Nedavno sam bio u posjeti u jednoj lijepoj bosanskoj čaršiji, i dok sam šetao, moju pažnju je omamio natpis na obližnjoj radnji koja je odašiljala sljedeću poruku: „SVE JE NA PRODAJU“.

Dvosmislenost poruke me je ponukala da o njoj promislim u okvirima objektivne stvarnosti i realnog stanja u kome jesmo i u kome se realiziramo na više razina, zavisno od čovjeka do čovjeka i njegovih težnji. Nekoliko pitanja okupira moju svijest: Da li bismo trebali živjeti samo da bismo preživjeli-odlika animalnog svijeta, da li bismo trebali živjeti samo da bismo doživjeli-odlika čovjeka, da li mi kao ljudska bića trebamo živjeti da bismo nadživjeli-odlika istinskog vjernika, tj. izdići se iz uskogrudnih pogleda našeg nefsa i biti u službi dobra zarad Njegova zadovoljstva... No, priznat ćemo,  jedno pitanje posebno privlači pažnju, a to je: Da li, uistinu, živimo u vremenu kada je sve, bukvalno, sve na prodaju, ima li išta sveto, ima li išta što gledamo kroz prizmu zajedničkog interesa ili je sve svedeno na otrcanu frazu: NEKA JE MENI DOBRO...Zar živimo u vremenu, ne želimo vjerovati da je tako, kada sposobnost, i svi kvaliteti koji se postižu trudom bivaju nevažni i zar je došlo vrijeme da najbolji bivaju van prioriteta i potreba društva, te na taj način potpuno marginalizirani. A samo zato što ne žele prodati ono što nije njihovo vlasništvo, dušu.

Nemojmo zaboraviti da je i sam Poslanik bio na meti onih koji su mislili da je sve moguće imati i da to sve može da se dobije neznatnim dunjalučkim-prolaznim dobrima. Nemojmo zaboraviti da su velike duše samo one koje nemaju cijenu, nemojmo zaboraviti da je bilo ličnosti koje su znale koliko znaju te zbog tog saznanja odbijali velike pozicije koje su im bile ponuđene. Takav je primjer Ebu Hanife, Malika, Hanbela i dr. Ima li iko danas ko bi rekao...

Zar nisu upečatljive i dovoljno snažne riječi odaslate iz nutrine bića našeg Miljenika: „Pa čak ako biste stavili u moju desnu ruku Sunce, a u lijevu Mjesec da biste me odvratili od moga puta - to se nikada neće desiti“  - ima li danas iko ko bi kazao: ne, hvala Vam gospodine, nisam ja za to što mi nudite...

Nekada su ove Poslanikove, s.a.v.s., riječi nekome značile i zvučale, a u današnjem vaktu samo zvuče jer je malo onih kojima nešto i znače. Ljudi se prodaju, zadaju i pravdaju svim i svačim kako to što je neko tu gdje jeste zbog tog što jeste eto samo akt  Božije volje. A zar ta volja ne bi mogla biti i bolja da su oni odani svome Poslaniku i njegovim djelima i riječima. Hladnoća nam tijelo osvaja kad znam da je tako. Ne samo da mislimo već znamo da naše društvo diše uz kompoziciju zvanu ŠTELA.

Sljedstveno kazanom donosimo jednu anegdotu koja ukazuje na izrečeno. Jednom prilikom je jednog mudrog čovjeka posjetio jedan njegov poznanik koji mu je želio ponuditi posao na način koji ne priliči. Pa mu se počeo hvaliti kako će on sve to regulirati i da se ništa ne brine. Mudrac mu odgovori kako on nije za takvo što i kako ne priliči i da jeste da se tako dođe na položaj. Ovaj mu klimnu glavom kako ga razumije, ali nastavi i poče opet istu priču. Reče mudracu kako on ima ljude koji su ugledni i koje on zna koji će to srediti. Mudrac na te riječi odgovori: A, reci mi prijatelju, jesi li upoznao Gospodara, znaš li svog Stvoritelja, jesi li se Njemu umilio...i je li ti On blizak kao ti koje spominješ. Nakon ovih riječi, čuo se samo glas tišine....

Jedan zapadnjak je izrekao sljedeću konstataciju na osnovu pregleda Poslanikova života i njegovih ashaba, on ističe kako su se riječi i djela Poslanika, kao i časni primjeri ranih vladara islama sačuvani u tradiciji, snažno protivili privilegijama nastalim nasljedstvom, rođenjem, statusom, bogatstvom ili čak rasom. Oni nalažu shvaćanje prema kojem su status i čast determinirani samo pobožnošću  i zaslugama u islamu.

Naše društvo vapi za ljudima koji nemaju cijene, koji se ne mogu kupiti, koji su spremni zarad istine reći samo istinu, zarad dobra činiti samo dobro... Trebamo i sami težiti da budemo i da jesmo ljudi koji su spremni zarad svojih ličnih interesa i trenutnih užitaka težiti da istina bude uvijek samo ISTINA. Moramo vjerovati da je ovo vrijeme u kome se mladi, posebno njih akcentiramo, trebaju naoružati znanjem i moralnim odlikama kako bi sutra bili spremni da pomognu sebi - zajednici na način da samo sposobnost, znanje i moralne kvalitete, budu kvalifikacije koje će nekome davati prednost u odnosu na drugoga. Zar ćemo samo svjedočiti činjenici da se dešava odliv mozgova u druge zemlje, zar ćemo mirno gledati da iz dana u dan najveće fabrike propadaju, zar ćemo kao ljudi samo gledati? Vrijeme je da pokušamo djelovati na ovo stanje u granicama mogućeg, jer smo to u isto vrijeme i dužni. Kroz odgoj svog djeteta, moralno uobličavanje sebe i djelovanje na tim osnovama. Svaki poslovođa, direktor, kroz funkciju koju sada obnaša može preduprijediti i unaprijediti naše okruženje tako što će na radno mjesto dovoditi osobe sa moralnim i obrazovnim backgroundom. To su putevi za ozdravljenje i izlaz iz ovog učmalog stanja gdje većina ne vjeruje da se radom, kompetencijom može obezbijediti radno mjesto i dati svoj doprinos.

Nekada su ljudi bili robovi tijelima, ali ne i umom, jer kao što reče jedan mudrac: bilo gdje da me zatvorite moj um i misli su gdje ja poželim. Danas su ljudi potčinjeni jedni drugima na  najperfidniji način i danas su duše jeftinije nego li ikada. Kada sam vodio polemiku sa jednim prijateljom o našoj stvarnosti i stanju u  kome smo, pomenuo sam mu kako je duhovna i moralna prostitucija jako prisutna. On me prekinuo i upitao šta podrazumijevam pod tim, odgovorio sam mu: to ti je dobri moj kad platiš 5000 za radno mjesto ili kada se služiš svakoraznim malverzacijama da bi stigao na određenu poziciju, a i sam znaš da nemaš kompetencije za to.

 Naposljetku, Gospodar nam daje naputak koji će nam donijeti dobro ako ga budemo razumjeli i realizirali u našim životima.

 „Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok on sam sebe ne izmijeni...“