Brat mi pri rastanku dade bombon, priča Muhamed. I danas se pitam odakle mu taj bombon. Sa babom se ponovo sretoh istog dana u šum iznad N. Kasabe. Imao je stotinu maraka i ponudi mi pedeset. Ja odbih. Imao je četri konzerve i ponudi mi dvije, koje također odbih obrazlažući da je njemu preče jer je bolestan.
Rastadosmo se suznh očiju i ne sluteći da se više nećemo vidjeti.
Dugogodišnji imam Suljo ef.Memić rođen je 16. aprila 1946.godine u Glodima, Kamenica kod Zvornika, imamsku dužnost obavljao je 20 godina u Đulićima kod Zvornika, potom šest godina u Novoj Kasabi kod Vlasenice, godinu u Cerskoj, a dvije u Srebrenici, nakon pada Srebrenice u četnčke ruke 11. jula 1995. godine vodi se zajedno sa sinom Ahmedom među nestalim. Drugi sin Muhamed, blizanac sa Ahmedom, kaže da se sa babom rastao 11. jula 1995. godine iza ikindije, a sa Ahmedom isti dan iznad Kravice u jutarnjim satima. Muhamed se probojem sa vojskom na slobodnu teritorju spasio i sada je maturant Gazi Husrev-begove medrese, dok za babu Sulju i brata Ahmeda još uvijek ništa ne zna.
Dok se ova neviđena drama odvijala sa mužem Suljom i sinovima Ahmedom i Muhamedom, efendinica Selima, supruga Sulje i majka Ahmeda i Muhameda, kao muhadžirka n području Tuzle grozničavo je očekivala vijesti o sudbini svojih najmlijih. Bili su to dani bez kraja a noći bez sna.
Primjeran imam Suljo efendija
Suljo ef. Memić je bio izuzetno vrijedan čovjek. Kroz cijeli svoj život sam se borio. Sam se školovao, vanredno je položio sve razrede Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, diplomirao, a potom nastavio studirati na Filozofskom fakultetu u Prištini, gdje je kao vanredni student došao od treće godine i da ga nije poremetila bolest oka, a potom zaustavio rat, Suljo ef. bi zasigurno i ovaj studij priveo kraju.
Imamski rad Sulje ef. bio je izuzetno uspješan. Za vrijeme dvodecenijskog imamskog rada u Đulićima takoreći svake godine je imao hatme sa polaznicima vjerske pouke. Tako je nastavio raditi i u Novoj Kasabi a i u Srebrenici, gdje je kao imam u glavnoj džamiji imao zapažen uspjeh. Naučio je tada 200 osoba da uče u Kur'anu, a imao je i jednu generaciju samo starijih osoba koje je obučavao.
Suljo ef. je svoju djecu dobro uputio u islamsko znanje. Od petero djece, troje ih je školovao u medresi. Kćerka Fatima je svršenica GHb medrese iz desete generacije i pred rat je bila glavna mu'allima u Zvorniku, dok je sinove Ahmeda i Muhameda rat zatekao u 2. razredu medrese. Efendija Suljo je bio valjan čovjek. Za sebe i djecu sagradio je kuću dmenzija 12X8 metara u zvorničkom naselju Grobnice. U rodnoj Kamenici je imao svoju sušnicu šljiva pa je otkupljivao šljive i u drugim džematima, čime je mnogim omogućio da zarade, a istovremeno ih spriječio da šljivu ne usmjere u haram rabotu, rakijsku kacu.
Četnička agresija prekinula lijep i miran život
Suljo ef. od dušmana nije bio pošteđen i u prošlom sistemu. Tada su se oni zvali komunisti i zbog njih je morao otići iz Đulića u Novu Kasabu da bi se spasio zatvora. Nakon šest godina rada u N. Kasabi na leđa su mu se natovarili četnici. Stalno su mu prijetili. U jednoj premetačini kuće, šutali su mu ahmediju. Vidio je da mu tu nema selameta. Nakon što je 1992. godine u džematu klanjao teravije i posljednji bajram, počeo se pripremati za odlazak. Sedamnaestog aprila 1992. godne sa porodicom je prebjegao na sigurnije, u Cersku, gdje ostaje skoro godinu dana. Tu radi također kao imam, ali je išao i na straže, a ujedno je bio i ćato u Ceranskom odredu.
U Cerskoj je bila glad te da bi preživio, Suljo ef. je morao mnogo raditi, što je imalo za posljedicu da je obolio od bruha kojeg je operisao u bolnici Unprofora u Srebrenici, u koju je sa porodicm prebjegao u februaru 1993. godine, nakon pada Cerske, Kamenice i Konjević Polja.
