Je li pošteno kititi se tuđim perjem

Autor: Hasan Eminović Januar 27, 2015 0

Ponovo smo s gorčinom i najiskrenijim dovama ispratili posmrtne ostatke naših šehida u Srebrenici. Pred nama je dan obilježavanja Bitke na Bedru. Tokom svih ovih poratnih godina u programima povodom pobjede na Bedru s velikim pijetetom govorimo i o našim šehidima koji su svojim životima branili Bosnu i Hercegovinu, branili naše toprake, branili našu vjeru.

Bio sam u Srebrenici, Bio sam u Armiji BiH, bio sam na Bedru. Slikao mezar Hamzin na Uhudu. I sve te saosjećaje koji nikad ne mogu umrijeti u insanu i danas nosim. Čuvam i tražim ibreta u njima. Ne mogu ih podijeliti ni s kim. Naprosto moji su kao bilo koji dio mog tijela. Nikome drugom ni pristajali ne bi. Ljudi ih odbacaju, ne vjeruju mi. Ne slušaju, ne mogu čuti, jer na nekakav način smatraju da sam i ja poginuo sa svim drugim mojim prijateljima. To moje iskustvo rata nikom ne treba. Rata u kojem sam poklonio karijeru, u kojem sam poklonio sve što sam imao, bos hodao po vrletima Hercegovine ne bih li nekome obrisao suzu s lica. I čini mi se da jesam. Govorili su mi da jesam onda kad se to sve dešavalo. Danas su svi na to zaboravili. Pomiren sam sa činjenicom da će mi ikad iko zahvaliti na bilo čemu. I ne treba mi ta zahvala. Zašto? Nisam ni očekivao da mi se neko zahvaljuje, sve što sam radio, radio sam u ime i zarad Boga. Ali brate, boli, previše boli kad te vrijeđaju. Kad de omalovažavaju, kad pljuju po tom mom ponosu. Još u doba agresije na Bosnu i Hercegovinu, agresije na Mostar posebno sam bio svjestan da neke osjećaje, neke svetosti, ideale za koje su ginuli moji prijatelji treba sačuvati trajno. Makar desetak njih prije pogibije prišlo mi je i zamolilo da pričam o njima. Senad iz Prozora, Nijaz iz Sanskog Mosta, Hasan iz Jemena, Musa rahmetli, Esad rahmetli, Sulejman, Šemso... Predosjećali su da će poginuti i bukvalno mi rekli da dok sam živ čuvam uspomenu na njih. Kad je poginuo prvi dosjetio sam se da bi trebalo napisati neke tekstove kasida o njima, o njihovim sudbinama, da bi trebalo to uokviriti u trajna općenarodna sjećanja. Rat je i 92. Okupio sam prvi hor kojeg nije kontrolirala nikakva politika. Zamolio Ahmed ef. Bibera da mi da tekstove svojih pjesama, tako ih je zvao, da pokušam nagovoriti djevojke iz hora da ih otpjevaju. Tekst kaside „Kraj mezara majka stade“ činio mi se sasvim ozbiljnim i činio mi se da može odgovoriti na sve one zahtjeve koje su mi postavljali borci Armije, prijatelji moji, a neki su već poginuli. A djevojčice k'o djevojčice, vole pjevati, ali ne znaju aranžirati tekst, dati mu melodiju. Pojavila se Adna Smajkić koja je pronašla melodiju Biberovom tekstu. Nakon dva tri izvođenja na desnoj obali Neretve doživjeli smo agresiju od HVO-a. Adna je ostala zatočena na desnoj strani Mostara, otišla u Nejmačku. Melodiju i tekst prenio sam s desne na lijevu obalu. Čim se pokazala prva prilika i melodiju i tekst dao sam Samri Sadžak, djevojčici koja je briljantno interpretirala tu kasidu. Kasnije ćemo je snimiti i na nosače zvuka. Cijeli je rat Samrina pjesma „Kraj mezara majka stade“ hrabrila i duhovno hranila borce Armije R BiH, njihove majke, majke šehida koje su u njoj nalazile smiraj.

Majke Srebrenice

Prošle godine na otvorenju džamije u Tokoljacima kod Srebrenice program je počeo baš tom kasidom. Pjevale su je neke druge djevojčice, iskreno i s puno emocije. Majke Srebreničanke su plakale baš kao da je 11. juli... Plakao sam i ja. Ahmed ef. Biber je već bio na samrtnoj postelji i ona mlada djevojčica, sada već žena, Adna Smajkić udata Humo, bila je na samrtnoj postelji. Naglo se razboljela. Oboje su umrli. Dok sam slušao tu kasidu u visokim Tokoljacima tamo gdje je rođen rahmetli Ahmed ef. Smajilović sav u suzama pomislio sam kako ima smisla i na taj način boriti se i čuvati osjećaje i uspomene na moje drage prijatelje, na njihove majke. Nikada niko, niti se pitao, niti je kome bitno ko je i kako sačuvao i objavio kasidu „Kraj mezara majka stade“. Nije im ni važno, nije ni meni. Važno je da se oni još uvijek tješe tekstom i melodijom te kaside. Samra Sadžak, Allah je nagradio, sad je doktorica, specijalista pedijatrije u svom rodnom Stocu. Mnogo godina kasnije primijetio sam da u programima obilježavanja godišnjica slavnih naših bitaka preovladavaju tužene i plačne pjesme – kaside. Razgovarao sam sa Džemaludinom Latićem da napiše tekst o našoj hrabrosti, o našem junaštvu, da napiše tekst koji će odgajati naš ratnički duh, pobjednički duh. U Dejtonskom miru, a i zbog Džeminog iskustva gdje su svi važniji od samog autora ilahije ili kaside, ne znam, nije to učinio. Zaklet da ću ispuniti svoj lični emanet prema mojim prijateljima koji su dali svoje živote i da ću sačuvati sjećanje na njihovu hrabrost, da ću se boriti da ne padnu u zaborav, niti snaga niti ideja s kojom su se nosili i borili za našu slobodu, napisao sam tekst kaside koju interpretira Madžid Abaza pod nazivom „Šehidska“. Zapravo posložio sam osjećaje, posložio ajete i hadise o kojima smo cijelo vrijeme rata razgovarali i koji su nas hrabrili i jačali. Međutim, pojavila se u meni Džemina bol. Smijem li se potpisati kao autor pod tekst o svim našim šehidima? Jesu li to moje riječi i moje rime, ako koristim ajete i ako koristim hadise, jesu li šehidi i sjećanje na šehide samo moji? Ne ne smijem to uraditi. Morao sam je učiniti narodnom, općebošnjačkom. Od cijelog napisanog teksta ostavio sam dvije trećine i dao prijatelju Mirsadu Puci da i on dopiše koji stih, da toj kasidi da svoj stil, da unese svoj osjećaj, a potom smo je dali Madžidu Abazi da je interpretira i rekli mu na koji način. Madžid koji danas živi čak u Americi uradio je to briljantno. Dogovorili smo se da će to biti naša kasida na Madžidovom CD-u. Dogovorili smo se da će bit svih nas, da će biti svih Bošnjaka da će biti bez ikakvih uvjeta za izvođenje. Jer ako su šehidi bili prijatelji svih nas i ako su ginuli za slobodu svih nas i ove zemlje, ako u njoj koristimo ajete i hadise, kako se onda može neko pod nju potpisati. I tako je i bilo. „Šehidska“ je kasida svih nas bila sve do unazad dvije godine kad je postala nezaobilazna na svečanostima obilježavanja godišnjica naših slavnih bitaka.

A možda sam i ja poginuo samo što to ne znam

„Da su mrtvi ne recite, za plemiće, za šehide. Svi su živi nasmijani, samo oči to ne vide. Da se rodim još sto puta sto bih puta umirao. Bosna je jedina Allah je istina za njih ja sam život dao...“ Često u publici slušam ove stihove, a potpisuju ih horovi i horovi, pojedinci i pojedinci. Voditelji je, ne pitajući nikoga najavljuju kao Madžidovu, kao Mirsinu nikad kao moju. Baš nikada. O kako to zna zaboljeti. Vjerovatno tu bol zna samo Džemo Latić. Nakon što su je interpretirali neki horovi pitao sam ih znaju li ko je autor tih divnih stihova. Niko od njih nije znao ponesen slavom aplauza koje su dobili na svečanosti. Nije ih ni briga, ne pitaju, ne interesiraju se. Najčešće ne znaju ni zašto je, ni kome je napisana. Osjećaju je kao svoju, kao da su s njom rođeni. Dok je hor „Sejfullah“ iz Konjica izvodio tu kasidu u prepunoj sali pokušao sam da ih fotografiram kad me neko snažno zgrabi za ramena i uz vrisku hoće da me izbaci iz sale. „Pa vidiš li da slušam, šta si se tu nacrt'o“, prodera se bivši vojnik Armije R BiH. Osjećao je tu kasidu svojom zakletvom i sad mu ja smetam da upotpuni svoje osjećaje. Sa stidom u očima izvinuo sam se čovjeku, jer to je njegova kasida, to je njegov život, za nju je ginuo i opet bi, a ja mu smetam. Još jednom sam mu se izvinio i sklonio se. Vrijeme u kojem živimo još dugo će donositi svečanosti na kojima će se pjevati kaside „Kraj mezara majka stade“ i „Šehidska“ i borci će u njima uživati. I ja s njima. Samo se nadam da me više na tim svečanostima neće vrijeđati i ponašati se kao da ne postojim, kao da sam i ja 1995. poginuo. Ili možda jesam, a ja to još ne znam.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija