Obnovljena škola čeka učenike od 2003.

Rešo i Fatima Jusupović su se vratili među prvima, odmah nakon što je USAID obnovio 51 kuću u ovom kraju. Oni su nam širom otvorili vrata svoje kuće i ugostili nas. Majke su se odmah rasporedile kome će koja od njih ići u posjetu. Mi pratimo Zumru Šehomerović. Njena prva stanica je kuća Hajre i Samije Subašić u Podžepi. Topao doček i blagi prijekor pun ljubavi s pitanjem gdje je tako dugo. Vidimo da su navikle na njene posjete. Rodice Hajra i Samija su se vratile prije 15 godina. Hajra je radila u Osnovnoj školi u Podžepi prije rata. Škola sa igralištem je obnovljena 2002., nakon čega je radila samo godinu dana. Među onima koji su u njoj 2003. završili prvi razred bio je i Emir Mulić koga smo pronašli kod nene Dike kojoj je zajedno sa majkom Raskom pomagao u vađenju krompira. Zemlja rastresita i suha. Krompir krupan i čist vade gotovo bez motike. Emirov babo Šefik ubijen je u Srebrenici 1995. Emir je sa majkom zbog škole 2003. preselio u Vogošću. Raska nam objašnjava da su to uradili samo zbog škole i da su se sad ponovo vratili. „Da je škola radila ostali bismo i tada. U svom, na svom je najbolje“, kaže Emirova majka.

Koliko li ljudi ima potrebu da sa nekim iskreno porazgovara i koliko njih odavno nisu otišli nekome ko bi im se od srca obradovao? Naša preporuka je da odu u Podžepu ili neki drugi kraj gdje žive naši povratnici i obiđu ih. Neka popiju kahvu sa njima i porazgovaraju. Oni će im se obradovati onako kako se samo najrođeniji obraduje onome koga dugo, dugo nije vidio. Biće sretni i oni i onaj koga posjete. Bajram je pred nama, a gosti za Bajram su posebno dobrodošli. I, možda se u tom razgovoru otvori neki put dobra.

 

I roditelji i djeca bi ostali da škola radi

„U Podžepi ima djece, one manje“, kaže nam Samija, „ali kako škola ne radi i oni će kada dođe vrijeme za školu, ako ova škola konačno ne proradi, morati seliti sa roditeljima“. „I Munib i Muhamed i Midhat imaju djecu“, nabraja Samija kuće u komšiluku u kojima ima djece, nastojeći nam dokazati da bi škola trebala raditi. „Munib uzgaja stoku naveliko, ali će i on sigurno odvesti djecu kada budu za školu. A da škola radi ostali bi i roditelji i djeca. Ovako su prisiljeni da ih odvode, a tako polahko odlazi i život odavde“, kaže Samija.

„Ja sam stara, ali na osnovu čega da zovem djecu da dođu. Ni škole ni prodavnice“, pita Adisa koju zatičemo u posjeti kod porodice Subašić.

Mi nemamo pravo odustati od svoje imovine

Srećemo i Šehidu koja je došla zbog dolaska komisije koja treba da ograniči njeno zemljište. Žali nam se kako parcele sa šumom često bivaju oduzimane, kao i one koje su mnogo ranije oduzete Bošnjacima, a onda putem zadruga prodavane. „Bošnjaci nemaju pisani dokaz o tome, sve im je izgorilo, a u katastru ih „ne mogu“ naći“, kaže Šehida koja pokušava obilježiti 18 dunuma zemlje brata Omera Osmića, poginulog u Srebrenici. Iako je taj dan komisija izlazila na teren nije uspjela obilježiti ovu parcelu, jer nije imala dostatne dokaze da je to bratova zemlja.

„Sve je to bila zemlja Selmanagića, a tamo dalje su bili begluci Kurtagića“, kaže nam Hajra otvarajući stara pitanja o oduzimanju bošnjačke zemlje kroz razne vidove agrarnih reformi i nacionalizacije kada se nastojalo potpuno socijalno i ekonomski uništiti zemljoposjednike muslimane, čime su Bošnjaci ujedno bivali nacionalno i politički podjarmljeni i marginalizirani.

