Portal Preporoda objavljuje kompletan tekst referata dr. Cerića kojeg je izložio na Konferenciji o tome šta Bošnjaci misle, čega se boje i čemu se nadaju u Bosni i Hercegovini i Evropi:

Gospodine predsjedavajući,

Dame i gospodo,

Selam / Shalom / Dobar dan,

Hvala vam što ste mi dali priliku da govorim na ovoj konferenciji  u Beču.

I

Ja sam musliman. I ponosim se time. Štaviše, ja sam musliman po profesiji muftijskog odijela. Da, tako je, gotovo davadeset godina obnašao sam dužnost reisu-l-uleme i vrhovnog muftije u Bosni i Hercegovini. Oslobođen sam dužnosti, ali ne i muftijske misije. Želim naglasiti da ja nisam imigrant. Bio sam emigrant u Americi. Osamdesetih godina prošlog stoljeća imao sam lijepo iskustvo u Čikagu. Doista, Čikago je moj tip grada, my kind of town. Dvoje moje djece je rođeno u tom gradu. Ali nisam htio ostati u Chicagu. Vratio sam se ili “migrirao” sam u Evropu. Vratio sam se u zemlju mojih predaka, u moju domovinu Bosnu. Nikad nisam ni pomislio da bih mogao ostati bespomoćan, beskućan, bez zemlje i bez države dok nisam čuo političara u mom okruženju kako kaže: “Nemojte da mislite da nećete Bosnu i Hercegovinu odvesti u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak”[1]. Ova genocidna izjava me potakla da mislim da ljudi nisu rođeni bespomoćni, beskućni, bezemljaši i bezdržavotvorni već ih takvim učine bezdušni, bezumni, bezosjećajni, besavjesni ljudi. Dakle, talas prognanika[2] sa Istaka prema Europi,  koji je ovih dana bez presedana, nije uzrok za nečiju zabrinutost. To je zapravo posljedica nečijeg nemara da obrati pažnju na bezume ljude koji nemaju osjećaja za ljudska prava.

II

Ja sam Bosanac. I ponosim se time isto tako. Moji preci su Dobri Bošnjani, Bošnjaci. Oni su usvojili vjeru islam u 15. stoljeću. Prije toga prakticirali su neku vrstu kršćanstva ili hrišćanstva. Imali su svoju nezavisnu Crkvu bosansku, koju su i rimokatolička i pravoslavna crkvena hijerarhija smatrali heretičkom. Nepotrebno je naglašavati da nijedna od tri ibrahimovske tradicije: judaizam, kršćanstvo i islam nisu nastale u Europi. Sve su migrirale u Evropu. Evropa ih je usvojila u različitim periodima u historiji i pod različitim historijskim okolnostima sa različitom toplinom ili hladnoćom. Naravno, Evropa je imala svoju domaću religiju ili religije, ali su one vremenom zamijenjene sa imigrantskim  religijama sa Istoka. No, može li religija biti imigrant? Može li ideja biti uljez? Može li kultura biti stranac? Može li pjesma biti otrovan glas?

III

Itekako, od Sokrata do Isusa neobična ideja i nova vjera su proglašavani otrovnim kao otrovne zmije; Sokrat je popio otrov, kako bi oslobodio Atenjane od svojih neobičnih ideja; Isus je, prema kršćanskom vjerovanju[3], bio izložen na raspeće kako bi svojom žrtvom oslobodio čovječanstvo od grijeha; od Copernicusa do Martin Luthera Kinga nove ideje i istinska uvjerenja platili su visoku cijenu radi slobode mišljenja i ljudskih prava; od Marxa do Hitlera bauk kruži Evropom – bauk komunizma i fašizma, bauk radikalizma i ekstremizma, bauk šovinizma i nacionalizma, bauk fanatizma i mitomanije, bauk separatizma i terorizma; od Holokausta do Genocida Evropa se još uvijek muči da ustanovi šta je Zaratustra rekao starom svecu u šumi? Je li Bog mrtav[4]? Evropa još nije sigurna da li je Bog živ. Ili izgleda kao da Bog nije ni mrtav ni živ. Evropa se nalazi između toga, između svoje izgubljene vjere u Boga i svoje potrage za ljudskom dušom, između svoje otvorene umjetnosti i zatvorene kulture, između svoje posljednje pjesme i svog prvog velikog praska (Big Bang). I ja se nalazim između dvoga, između straha i nade. Bojim se da se moja vjera proglasi kao novi bauk koji kruži Europom – bauk islama sa ili bez imigranata sa Istoka. Međutim, nada u meni je jača od straha. Možda sam naivan, ali ne mogu odustati da mislim da će iz ovog straha, iz ove fobije, Evropa izaći jača u svojoj posvećenosti demokraciji i ljudskim pravima, vladavini prava i poštovanju ljudskog života, socijalnoj pravdi, miru i sigurnosti, posvećena načelu da svaka osoba ima pravo da bude ono što jest i da živi onako kako želi.

