Žalosno je da među muslimanima ima onih koji su ogrezli u ovu ovisnost i olahko prelaze preko činjenice da time čine veliki grijeh i štetu sebi i porodici. Preporod je u ramazanu pokrenuo inicijativu „Ramazanom protiv kladionica“ upravo s namjerom podizanja svijesti o štetnosti ovog poroka kako bi se iskoristilo blagoslovljeno ramazansko vrijeme da se ukaže na ovaj problem i ne bi li ramazan bio povod da muslimani koji su odlazili u kladionicu donesu odluku da će prekinuti takvu praksu.

Također, bajram namaz, kada se okupi mnogo više muslimana u džamijama, imamima je pogodna prilika da ukažu i podsjete na mnogostruke štetnosti klađenja. Dakako, borba protiv ove, kao i svake druge ovisnosti zahtijeva permanentni napor i svakodnevni rad i odlučnost. U nastavku donosimo tekst koji problem klađenja posmatra u širem kontekstu kockanja i kocke. 

Pojam kocke ili kockanje je zajednički naziv za sve igre, igre na sreću i klađenja koja uključuju određene uloge. Nekada su ti ulozi bili u naturi, a danas su dominantno u novcu. Generalno, kockanje je bio-psiho-socijalno-duhovni poremećaj i jedina razlika između svih vrsta kocke je u stepenu poremećaja. Suština ukupnog procesa kockanja je da rezultati ovise o sreći, a malo ili nimalo o sposobnosti igrača. Upravo ova sposobnost je ključni izvor zablude u kojoj pojedinci traže utjehu i pravdaju se da se uzdaju u svoju sposobnost procjene i upravo na ovoj osnovi fenomen kockanja od lične iluzije prerasta u masovnu pojavu koju svjedočimo.

Štete od kockanja

Zajedničko za sve vrste kockanja, bez obzira na vrstu i uloge, jeste upravo to što se za učešće u igri mora položiti određeni ulog novca, a kao mogućnost se obećava i nudi stjecanje basnoslovnog bogatstva. Iako svi stručnjaci upozoravaju da se u svaki čin kockanja unosi mnogo više nego što se kockaru čini:

• novac – svaka igra zahtijeva određeni polog novca,
• vrijeme – svaki čin kockanja troši mnogo više vremena nego što kockar želi priznati (učešće u igri, iščekivanje rezultata igre itd.),
• zdravlje – svaki čin kockanja njeguje čin zablude i lažne nade da je „ipak sretne ruke“ i da će prije ili kasnije dobiti basnoslovne iznose novca. Njegovanje sitnih zabluda na početku, vremenom se pretvara u naviku i postaje svakodnevni način ponašanja i stil života, a na kraju završava patološkim slučajevima ovisnosti o kockanju,
• porodica – svaki čin kockanja je odvajanje novca od svoje porodice i njegovo ulaganje u lične zablude. Džordž Bernard Šo je lijepo rekao: „Kockanje je proces u kome mnogi moraju izgubiti da bi samo neki dobili.“ Osim novčanog iznosa koji je malo značajan na dnevnom nivou, ali kumulativno na godišnjem nivou iznosi stotine, pa i hiljade KM-ova, svaka porodica trpi mentalno odsustvo kockara dok iščekuje rezultate svoje „igre“. Žalosno je slušati svjedočenja brojnih kockara koji priznaju da su u iščekivanju rezultata svoje igre proveli godine tako da neki i ne znaju kako su im djeca odrasla. Što se tiče dobitaka/gubitaka staro je pravilo kod svih kockarskih kuća da njih uopće ne interesuju jednokratni dobici i ulozi, makar oni bili i milionski. Zajednička želja svih kockarnica, lutrija i vlasnika igara na sreću je da stvore odane robove, koji će što je moguće dugotrajnije redovno igrati njihove igre. Sa druge strane, nije poznato da je i jedan dobitnik tih „basnoslovnih“ iznosa prestao sa tim igrama nakon što je jednom dobio srećku, a poznato je da je većina njih dobijeni novac izgubila na ovaj ili onaj način.
• ugled – zanimljivo je da se u našem društvu godinama prepričava srećka, odnosno dobitak bilo kojeg dobitnika, a da niko ne spominje slučajeve u kojima je kockar prokockao i svoj i porodični imetak. U stvari, u našem društvu se afirmativno govori o „sreći“ koja je „pogodila“ neke pojedince, na medijima se informacija o tim „srećaka“ prenosi čak o dobicima iz Njemačke, SAD-a itd., bez obzira koliko je to besmisleno u našem ambijentu. Svaki kockar bez obzira na vrstu igre kojoj je odan ima veliki problem sa ugledom u svom društvu. Naime, svi razumom obdareni veoma dobro znaju koliko je velika njegova zabluda da će dobiti iznose novca koje očekuje, koliko na godišnjem nivou uzaludno baca novca u svrhu njegovanja te svoje iluzije i zablude (matematički proračuni za pojedine igre na sreću govore o propoziciji 1:1.500.000), te koliko velikim rizicima izlaže i sebe i svoju porodicu, pogotovo u ozbiljnijim slučajevima kada kockanje postane njegov lični i porodični problem. U ekstremnim slučajevima, kada kockar u svoju zabludu ulaže sav svoj lični, ponekad čak i porodični imetak, a ponekad čak unaprijed zadužuje i sebe i svoje roditelje, ugled kockara i cijele porodice će generacijama biti ugrožen i o tim slučajevima se u užoj i široj zajednici govori poluglasno, a djeca se upozoravaju na te primjere, pa čak i na tu cijelu porodicu. Zato nije iznenađujuće to što se dešava da roditelji sprječavaju druženje i brakove sa djecom iz takvih porodica itd.

