prvenstveno, muslimanske nacionalnosti nastradao, a i danas strada van borbenih dejstava što srpski narod etiketira kao zločinački, genocidni i fašisoidni. Život Bošnjaka i Hrvata na okupiranim teritorijama nije vrijedio ništa. Dovoljno je bilo da Srbin prijavi Bošnjaka ili Hrvata za neko zlo koje mu je ovaj navodno uradio, ili da je ekstremist, i da optuženi bude ubijen. Srpski obavještajci bili su već u septembru 1992. veoma zabrinuti zbog ne prikrivanja lokacija masovnih grobnica i njihovog poslijeratnog utjecaja na svjetsku sliku o srpskom narodu. Tako M I LO Š izvještava: Ono što je posebno opasno to su priče o lokaciji masovnih grobnica koje bi jednog dana, po završetku rata, mogle postati predmet interesovanja svjetskih i drugih humanitarnih organizacija koji bi na istim mogli graditi mišljenje o srpskom narodu kao genocidnom i fašizoidnom. Sve bi ovo moglo ostaviti teške posljedice na međunarodnom planu, a moglo bi biti povod i za vojnu intervenciju. Jedna od važnijih svrha masovnih ubistva bila je zadati što veći strah preživjelim. Iz tog razloga zločinci se nisu trudili sakriti svoje zločine nego upravo suprotno, da ih pokažu. Ubistva nisu vršena samo zbog zadovoljavanja nastrane zločinačke potrebe nego i zbog održavanja krvave predstave preživjelim, a sve u svrhu njihovog zastrašivanja kako bi trajno napustili Bosnu i Hercegovinu. O vršenju genocida nad Bošnjacima Prijedora nije imao sumnje ni komandant 22. lpbr VRS Boško Peulić koji je izvijestio svoju pretpostavljenu komandu o zločinu genocida koji je učinila prijedorska i sanska policija 21. augusta 1992. na Korićanskim stjenama kod Skender Vakufa: Dana 21.08.1992. godine oko 16.30 časova kombinovani konvoj izbeglica se je kretao pravcem Sk. Vakuf - Vlašić - Travnik. Pratnju konvoja vršila je milicija CSB Prijedor i Sanski Most. U navedeno vreme kolona se je ustavila u rejonu Korićanske stijene, izvela 150-154 izbeglica, te izvršila genocid nad civilima ubijajući ih na razne načine, bacanjem u kanjon reke Ilomska, a tad nastavila kretanje ka prevoju Smet. U likvidaciji je učestvovalo oko 10 pripadnika milicije.

Bosanska krajina-krvava haljina

Uporedo s tim dešavanjima, vršeno je protjerivanje, pljačkanje i uništavanje imovine i vjerskih objekata muslimana i katolika. Glavni pokretači sveg zla bili su SDS-ovi Krizni štabovi srpskih opština, a terenski provoditelji njihovih zamisli bili su srpski teritorijalci, nakon objedinjavanja s JNA pripadnici VSrRBiH, policijske strukture srpskog MUP-a, paravojne jedinice i JNA koja je svojim potencijalima to omogućila. Ponavljao se isti scenarij kao u istočnoj Bosni i Posavini. Bošnjačko stanovništvo okupiranih dijelova Bosanske krajine spada među najveće stradalnike u ratu 1992-1995. Sve do genocida u Srebrenici jula 1995, Prijedor je bio kraj s najvećim brojem ubijenih Bošnjaka. Ono što ga i dalje posebno izdvaja u tom stradanju jeste činjenica da su sve njegove žrtve genocida bile s područja prijedorske općine. Na taj način, u demografskom smislu, on je na vrhu liste demografskih gubitaka izazvanih velikosrpskom agresijom i genocidom.

U svim krajevima okupiranih dijelova Bosanske krajine osnivani su logori za nesrpsko stanovništvo. Da bi se osigurao pravni okvir i legaliziralo njihovo postojanje, zatočenici logora su tretirani kao ratni zarobljenici bez obzira na to da li su zaista bili u nekoj vojnoj jedinici. Prema podacima kojima raspolažemo, nastalim od strane srpskih istražnih organa, najveći broj logoraša bili su ustvari civili. Srpske vlasti se time nisu previše zamarale. Njihovo tretiranje logoraša kao ratnih zarobljenika, a ne kao civila, i logora za civile kao logora ratnih zarobljenika, bilo je samo u svrhu pravnog legaliziranja i maskiranja provođenja genocida. Uostalom, da se čak i radilo o pravim ratnim zarobljenicima, postoje međunarodne konvencije koje su ih trebale zaštititi od onoga što im se dešavalo u logorima. Ničega od toga srpske vojne i civilne vlasti se nisu pridržavale u logorima koje su osnovale po cijeloj Bosanskoj krajini gdje su imale kontrolu, niti je najveći broj logoraša prije svog zatočenja imao ikakve veze s oružanim otporom velikosrpskoj agresiji. Logori za civilno stanovništvo po međunarodnom pravu i važećim konvencijama se ne smiju osnivati, te su se agresorske vlasti lukavo poslužile s mogućnošću da se logori za civile tretiraju logorima ratnih zarobljenika, a logoraši ratnim zarobljenicima. Prilikom hapšenja nesrpskog stanovništva bilo je dovoljno da muška osoba približno odgovara vojno sposobnoj, te da bude uhapšena i sprovedena u logor. Ukratko rečeno, prilikom hapšenja vršena je ''mobilizacija'' Bošnjaka i Hrvata u kojekakve, najčešće izmišljene, bošnjačke i hrvatske jedinice što je, sa stajališta agresora, bilo dovoljno da ih se zatoči u logore kao ratne zarobljenike. (Najčešće su logoraši optuživani da su pripadnici Zelenih beretki ili HOS-a). To je bio način da se formalno pravno osigura mogućnost njihovog zatočenja.