IV

Ja sam Evropljanin. I ponosim se time bez obzira na sve. Ja pripadam istom mjerom velikom muslimanskom filozofu Abu Hamidu Muhammadu al-Ghazaliju (u. 1111) i velikom evropskom filozofu René Descartes-u (u.1650). Ili, takoreći, obojica pripadaju meni, jer su vjerovali da um može naći izvjesnu istinu u matematici.

V

A sada mi dozvolite da s vama podijelim nešto o čemu možete poslije razmisliti. Kao što znate, danas je petak, dan u sedmici u kojem je za mene Sveta molitva (džuma-namaz), kao što je to za katolike Sveta misa nedeljom i kao što je to za Jevreje Sveti šabat subotom. Organizator ove konferencije nije dužan da ima na umu raspored muslimanskih molitvi. Moja dužnost je bila da podsjetim organizatora da me ne raspoređuje da govorim u vrijeme moje molitve petkom. Siguran sam da se organizator ne bi protivio mom zahtjevu. Ali, ja nisam tražio ovu uslugu. Rizikovao sam da danas propustim moj kolektivni redovni namaz, molitvu petkom[5]. Možda ćete pitati zašto sam pristao na ovu vrstu grižnje savjesti, jer moja savjest nije mirna ako nisam u miru s Bogom.

VI

Ali, koga briga moj mir s Bogom dok sam u miru s europskim komšijama? To je ono što sam pomislio danas. Htio sam da Vam pokažem koliko je za mene važno vaše mišljenje o meni kao muslimanu iz Bosne. Mislio sam da želite da me vidite na ovaj način. Zbog toga sam se pobojao da tražim uslugu da mi se osigura vrijeme za moju današnju molitvu u jednoj od mnogih džamija u Beču. Nemojte da vas to uznemirava. Niste vi ništa krivi zbog toga. Kriv sam ja. Kriv sam, ali sam i sam sebi sudija danas. Ne želim više slušati ničiji sud o meni, o mojoj vjeri, o mojoj kulturi, o mojoj etici i moralu. Toga sam se dovoljno naslušao, svakodnevno od svih koji znaju i koji ne znaju o čemu pričaju. Jednostavno se bojim bilo šta reći. Bojim se da ne promašim temu. Bojim se da budem optužen za samo-obranu, za samo-pobunu, za samo-obmanu, za samo-sudbinu…

VII

Molim vas, dopustite mi da budem iskren i da kažem da zavidim svom jevrejskom prijatelju, rabinu, koji može da kaže Evropi kako se osjeća naspram anti-semitizma. Ja nemam tu privilegiju da kažem kako se osjećam naspram anti-islamizma ili islamofobiji u Evropi i na Balkanu, iako toga u zadnje vrijeme ima više nego anti-semitizma ili bar jednako tako. Umjesto toga moja domaća zadaća je da govorim o islamskom: ekstremizmu, fanatizmu, fundamentalizmu, džihadizmu, halifizmu, isilizmu, daišizmu, suicidizmu, vehabizmu, selefizmu, terorizmu… Možete mi vjerovati ako vam kažem da nemam ništa novo da pridodam vašim već pohranjenim informacijama o svim ovim pitanjima. Čini se da je cijeli kosmos pun dnevnih običnih, specijalnih i društvenih medijskih izvještaja o neizrecivim zločinima počinjenim u ime islama, iako niko tačno ne zna ko su njihovi počinioci. Ili svi znaju tačno ko su, ali se niko ne usuđuje da javno govori o njihovom stvarnom identitetu. To su oni koji terorišu savjest čovječanstva već mnogo godina i, čini se, da će to i dalje činiti mnogo godina. Bez obzira šta bih rekao  u osudi i ogradi od nasilja u ime moje vjere, to nije dovoljno, jer to ne mogu zaustaviti. Prema tome, moja izjava je irelevantna. Međutim, dozvolite mi da se ipak izjasnim kao svjedočanstvo o pan-evropeizmu jednog muslimana iz Bosne. Dozvolite mi da kažem svoju riječ o nedavnim terorističkim napadima u Briselu.

