Postavlja se sasvim legitimno pitanje: Zbog čega se ljudi svađaju, i zbog čega umjesto argumenata nerijetko biramo faktor svađa, vrijeđanja i psovki u svakodnevnoj komunikaciji?

Argumenti u komunikaciji poprimaju sekundarnu ulogu, dok se sa druge strane subjektivni argumenti koji nisu bazirani na objektivnom stanju određenih stvari i dešavanja gube na težini i značenju.

Razloge za sve lošije međuljudske odnose sasvim sigurno možemo tražiti i u lošoj ekonomskoj situaciji u državi i velikom broju nezaposlenih ljudi. Takva surova i siva svakodnevica neupitno doprinosi većim tenzijama među ljudima.

Poštovanje i uvažavanje u komunikaciji

Sadika Prohić, pedagog i psiholog iz Tuzle, u razgovoru za Preporod naglašava da ključni razlog zbog kojeg ljudi pokušavajući se zalagati za vlastite stavove u komunikaciji sa drugima odgovaraju uvrjedama i svađom, jeste vjerovatno činjenica da neodobravanje sagovornika često razumijevaju kao kritiku njihove ličnosti, a ne kritiku ponašanja.

- Time slijedi prirodna reakcija samoodbrane da mi ipak nismo loši, nemarni, zlobni, lijeni kako nas drugi shvataju umjesto da razumijemo da to što nismo uspjeli nešto ispuniti iz nekog razloga, što nismo na vrijeme završili obaveze ili što ostajemo vjerni svojim stavovima i uvjerenjima jeste nešto s čime se drugi ne slažu ili ne odobravaju, što pri tome nužno ne znači da nas smatraju lošim. Idealna situacija bi bila kada bismo u komunikaciji uvijek polazili od sebe i pokušavali sebi predstaviti da ono kako mi nešto razumijemo ne znači nužno da to misli i osoba sa druge strane koja nas kritikuje, hvali ili nam ukazuje na nešto. Temelje uspješne komunikacije svakako čini nenasilan pristup, te principi poštovanja, uvažanja, gradnje povjerenja, čak i kada se mi sa drugima ne slažemo ili oni sa nama,  – napominje Prohić na samome početku našeg razgovora.

Ona dodaje da je sa druge strane prirodno da se drugima želimo dopasti, želimo da nam se drugi dive, da nas uvažavaju, smatraju sposobnim, pametnim, inteligentnim. Međutim tu leži i mogućnost da vrlo brzo pribjegnemo emocionalnoj slabosti i pomislimo da to nećemo ispuniti i  počnemo se  braniti.

 I onda u vremenu kada uvijek nešto pokušavamo ispuniti, dostići, uspjeti, a tog vremena nam uvijek fali, kada imamo veoma malo ili nimalo povjerenja prema drugima, ko još stigne razmišljati kako se osjeća ona osoba s kojom razgovaramo, vrijeđamo li je našim pristupom, podstičemo li našom komunikacijom njene slabosti.

- To je vrtlog koji vodi i stalno vraća ka tome da se držimo čvrsto onoga u što vjerujemo, ne mareći za mišljenje drugih, nemajući vremena za njih, jer ne želimo biti povrijeđeni ili omalovaženi. Često su i očekivanja velika. Očekujemo da nas bračni partner, roditelj, brat, sestra, prijateljica razumiju i pomognu nam često ni ne izgovarajući šta nam je potrebno i šta nas muči. Sve su ovo razlozi koji će nas navesti da prije pribjegnemo svađi nego priznavaju emocija koje nas vode neuspješnoj komunikaciji i nerazumijevanju za druge, – objašnjava Prohić.

Loši međuljudski odnosi

- Ako se osvrnemo na izreku našeg književnika Mehmeda Meše Selimovića: “Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju”, brzo ćemo shvatiti da u tome leži osnova zašto više primjećujemo i osvrćemo se na loše međuljudske odnose. U našoj zemlji, godinama unazad, gajili su se i velika pažnja se pridavala dobrim međuljudskim, prvenstveno porodičnim, komšijskim, pa i poslovnim odnosima, pa je tako sasvim normalno bilo da se ruča kod komšije, skupa slave praznici, druži, poštuje, uvažava i dijeli i dobro i loše, što je prvenstveno bilo dio i kulture i vjerske tradicije. Preuzimanjem stila i tempa života sa Zapada, te brojnim problemima, od rata do danas, borbe za opstanak, takve situacije su nas dovele da smo i zaboravili misliti ko je komšija koji živi do nas, da li on ima šta da pojede za ručak, da li nam je rođak bolestan. Svi stremimo da stignemo taj prebrzi tempo i da se izborimo za sebe i svoje najmilije. Takav pritisak nas je i doveo do toga da i sami prestanemo ulagati u dobre odnose sa drugima, a da i više primjećujemo te lošije odnose, – pojašnjava Prohić.

Graditi kvalitetnu komunikaciju

Sadika Prohić zaključuje da sva osnova za povratak na brigu o dobrim međuljudskim odnosima jeste upravo u ulaganju i spremnosti da prvenstveno radimo na sebi, gradimo svoje samopouzdanje, stabilnost, nosimo se sa vlastitim „duhovima“ stvarnosti i budemo spremni da se založimo za svoje stavove, vrijednosti i uvjerenja, ali da ne zaboravimo ulagati i graditi kvalitetnu komunikaciju sa drugima, ispunjenu iskrenošću, ljubaznošću, poštovanjem i razumijevanjem da je komunikacija uvijek dvosmjeran proces, pa time možemo očekivati da trebamo biti saslušani, ali i biti svjesni da trebamo i mi slušati druge i brinuti o njima.    

U islamu su dobri međuljudski odnosi od posebne važnosti. Svaki iskreni vjernik trebao bi da ima što bolje međuljudske odnose i što bolju i uspješniju komunikaciju prije svega sa članovima svoje porodice, a potom i sa kolegama, prijateljima, komšijama i širom društvenom zajednicom. Islam nalaže da eventualne probleme sa drugim ljudima rješavamo na miran i dostojanstven način uz argumente, a nikako uz vrijeđanje i omalovažavanje drugih po bilo kojem osnovu. Od posebnoga je značaja da vjernici paze koga biraju sa svoje prijatelje, imajući u vidu da društvo i prijatelji imaju određeni uticaj na svakoga pojedinca. Vjernik bi za svoje prijatelje trebao birati iskrene ljude, sa ugrađenim moralnim, vjerskim i ljudskim vrijednostima, a nikako one koji to nemaju. Ovaj osvrt ćemo završiti riječima poslanika Muhammeda, a.s.: “Čovjek je na vjeri svoga prijatelja, pa gledajte s kim ćete biti prijatelj”.