Bosna i Hercegovina je država, a država je organizacija u kojoj žive različiti ljudi i žene – stanovnici te države. Teorijski uslov uspjeha organizacije leži u omjeru energije koju troši na vanjske i unutarnje odnose. Država, kao organizacija, što više energije potroši na vanjske odnose (integracije, diplomatske veze, poslovne veze, kulturne veze..), a što manje na unutarnje odnose (efikasnost zajedničkih institucija, saradnja i koordinacija, poštivanje vladavine prava) može postići veći uspjeh. U slučaju Bosne i Hercegovine, svjedočimo 25 godina, gotova sva energija se potroši na unutarnje odnose, čime se put ka bilo kakvom uspjehu potpuno blokira. U tome, Bosni i Hercegovini, nesebično odmažu čuvari mira i garanti Dejtonskog ustava.

Nerealno je, i nelogično, očekivati žrtve za Bosnu i Hercegovinu od onih koji su protiv Bosne i Hercegovine. Ali uz isticanje žrtve, branitelji Bosne i Hercegovine, su pokazali znatnu mjeru naivnosti (ali i sebičnosti, uskogrudosti i lokalizma) koja se u savremenim okolnostima žestoko kažnjava. Neprijatelji Bosne i Hercegovine to bezobrazno i beskrupulozno koriste.
Oni, duboko vjerujem, znaju da Bosna i Hercegovina sa ovakvim nametnutim ustavom nema nikakvih šansi za uspjeh. Oni su toga mnogo svjesniji nego mnogi u Bosni i Hercegovini kada je riječ o unutarnjim odnosima. Za Bosnu i Hercegovinu su važni oni koji su za Bosnu i Hercegovinu. A oni su potrošili dosta vremena žaleći se na to da su najveće žrtve. Iako je logično da su upravo oni najveće žrtve. Oni bi i trebali biti spremni na žrtve razne vrste kako bi Bosna i Hercegovina imala veće šanse za uspjeh. Nerealno je, i nelogično, očekivati žrtve za Bosnu i Hercegovinu od onih koji su protiv Bosne i Hercegovine. Ali uz isticanje žrtve, branitelji Bosne i Hercegovine, su pokazali znatnu mjeru naivnosti (ali i sebičnosti, uskogrudosti i lokalizma) koja se u savremenim okolnostima žestoko kažnjava. Neprijatelji Bosne i Hercegovine to bezobrazno i beskrupulozno koriste.

Samo što nakon dvadeset godina, Bosna i Hercegovina nema sjajan reputacijski kapital koji je imala prije dvadeset godina, naprotiv, nema više nikakv kapital. Rušitelji Bosne i Hercegovine, politike i izvršioci zločina i genocida u Bosni i Hercegovini su digli svoj glas na pijadestal žrtve, a žrtvi su ostavili poziciju u kojoj su se oni nalazili prije dvadeset godina.
Nešto više od dvadeset godina nakon što je rat zaustavljen, nakon što je Bosna i Hercegovina iz rata izašla razorena, razrušena, razvaljena i raseljena, bez riječi republika u svom nazivu, ali sa imenom republika u svom sastavu, sa međunarodnim garantima Bosne i Hercegovine kao članice UN-a, ali i sa činjenicom da su među tim garantima i oni koji su pomagali odbranu Bosne i Hercegovine, kao i oni koji su pomagali njeno rušenje ili čak direktno rušili - nakon više od dvadeset godina, Bosna i Hercegovina je zaglavljena u svom projektovanom rješenju baš onako kako je projektovano. Samo što nakon dvadeset godina, Bosna i Hercegovina nema sjajan reputacijski kapital koji je imala prije dvadeset godina, naprotiv, nema više nikakv kapital. Rušitelji Bosne i Hercegovine, politike i izvršioci zločina i genocida u Bosni i Hercegovini su digli svoj glas na pijadestal žrtve, a žrtvi su ostavili poziciju u kojoj su se oni nalazili prije dvadeset godina. Zato ne treba da ikog čudi što Ivica Dačić (prvi potpredsjednik Vlade Srbije), politički nepokolebljivi sljedbenik Slobodana Miloševića, danas proziva Ćamila Durakovića, općinskog načelnika Srebrenice. Umjesto da Ivica pogne glavu, da kaže: molim porodice žrtava za oprost, bila je to stravično pogrešna politika, i da nakon toga dugo, dugo šuti, NE - on diže svoj duboki glas nad glasom žrtava u Srebrenici. Ivica odgovara Ćamilu, podsjećajući i glasom, i stilom na Slobodana Miloševića, i kaže: "Cijeli svijet je pozdravio takve odluke Srbije i premijera Vučića, osim onih koji bi da nastave s ratnohuškačkom retorikom. I kada će iko, osim srpskog parlamenta, osuditi zločine nad nekim drugim narodom". A Ćamil je samo rekao da nisu dobrodošli oni koji ne priznaju da se genocid dogodio.

Jasno je, danas su i državama EU, i Americi, možda i Turskoj važniji odnosi sa Rusijom nego pitanje istine i pravde na Balkanu, nego odnos prema porodicama žrtava genocida i genocidu uopće. Oni su sami dopustili da sve može biti političko pitanje, ne samo popis stanovništva, nego i pitanja ljudskih prava, pitanje prava ne jezik, pitanje sudskih presuda i ustavna pitanja, sve do pitanja genocida. Oni koji su za Bosnu i Hercegovinu trebali bi konačno shvatiti da nikome nisu važni, da ni Bosna i Hercegovina sama po sebi nije nikom važna. Važna je, kada je već opstala i još uvijek postoji, samo onoliko koliko se tiče njihovih interesa.

Oni koji su za Bosnu i Hercegovinu trebali bi konačno shvatiti da nikome nisu važni, da ni Bosna i Hercegovina sama po sebi nije nikom važna. Važna je, kada je već opstala i još uvijek postoji, samo onoliko koliko se tiče njihovih interesa. Pa kada je to tako, zar ne bi oni koji su za Bosnu i Hercegovinu trebali stati na istu stranu, imati zajedničke ciljeve i interese, a ne pojedinačne i grupne. Zar ne bi trebali stati uspravno, dostojanstveno ali nesebično i hrabro ispred svih žrtava palih za Bosnu i Hercegovinu, i raditi zajedno.
Pa kada je to tako, zar ne bi oni koji su za Bosnu i Hercegovinu trebali stati na istu stranu, imati zajedničke ciljeve i interese, a ne pojedinačne i grupne. Zar ne bi trebali stati uspravno, dostojanstveno ali nesebično i hrabro ispred svih žrtava palih za Bosnu i Hercegovinu, i raditi zajedno. Više nije važno kako će sve završiti, važno je to koliko i kako stoje zajedno oni koji su za Bosnu i Hercegovinu, i važno je da znamo zbog čega se to radi. Opstanak nije u našim rukama, ali u našim rukama je šta i kako radimo, i zbog čega radimo to što radimo.