Poslanik, s.a.v.s., je rekao: "Kome se rodi dijete, pa mu na desno uho prouči ezan, a na lijevo ikamet, neće mu džini nauditi.”

Da li je ovo naša praksa, da li smo našoj djeci proučili ezan i ikamet, jesu li prve riječi koje je naše dijete čulo bile: Allahu ekber. Allah je najveći.

Zatim poslije rođenja djeteta naš islamski običaj koji datira od Poslanika, s.a.v.s.,  jeste akika koja je u minulim vremenima skoro bila iščezla tako da je malo ko za to znao i malo ko je to prakticirao. Akika je pritvrđeni sunnet za djetetove staratelje koju su u mogućnosti, jer je Allahov Poslanik, a.s. rekao: "Za (život) svakog novorođenog djeteta zalog je njegova akika, koja se kolje sedmi dan po njegovu rođenju, kad mu se daje ime i brije (šiša) kosa" (hadis bilježe Ebu Davud, Nesai i drugi).

U hadisu se kaže da je svako dijete privezano za svoju akiku, što po mišljenju uleme znači da će djetetu kojem nije priređena akika biti onemogućeno da se zauzima za svoje roditelje, dok neki kažu da će to uticati na njegov odgoj (hadis bilježe autori “Sunena” i Ahmed, koji kaže da je hadis sahih).

Za akiku važe propisi kurbana u pogledu starosne dobi, nepostojanja mahane i podjele, izuzev što pri klanju akike nije dozvoljeno udruživanje (jer goveče i deva mogu vrijediti kao kurban za sedam osoba, ukoliko su se one udružile).

Akiku je najbolje obaviti sedmi dan po rođenju djeteta, ako se ne može onda 14, ili 21 ili kada čovjek bude u mogućnosti. Akika se sastoji od učenja ezana na desno uho i ikameta na lijevo, ako to nije već ranije učinjeno, nadijevanje lijepog islamskog imena, klanja za muško dijete dva kurbana, a za žensko jedan kurban, te brijanje ili šišanje glave dječaka ali ne i djevojčice te vaganje kosice i dijeljenje sadake na osnovu težine kose. Za tu priliku se pozove rodbina, komšije i prijatelji kako bi se zahvalili Allahu na nimetu života, te se počaste od onih kurbana koji su zaklani na ime akike.

Pogledajmo našu neislamsku tradiciju. Često možemo vidjeti kako kada se dijete rodi niko i ne spominje ni ezana ni ikameta. Niko ne spominje niti se pita kada akiku da obavi. Niko ne kolje kurbane. Ne saziva se rodbina kako bi zahvalili Allahu na nimetu što im je darovao još jedan mladi život, što im je podario zdravog sina ili kćerku kao da im je to dijete roda donijela a ne Allah koji ga je stvorio. Taj dan bi trebao da bude dan zahvale Allahu, dan kada se pokoravamo, a ne dan kada se griješi. Neki umjesto akike ne kolju kurbane, nego traže da imaju pečenje ili meze. Neki umjesto akike prave zabave, pijanke ili kako ih još sve ne nazivaju. Umjesto da se spominje Allah, tu se sve drugo spomene. Umjesto da se druže s halalom na takvim proslavama, često bude i majka svih zala prisutna, a gdje ima alkohola tu ima i šejtana.

Zatim jedan od nemuslimanskih običaja je vezan i za nadijevanje imena. Islam nam nalaže da našoj djeci nadijevamo lijepa imena sa lijepim značenjem, jer ćemo kako Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže biti dozivani na sudnjem danu po našim imenima i imenima naših očeva.

Zamislimo kako je ružno kada vidimo npr. kako idu Muhamed i Fatima i vode kćerkicu Esmeraldu i sina Ronalda.

I kod nadijevanja imena smo se podobro odmakli od naše lijepe islamske tradicije, neki se povode za slavnim ličnostima, glumcima i glumicama, pjevačima i pjevačicama, fudbalerima, ovim i onim, a ne povode se za slavnim ličnostima iz naše islamske historije smatrajući da su ta imena nazadna, staromodna i da ne odgovaraju vremenu u kojem mi živimo.

Gdje će dijete da mi se zove Abdurrahman, ili Abdurrahim, ili Salahuddin, ili Muaz, ili Selman, ili Mustafa, ili Safija, ili Hatidža, ili Rukija itd., tako neki rezonuju a da znaju za koga se vežu ova imena, da znaju njihova značenja, da imaju islamski ponos ne bi izmišljali kojekakva imena pa kada im se kaže da se njihovo ime ili ime njegovog djeteta ne nalazi ni u jednoj od knjiga sa islamskim imenima, kažu: Ma hajde ba, to je ime međunarodno.

Što znači da pripada svima i nije ničije.

 Najljepša imena su Abdullah (Allahov rob) i Abdurrahman, (rob Milostivog)  na što ukazuje hadis koji prenosi Muslim. Ispravno je nadijevati imena meleka,  (Džebrail, Mikjail, Israfil, Malik, Ridvan), imena poslanika,  (Nuh, Musa, Isa, Muhammed, Ibrahim, Sulejman)  zatim ime Taha, Jasin...Dozvoljeno je nadijevanje više imena od jednog. Npr. Muhammed Ali. Dozvoljeno je davanje lijepih nadimaka kao što su nadimci ashaba, r.a., naprimjer Omer el-Faruk, Hamza Esedullah, Halid Sejfullah itd..

         Haram je nadijevanje imena kojih je dostojan samo Allah, kao što su: Kuddus, Halik, Er-Rahman itd. Haram je davati imena otvorenih Allahovih neprijatelja i osoba koje su prezrene u islamu  kao što su Iblis, Šejtan, Faraon, Ebu Džehl itd.

         Od pokuđenih imena Poslanik, s.a.v.s., zabranio je nadijevanje sljedecih imena: Jesar, (Kockar)  Rebah, Nedžih i Efleh zato što ona mogu dovesti do vrijeđanja (psovanja). Prenosi se od Semre, r. a., da je Poslanik, s. a. v. s., rekao: "Ne nadijevajte dječaku imena Jesar, ni Rebah, ni Nedžih niti Efleh..." Pokuđeno je nadijevati ružna imena kao što su Zalim, (Nasilnik) Himar, (Magarac) Kulejb (Cukica)  itd. Ibn Hazm kaže: "Postoji saglasnost o zabrani davanja imena kojima se ukazuje na robovanje mimo Allahu, kao što su imena Abdul-Uzza, Abdu Hubel, Abdu Omer..."
         Sunnet je promijeniti ružno ime. Muslim bilježi da je Poslanik, s.a.v.s., promijenio ime Asja u Džemila. Buharija i Muslim bilježe da je Poslanik, s.a.v.s., promijenio ime Berra u ime Zejneb, a to je bila Zejneb bint Džahš.

Najčudnije je što i dan danas ima onih koji listaju knjige sa islamskim imenima i opet izaberu ime koje nigdje ne postoji ili unakaze lijepo islamske ime doodvajaući ili oduzimajući neko slovo tako da to ime gubi svoje lijepo značenje. Npr. umjesto Emir postane Edmir, umjesto Halida postane Alida…

Ime dosta govori o čovjeku, govori o njemu ko je on, kojoj vjeri pripada, kojem narodu, čak i samo značenje određenog imena nam govori o njegovim krateristikama, zato gledajmo da našoj djeci nadijevamo lijepa islamska imena kojih se nećemo ni mi ni oni stidjeti ni na ovom ni na budućem svijetu.