Drugi ustanak izbio je 23. travnja/aprila 1815. godine u Takovu, a predvodio ga je novi vožd Miloš Obrenović. Odmetnici su stupili u savez s janičarskim odmetnicima u Kruševcu/tur. Adakale/bos. Tvrđava na Adi, pa su time bili zaštićeni sa sjeveroistočne strane. Budući da su Osmanalije u tvrđavama Beogradskog pašaluka držali posade ograničenih mogućnosti vojnog djelovanje na širem prostoru, a da im se vojska za vojne pohode sporo okupljala, Miloš Obrenović je uspio da protjera Osmanlije iz sela i zauzme Valjevo, Požarevac, Šabac i dr. Porta je na pobunjenike uputila dvije ordije: jednu iz Bosne, pod zapovjedništvom Huršid-paše i drugu iz pravca Niša, pod zapovjedništvom maršala/tur. mušira Ali-paše. Kad je Rusija sagledala da je slom ustanka izgledan, u znak prijetnje, počela je gomilati trupe na granici i od Porte zahtijevati da sa ustanicima potraži miran put za rješenje ustaničkih zahtjeva. Vojvoda Miloš Obrenović tu je priliku iskoristio, obmanuo Portu da se on ne bori protiv sultanove vlasti, nego protiv zuluma Sulejman-paše i uputio izaslanstvo u Istanbul. Dok je izaslanstvo bilo na putu za Istanbul, Miloš je iskoristio suparništvo između Huršid-paše i Ali-paše i s njim zaključio ugovor o pomirenju i samoupravi Srba u Beogradskom pašaluku, s njegovim valijom na čelu i osmanskim garnizonima u tvrđavama. Ali-pašu je na položaju valije zamijenio Sulejman-paša, a Miloš postade vrhovni knez srpske unutrašnje samouprave. Tako nastade Kneževina Srbija (Naziv Srbija prvi put je upotrijebljen u odredbama Svištovskog mira iz 1791. godine, koji je zaključen nakon austro-osmanskog rata 1788-1791. godine).

     Da bi osigurao uspjeh dogovorenog, Miloš je zatražio podršku Rusije. Ova je putem posebnog izaslanika od Porte zatražila izvršenje tačke 8 Bukureškog mira. Porta ostavi Miloša na miru i prestade od ustanika tražiti da predaju oružje. Međutim, Porta je sve do 1820. godine razvlačila pregovore s Rusijom i ustanicima. Sultan Mahmud II Pravedni ( 1808-1839), te je godine uputio ustanicima ferman, kojim im je priznao samo neka prava, ali ga je po savjetu Rusije Miloš odbio. Odmah po prijemu fermana, uputio je u Istanbul veliko izaslanstvo radi zaključivanja nagodbe s Portom. Zadatak izaslanstva bio je, između ostalog, da od Porte zatraži naslijedno kneževsko pravo, po uzoru na kneževine Vlašku i Moldaviju. Izaslanstvo se dugo zadržalo u Istanbulu i tu dočekalo izbijanje grčkog ustanka 1821. godine. Porta odluči da izaslanstvo zatoči.

     To je dalo povoda velikim silama Austriji, Rusiji i Pruskoj da 1815. godine sklope savez pod nazivom Sveta alijansa, čiji je zadatak bio da održava spoljašnji i unutrašnji mir država na osnovu kršćanske/hrišćanske ljubavi. Ruski car je osmanskom sultanu 6. srpnja/jula 1821. godine uputio ultimatim, u kojemu je, iz humanih i vjerskih razloga, u svoje ime i u ime Evrope optužio Osmansko carstvo za svirepost prema hrišćanima u njenoj vlasti. Ostale dvije članice Svete alijanse, saglasile su se s ovim ultimatumom, iza kojega se, ustvari, krio ruski plan za protjerivanje Osmanlija iz Evrope i rješenje istočnog pitanja po njenim zamislima. Porta je odbacila ruski ultimatum, nakon čega su između dvije zemlje prekinuti diplomatski odnosi, a ruski poslanik 29. srpnja/jula 1821. godine napustio Istanbul. Ovakvo stanje potrajalo je sve do 26. svibnja/maja 1826. godine. Toga dana Porta je, po savjetu Austrije i ostalih velikih sila, prihvatila ruski zahtjev iz ultimatuma. Na pregovorima između Rusije i Osmanskog carstva, koji su održani u Akermanu/njem. Akkerman, 7. listopada/oktobra 1826. godine, usvojena je konvencija, u historiografiji poznata kao Akermanska konvencija. Konvencijom su potvrđene sve odredbe člana 8 Bukureškog ugovora, koji su se odnosili na Srbiju, Osmansko carstvo je obavezano da u roku od 18 mjeseci sa Srbima uredi odnose po odredbama ugovora Bukureškog mira i da sultan o tome izda svoj proglas/hatišerif (hatt-i šerif), koji je trebao biti sastavni dio konvencije. Potpisivanjem Akermanske konvencije, Rusija je tek 1827. godine uputila veleposlanika u Istanbul.

      Pošto je saznao da je ruski poslanik stigao u Istanbul, Miloš je tamo uputio izaslanstvo radi dogovora s Portom o ostvarenju odredbi Akermanske konvencije. Ali od dogovora nije bilo ništa, jer je Osmansko carstvo imalo prečih poslova oko priprema za očekivani rat s Rusijom. I zaista, Rusija je, ne obazirući se na savjete velikih sila, 26. travnja/aprila 1828. godine objavila rat Osmanskom carstvu. Nakon nešto više od sedamnaest mjeseci rata, u Jedrenu je između dvije sile 14. septembra 1829. godine zaključen mir, u historiografiji poznat kao Jedrenski mir.

     Ugovorom o miru, osmanski sultan je obavezan da 18. septembra 1829. godine izda proglas (hatišerif) za rješenje pitanja unutrašnje samouprave Kneževine Srbije. Porta je pokušala da izigra preuzetu obavezu o vraćanju Kneževini šest prekodrinskih nahija iz Zvorničkog sandžaka u sastavu Bosanskog ejaleta, koje su ustanici osvojili i u prvom i u drugom ustanku. Odredbama Jedrenskog mira, usvojen je srpski zahtjev o iseljavanju muslimana iz srbijanskih sela.

     Na zahtjev Rusije, sultan je bio prinuđen da 29. kolovoza/augusta 1830. godine izda drugi proglas (hatišerif), s određenijim odredbama o samoupravi i preuzeo obavezu o isljevanju muslimana iz Kneževine Srbije. Porta je izbjegla da se obaveže na ustupanje šest nahija Srbiji.

     Milošu je pošlo za rukom da 1830. godine pomoću mita isposluje sultanski bertat o naslijednom kneževstvu. U vrijeme dok je Osmansko carstvo bilo zauzeto ratom s egipatskim pobunjenicima, Miloš je 1833. godine zaposjeo šest prekodrinskih nahija iz sastava Zvorničkog sandžaka u Bosanskom pašaluku.

   Kad su se teritorijalno zaokružili, Srbi su počeli podsticati Vlahe i Arbanase, sada kao (h)rišćane u Bosni, da i oni počmu dizati bune i ustanke. Ovo je imalo odjeka, pa je 1834. godine prva buna izbila na planini Vučijak iznad Odžaka u derventskom kadiluku, koju je predvodio pop Jovica Ilić.

Ratovi između Osmanskog carstva i Carevine Austrije (1686-1699.i 1714-1717.), u okviru kojih su se borbe vodile i na prekodrinskoj strani Bosanskog ejaleta, oko samog Zvornika, uznemirili su muslimane, pa su već tada sporadično počeli prelaziti Drinu i naseljavati se na lijevu stranu Bosanskog ejaleta. Manji broj izbjeglica u Bosni se trajno nastanio, a veći dio se nakon ratova vratio na svoja ognjišta.

     U toku novog Austrijsko-osmanskog rata (1737-1738), borbe su se vodile na desnoj strani Drine, kako u Bosanskom ejaletu, tako i u Beogradskom pašaluku. To je muslimane prisililo da se pomjeraju prema sigurnijim staništima u nahijama koje su bile bliže Drini (studenička, kruševačka i sokolska). Najviše ih se naselilo u sela Mali Zvornik i na ledini oko Peštenice blizu Malog Zvornika, gdje su Osmanlije upravo za njih podigle novo naselje koje su nazvali Sakar/tur. Mala Zvijezda ili Zvjezdica. I ovom prilikom, jedan broj muslimana napustio je desnu obalu Drine i trajno se nastanio na njenoj lijevoj strani u Zvorničkom sandžaku ili u drugim dijelovima na toj strani Bosanskog ejaleta.

     Nove nevolje za muslimane u Beogradskom pašaluku i na desnoj strani Drine Bosanskog ejaleta, nastale su u toku Osmansko-austrijskog rata (1789-1791), u historiografiji poznatom kao Dubički rat, koji je završen mirom u Svištovu 9. kolovoza/azgusta 1791. godine, u historiografiji poznatom ka Svištovski mir, došlo je do ponovnog pomjeranja muslimana iz udaljenijih sela sokolske nahije u ona bliža Drini i u nahiju Osat na lijevoj strani Drine. O tim preseljavanjima sačuvani su samo podaci o sudbini izbjeglica u 1788. godini iz sokolske nahije:

Ishodišna sela                       Odredišna nahija i sela

                                                   Sokolska

Beslovi                                          Mali Zvornik i Osat

Obodnjak.                                     Mali Zvornik i Sakar

                                                   Osatska

                                                   Gornja Bukovica,                     

                                                     Kostojevići i Kosjerići                        

             To je uslovilo da je krajem XVIII stoljeća muslimana bilo u tadašnjim većim kasabama Beogradu, Čačku, Ćupriji, Jagodini (danas Svetozarevo), Kragujevcu, Kruševcu, Požarvevcu, Smederevu, šeher Užicu, Valjevu i dr., tvrđavi Soko, gdje su činili glavninu stanovništva, te u neutvrđenom broju sela.

     Do Prvog ustanka, koji je počeo polovinom mjeseca veljače/februara 18o4. godine, na području Beogradskog pašaluka, osim muslimana, živjeli su malobrojni izvorni Srbi, koji su u Šumadiji preostali nakon seoba pod patrijarsima Čarnojevićima, doseljeni Vlasi i Arbanasi, koji su se samoposrbili, grkovlasi Cincari, a u neznatnom broju i pripadnici drugih naroda (Turci, Bugari i dr.).

U strahu za gole živote, ispred ustanika svoja su ognjišta napustile brojne muslimanske porodice i sklonile se u nahije Vidinskog i Bosanskog ejaleta, s lijeve strane Drine. Koliko se muslimanskih porodica u vrijeme prvog ustanka iselilo iz Beogradskog pašaluka i prekodrinskih nahija Zvorničkog sandžaka u Bosanskom ejaletu, do danas nije utvrđeno. Raspoloživi su samo podaci o izgonu muslimana iz sela sokolske nahije na lijevu stranu Drine, koje je prikupio Šaban Hodžić

                             Ishodišne sela     Godina iseljenja       Odredišna sela

Batar                           1809.                    Oko ušča Hoče

Lješansko                   1810.                     Oko Osata: više sela