Specijalni izvjestitelj o slobodi vjere ili uvjerenja je nezavisni ekspert imenovan od strane UN Vijeća za ljudska prava. Nosilac mandata je pozvan da identifikuje postojeće i nove prepreke za uživanje prava na slobodu vjere ili uvjerenja i predloži preporuke o načinima i sredstvima za prevazilaženje takvih prepreka.

Njegov glavni motiv iznesen u ovom Izvještaju je da su djeca, također, nosioci prava na poštovanje njihove vjere i uvjerenja i u uvodu se navodi: “Roditelji imaju prava i dužnosti da obezbijede usmjerenja za dijete u ostvarivanju njihovih sloboda vjere ili uvjerenja na način i u skladu s razvojnim sposobnostima djeteta”.

U svom izvještaju Specijalni izvjestitelj ističe da, kao i u drugim pitanjima, interesi roditelja i djece na području slobode vjere ili uvjerenja nisu nužno isti. Naveo je konkretne zaključke kako slijedi:

Roditeljsko usmjerenje po pitanjima vjere ili uvjerenja mora biti u skladu sa djetetovim vlastitim razumijevanjem, “kako bi se omogućila sve aktivnija uloga djeteta u ostvarivanju njegovog prava na slobode vjere ili uvjerenja i poštovanje dijeteta kao nosioca prava “. 

Prava djeteta i roditelja u oblasti slobode vjere ili uvjerenja, iako u praksi nisu uvijek usklađena, generalno treba tumačiti na način da su pozitivno povezana: ponekad je potrebna intervencija države, naprimjer da zaštiti dijete od zanemarivanja, nasilja ili zlostavljanja, ali neopravdano miješanje u roditeljska prava će u mnogim slučajevima istovremeno predstavljati kršenje prava djeteta.

 “Sloboda vjere ili uvjerenja” nikada ne može opravdati prakse kao što je sakaćenje ženskih genitalija ili dječiji brak i države su dužne preduzeti sve odgovarajuće mjere za otklanjanje takve prakse.

 Vjersko obrezivanje dječaka treba se obavljati u odgovarajućim sanitarnim uslovima od strane stručno-nadležnih lica.

 Države i drugi akteri, uključujući vjerske zajednice i obitelji, trebaju priznati status djeteta kao nosioca prava.

 Države trebaju povući rezerve u vezi sa članom 14 Konvencije o pravima djeteta.

Član 14 Konvencije o pravima djeteta treba široko tumačiti na način da obuhvata teistička, neteistička i ateistička uvjerenja, uključujući i pravo da se ne ispovijeda bilo koja religija ili uvjerenje.

Države trebaju poštovati, štititi i promovirati roditeljska prava i prava djeteta, kao općenito, pozitivno povezana prava, koja uključuju slobodu vjere ili uvjerenja;  poštujući “razvojne sposobnosti djeteta” kao dio tog prava, države trebaju izbjeći fiksne starosne granice prilikom identifikacije vjerske zrelosti, kako bi se postupilo pravedno prema ličnom vjerskom sazrijevanju svakog pojedinog djeteta.

Države trebaju “općenito poštovati” vjerski obred inicijacije, u kojem se malo dijete uvodi u obitelj i zajednicu, ako je obred iniciran od strane roditelja i / ili se obavlja uz njihov pristanak.

Državne intervencije u roditeljska prava na slobodu vjere ili uvjerenja “uvijek moraju biti sprovedene s empirijskim i normativnim oprezom, uvijek imajući u vidu propisane kriterije za ograničenja”.

Neopravdano restriktivne propise o učešću ili ne-učešću djece u vjerskom životu zajednice treba ukinuti.

Države trebaju osigurati “opciju niskog-praga” za dijete i njegove roditelje u slučaju izuzeća od vjeronauke u školi.

Vjeronauka u školama treba biti visoke kvalitete i “biti pravedna prema samo-razumijevanju sljedbenika različitih vjerskih zajednica, uvijek uzimajući u obzir interne različitosti”.

Vjeronauka treba uvijek poštovati razvojne sposobnosti djeteta “koje, u toku svog sazrijevanja, treba biti u stanju da preuzme aktivniju ulogu u ostvarivanju svojih prava na slobodu vjere ili uvjerenja”.

Neopravdano restriktivna pravila o oblačenju učenika u školama treba reformisati, tako da djeca mogu praktikovati slobodno i dobrovoljno manifestiranje svoje vjere ili uvjerenja – što je povezano sa različitostima, kao normalan aspekt zajedničkog života u modernom društvu”.

Države trebaju reformisati porodične zakone koji diskriminiraju roditelje ili zakonske staratelje vjerskih manjina ili roditelja koji su konvertiti, ateisti ili agnostici”.

Države trebaju reformisati administrativne prakse “koje vode ka tome da se određene religije pripisuju konvertitima i njihovoj djeci protiv njihove volje”.

Sudije u porodičnim predmetima moraju biti adekvatno osposobljeni “kako bi se osiguralo da vjerska opredjeljenja roditelja ili staratelja, uključujući i vjerske konverzije, ne budu razlog za diskriminacijski tretman”.

Države trebaju imati efikasne zakone protiv diskriminacije i politike za eliminaciju svih oblika diskriminacije na osnovu vjere ili uvjerenja djeteta i njegovih roditelja ili staratelja.

Države trebaju prikupljati razvrstane statističke podatke “koji mogu pomoći u otkrivanju skrivenog oblika diskriminacije zasnovane na vjeri ili uvjerenju djece ili roditelja“.

Komentar

Može se reći da je Izvještaj vrlo sadržajan i da obuhvata sve važne aspekte slobode vjere ili uvjerenja djeteta i roditelja. Iako se u izvještaju naglašava da su djeca nosioci prava i da interesi roditelja i djece u ovoj oblasti nisu uvijek i nužno identični, ja bih rekao da se to dešava samo u slučajevima grubog kršenja prava, kao što je fizičko zlostavljanje i zapostavljanje djeteta. 

Veoma je važno da Izvještaj potvrđuje pravo na vjeronauku koja treba biti „visokog kvaliteta“,  ali uz „ opciju niskog praga“ za one koji ne žele da pohađaju vjeronauku.

Treba pozdraviti poziv državama na reformu  pravila o oblačenju u školama na način da se omogući slobodno ispovijedanje i manifestiranje vjerskih opredjeljenja kao model savremenog društva.

Nije mi poznato da BiH prikuplja podatke koji mogu pomoći u otkrivanju skrivene diskriminacije, kako je navedeno u paragrafu 79. P. ali bi sigurno tako nešto bilo od koristi.