Kad je ono prononsirani četnik Risto Đogo na paljanskoj uzratnoj TV (Kanal S ili C) otpočinjao četnički dnevnik sa pokradenim tespihom, obrćući ga i izgovarajući: Sokolje, Sokolje, Sokolje, i gužvajući ahmediju nekog našeg, već na svirep način ubijenog imama, bilo mi je došlo da svisnem od bola-neprebola. Bilo je to gaženje i skrnavljenje po čistoti naše vjere, po čistoti bijele ahmedije, bilo je to gnusno tabanje po onom čistom imamskom govoru i prakticiranju islama. I nije se samo Đogo igrao islamskim simbolima i islamskim integritetima. Pamti naš muslimanski svijet i Maria Ilijaševića koji je danima nosao ahmediju našeg ubijenog imama i tako naše islamske vrijednosti pokušao srozati na najmanju moguću vrijednost.

Bijela ahmedija (čalma) koju nosi svaki dekretirani imam, vjerski je simbol kod muslimana već stoljećima. Ahmedija simbolizira čistoću u svemu onome što imami govore i rade. Allahov Poslanik, a.s., je kazao da je za insana najbolja čista i svijetla odjeća. I kako se samo Hasibu ef. Ramiću, koji je na-bi-gajri-hakk svirepo ubijen zajedno sa svojom hodžinicom i četvero djece, bijelila ahmedija na glavi i kako mu je samo po Semizovcu imamski ponos sijao na licu! On, kao i svi ostali imami šehidi, ubijeni su samo zato što su svojim džematlijama put istine pokazivali i zbog toga što su svijetlili kuda god su hodili. U BiH je počinjen i genocid, i kulturocid, i sakralocid i čalmocid. Munare naše porušene bile su svjetionici. Čalme na glavama naših alima bile su svjetionici i najbolji orijentiri muslimanima. Ćitabi naših likvidiranih imama bili su nur muslimanskom umu. A koliko su razne Đoge, ugursuzi i hojrati pogasili svjetala u našim krajevima? Domete gašenja pozitivnih signala za naš muslimanskobošnjački narod teško je sagledati. Nenadoknadiv je to gubitak. I uprkos svemu tome, bosanskohercegovačke čalme su, opet, najsvjetlije i najljepše na svijetu. Čak su bolje i svjetlije, i složenije, i smotanije od onih ahmedija iz doba Sultana Ahmeda kada je dao narediti svim vjerskim uposlenicima da nose kape nazvane po imenu njegovom – ahmedije! U doba tog sultana, a i kasnije ahmedije su bile lijepe, ali nisu bile baš sa nekim očaravajućim stilom.

 

Ima i onih koji putem fejzbučenja farbaju ahmedije u boje francuske zastave i tako se tim rigidnim činom upisuju u dušmane naše islamske strukture i uspješnog vođenja našeg naroda u vremenima velikih kušnji i raznih urotničkih teorija protiv sljedbenika din-i islama. Misle da paranjem po ahmediji najvišeg islamskog velikodostojnika mogu isparati svaki damar našeg islamskog krvotoka.

Bosanskohercegovačke ahmedije su, po stilu motanja, najbolje „složene“ ahmedije i nema im premca u cijelom svijetu islama. Po porijeklu motanja mogu biti Đulovićeve, Šehićeve, Tabalovićeve, Jakubovićeve, Dukićeve, Cikotićeve, Puškine..., a po stilovima mogu biti sarajevske, kalesijske, konjičke, živiničke, visočke, težanjske, goraždanske. Meni je najdraža i najsređenija ahmedija ona što ju je babo Ammara Cikotića nosio na glavi, jer je ona Ammaru, uz sve ostalo, i mirisala, i svijetlila i na Pravi put ga je izvela. (Ammar Cikotić: Bjelina ahmedije osvijetlila mi je put; „Babo me uzeo u zagrljaj i ponio do džamijskih vrata. Mirisao je i on i njegova ahmedija sa koje nisam skidao pogled.“)

I tako, kad pomislih da u našem narodu ima dosta svjetionika i duhovne iluminacije, odmah mi se nekako stušti jer mi pred oči bahnuše i rijetki ugursuzi koji su u svakonoćnom i svakodnevnom životu, uz veliku šejtansku pomoć, na svoje peksinaste glave stavili ahmedije i ispod njih blebeću stvari koje nemaju nikakve veze sa zdravim razumom. One šale o smotanom hodži i smotanoj ahmediji za mene, definitivno, više ne važe. S tim u vezi kod mene, nema više šale! Sasvim sam ozbiljan u priči da u starije naše uleme nisu ahmedije bile smotane kako valja, ali ni ta ulema nije bila „smotana“ kao neka ovovremena, i što je ahmedija „smotanija“, to bolje, a što je onaj koji ju nosi „smotaniji“, to gore po sve nas. A ko su smotani u nas i oko nas? Ko je među nama smotan kao palačinak ili sajla? Da se odmah razumijemo: u pitanju je smotanost vijuga malog i velikog mozga. Reljev u glavi im je da-Bog-sačuva! Šejtan im svojim ifritskim vibracijama zajazio vijuge i pamet im šlajdra. Popili svote novca iz domena lobiranja mrkosvjetskih kabadahija, pa sada kao pijanci šlajdraju li šlajdraju. Uz insane koji nose ahmedije i drže se ispravnog kur'anskog puta i stalno su na putu usvajanja ispravnih islamskih imperativa, imamo i učestalu pojavu da su se pojedinci predali šejtanu, dozvolivši mu da im na glavu stavi šejtanski tadž – ahmediju, a da zauzvrat krunisani šejhovi kontinuirano prave veleizdaju naspram pravih vrijednosti islama, istine i pravde. 

Cijeli tekst u Preporodu od 1. decembra