To je bilo prije, a danas je, opet, preostala bošnjačka zemlja u žiži borbe za opstanak na ovim prostorima. Entitetske vlasti RS na razne načine i dalje pokušavaju da stvore uvjete da područja sa kojih su Bošnjaci protjerani ostanu etnički čista u čemu ih najviše sprječava imovina Bošnjaka. Međutim, u posljednjih nekoliko godina vlast je usvojila set zakonskih propisa kojima se tretira imovina u tom entitetu, što se može vidjeti iz Zakona o premjeru i katastru i Zakona o porezu na nepokretnost, a na što je protekle godine ozbiljno upozoravala Vakufska direkcija. Zakonom o premjeru i katastru se stari premjer stavlja van snage, zbog čega se ističe važnost da svaki Bošnjak koji ima imovinu u RS putem interneta ili direktno, prati aktivnosti područnih uprava i informira se o datumu izlaganja njegovih nekretnina, što je naročito važno za gradska područja gdje je veliki broj bošnjačke imovine zauzet i uzurpiran od strane drugih lica. „Mi nemamo pravo odustati od svoje imovine koju su naši prethodnici marljivo i uz veliku muku stjecali“, poručeno je tada u hutbi posvećenoj ovom problemu.

 Tradicionalni mevlud u Žepi

U džamiji u Podžepi smo zatekli majstore kako oblažu mihrab kamenom. To je donacija Nusreta Paraganlije, Podžepljaka koji radi u Sarajevu. Nusret je, kažu radnici, ranije dao i za izgradnju stepenica, minbere i ograde.

Prolazimo pored džamije u Žepi. U haremu džamije velika akcija čišćenja harema. Tu su i efendija Edin Šljivar sa hanumom. „Pripremamo harem za tradicionalni godišnji mevlud koji se ove godine održava 12. septembra. Na njega uvijek dođe butum Žepljaka, kako onih odavde tako i izvana“, kaže nam ef. Šljivar uz napomenu da taj datum nikada nije striktno određen, ali kako Žepljaci dobro komuniciraju i međusobno se poznaju za taj datum se sazna na vrijeme.

Uz put na mnogobrojnim pašnjacima vidimo stada ovaca. „Ovi pašnjaci su stvoreni za uzgoj stoke“, kaže nam Omer Čavćić, „ali, evo, još uvijek smo tu, uglavnom, samo mi kao pojedinci“.

U selu Čarčići majke obilaze nenu Muriju Zimić koja ima 88 godina. Zatičemo je kako u nedostatku slame srpom kosi mahovinu da je stavi pod krompir kako bi ga zaštitila od zime. Oko kuće stabla oraha, grane se savile od roda. „Samo neka sam u svom, na svom“, kaže nam nena Murija. Bila je to rečenica koju smo često imali priliku čuti od povratnika koji su prošli trnovit put od izbjeglištva do povratka. Nena ima unučadi i praunučad po bijelom svijetu ratom razasute. Zdrava i čila raduje se svakom dobronamjernom prolazniku, bez riječi žalbe na bilo šta.

Idemo nekoliko kilometara i kroz šumu do sela Plane da posjetimo Paraganliju Husejna i njegovu hanumu Šahu. Oni su se vratili prije 15 godina. Lijepo uređena okućnica. Sve uredno obrađeno. U kući vatra naložena u prohladno predvečerje. Na šporetu velika šerpa sa upravo usirenim masnim sirom izrezanim na kriške, a gotova kukuruza iz rerne tek izvađena. Topla domaćinska atmosfera, ali njih dvoje sami. Husejn nam priča o tome kako su od rahmetli babe od malena učili „umijeće preživljavanja“. „Preživio je dva rata i kao da je znao da će doći i ovaj koji smo, eto, i mi preživjeli“, kaže nam Husejn. Dok se prisjeća predratnog vremena još uvijek ne može da prihvati činjenicu da su oni s kojima je odrastao izdali sve što su zajedno gradili.  

Na kraju se zaustavljamo kod objekta napravljenog na mjestu gdje se Žepa ulijeva u Drinu. Tu srećemo porodicu Otajagić, Merdan došao iz Amerike ocu Ćamilu u posjetu. Iz Pripečka su. Merdan je bio u logoru Mitrovo polje, nakon čega ga je put odveo u Ameriku.„Duša traži da udahne zraka sa zemlje iz koje je potekla“, kaže nam Merdan na rastanku.

A ovaj kraj je prava vazdušna banja. U svim kućama koje smo obišli česmom je tekla izvorska voda, ona zlata vrijedna voda za piće.

I dok u sumrak napuštamo Žepu ne možemo se oteti utisku da je povratnicima posjeta i razgovor najbolji dar. Zapitasmo se: Koliko li ljudi ima potrebu da sa nekim iskreno porazgovara i koliko njih odavno nisu otišli nekome ko bi im se od srca obradovao? Naša preporuka je da odu u Podžepu ili neki drugi kraj gdje žive naši povratnici i obiđu ih. Neka popiju kahvu sa njima i porazgovaraju. Oni će im se obradovati onako kako se samo najrođeniji obraduje onome koga dugo, dugo nije vidio. Biće sretni i oni i onaj koga posjete. Bajram je pred nama, a gosti za Bajram su posebno dobrodošli. I, možda se u tom razgovoru otvori neki put dobra.