Ono što je najžalosnije je činjenica da kockar ulaže sve nabrojano samo radi novca koji očekuje i koji je u igri, a koji zasigurno neće dobiti.

 

Što se tiče dobitaka/gubitaka staro je pravilo kod svih kockarskih kuća da njih uopće ne interesuju jednokratni dobici i ulozi, makar oni bili i milionski. Zajednička želja svih kockarnica, lutrija i vlasnika igara na sreću je da stvore odane robove, koji će što je moguće dugotrajnije redovno igrati njihove igre. Sa druge strane, nije poznato da je i jedan dobitnik tih „basnoslovnih“ iznosa prestao sa tim igrama nakon što je jednom dobio srećku, a poznato je da je većina njih dobijeni novac izgubila na ovaj ili onaj način.

Međutim, žalosno je što se problem kockanja nikada ne završava samo na tom poroku. Shodno tome, komorbiditet kod kockara je pravilo, a ne izuzetak. Uz patološko kockanje, gotovo u pravilu se javlja i neki drugi psihički poremećaj, a to su najčešće:

• Bolesti ovisnosti (25-63%):
  • duhan 60-85%,
  • ostala sredstva 40%,
  • alkohol 45-55% (to je 4-10 puta češće nego u općoj populaciji).
• Anksiozni poremećaji (10-35%), (često su to opsesivno-kompulzivni poremećaj i socijalna fobija).
• Depresija 70-80% (u bolnički liječenih kockara), 50-60% (kod ambulantno pregledanih pacijenata). Trećina bliskih rođaka kockara ima neki od poremećaja raspoloženja.
• Hiperaktivni poremećaj i poremećaj pažnje 30 % (ADHD - Attention Deficit Hyperactivity Disorder), što je 2-3 puta češće nego u općoj populaciji .

Neki od poremećaja osobnosti javlja se u oko 20 do 90% slučajeva patološkog kockanja, a antisocijalni poremećaj u oko 14% slučajeva.

U rezimeu se može kazati da je zajedničko za sve vrste kocke i klađenja da u iluzornoj potrazi za „lahkim“ novcem svi kockari ugrožavaju svoj „realni“ novac, svoje mentalno, a kasnije i fizičko zdravlje, svoje vrijeme, svoje porodice i svoj ugled. Također smo vidjeli, iako postoje različite dubine problema kockanja, da je problem kockanja mnogo širi nego što je to „kockar“ spreman priznati i da uz kocku ide i čitav niz drugih štetnih pojava po pojedinca, njegovu porodicu i društvo u cjelini. Sada nam može biti mnogo jasnije zašto nam Allah, dž.š., poručuje: „O vjernici, vino i kocka i kumiri i strjelice za gatanje su ogavne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste spašeni bili!“ (El-Maida, 90)

Dio iz printanog izdanja, Preporod 1. juli