digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Teme

Bijeli hljeb

Autor: Edin Memić Avgust 23, 2015 0

Bio sam dječak nesvršenog šestog razreda osnovne škole kada je u BiH uvezen rat, kojeg ćemo kasnije zvati agresijom. Jedini rat i njegove strahote kojeg sam gledao prije tog bio je onaj iz partizanskih filmova.

Ovaj put rat sam gledao uživo. Jedinu bojazan koju sam osjećao kada je rat upitanju bila je eventualna smrt, moja ili mojih bližnjih, od metka, gelera ili nečeg drugog. Ali da rat sa sobom donosi i neke druge strahote poput progona, silovanja, zatvaranja i mučenja shvatio sam u toku samog rata gledajući na TV ekranima slike užasa iz svih krajeva BiH. Sarajeva posebno. O jednoj nevolji koju uglavnom donosi rat nisam razmišljao sve dok i ona nije kročila u naša i okolna sela (i gradove).

 

I tako su naši dužnosnici i funkcioneri mogli, rahat, nakon prestanka obnašanja tih dužnosti i funkcija, otići na zasluženi odmor od „napornog rada“ u trajanju od maksimalno dvanaest mjeseci, a da se pri tome ne brinu za bijeli hljeb svoj svagdašnji, već da zahvaljuju onom ko im  ga je i obezbijedio.

 

Riječ je o nevolji zvanoj glad. Pod tim pojmom prevashodno podrazumijevam nestašicu brašna, odnosno hljeba. U mome travničkom kraju, njegovim selima, ljudi su se počeli suočavati s njom i boriti se protiv nje na različite načine. Jedan od tih načina bio je sijanje žitarica, njihova žetva, vršidba (s konjima da se razumjemo), njihovo mljevenje u vodenicama i konačno konzumacija. Bogatstvo se tada mjerilo u količinama brašna kojeg neko posjeduje na tavanu ili u magazi. Odlučnim radom i zalaganjem izišli smo na crtu i suzbili prijeteće napade gladi. Sada smo svi imali brašna, dovoljno za miran san. Ali to brašno je bilo –crno! Dobivali smo ga na već opisani način iz pšenice, ječma, raži... Nismo znali da je ono kao takvo mnogo zdravije od bijelog, ali nama, djeci posebno, počelo je nedostajati bijelo brašno i bijeli hljeb. Jeli smo mi i ovaj crni, ali... Zato, ja nikada neću zaboraviti dan kada je nakon dugog perioda (i pred sami kraj rata) na plačno insistiranje moje mlađe sestre, uz odobrenje oca, majka ispekla u posebnoj tepsiji za pečenje hljeba, pravi pravcati bijeli hljeb. Bio je ogroman, ili je možda bio uobičajen, samo što su ga naše oči takvim vidjele. Vjerujte mi, jeli smo ga onako, samog i još uvijek vručeg, bez uobičajenog premaza od kajmaka i šećera, ili domaćeg pekmeza od šljiva, s takvom slašću koja je neponovljiva. Neponovljiva i dan-danas kada smo u prilici jesti različite vrste jela. I hljeba.

To je jedini bijeli hljeb za kojeg sam znao prije rata, u ratu i jedno vrijeme poslije rata. Onda sam čuo da postoji i drugi „bijeli hljeb“. Naravno, ne radi se o kulinarskom receptu spravljanja hljeba od bijelog brašna, već o receptu nastalog u, kako ih zovu, „političkim kuhinjama“. Radi se o prav(il)u, po Federalnom zakonu utemeljnom, na osnovu kojeg  ‘izabrani dužnosnici i nosioci izvršnih funkcija nakon prestanka obavljanja javne funkcije, a do zasnivanja novog radnog ili ugovornog odnosa ili do ispunjavanja uvjeta za penziju, imaju pravo na platu koju su ostvarivali dok su obavljali javnu funkciju u trajanju od 12 mjeseci’. I tako su naši dužnosnici i funkcioneri mogli, rahat, nakon prestanka obnašanja tih dužnosti i funkcija, otići na zasluženi odmor od „napornog rada“ u trajanju od maksimalno dvanaest mjeseci, a da se pri tome ne brinu za bijeli hljeb svoj svagdašnji, već da zahvaljuju onom ko im  ga je i obezbijedio. Takva odluka, kao i postupanje po njoj nema neke naročite veze ni sa vjerom, ni sa moralom, ni sa savješću, već ima veze sa pomanjkanjem i vjere i morala i savijesti. I sa pomanjkanjem ljudskosti. Ako ništa drugo, posljednji demonstrativni događaji u BiH mogli bi rezultirati (a u vrijeme nastanka ovog teksta to se u nekim kantonima i dešava) ukidanjem ove nepravedne privilegije i vraćanjem stvari u kakvu-takvu normalu. Uštede i koristi koje bi se ostvarile ukidanjem „prava na bijeli hljeb“ bile bi veće od koristi koje te odredbe doprinose onima na koje se odnose. Bio bi to prvi u nizu mnogobrojnih koraka koje treba napraviti s ciljem da obični bosanski čovjek svakodnevno na svome stolu, svojoj sofri, može imati svoj bijeli hljeb, pa makar on bio i sa sedam kora.

 

 

« Lob(anj)iranje Ivica odgovorio Ćamilu »
nazad na vrh

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine