Tako je odskora hrvatski jezik bogatiji za nekoliko riječi kao što su: borkinja (žena borac), uspornik (ležeći policajac), opuštaonica (wellness), daljinac (daljinski upravljač) ili smećnjak (kontejner). Iskreno, nisam siguran u kojoj mjeri će spomenute riječi obogatiti hrvatski vokabular, ili kakvu praktičnu afirmaciju će dobiti, ali je sam projekat za svaku pohvalu. Pitam se kako bi slična ideja prošla kod nas!? Opet, mislim, zašto bismo badava smišljali nove riječi kada smo sijaset naših lijepih i mudrih riječi skoro pa zaboravili ili im dali neka nova značenja. Istina, ima tu i svijetlih primjera kao što je slučaj sa riječju politika čije značenje i upotreba se od davnina ne mjenja. Danas se mnogi busaju u prsa i diče svojim politikanskim umijećem i afinitetom. Aferim! No, nije se badava u našem narodu za osobu koja uglavnom petlja i laže govorilo da ''političi''.

Helem, kad smo već kod jezika, jedna riječ već odavno, polahko ali sigurno izumire. Sjeća li se neko riječi ''optimizam''? Optimizam se obično razumijeva kao pozitivno gledanje i shvatanje svijeta. Čak su i određena naučna istraživanja, bazirana na detaljnom skeniranju ljudskog mozga došla do zaključaka da u dijelu mozga smještenom iza očiju postoje centri koji se mogu dovesti u vezu sa optimizmom. Naime, ukoliko bi testirana osoba bila preokupirana pozitivnim mislima, snimci bi pokazali kako su dotični centri znatno svjetliji, dok isti kod depresivnijih osoba uopšte ne funkcionišu. Bilo kako bilo, optimizam je divna riječ sa još divnijim značenjem! Nažalost, toliko je rijetka u upotrebi da joj, skoro, možemo i rahmet predati. Otuda je i pisati o nečemu što je polumrtvo vrlo hrabar i nezahvalan poduhvat. Ali, nije li cijeli kur'anski tekst, zapravo, jedan ogromni izvor optimizma? Može li neko u cjelokupnom životopisu Muhammeda a.s., naći makar jednu jedinu riječ koja miriše na pesimizam, očaj, beznađe? Dakle, bježati od optimizma znači bježati od čistog i izvornog islamskog učenja. No, ipak bih o nečemu drugom.

Zamislite da za Bajram, Novu hidžretsku godinu ili neki drugi mubarek u islamu imate slijedeći raspored dnevnih aktivnosti: sabah u džematu, jutarnja kahvica i doručak sa porodicom, podne i druženje sa prijateljima, obilazak rodbine ili komšija, a onda se poslije jacije okupite, udobno smjestite i svi zajedno pogledate neki zgodan film, naprimjer ''I'll Be Home For 'Id al-Adha'' (Biću kući ovog bajrama) ili '' 'Id Vacation'' (Bajramski odmor) ili     ''Call Me Muslim'' (Smatraj me muslimanom) ili… Sve iz našeg zamišljenog rasporeda je izvodljivo, sem ovog posljednjeg. Tako ćemo, umjesto lijepog filma koji bi se ticao bajramskog ozračja, Nove hidžretske godine ili ramazanskih čari, ipak morati pričekati Božić ili Novu godinu i tada odgledati ''Jingle All the Way'' ili ''I'll Be Home For Christmas'' ili ''How the Grinch Stole Christmas'' ili ''Bad Santa'' ili … Dakle, u čemu je kvaka? Izgleda da se još uvijek nije našao neko ko bi se ozbiljnije pozabavio filmskom ekranizacijom neke bajramske ili ramazanske priče koja bi cijelom dunjaluku poručila kako muslimani nisu neki šalabajzeri kojima je u mislima mač i bomba. Bila bi to idealna prilika da se savremenom islamofobičnom čovjeku, na moderan način pojasni šta je to Bajram, zašto i kako se desila hidžra, šta je svrha ramazanskog posta, kako namaz, post ili hadž u muslimanu izazivaju katarzu koja se riječima ne može dočarati, te niz brojnih drugih pitanja koja se, nerijetko, krivo razumijevaju i to, uglavnom, uslijed nepoznavanja ili površnog poznavanja našeg islama. No, dobro.

Proteklih dana, sasvim slučajno, u okviru naših redovnih omladinskih sijela u Prozoru, nabasali smo na zanimljiv video sadržaj koji smo zajednički odgledali. Radi se o dokumentarnom filmu ''Sabur'', za koga scenario i režiju potpisuje Nasko Karić. Žalostan sam što ovaj dokumentarac, barem onoliko koliko je meni poznato i koliko sam mogao upratiti, nije doživjeo neku značajniju medijsku pažnju. Tako ni internetskim pretraživanjem nećete dobiti obilje podataka o njemu. Međutim, to, kao ni evidentno amaterski poduhvat gospodina Karića, nimalo ne umanjuju vrijednost i značaj priče naslovljene tako golemom i časnom riječju ''Sabur''. Zapravo, to je riječ koja se u toj mjeri srodila sa bošnjačkim korpusom da ozbiljno prijeti da mu postane sinonimom. Dugo sam razmišljao i razmišljam o riječima jednog svog ahbaba koji, nakon silnih ugnjetavanja i poniženja od ''velikih riba'', što u privatnom, što u poslovnom smislu veli: ''Prijatelju moj, meni je riječ sabur dozlogrdila. Imam bezbroj poruka podrške u kojima stoji samo 'Sabur!', a onda opet sve po starom. Nas (Bošnjake) je naš sabur često puta preskupo koštao i još uvijek košta. Treba nekada pokazati i zube!''. I, zaista, odakle god da krenem, u želji da mu na neki način repliciram, nekako se spetljam, tako da ne rekoh ništa.

E, u ''Saburu'', Naska Karića, jednu od glavnih rola ima vremešna nana Hatidža koja je ostala bez svoga muža. Na selamet je izvela dvoje djece, sina i kćer, Miralema i Miralemu. Kako to obično biva, djeca se poženila i poudala i otisnula u svijet za svojom srećom a nana ostala sama. Miralem, iako bez škole, preko leđa jeftine bosanske radne snage postade vrlo bogat čovjek. Sestra mu, Miralema, udade se za nakvog dobričinu ali imućnog čovjeka te uze fursata i zinu za dunjalukom na sav mah. Sve to vrijeme majka im čami kod kuće nadajući se kako će je ponekad zijaretiti, pa stalno sebi ponavlja ''Sutra će oni, danas ih je nešto bezbeli omelo''. I tako, sutra po sutra, nana devera svoj dever. No, kako je vrijeme ramazana, nada se Hatidža da će joj djeca naći vakta za iftar kod nje. Ne nađoše ga ni tada a nana, puna sabura i optimizma, računa da ih ništa ne može omesti da joj dođu za bajram. Miralema je omela kafana koju je za bajram zakupio samo za sebe a Miralema se branila riječima ''Ima bajrama, otiće se''. Komšiluk je tješio nanu Hatidžu kako ima jo bajrama te da će joj djeca već slijedećeg bajrama doći. Nana samo šuti i guta svoju muku. Međutim, komšiluk je bio u pravu. Slijedećeg bajrama dođoše Hatidži i Miralem i Miralema, ali ne u kuću na mehke šilte i za slasnu majčinsku sofru, nego na mezar da prouče Fatihu. Krećući sa mezara, čuju glas svoje majke koja ih tužno doziva. Okreću se ali nigdje nikoga. Samo Hatidžin mezar. A u mezaru priča o saburu koga samo majka može saburiti i tako vješto kriti od svoje čeljadi; priča o saburu koji znači ''progutati uvredu, teškoću ili bol bez pokazivanja grimase na licu; saburu koga živi moj, gore spominjani ahbab, ali i milioni znanih i neznanih ljudi. U mezaru nane Hatidže je i priča o optimizmu i vedrini koju ni najtamnije dunjalučke nezgode i musibeti ne mogu potamniti.

Koliko li je samo Hatidža, Miralema i Miralemi iznjedrila ova naša lijepa Bosna i Hercegovina, samo dragi Allah zna. Ekranizacija njihove priče je nešto što nosi snažnu pouku i poruku do koje riječi nisu kadre doprijeti. Iskreno se nadam da ćemo ubuduće imati više onih koji su spremni na ovakve poduhvate, ali i onih koji će imati sluha i hrabrosti da iste snažnije potpomognu.