digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Teme

Naše generacije gradile, a u sekundi nestalo

Autor: Salih Smajlović Juli 11, 2015 0

Potresno kazivanje Senahida Hodžića o protjerivanju Bošnjaka iz Daljegošte kod Srebrenice

 

 Kad smo stigli do Drine, ugledali smo ogromni plamen od zapaljenih naših kuća

 Senahid Hodžić, blagajnik u odboru za izgradnju džamije u Malešićima kod Ilijaša, rodom iz Daljegošte kod Srebrenice, ostao bez brata Sulejmana, imama u Voljevici kod Bratunca, koji je nestao 1995. godine, a pronađen u masovnoj grobnici u Grbavcima kod Zvornika, i bez oca Saliha, imama u našem rodnom selu, koji je samo nakon nekoliko mjeseci od protjerivanja, umro od žalosti u svojoj 58. godini života

Nakon 400 godina življenja na topraku, morali napustiti Daljegoštu

 U Daljegoštu su moji preci iz Užica, predvođeni jednim alimom, došli prije 400 godina i odmah su, njegovom inicijativom tu sagradili džamiju, koja je, uz razna saniranja i opravke, trajala do 15. maja 1992. godine. Otvorena je 1969. godine, upravo kada sam se ja rodio, te mi je zbog toga bila još draža. U njoj je uvijek bio imam mještanin  iz moje porodice, a posljednji njen imam je bio upravo moj babo Salih. Toga datuma, 15. maja 1992. godine, od strane četničkih snaga, ili bolje rečeno komšija Srba, dobili smo ultimatum da se do 12,30 svi nađemo pred džamijom i da napustimo selo.

Svi smo se do određenog roka tu sakupili, i ljudi i žene i djeca. Pošto je to ruralno stanovništvo, gdje je svako imao po nekoliko krava, desetine ovaca i druge stoke, svi smo stoku iz štala ispustili a pse odvezali. Nastala je neopisiva pometnja, uzbuna, haos. Stoka je rikala, psi lajali. Imao sam dojam da su i životinje bile svjesne situacije, kao da su plakale. Moj babo, kao efendija, savjetovao nam je da se ponašamo kao vjernici, da ne plačemo, da ne  psujemo, mada nam je bilo teško napustiti sve ono što su generacije stoljećima radile." Napijte se džamijske vode, krenite sa Bismilom i učite tiho tekbire," bile su to, da tako kažemo, zadnje upute našega imama, pred ovaj težak put.

Krenuli smo i svi smo učili tekbire, neko u sebi, neko malo glasnije, a poneko i gromoglasno. Četnici su išli uz nas s automatskim naoružanjem na gotovs. Gledali su nas. Da li su vidjeli kod nas svu teškoću, ili smo im se učinili hrabrijim, možda su bili osihreni da smo mi neka velika snaga. Bilo nas je 655 osoba, od starijih, mlađih, žena i djece, iz zaselaka: Velika Daljegošta, Mala Daljegošta, Rijeka, Vasići i Tursunovići, dakle kompletan džemat. Stigosmo do Drine. Na mostu Skelani su nas držali dva sata. Pomislili smo da nas žele tu pobiti i baciti u Drinu.

 

Kazivanje od kojeg suze naviru na oči

 

Iako se ovaj izvještač tokom rata, a i kasnije, naslušao raznih teških i jezivih priča o stradanjima Bošnjaka, nije mogao suzdržati suze slušajući kazivanje Senahida Hodžića o tome kako su džematlije Daljegošte 15. maja 1992. godine, pod četničkom pratnjom, napustili svoj toprak.

 

Kao medicinar, mogu slobodno reći da smo tada doživjeli totalnu anelgeziju skalpa. Ja sam tada mogao čupati kosu, a da ne osjećam bol.

Kada je pao sumrak, pogledali smo u pravcu našeg sela i zabezeknuto smo ugledali ogroman plamen od naših zapaljenih kuća. Gledam u svoga oca sasušeno lice, sa suzama i jako otvorene oči. Stisnuo sam ga i povikao: "Babo, šta ti je bolan, nek je živa glava, neka smo mi zdravi i živi." On mi, jecajući odgovori:" E moj sine, sve što sam ja, moj babo, moj dedo i ostale generacije uradile, u sekundi je nestalo." Stisnuo sam ga uza se i rukom mu pokazao na mog sina Sidika, desetog njegovog unuka, koga je držala moja supruga, rekavši mu:"  Babo, ti si dedo, vidiš ovog svog unuka. On će, ako Bog da, pričati o ovome i ponovo će, ako nam bude nafake, sve ovo uraditi i izgraditi." Lahnulo mu je, i malo se osmijehnuo.

Krećemo po noći dalje, srbijanskom stranom niz Drinu, natovareni u kamione, autobuse i pred zoru stižemo do Šepka. Bio je to 16. maj 1992. godine, kada je JNA napuštala Tuzlu i kada je na sve strane pucalo, čak i iz aviona.

Tu su nam četnici saopštili da trebamo ići prema Tuzli i naseliti se u jedno tamošnje srpsko selo, iz koga su navodno Srbi istjerani, pa će oni u Daljegoštu, a mi tamo. Očito su u laži zaboravili da smo mi vidjeli da nam je selo izgorjelo i da tamo nema kuća za useljenje.

Stjecajem raznih okolnosti, a putem posredovanja Crvenog krsta i novinara CNN, mi smo odatle upućeni na razne strane, jedni u Mađarsku, potom Austriju i Njemačku, drugi u Makedoniju itd."

 

 

 

„Ja sam tada mogao čupati kosu, a da ne osjećam da boli“, kaže Senahid Hodžić

« Zašto su nam potrebna mjesta za žrtvovanje kurbana u džematima i medžlisima Oca vidio posljednji put u bratunačkim šumama »
nazad na vrh

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine