digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Teme

Prijedor '92: U logorima i djeca i starci

Autor: Amir Kliko Maj 29, 2015 0
Prijedor '92: U logorima i djeca i starci

Dvadeset godina od početka sistematskog zločina nad Bošnjacima Bosanske krajine (Treći dio)

 

Da se ne radi o pripadnicima određenih vojnih jedinica, govore i podaci da se među logorašima nalazio značajan broj dječaka i staraca. Također, karakterističan je primjer da su često zarobljavane i žene i odvođene u logore, posebno s područja općine Prijedor. Ženama je, kao i muškarcima, stavljano na teret da su učestvovale u oružanoj pobuni protiv legalnih organa srpske vlasti. One su često i silovane. Uvjeti u logorima su bili daleko ispod nivoa ljudskog dostojanstva, ukoliko se bilo kakvo dostojanstvo uopće smije spomenuti kada se govori o srpskim logorima u Bosanskoj krajini. Ljudi su svakodnevno mučeni i ubijani.[1] Nekada pojedinačno i nasumično, a nekada grupno i po nekom ustaljenom redu. Od nekoliko desetina mjesta zatočenja i logora, po broju logoraša, torturama i broju ubijenih, mogu se izdvojiti: Manjača kod Banje Luke; Krings i Betonirka u Sanskom Mostu; Omarska, Keraterm i Trnopolje u Prijedoru; nogometni stadion Mlakva u Bosanskom Novom; Stara Gradiška; Kamenica kod Drvara. Za ovu priliku nepotrebno je spominjati i ostale logore jer bi to zahtijevalo mnogo prostora zbog njihove brojnosti. Zajednička karakteristika svih, spomenutih i nespomenutih, jeste da su u njima Bošnjaci, Hrvati, Albanci i Romi bili sistematski mučeni i ubijani s ciljem njihovog trajnog odstranjenja s teritorije Bosanske krajine. Osim ubijanja, cilj je bio da se što veći broj nesrpskog stanovništva uputi u logore, da tamo bude podvrgnut najtežim torturama, i da, ako preživi logor, zbog trauma i straha trajno napusti Bosnu i Hercegovinu.

Do maja 1993. etnička slika okupiranih dijelova Bosanske krajine, prema procjenama CSB Banja Luka, drastično se izmijenila u korist Srba. Iseljavanje Bošnjaka i Hrvata s područja Bosanske krajine, iako su to srpske vlasti pokušavale predstaviti kao dobrovoljni odlazak, vršeno je nasilno, tako da se nikako ne može govoriti o iseljavanju nego o protjerivanju. U nekim slučajevima Bošnjaci i Hrvati su zaista tražili da im se od strane srpskih vlasti omogući odlazak s okupirane teritorije, ali samo iz razloga što su ih te iste vlasti, svojim paravojnim jedinicama i policijom, svakodnevno ubijale, pljačkale i uznemiravale i time ih prisiljavale na odlazak. Predstavnici srpskih vlasti iz sedam bosanskokrajiških gradova: Bihać, Bosanski Petrovac, Srpska Krupa (Bosanska Krupa), Sanski Most, Prijedor, Bosanski Novi i Ključ 7. juna 1992. od komandanta 1. KK VSrRBiH, rukovodstva SrRBiH i Kriznog štaba Autonomne regije Krajina ultimativno su zahtijevali da se iz srpske vojske i sa svih bitnih rukovodećih mjesta odstrane Bošnjaci i Hrvati. Također su zahtijevali da se protjeraju svi Bošnjaci i Hrvati s područja tih sedam općina do nivoa koji će Srbima omogućiti da neometano ostvare i održavaju efikasnu vlast. Čak su zaprijetili, ukoliko se ne ispune njihovi zahtjevi, da će oni organizirati deportaciju i prevesti sve Bošnjake i Hrvate s područja svojih općina u centar Banje Luke.

 

 

 

 

 

« Odgoj Jusufa, a.s., kao uzor današnjim roditeljima (2) Prijedor '92: Život Bošnjaka i Hrvata nije vrijedio ništa »
nazad na vrh

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine