Nijemac Hans Košnik tu ulogu je shvatio sasvim ozbiljno i odmah je odgovorno počeo raditi svoj posao. Njegovo djelovanje je važno i kod svih pregovora oko uspostave Federacije BiH nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma 18. marta 1994. godine. U svim aktima na uspostavi Federacije BiH u tom periodu Mostar je imao uvijek poseban status.

Mostar je eksperiment međunarodne zajednice

Mostar zauzima posebno mjesto u Dejtonskom sporazumu, gdje je 10. 11. 1995. godine potpisan Sporazum o oživotvorenju Federacije BiH koji sadrži i Aneks o Mostaru kao specifičnom gradu. Bez tog aneksa o Mostaru, nema ni Federacije BiH, a bez Sporazuma o Federaciji nema Dejtonskog sporazuma, logičan je slijed. Važno je naglasiti da je tim sporazumima Mostar definisan kao jedinstveni grad sa šest općina. Sporazum o oživotvorenju Fedracije BiH potpisali su 10. 11. 1995. godine predsjednik Republike BiH Alija Izetbegović, predsjednik Federacije BiH Krešimir Zubak, predsjednik Vlade BiH dr. Haris Silajdžić, potpredsjednik Vlade BiH Jadranko Prlić. Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman podržao je sporazum. Na 9-toj sjednici Ustavotvorne Skupštine Federacije BiH, 11. 12. 1995. godine Sporazum o oživotvorenju Federacije potvrđen je, čime je cjelokupni paket postao dio domaćeg obavezujućeg zakonodavstva. Garanti sprovođenja Sporazuma u ime međunarodnih institucija bili su ambasador Savezne Republike Njemačke Volfang Išinger (Wolfgang Ischinger), predstavnik Sjedinjenih Američkih Država Ričard Holbruk (Richard Holbruk), predsjedavajući Evropske unije španski ambasador Fernandez de la Pena i evropski upravitelj nad Mostarom Hans Košnik (Hans Koschnick). Košnik se zaista zdušno posvetio svojoj misiji i dosljedno proučio stanje u Mostaru, te predložio dalje korake uređenja Grada. Prema njegovom prijedlogu centralna zona je trebala bit ogledni, odnosno najbolji dio grada gdje će biti smještene sve gradske zajedničke institucije kao i sve federalne i državne agencije i službe. Takvo rješenje trebalo je doprinijeti obnovi tog porušenog dijela Grada, ali i omogućiti povezivanje Grada i građana postupno, bez tenzija i nesporazuma.

Hrvatska politika ga je pokušala u tom naumu zaustaviti 12. 02. 1996. pismom Mije Brajkovića, tadašnjeg gradonačelnika zapadnog dijela Mostara Karlu Biltu u kojem je tražio da se takav plan hitno promijeni, a potom i istog dana 12. 02. 1996. na sastanku u Zagreb kojem su prisustvovali Hans Košnik i ministar vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke Klaus Kinkel to je pokušao uraditi i ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske Mate Granić. Tražio je drugačije rješenje za Mostar.

I tvorac Dejtonskog sporazuma i kao američki izaslanik, ambasador Ričard Holbruk 13. 02. 1996. dolazi u Zagreb kod predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana i razgovara o Mostaru i prijedlogu kojem se protive Hrvati upravo kad su u Mostaru organizirane demonstracije u kojima je iz vatrenog oružja pucano na Košnika, automobil u kojem se nalazio je devastiran. Od njega je traženo da promijeni svoj koncept organizacije Mostara, da se potpuno izbaci ili maksimalno reducira centralna zona Grada. Iako je to bio otvoreni napad, čak teroristički čin u kojem je uništeno 6 automobila evropske uprave i 13 evropske policije, događaji nikad nisu dobili valjan sudski epilog. Posljedica svega toga bila je da je Košnik najavio ostavku, što su Hrvati Mostara tumačili kao svoju pobjedu.

Na inicijativu Hrvatske u Rimu je 18. 02. 1996. održan novi sastanak na najvišem evropskom nivou. Urađen je novi aranžman za Mostar čime se odstupilo od Košnikovog prijedloga. Izmijenjene su i znatno smanjene granice centralne zone Grada. Sjednicom je predsjedavala ministrica vanjskih poslova Republike Italije Suzana Anjeli koja je pokazala svu aroganciju prema bosanskoj strani i svoju naklonjenost prema zahtjevima Hrvata Mostara i Republike Hrvatske. Dakle, sa smanjenim granicama centralne zone, Mostar se prema odredbama Aneksa Sporazuma o oživotvorenju Federacije BiH, organizira kao složeni Grad sastavljen od šest multietničkih gradskih općina, sa jedinstvenom gradskom administracijom i utvrđenim zajedničkim funkcijama na nivou Grada što se utvrđuje konačnom verzijom Statuta Grada. Nakon toga, identično rješenje je, bez nametanja, izglasano, usvojeno i uneseno u Ustavu HNK i Ustavu Federacije i na taj način se Mostar u domaćem zakonodavstvu uređuje u skladu sa Dejtonskim sporazumom.

Borba za dominaciju u Mostaru od strane Hrvata nastavlja se na političkom i pravnom polju odmah nakon konstituisanja legalno izabranih organa u gradskim općinama Mostar i na nivou Grada Mostara. Zastupnici iz reda Hrvata u Skupštini HNK-a 17. 02. 1998. godine, pokrenuli su pred Ustavnim sudom Federacije postupak preispitivanja Ustavnih amandmana oko uređenja Mostara. Osnovni zahtjev tadašnje Apelacije pred Ustavnim sudom Federacije BiH bio je da se ospore specifičnosti organizacije Grada Mostara iz navedenog Aneksa Sporazuma o Federaciji BiH i da se time osigura organizacija Grada na principu prisutne većine koja je stečena prisilnim protjerivanjem i novim planskim naseljavanjem u Mostaru. To Ustavni sud Federacije tada odbija, jer je međunarodnoj zajednici bilo rano da radi promjene svojih principa koje je maksimalno reducirala u odnosu na prijedlog Hansa Košnika o organizaciji Grada Mostara.

Međunarodna zajednica i Međunarodna krizna grupa od 2002. godine počinje priču o nefunkcionalnom gradu Mostaru, ističu kako nisu ostvarene zajedničke funkcije Grada, da su gradske općine preuzele primat od Grada itd. Visoki predstavnik i Upravni odbor za implementaciju mira u BiH, umjesto da štite izvorne principe Dejtonskog sporazuma i dodatnim mjerama i postupcima osiguraju potpuno zaživljavanje zajedničkih funkcija na nivou Grada, silom krajem 2003. g donose protivzakonite i protivustavne odluke i dekretom ukidaju stečeno pravo građana na lokalnu samoupravu, to jeste ukidaju općine. Pedi Ešdaun ukida općine i mijenja Ustav kantona, mijenja Izborni zakon, nameće Zakon o preraspodjeli prihoda i nameće sadašnji Statut za kojeg je znao da nije u potpunosti saglasan sa nekim međunarodnim konvencijama koje su sastavni dio Ustava BiH (to su odluke Visokog predstavnika po brojevima 179/04,180/04,181/04,182/04 i 183/04). Niko tada iz međunarodne zajednice nije reagovao na upozorenja jednog dijela bošnjačkih političkih stranaka da ovim postupkom Pedi Ešdaun mijenja Dejtonski sporazum jer mijenja koncept organizacije Grada koji je utvrđen u Aneksu Sporazuma o oživotvorenju Federacije BiH.

Mostar grad sa samo jedinstvenim budžetom

Stajališta stranaka sa hrvatskim predznakom krajem 2003. i početkom 2004. godine bila su ista kao danas, da Mostar bude jedna izborna jedinica i da vrijedi princip „jedan čovjek jedan glas“. SDP je zagovarao da se Mostar organizuje u 4 općine koje bi bile horizontalno organizovane preko Neretve, ali su kasnije prihvatili prijedlog Pedija Ešdauna. Stranaka za BiH je tada bila na istim stajalištima kao i Pedi Ešdaun. SDU je tada, također, bio u pregovorima i prihvatali su prijedlog Pedija Ešdauna. Fatima Leho je predstavljala SDA u tim pregovorima i jedina nije prihvatila Ešdaunov prijedlog. Tražila je dosljednu primjenu Aneksa sporazum o Federaciji, to jeste da Mostar bude organizovan kao Grad sa više općina. Tada je Pedi Ešdaun na osnovu stajališta SBiH-a, SDP-a i SDU-a nametnuo rješenje bez opština.

Volja građana iskazanu na referendumima koji su provedeni u općinama Mostar Sjever i Mostar Jugoistok 2004. g. (općine gdje je većina stanovništva bošnjačka), kojima je zatraženo da se zadrži organizacija općina u organizaciji Grada nikome ništa nije značila. Predsjednik Izetbegović je bio već preselio na Bolji svijet. Zahtjev za preispitivanje odluke Pedija Ešdauna o ukidanju općina, proslijeđen je Savjetu Evrope i Venecijanskoj komisiji koji ga nikada nisu htjeli razmotriti. Ni obraćanje tadašnjem Generalnom sekretaru Valteru Švimeru u januaru 2004. godine nije pomoglo.

Nakon provedenih lokalnih izbora po nametnutom Statutu Pedija Ešdauna 2004. godine, počinje nova kampanja protiv uređenja Mostara. Hrvatske političke stranke bez izuzetka, pokreću novu tužbu pred Ustavnim sudom Federacije BiH sa zahtjevom da se ukinu gradska područja kao izborne jedinice i da se osigura sistem „jedan čovjek jedan glas“, dakle da se osiguraju normativni uslovi da novostečena većina dominira, bez obzira što je do 1992. godine u Mostaru najbrojniji narod bio bošnjački.

Odmah nakon konstituisanja Gradskog vijeća kad se nije jednostavno mogao izabrati gradonačelnik iz reda Hrvata, pokreće se novi postupak promjene Izbornog zakona BiH i Statuta Grada Mostara. Nakon potpisivanja peticije za takav zahtjev u Mostaru, dana 16. 09. 2009. godine, Klub Hrvata u Parlamentu BiH pokreće novi postupak protiv mostarskog Statuta i Izbornog zakona BiH pred Ustavnim Sudom BiH.

Novim zahtjevom se ponovo traži uvođenje jedne izborne jedinice u Mostaru i neposredan izbor gradonačelnika, to jeste ponovo se traži institucionalna legalizacija stanja koje je nastalo kao rezultat protjerivanja nehrvatskog stanovništva iz Mostara. O jedinstvenom gradu i jedinstvenim gradskim institucijama, što je trebao da osigura nametnuti Statut, ni OHR više nije vodio računa. Tim nametnutim Statutom ujedinjen je jedino budžet koji prema propisima planira i predlaže gradonačelnik. Frapantna je činjenica da je OHR sve vrijeme šutio i ničim nije pokazivao interes da zaštiti svoj vlastiti dokument, nametnuti Statut Grada Mostara, kojeg su Bošnjaci nastojali iskreno implementirati.

Ustavni Sud BiH je 18. januara 2012. godine ukinuo odredbe Izbornog zakona kojim se reguliše jednak broj vijećnika u Gradskom vijeću Mostara iz svih 6 bivših gradskih općina, što zapravo znači da će iz gradskih područja koja imaju više birača participirati veći broj vijećnika u Gradskom vijeću. Dakle, iz područja gdje žive birači koji podržavaju stranke sa hrvatskim predznakom, mora biti više vijećnika. Time se praktično osigurava natpolovična većina u Gradskom vijeću i stiču uslovi za nesmetano donošenje velikog broja odluka, uključujući izbor gradonačelnika koji postavlja administraciju i njome upravlja. To što je Sud formalno označio nacionalne kvote nema efektivne važnosti, nacionalnost se, pogotovo u političkim strujanjima mijenja preko noći ukoliko se osigura dovoljan broj glasova. Emil Vlajki je tome eklatantan primjer. Bošnjaci Mostara ne žele prividnu zaštitu koja bi praktično značila da su oni manjina. Bošnjaci žele isključivo ravnopravnost.

Ustavni Sud BiH nije prihvatio Apelaciju kluba Bošnjaka u Gradskom vijeću Grada Mostara na ovakvu odluku jer je osporio aktivnu legitimaciju predsjedniku Gradskog vijeća koji je i član Kluba Bošnjaka, čime su praktično dovedeni pred svršen čin. I čini se da niko od njih neće staviti potpis na neki eventualni dokument kojim bi se legalizirali rezultati rata, sile i prevre. I sad smo tu gdje jesmo.

Cijeli tekst u Preporodu