I ne samo to. Poslanik u toku hidžre utemeljuje dvije džamije i to u Kubau[1] i u plemenu Benu Selim b. Avf. [2] U izgradnji džamije učestvovao je i on lično. Poslanikova džamija postala je centar dešavanja i mjesto donošenja odluka. U Mekki ovakvo nešto nije bilo moguće. Ibn Erkamova[3] kuća je služila kao tajno sastajalište muslimana, dok Poslanikova džamija je mjesto u kojem su svi muslimani bez straha boravili, ali isto tako ona je oslikavala stanje muslimana u Medini koji su sve više ličili na dobro uređeno građansko društvo, a džamija nije bila ništa drugo do fizički dokaz toga ustrojstva.

         Iz Poslanikove džamije polazile su vojske, primane strane delegacije, liječeni su bolesni, u njoj je skupljan dobrovoljni i obavezni prilog, ali isto tako vršena je raspodjela ratnog plijena i slično. [4] U kontekstu džamije pojavljuje se i novi momenat, jedinstven u historiji, a to je ezan, poziv na namaz ljudskim glasom, ali ne samo na namaz. Kada bi okolnosti zahtijevale ezanom bi se sazivalo stanovništvo i mimo namaskog vremena.

         U našem vremenu uloga džamija je svedena samo na obredoslovnu funkciju. Poslanikov primjer ukazuje na potrebu redovnog okupljanja vjernika u datom vremenu i u jednom multifunkcionalnom ambijentu što će zasigurno imati pozitivnog odraza u napredovanju zajednice.

 Bratimljenje

          Jedan od bitnih segmenata arapskog predislamskog društva bila je asabijja. [5] Ta čvrsta unutarplemenska veza graničila je sa svetošću. Stati u zaštitu pripadnika svoga roda predstavljalo je najviši čin plemenitosti. Čak i sam Poslanik bio je štićen od strane svog roda zahvaljujući asabijji. [6]

         Islam nudi novi model asabijje. Kur'an tretira sve pripadnike islama kao jednu zajednicu (ummet), među kojima vlada bratska povezanost. Sve druge veze osim vjerske nevažne su. Islamsko društvo je novonastala zajednica koja je izrasla iz ideje tevhida, a koja u potpunosti raskida sa naslijeđem iz prošlosti.

Događaji koji će uslijediti poslije pojašnjavaju zašto je to bilo bitno. Naime, kada je dopuštena borba na Allahovom putu u cilju odbrane vjere i časti, u borbi su se često sukobljavali najbliži srodnici i u mnogo slučajeva sa tragičnim epilogom.

          Da nije bilo uspostavljeno islamsko bratstvo izostao bi borbeni žar i među muslimanskim vojnicima bi zavladala neodlučnost, što bi zasigurno imalo kobne posljedice po mlado muslimansko društvo. No, prije uspostavljanja tog sveopšteg međumuslimanskog bratstva, Poslanik je izvršio bratimljenje kako je dotadašnja pozitivna tradicija regulisala bratimeći pojedinačno muhadžire i ensarije što je rezultiralo još jačom povezanošću među jednim i drugim.

         Bratimljenje je bilo predislamski običaj koji je imao i dobru stranu, prvenstveno kad je riječ o emotivnom povezivanju među ljudima. Poslanik je bio svjestan snage toga običaja te ga iskorištava na najbolji mogući način što ukazuje na njegovu spremnost da se privremeno posluži pozitivnim tekovinama do boljeg rješenja.

Aktuelno političko – etničko stanje u Medini

           Na početku medinskog perioda, odnosno pred uspostavljanje nove islamske države u Medini su gravitirale dvije vrlo važne političke struje i to jevreji koji su imali svoju političku, vjersku i ekonomsku autonomiju i arapi koji su bili podijeljeni na plemena. Dva najvažnija plemena su bila Evs i Hazredž, koji su imali saveznike među jevrejima ali i među arapima. Nekoliko godina ranije ta dva plemena su vodila krvave ratove koji su bili raspirivani od strane jevreja. Nakon velikog rata zvanog Buas na pomolu je bilo trajno mirovno rješenje medinske krize. Odlučeno je da se plemena ujedine pod vodstvom Abdullah ibn Ubejj ibn Selula [7] koji je trebao biti proglašen za kralja.

Neočekivan susret sa islamom doprinio je tome da je taj Ibn Selul izgubio životnu šansu da bude krunisan i za svoj neuspjeh smatrao je krivim Muhammeda i njegove sljedbenike što će rezultirati njegovom odbojnom stavu prema islamu i muslimanima, no o tome ćemo nešto kasnije. Za razvoj događaja u medinskoj etapi širenja islama veliku ulogu odigraće Jevreji. Medina je bila dom velikom broju Jevreja, koji su kreirali način života Medinjana. Jevrejska zajednica je bila homogena i kompaktna. Oni su posjedovali svete tekstove koje su ljubomorno čuvali i zbog čega su se smatrali dominantnom rasom nad svim ostalim ljudima. Sve ostale ljude smatrali su nepismenim (ummijjun) odnosno neznalicama koje nemaju svoju svetu knjigu iz koje bi crpili vjerska znanja, prema kojima su imali specifičan odnos, između ostalog smatrajući kamatu dozvoljenom u poslovanju sa umijjunima, a zabranjenom u međusobnom poslovanju. Također su smatrali da nisu dužni da govore istinu nekom ko nije pripadnik njihove etničke i vjerske skupine. Ta njihova osobina rezultirala je brojnim spletkama i izdajama prema muslimanima. Poslanikove namjere glede jevreja bile su krajne iskrene i dobronamjerne.                           

          Po dolasku u Medinu među prvim stvarima bilo je uspostavljanje dobrosusjedskih odnosa i pravnih normi koje su svima pa i jevrejima nudili sve vjerske i ljudske slobode.

Sve ovo ozvaničeno je Medinskom poveljom koja se smatra jednim od prvih ustava na svijetu i zasigurno je najdivniji primjer ustrojstva multietničkog društva.

Munafici[8]

         Pojava licemjerstva (nifaka) jedna je od osobina medinskog perioda. Doduše nešto slično dešavalo se i u Mekki, ali u pozitivnom obliku. Naime, određeni broj muslimana svoju vjeru je držao u tajnosti, bojeći se za svoj život i život svoje porodice. Međutim, svi koji su iskazivali svoj islam, uistinu su i bili muslimani bez ikakvih skrivenih namjera.

          U Mekki ispovijedanje islama moglo je donijeti veliku nevolju i opasnost. S druge strane u Medini se stvara drugačije životno ozračje. Većina stanovnika bili su muslimani, a islam je bio dominantna vjera.

          Izvjestan broj medinskih mušrika nije bio spreman da se odrekne svoje vjere, a pošto nije bilo popularno javno ispovijedati idolopoklonstvo, odlučiše da islamu priđu samo deklarativno, dok su u dubini duše ostajali okorjeli nevjernici. Predvođeni nesuđenim medinskim kraljem Abdullah ibn Ubejj ibn Selulom, nanijeli su veliku štetu islamu i muslimanima, nikad javno ne iskazujući svoje nevjerovanje i neprijateljstvo spram islama i muslimana.

Naravno, Poslanik je putem vahja bio upoznat sa njihovim stanjem, ali zbog mira u zajednici i eventualne opasnosti po ugled islama i muslimana nikad se s njima nije otvoreno obračunao. [9]

U Mekki je bio jasan polaritet, bez ikakvih dvojbi i nesuglasica. Na jednoj strani su bili muslimani i nasuprot njih nevjernici. U Medini je slika kudikamo kompleksnija i zamršenija. U samom početku osnivanja islamske države u Medini su bile na sceni četiri bitne grupacije i to: Muslimani, mušrici koji su bili još neko vrijeme vjerni svojoj vjerskoj tradiciji, munafici koji su u stvari nevjernici, ali zarad prikrivenog djelovanja

prihvatiše islam samo deklarativno i Jevreji koji su bili spremni da se priklone onoj strani od koje su očekivali veću korist. Poslanik je morao biti jako strpljiv čekajući pravi čas da se otvoreno obračuna sa tim podmuklim neprijateljima, ali je također znao da će jednoga dana njihovo neprijateljstvo izaći na vidjelo čim se za to ukaže prilika, te da treba biti spreman za taj čas.

          Problem sa munaficima je bio posebno komplikovan jer su oni u očima ostalog svijeta slovili kao dobri muslimani i svaka akcija protiv njih bila bi u najmanju ruku čudna, sve dok se sami ne razotkriju.

Isti takav problem prisutan je i danas u svijetu, gdje mnogi ljudi kriju svoje zle namjere i ovosvjetske motive predstavljajući se za iskrene vjernike, dok su im namjere sasvim drugačije. Primjer Poslanikovog strpljenja i opreza najbolja je mjera zaštite od zla takvih licemjera, a njihove će namjere kad tad biti otkrivene.

Vezano: 

Kako je Muhammed, a.s., gradio državu (I)

[1] Kuba’,mjestašce nadomak Medine idući iz pravca Mekke.

[2]Teritorija toga plemena se nalazila na putu između Kuba'a i Medine, El Mubarekfuri, Zapečaćeni džennetski napitak,VSK za pomoć BiH, Sarajevo, 1996. g. , str. 188.

[3] Erkam b. Ebi-l-Erkam El-Mahzumi, jedan od prvih muslimana, imao je kuću na brežuljku Saffa nedaleko od Kabe gdje su se muslimani krišom sastajali sa Poslanikom, a. s. , Ibid. str. 101.

[4] . . Mesdžid nije bio samo svetište. Tako je Poslanik primio u džamiji neznabožačke Sakafite na pregovore, te je čak dao podići u dvorištu za njih tri šatora. . . , Avasiti su tu njegovali svoje ranjenike, jedan zarobljenik bio je vezan za jedan od džamijskih stubova. (Nerkez Smailagić, Leksikon islama, Svjetlost, Sarajevo, str. 138. )

[5] Ibn Haldunova najšire poznata teorija je ona o asabijji, koja predstavlja jezgro društvenoj organizaciji (arapski korijen ove riječi ima veze sa lojalnosti i kohezivnosti grupe). Asabijja povezuje grupu kroz zajednički jezik, kulturu i propise o ponašanju. . . , Akbar Ahmed, Islam pod opsadom, Libris, Sarajevo, 2004. , str. 89

[6] U toku drugog sastanka na Akabi Poslanika je pratio stric Abbas koji je izjavio: «Muhammed je, kao što znate, naš i mi ga štitimo od našeg naroda. . . », «. . . , jer je cijenjen u svome narodu i u svojoj zemlji. . . », Ibn Hišam, Poslanikov životopis, Bemust, Sarajevo, 1998. godine, str. 90.

[7] Abdullah b. Ubejj b. Selul, poglavar plemena Hazredž i nesuđeni medinski kralj, do kraja života bio je stožer oko kojeg su se okupljali zlonamjernici, naročito licemjeri koji nikada nisu islam prihvatili svim srcem.

[8] Munafici (al-munafiqun, jedn. al-munafik ), riječ koja u Kur'anu označava one Medince, u čiju se vjernost i žar Muhammed nije mogao pouzdati. Nerkez Smailagić, Leksikon islama str. 442. odnosno licemjeri koji su prividno ispoljavali islam, ali su u duši bili ogorčeni neprijatelji islama i muslimana.

[9] U pohodu na Benu el-Mustalik, munafici su izazvali niz incidenata s ciljem da unesu razdor među muslimane. Međutim, Poslanik je odbio da se s njima obračuna iz bojazni da se ne pročuje kako Muhammed ubija svoje ashabe. Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 187.