Osmog marta te godine po nagovoru Sulje ef. i sinova, hanuma Sulje Selima sa mnogim drugim ženama konvojem Unprofora napušta Srebrenicu i odlazi u Tuzlu. Selima hanuma kaže da se opirala da ide, ali su je njen efendija i sinovi prosto natjerali da ide na sigurnije, jer će se oni sami lakše boriti.
U vrijeme dvoipogodišnjeg boravka u srebreničkoj enklavi Suljo ef. je bio imam u glavnoj džamiji, sin Ahmed u džamiji Petriča, a Muhamed u džamiji Crvena Rijeka, zajedno sa svojim kolegama, đacima Medrese. Babo i sinovi su i u Srebrenici kao muhadžri hizmetili. Kada je 12. februara 1993. godine bio masakr civila na Stadionu u Srebrenici, kada je od četničkih granata usmrćeno 69 osoba, Suljo ef. je sam obavio 47 dženaza. Bio je to izuzetan napor, pogotovo tada, kada se po gradu nije smjelo ni kretati.
Suljo ef. je u Srebrenici, zajedno sa sinovima, doživio sve strahote opokljene enklave, trpio je glad, neimaštinu, nepravdu, ali je stalno revnosno radio. Toje sve uzročilo da je teško obolio i spao je bio na svega 40 kg. težine. Mogao je kao takav bolesnik uz pomoć Unprofora ići u Tuzlu na liječenje, ali je odbijao. Jednom je na insistiranje sinova bio i pošao. Muhamed priča:“ Babo se bio smjestio u vozilo Unprofora, treba da krene, gdje bi ga čekala bolnica, hanuma i tri kćerke. Odjednom se okrenuo prema nama, sinovima, briznu u plač i siđe iz auta. Nije nas htio ni u takvoj situaciji ostaviti“.
Rastanak uz suze
Dolazi najteži trenutak.Jedanaestog jula 1995. godine Srebrenica pada u dušmanske, četničke ruke. Petnaest hljada ljudi kreće šumama prema slobodnim teritorijama. Među njima su i Suljo Memić i njegovi sinovi blizanci Ahmed i Muhamed. Jedini koji se od njih do sada spasio iz te golgote, sin Muhamed priča:
Zadnji put smo na okupu nas sva trojica u jutarnjim satima 11. jula 1995. godine u šumi iznad Kravice. Sa više komande dođe naredba da naružani borci pređu na čelo kolone da bi u sastavu manevarskih jedinica probijali četničke zasjede i obruče. Iako smo sva trojica borci, desilo se da sam samo ja tada bio sa oružjem i to je odlučilo da se moradosmo rastati, te sam morao krenuti naprijed, ostaviti babu i brata Ahmeda, s kojim sam sjedio u klupi od prvog razreda osnovne škole. Nisam mogao ni pomisliti da će to biti naš definitvni rastanak. Brat mi pri rastanku dade bombon. I dan danas se pitam odakle mu taj bombon. I sada se nikako ne mogu sjetiti koje zadnje riječi kroz suze izgovori pri rastanku sa mnom moj brat Ahmed.
Sa babom se ponovo susretoh istog dana oko ikindije u šumi iznad Nove Kasabe. Bio je jako preplašen. Stalno je pitao je li iko vidio Ahmeda. Reče mi da bi najviše volio da ide sa mnom, ali mu to nije bilo omogućeno. Babo je imao kod sebe samo 100 maraka, pa mi ponudi 50. Odbih rekavši da je to njemu preče. Babo je isto tako imao kod sebe četiri konzerve, dvije ponudi meni. I njih sam na jedvite jade odbio govoreći da je njemu kao bolesnom preče. Rastadosmo se suznih očiju i ne sluteći da se više nećemo vidjeti.
Od užasa do spasa
Mi naoružani krenuli smo naprijed. Očekivali smo sigurnu četničku zasjedu na asfaltu. Međutim, na naše iznenađenje, zasjede nije bilo. Pretrčavali smo preko ceste i tako u trku išli dalje. Sa svh strana je pucalo, od grmljavine se ništa nije čulo. Tako smo, takoreći u jednom dahu, stigli do Cerske. Tek u Cerskoj smo saznali za užas. Obaviješteni smo da su četnici nakon našeg prelaska, kolonu presjekli upavo na cesti i da su napravili neviđeni masakr. Svi smo plakali, jer je svako od nas imao neokg svoga u toj kilometrima dugoj koloni. Potreslo nas je kad smo saznali da su ljudi svirepo ubijani, da su se neki u očaju i sami ubijali.
Iz Cerske smo krenuli sutradan po podne. Masakr na asfaltu kod Konjević Polja bio nam je znak da dalje idemo opreznije i sa više discipline.