VIII

Zaista, teroristički napadi izvršeni 22. marta, 2016. godine u Briselu, glavnom gradu Evropske unije, na aerodromu i u metrou šokirali su cijeli svijet. Najteže je porodicama i prijateljima nastradalih. Njima izražavam svoje duboko i iskreno saučešće. Mi u Bosni najbolje znamo kako se osjećaju. Samo oni koji su iskusili teror mogu istinski suosjećati sa žrtvama terorizma.

IX

Zbog straha da ne pogriješim, sustezao sam se od teških i osjetljivih pitanja u vezi fenomena tzv. ISIL-a. Ili sam želio da izbjegnem mogućnost da me pogrešno shvate oni koji me prate ili oni koji gledaju dalje od mog rada. Ali, više ne mogu da šutim. Moram da postavim ovih nekoliko teških pitanja. Je li moguće da niko ne zna ko je ISIL? Odakle je? Ko ga je osmislio? Ko ga je vojno osposobio? Ko se krije iza ISIL-ove maske? Ko je odlučio da ubija sve redom na Istoku i na Zapadu? U ime i protiv islama? Ko se poigrava sa sudbinom čovječanstva?

X

Nije planeta Zemlja Mars. Niti su ISIL-ovci Marsovci. Oni su zemaljski zlodjelnici, koji šire strah među ljudima i narodima, koji izgone ljude iz njihovih domova da traže spas na poljima pod šatorima. Sedam miliona Sirijaca je prognano iz toplih domova da se pate na otvorenom u ovim hladnim zimskim danima i noćima. Je li moralo doći do invazije na Irak? Je li se morala dogoditi Sirija? Je li kriza u Jemenu samo početak ili kraj nečega? Zna li iko to što svi znaju? Ovo je velika zavjera protiv islama i muslimana na Istoku i na Zapadu!

XI

Nikad dosada nisam vjerovao u teorije zavjere. Ali, otkad su se desili napadi u Briselu, sve mi se promijenilo. Sve mi je, čini mi se, postalo jasno. Ovome zlu nema kraja zato što niko neće da se vrati na početak. Koji je strašan isto kao i kraj. A kraj može biti da se pusti da zlo pobijedi. Ili da se zlo porazi. Kako to misliš, pitate me? Pa tako da dobro konačno progovori jasno i glasno jednim glasom i ujedinjenom akcijom svih koji znaju odakle zlo dolazi. Zar ne vidite da je zlo glasnije i djelotvornije od dobra. To je ono što me najviše plaši. Da se pusti da zlo pobijedi. Kako to misliš, pitate? Pa, mislim da biste mogli biti u iskušenju da prihvatite ISIL-ovu priču o Islamu i muslimanima kao što se to sada širi po cijelom svijetu. Možda ćete imati dojam da su oni, ISIL, ti koji se bore za čast Islama i slobodu muslimana. Sve dok se ne shvati i ne prihvati da priča o ISIL-u nije priča o Islamu, nego anti-islamska kampanja, i da ova kampanja ISIL-a o ISIL-u ne oslobađa muslimane, nego ih porobljava, neće se moći stati u kraj nasilju koje ovih dana razara Istok i Zapad.

XII

Nisam opčaran evropskom istorijom. Niti joj išta dugujem, posebno nakon srpskog genocida nad mojim narodom u Bosni. Ali, Evropa je moj dom. Svi Evropljani su moji sugrađani, moje komšije. Njihov mir i sugurnost su i moj mir i sigurnost. Njihov strah i patnja su i moj strah i patnja. Odgojen sam da volim svoju vjeru a da poštujem tuđu. Nikad nisam čuo ni od svoje majke i ni od svog oca da treba da mrzim drugog i drugačijeg od sebe. Nikad od svog hodže nisam čuo ružnu riječ o komšijama druge vjere, a posebno ne o onima koji dijele s nama slične poglede i zato ih mi, muslimani, poštujemo kao vlasnike knjige, Ahl al-Kitāb. Dakle, priča o islamu od ISIL-a nanosi težak bol na duši. Ne znamo kako da se od te priče branimo? Ne znamo kako da komšijama i prijateljima objasnimo da to što oni pričaju na svojim forumima je prije svega protiv nas muslimana i naše vjere islama. To je protiv naših islamskih vrijednosti; to je protiv vrijednosti Evrope: vrijednost života, vrijednost vjere, vrijednost slobode, vrijednost imovine i vrijednost časti.

A sada, da se vratim na pitanje moog muslimanskg statusa u Evropi, mog bosanskog slučaja na Balkanu i na moje budućnost u mojoj državi Bosni.

XIII

Nadam se da je Evropa shvatila da je došao kraj ignorisanja potrebe da se islam institucionalizira u smislu da se javni vjerski i kulturni rad muslimana u Evropi reguliše adekvatnim zakonima i propisima. Muslimani u Europi ne mogu više biti grupa izvan zakona (outlaws) zbog njihove vejere. Vrijeme je da se shvati da muslimani u Europi nisu spodobe (ghosts) zbog njihove vjere, već da su domaćini (hosts) zbog njihovih patriotskih prava i obaveza. Došlo je vrijeme da se ozbiljno razmili o osnivanju domaćeg evropskog muslimanskog univerziteta gdje bi druga i treća generacija mladih evropskih muslimana mogli biti osposobljeni da preuzmu odgovornost za svoju vjeru i kulturu u kontekstu ukupnog evropskog civilizacijskog koda. Dokle god mladi evropski muslimani budu ovisili, dok god budu ovisnici o vanjskim smjernicama za svoj vjerski odgoj i obrazovanje, mi ćemo biti u opasnosti od mogućih ekstremnih i radikalnih ideja. Evropski muslimani su odrasli i dovoljno su sazreli da nemaju potrebu za bilo kakvim paternalizmom bilo vjerskim ili političkim, pod uvjetom da se ovdje u Evropi ne osjećaju kao zlodusi, već kao domaćini sa patriotskim pravima i dužnostima. Ovaj osjećaj domaćina umjesto zloduha je ostvariv putem odgoja i obrazovanja kao ključnog faktora za borbu protiv vjerskog i političkog radikalizma, ekstremizma i terorizma. Vjerujem da je Evropa u stanju da prevaziđe strah od iskrivljene slike islama. Ako se ja ne bojim kao musliman zašto biste se bojali kršćani, jevreji, budisti, ateisti, agnostici, itd. Zar ne vidite da ISIL zastrašuje i ubija muslimane prije bilo koga drugog?

XIV

Što se tiče mog slučaj na Balkanu, imam jednu žalbu. Znam da je bolje sanjati nego žaliti se. Naučio sam to od velikog sanjara, velikog Martin Luther Kinga, koji je znao da niko neće slušati njegovu žalbu. Stoga, nikada nije rekao: “Ja imam žalbu”. On je govorio: “Ja imam san”. Nažalost, moj san je izblijedio nakon mnogo lošijeg argumenta nego presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) zato što je oslobodio srpskog političkog optuženika Vojislava Šešelja svih optužbi protiv njega, kao i tački za zločine protiv čovječnosti: progona, deportacije, nehumanih djela, i šest ratnih zločina, ubistva, mučenje, okrutno postupanje,bezobzirno razaranje sela, uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim religiji ili obrazovanju, i pljačkanje javne ili privatne imovine. Umjesto toga, Sudija Antonetti je osudio Tužilaštvo MKSJ za konfuziju i nesposobnost. U svoje opravdanje za oslobađajuću presudu, većinski dio Tribunala je čak predložio da su ratno-huškački govori Šešelja koji pozivaju na istrebljenje Hrvata “napravljeni u kontekstu sukoba koji su trebali da povećaju moral vojnika, a ne kao poziv da se neko istrijebi”. Zar nije za žrtve genocida na Balkanu strašno čuti takvo opravdanje krivičnog nasilja od najvišeg svjetskog suda pravde? Žrtve su mislile da će im, ako ništa drugo, slijepi i gluhi posmatrači u Evropi priznati njihovu bol. “Na kraju, pamtiti ćemo ne riječi naših dušmana, već šutnju naših prijatelja”, kako je Martin Luther King istinito sročio. U tom kontekstu i zbog mog duševnog mira, danas imam samo jednu poruku za Evropu. Molim vas, ne dozvolite sebi da dva put budete prevareni tako da ne vjerujete svojim očima, nego da prihvatite da vam oni govore laži, da se poigravaju sa vašim dušama i srcima, da dobivaju nagradu za svoj genocidni zločin. I kao što nardona mudrost kaže: “Mudar čovjek neće dozvoliti da ga zmija dva puta ujede iz iste jame“.

XV

Na kraju, moram da podijelim sa vama moj veliki strah, možda veći od svih mojih strahova. Nisam siguran da vam mogu sve reći, ali ako spomenem ime Mostar, možete pretpostaviti šta je u pitanju. Mostar je jedan od najljepših gradova u Bosni i Hercegovini. Ljudi svih vjera i nacija u Mostaru su najsimpatičniji. Nažalost, rat ga je učinio ružnim. Sam simbol grada, Stari most, po kojem je grad Mostar dobio ime, je bio uništen. Ipak, popravljen je i jednako je lijep kao i ranije. Međutim, rane na ljudskim dušama su ostale. One se također moraju liječiti i izliječiti. Ne podjelama već povezivanjem pokidanih veza, već mostom dobre ljudske volje koja uvijek postoji u duši ljudi koji su otvorenog uma. Moj strah je da bi se Neretvom mogao podijeliti Mostar, što bi bio početak kraja mog naroda u tom gradu i šire. Ali, ne samo u Mostaru. Ako se Mostar podijeli po etničkim i religijskim linijama, cijela se Bosna može tako podijeliti. A to bi bio kraj mog bošnjačkog naroda. To je bila prijetnja koju smo čuli od Radovana Karadžića na početku genocida, koje se zaista dogodio unatoč obećanju “Nikad više”. Nadam se da ovaj put nećmo biti nemarni. Nećemo dozvoliti izdaju Mostar i Bosne i Hercegovine u cjelini. Mislite što god hoćete, ali jedno je tačno: Bosna je velika mogućnost za multietničku i multikulturalnu Evropu. Bosanska država i bosansko društvo su minijatura države i društva Evropske unije. Politički izazovi u Bosni su isti kao i izazovi cijele Evrope, a to je jedinstvo države i društva u različitosti uz stalni napor na pomirenju. To nije lahko, ali nema drugog puta osim da to i svi zajedno uradimo, jer ni slabi ni agresivni neće naslijediti zemlju, već oni koji su kooperativni. Stoga, vjerujem da Bosna ne treba dalje čekati, nego što je prije moguće treba postati punopravni član europske velike porodice. Na kraju krajeva, Bosna zaslužuje da živi u miru i sigurnosti, kao punopravna članica programa NATO-a za mir i sigurnost u jugoistočnoj Evropi i na Balkanu, područje koje je turbulentno kao i uvijek, ali je zasad mirno kao što i mora biti.

[1] Radovan Karadžić govoreći na bosanskom parlamentu, u noći 14-15 oktobar 1991. godine o opasnosti za građane Bosne i Hercegovine, od kojih su većina Bošnjaci muslimanske vjere, ako se odluče za referendum o bosanskoj samostalnosti jer je komunistička Jugoslavija bila  pred kolapsom nakon što se raspao komunistički blok na čelu sa Sovjetskim Savezom.

[2] Prognanik nije isto što i izbjeglica, koji bježi. Prognanik je onaj kojeg  neko progoni, kojeg neko tjera da napusti svoj dom, svoju domovinu. Sirijski prognanici bježe, ali ne zato što im je Europa draža od Sirije, već zato što ih progone iz njihovog doma, iz njihove domove oni koji nemaju ni duši ni srce. Oni traže utočište od progonitelja. Oni su, dakle, prognanici, expelees, oni nisu bjegunci, fugitives.

[3] Muslimani vjeruju da Isa sin Merjemin nije bio razapet, već da se to ljudima samo pričinilo: “Nisu ga ni ubili ni razapeli, već im se pričinilo… već ga je  Allah uzdigao Sebi…“  (Kur’an, 4:157-158).

[4] Aluzija na aluziju u knjizi “Tako je govorio Zaratrustra” od Fridriha Ničea, koji na početku knjige pod naslovom “Zaratrustrin predgovor” kaže: “A šta to radi svetac u šumi?” pitaše Zaratustra. Svetac odgovori: “Pravim pjesme i pjevam ih, i praveći pjesme smijem se, plačem, i gunđam tako hvalim Boga. Pjevanjem, smijehom, plačem i gunđanjem hvalim Boga, koji je moj Bog… A kad ostade Zaratustra sam, ovako je govorio u svome srcu: “Da li je to mogućno! Ovaj stari svetac u svojoj šumi još ništa ne zna o tom, da je Bog mrtav!”. Ova Ničeova fraza napravila je veliki zaokret u Europi u vezi s vejerom u Bogu na način da se ima utisak da čovjek može daživi kao da Boga nema.

[5] Iskoristio sam status, rukhsu, musafira u Beču, kojem džuma-namaz nje obavezna, ali je bolje za njega da klanja džumu-namaz u džamiji, tj., u džematu.