Vrijednosti kao individualne koncepcije o „važnom“ i „vrijednom“, prije svega, imaju svoje etičko, identitetsko i eksplanatorno značenje i značaj za čovjekovu egzistenciju i ponašanje. Kao ciljne, odnosno „treba da“ činjenice, vrijednosti su najviši, neoborivi ideali morala kojima i pojedinac i kolektiv mogu težiti, dok kao empirijsko-faktičke ili „jeste“ činjenice one predstavljaju aktualna individualna i kolektivna uvjerenja o poželjnom, odnosno relativno stabilne i multifunkcionalne društveno-psihološke datosti iznimno važne za razumijevanje kako ličnosti pojedinca tako i stanja i strjemljenja u široj društvenoj zajednici. Na diskrepancu između etičkih ideala i društvene stvarnosti obično se gleda(lo) sa osudom, smatrajući to urušavanjem tradicionalnih normi, prijetnjom za temeljne društvene vrijednosti i (pred)znacima mogućeg etičkog sunovarata s obzirom na, između ostalog,  svojevrsni „preobražajni“ potencijal u društvu raširenih vrijednosnih „jeste“ činjenica i njihovu sposobnost da se u konačnici nametnu kao normativne, krajnje, „treba da“ vrijednosti. 

Iako se životna socijalizacija dugo vremena povezivala prevashodno sa djetinjstvom, zbog svojih psiho-socijalnih i socioloških specifičnosti doba je mladosti, na drugoj strani, od 50.-ih godina prošloga stoljeća posebno prepoznato kao izrazito važan formativni period za razvoj mlade jedinke. Uz karakteristične i nenadomjestive društvene, psiho-socijalne i biološke resurse mladih, konstantna tendencija vremenskog produživanja mladalačke dobi do mjere da je ono danas gotovo dvostruko duže od djetinjstva, usložnjavanje razvojnih zadataka koji se vezuju za ovu životnu fazu, te sve složenijih i ubrzanijih društveno-kulturnih promjena na planetarnom i lokalnom nivou primorale su teoretičare i istraživače društva da posebnu pažnju pridaju ovom segmentu ljudske populacije. U tom je kontekstu posebno važna činjenici da su za razliku od odraslih mladi, iako na „pragu zrelosti“, još uvijek značajno prijemčljivi za socijalizacijski utjecaj zbog čega predstavljaju izrazito senzibiliran segment društva preko kojeg se može ostvariti vjerodostojan uvid u aktualne procese i stanja u datom društvenom okruženju, ali i u trendove koji anticipiraju vjerovatna buduća kretanja.   

Upravo u spomenutim višestrukim značenjima vrijednosnih stavova i mladalačke dobi zapretana je istovremeno i zabrinutost i nada današnjeg čovjeka, onog muslimanskog u Bosni i Hercegovini napose, kad u svojoj obavezi da odgovorno razmišlja o svojoj sadašnjosti i budućnosti zajednice želi sistematski pratiti i analizirati životne ciljeve i vrijednosne preferencije svojih mladih naraštaja u želji da utvrdi koliko uspješno se oni nose sa dva, na prvi pogled, kontradiktorna očekivanja svog okruženja: s jedne strane, da usvoje dominantne društvene norme i tako sačuvaju tradicionalne etičke vrijednosti i nastave zacrtani društveni razvoj, ali i da, s druge strane, prihvate promjene neophodne za prilagođavanje sve dinamičnijem svijetu, onom tranzicijskom posebno. Na tom tragu su u svijetu (Ester i sar., ur., 1994),  regionu (Baloban, ur., 2005) i kod nas (UNDP, 2009; Žiga i sar., 2015) nasta(ja)le mnogobrojne studije o vrijednosnim stavovima mladih. I predmetno istraživanje o vrijednostima i vrijednosnim orijentacijama muslimanske omladine u Bosni i Hercegovini, sprovedeno zahvaljući podršci Centra za dijalog Wesatijja u Sarajevu, nastalo je u uvjerenju da je „omladinska zadaća stvarati povijest, sadašnjost i budućnost“ (Younnis i sar., 2001, prema Ilišin, 2006, str. 15), a da je odgovornost društva pružiti im, prije svega, symphatetic understanding (Elkind, 1994) ili saosjećajno razumijevanje njihovih potencijala, potreba, aspiracija i izazova sa kojima se suočavaju u okolnostima ubrzanih dobnih i društveno-idejnih tranzicija na svom putu odrastanja, a onda u skladu s tim osigurati im dovoljne resurse i odgovarajuće temelje neophodne za izvršenje te zadaće.       

Shodno tome, osnovni cilj našeg istraživanja bio je utvrditi i analizirati vrijednosne stavove muslimanske omladine u Bosni i Hercegovini u četiri temeljna područja života – religija i moral, brak i porodica, slobodno vrijeme i rad, društvo i politika – pri čemu smo se zbog limitiranosti raspoloživih tehničkih resursa morali ograničiti na najbitnije indikatore i parametre ovdje razmatranih vrijednosnih tendencija kod prigodnog uzorka mladih ispitanika starosne dobi od 17. do 20. godina. Uvažavajući naprijed spomenuta ograničenja ove studije, te komplementarno sa relevantnim spoznajama ranije provedenih sličnih istraživanja, dobivene rezultate i provedene analize potrebno je uvažiti kod planskog odgojno-socijalizacijskog djelovanja među mladim, te s tom mišlju rezultate i saznanja provedenog istraživanja dajemo na uvid naučnoj i široj društvenoj javnosti. 

Percepcija «važnog» i «vrijednog» 

Imajući u vidu općenito prirodu samosvijesti mladih u razvojnoj fazi pozne adolescencije, te društveno stanje tranzicijskog i postkonfliktnog bh. okruženja u kojem mladi u našem uzorku sazrijevaju i rastu, rezultati provedenog istraživanja pružaju valjanu empirijsku podlogu na temelju koje je moguće skicirati vrijednosni sklop i orijentacije muslimanske omladine u Bosni i Hercegovini starosne dobi od 17 do 20 godina. Dobivena slika pri tome je istovremeno zabrinjavajuća i obećavajuća s obzirom da se radi o periodu razvoja kada je teško govoriti o čvrsto internaliziranom i u strukturi ličnosti utemeljenom vrijednosnom sistemu koliko o vrijednosnom usmjerenju podložnom transformaciji zbog čega ovdje uočene „pozitivne“ i „negativne“ trendove treba shvatiti prije svega kao polaznu osnovu za plansko i zajedničko djelovanje ustanova društva odgovornih za odgoj i rad s omladinskom populacijom.  

Iako općenito izražavaju pozitivne stavove prema svim životnim ciljevima tretiranim u istraživanju, izuzimajući politiku, najviše su, što je s jedne strane i razumljivo, zaokupljeni više dostupnim konvencionalnim vrijednostima iz kojih u nesigurnoj i turbulentnoj bh. tranzicijskoj stvarnosti mogu crpiti sigurniju i čvršću podršku, a koje uglavnom konstitutiraju privatnu sferu životu u čijem se središtu nalazi porodica kao socijalizacijsko ishodište konvencionalnih vrijednosnih ciljeva, ali i kao društveni lokus poslovne, moralne i emocionalne podrške. Imajući u vidu, međutim, upozorenja relevantnih istraživanja (Žiga i sar.,, 2015) da je uslijed djelovanja nepovoljnih globalnih i lokalnih trendova u Bosni i Hercegovini na sceni erozija socijalizirajuće-odgojnih, ekonomsko-zaštitnih i emotivno-identifikacijskih funkcija odnosno „ključno važnih uloga“ (str. 76) bh. porodice, veliko je pitanje hoće li bošnjačka porodica u datim okolnostima uz podršku relevantnih društvenih institucija moći ispuniti očekivanja njenih najmlađih ili će se oni naći u svojevrsnom „odgojnom vakuumu“ koji će preuzeti u svakom smislu nepodobni „odgajatelji“.  U drugom su planu za muslimansku omladinu vrijednosni ciljevi povezani sa (post)modernim trendovima individualizma, društveno-političkog i sportskog angažmana u javnom, inherentno sekularnom i pluralnom okruženju, čijim sklopom dominira želja za materijalnim bogaćenjem i, na taj način, postizanjem društvenog statusa. Spomenuti obrazac povezanosti ovih životnih vrijednosti kod naše omladine upućuje na raširenost uvjerenja da se do novca i ugleda u društvu dolazi preko društveno-političkog angažmana i sporta odnosno na prisustvo ranije uočene tzv. alkaponeovske matrice uspješnosti (Žiga i sar., 2015) shodno kojoj se do „lahke pare“ dolazi zahvaljući snalažljivosti, prosječnosti, te beskarakternoj i konformističkoj lojalnosti, a ne poštenim i ustrajnim zalaganjem u školi – trend koji zaslužuje pažnju svih odgojnih faktora. Sve u svemu, za vrijednosni sistem naše omladine karakteristično je 1) prisustvo i tradicionalnih i (post)modernih vrijednosnih ciljeva uz dominaciju tradicionalističke orijentacije, 2) distinkcija između privatne i javne sfere života sa izraženom tendencijom povlačenja u odnosu na širu društvenu zajednicu, te 3) proturječna, ambivalentna i nerealna očekivanja naspram ostvarenja željenih životnih ciljeva, radilo se o onim zacrtanim u kontekstu privatne ili javne sfere života. Čini se da upravo ove tri tendencije prate vrijednosne stavove naših mladih u sva četiri životna područja analizirana u ovom istraživanju. 

Konfesionalno i religijsko

U tom je smislu, da koristimo riječi dr. Shaikh Alija, „Bog statistički živ i dobro“ (2010:2), ali ostaje upitno koliko je među muslimanskim adolescentima prisutno ispravno razumijevanje i prakticiranje temeljnih načela islama kao religije i svjetonazora. Uočena diskrepancija između stepena konfesionalne i religijske identifikacije, dokaz je da je među jednom petinom naše omladine islam prisutan tek kao obilježje porodične, te šire kulturne i etničke, a ne uže religijske tradicije. Pored toga, spremnost po ličnoj samoprocjeni religioznih pojedinaca da izraze neslaganje sa temeljnim istinama islamske vjere i nikada ne prakticiraju islamske obrede ukazuje na svojevrsnu disoluciju dogmatskog sistema i privatizaciju religije. S druge strane, postojanje nereligioznih pojedinaca koji uvažavaju osnovne postulate islamskog vjerovanja, te povremeno, u određenim prilikama prakticiraju islamske obrede upućuje ne samo na običajno upražnjavanje vjere nego i univerzalno stanje potrebitosti čovjeka za višom silom zbog čega je za veliku većinu mladih (78.8%) vjera važna jer im nudi utjehu u privatnom životu i teškim momentima. U kontekstu razumijevanja i jednog i drugog trenda ostaje nedoumica koliko mladi uopšte poznaju učenje svoje vjere u vezi koje se deklariraju kao (ne)religiozni pojedinci. U skladu sa njihovom tendencijom diferenciranja između privatne i javne sfere života, pitanje u kojem kapacitetu i svojstvu će vjera, međutim, biti prisutna u državi i širem društvu primijetno je osjetljivija tema za naše mlade zbog čega sa značajno višom zadrškom gledaju na prisustvo religije u javnom sektoru, pogotovo na način eksplicitne „religizacije politike“ kroz direktno miješanja vjerskih velikodostojnika u politička dešavanja prema čemu naši ispitanici izražavaju otvorenu odbojnost. Na kraju, iako svakodnevno izloženi utjecajima (post)modernog shvatanja života, naši mladi su - što zbog vjerskih uvjerenja, što u ime patrijarhalnih vrijednosti još uvijek prisutnih u bh. društvu - uglavnom zadržali izraženo konzervativne stavove u pogledu seksualne i bračne moralnosti, s tim da  je utjecaj relevantnih sekularnih ideja i postojeće društvene prakse itekako intenzivan i primijetan što se može zaključiti i iz činjenice da i deklarirani vjernici značajno u svojim stavovima odstupaju od islamske koncepcije seksualnog, bračnog i porodičnog morala.

Shodno kazanom, za veliku većinu mladih brak ostaje neprevaziđeni oblik intimnog zajedništva u okviru kojeg vide svoju budućnost. Međutim, na tragu savremenih tendencija „dekonstrukcije“ patrijarhalnog tipa porodice, zbog produženog školovanja i što uspješnije afirmacije na profesionalnom planu naša će se omladina na zasnivanje bračne zajednice i preuzimanje iz tog čina proisteklih nekih trajnih društvenih uloga vjerovatno odlučivati sve kasnije odnosno oko 30-te godine muškarci, a polovinom dvadesetih žene sa prilično čvrstim planom da imaju u prosjeku dvoje djece, što je nedovoljno za demografsku obnovu populacije koja u posljednjih nekoliko godina konstantno bilježi negativan ili nizak prirodni priraštaj, a početkom devedesetih prošloga stoljeća bila je objekt genocida, etničkog čišćenja i masovnog raseljavanja. Vođeni, nadalje, romantičarskim shvatanjem braka karakterističnim za adolescentsku populaciju, mladi će supružnici kod izbora bračnog partnera prije svega biti vođeni faktorima emocionalne pa tek onda sociokulturne bliskosti odnosno materijalne situiranosti, što je hijerarhija prioriteta koja u najmanju ruku baca sumnju na njihovu pripremljenost za stvarni brak i njegove ovovremene izazove uslijed kojih u posljednje vrijeme sve više dolazi do razvrgavanja bračnih zajednica na prostoru Bosne i Hercegovine.    

Izraženo socijabilno interesovanje svojstveno je adolescentima, koji tokom procesa psihičkog osamostavljivanja općenito preferiraju neformalne aktivnosti u okviru kojih mogu samostalno i bez nadzora starijih provjeravati svoje društvene kompetencije zbog čega je donekle razumljivo što mladi u istraživanoj populaciji vrijeme dokolice najčešće provode sa prijateljima. Zabrinjavajuće je, međutim, što je tako provedeno vrijeme prije svega u funkciji zabave i razonode, a ne konstruktivnih aktivnosti koje doprinose svestranom razvoju ličnosti mladog pojedinca. Ovaj trend vjerovatno je prisutan među mladim i kod korištenja informacijsko-komunikacijskih tehnologija, koje, ako je suditi po našim i saznanjima ranijih istraživanja, uzimaju najviši procenat njihovog slobodnog vremena, odnosno odvlače ih od drugih svrsishodnijih sadržaja i druženja sa stvarnim prijateljima, što potvrđuje i podatak ove studije da gotovo dvije trećine, odnosno polovina naših mladih nikada ne posjećuje kulturne manifestacije, da tek 24% odnosno 30% učestvuje u dobrovoljnim i vannastavnim aktivnostima. Mada očigledno ne ulažu dovoljno u svestrani razvoj ličnosti i sociokulturnih kompetencija potrebnih za konkurentnost na tržištu rada, mladi u našem istraživanju imaju pozitivne poslovne aspiracije s obzirom da visoko vrjednuju posao koji na svojoj listi prioriteta stavljaju na treće mjesto po važnosti koji mu pripisuju, odmah iza zdravlja i porodice. 

Cijeli tekst u Preporodu od 1. januara