Na Veljoj Glavi četnici su bili postavili veliku zasjedu, koju smo izbjegli idući desno preko Rovne. Iznad Liplja smo čekali da iza podne trećeg dana ovog našeg proboja. Odatle smo krenuli prema Snagovu. U Mehmedićima smo upali u veliku zasjedu, jer su nas četnici upustili u potok. Tukli su nas svim i svačim. To nikad neću zaboraviti. Potok se bio usmrdio od baruta. Kad su se četnici ispucali, mi smo s tekbirom krenuli prema njima.Mnogo smo ih pobili, a nekoliko zarobili, među kojima i jednog četničkog oficira. Bila je već pala noć kada je ova akcija okončana.
Na Perunici smo se napili iz jednog bunara hladne vode. Bili smo svi tako žedni da je bila velika gužva u redu za vodu. Tu su nam na Perunici četnici vikali: Balije, predajte se, čeka vas Baljkovica.
Oko jedan sat po ponoći prešli smo cestu na Crnom Vrhu. Bila je to četvrta noć bez sna kako se probijamo kroz šume i četničke zasjede. Idemo prema Baljkovici. Ljudi gladni, izmoreni, čujemo ima i samoubistava. Cijeli dan smo proveli u šumi iznad Baljkovice. Bilo je pokušaja nagodbe sa četnicima da nas propuste kroz Baljkovicu a da im za uzvrat predamo zarobljene. Četnici su stalno odugovlačili s dogovorom, a iz Zvornika dovodili nove snage. Vidim, narod jede list, travu. Kad će još gore, to veče pade ledena kiša sa gradom, pravi prolom oblaka i svi smo se tresli od groznice. U nesreći ima i sreće. Jedna grupa boraca iskoristi ovo nevrijeme, te na čelu sa komandantom Glogove Ejubom Galićem, koji je tada poginuo, oslobodi od četnika jednu kotu i zarobi tenk T 35.
Sa ranim sabahom trebao je otpočeti taj posljednji proboj najjačeg četničkog obruča na Baljkovici. Lozinka našh braca bila je „ selam-spas“, a bili smo se rasporedili po nepoznatom terenu.
Odjedanput je zapucalo sa svih srana. Zaglušujuća buka i huka i gusti dim nadvi se nad bojištem. Ginulo se, ranjavalo se, ali se nije posustajalo, stalno se išlo naprijed. Borba je neprekidno trajala od sabaha do tri sata po podne, kada smo uz pomoć naših boraca sa slobodne teritorije, konačno uspjeli probiti četnički obuč i pred akšam 16. jula 1995. godine doći u slobodni Nezuk.
Plakali smo kao mala djeca
Svi smo tada plakali kao mala djeca, prosto ne vjerujući da smo napokon na slobodi. Bilo je to šest dana bez hrane, bez odmora, u neprekidnom maršu i borbama sa dušmanima. Tu nas je između 3-4 hiljade prešlo na slobodnu teritoriju. Bili smo kao mrtvaci.
Majka plakala kad je vidjela u kakvom sam stanju
Isto veče smo prebačeni u Živinice gdje se našlo na hiljade žena i djece, očekujući svoje najbliže. Tu se napokon susrećem sa majkom i sestrama. Plače mi majka kao i sestre kad me vidješe u kakvom sam stanju, kao mrtvac. Plaču za babom i Ahmedom koji nisu došli.
Ovaj razgovor vodimo u stanu Selime hanume i njenog sina Muhameda, na Ilidži, u ulici Mlade Bosne broj 6. Oni ovdje žive kao muhadžiri od prošle godine.
Po izlasku iz Srebrenice, Selima hanuma je bila u Tuzli, gdje je čak plaćala i kiriju. Nije imala nikakve pomoći, nije čak išla ni u Muftijstvo radi traženja pomoći. Tek padom Srebrenice počelo se više pomagati podrinjske muhadžire.
Razlog da se Selima hanuma nastani u Sarajevu je i taj što joj sin Muhamed ide u Gazi Husrev-begovu medresu, pa im je lakše skupa. Selima hanuma se još uvijek nada da će joj se vratiti i muž Suljo i sin Ahmed. Još ni od koga nisu čuli da su poginuli. Često ih sanja i to najviše sa ahmedijama na glavi. Ona ima nijet ako Bog da otići ove godine na hadž da bi tamo na najčasnijim mjestima činila dovu za njih. Ovako živi u čekanju, saburi, uči Kur'an.
Sin Muhamed nastavlja babinim stopama. Polahko privodi kraju Medresu. Maturant je i za koji mjesec će diplmirati. U Osijeku kod Ilidže je klanjao teravije, nastavio je tamo raditi i poslije ramazana, klanja džume i uči djecu. Ljudi ga zavoljeli i žele da im bude imam.
Fotos
Muhamed Memić, sa majkom, suprugom i djecom
